14.11.2023

Nastanak kršćanske Biblije

Napisao: Stjepan Duvnjak, OFM

Mnoge riječi koje danas upotrebljavamo za nas su se zaustavile u posve konkretnom i nama poznatom značenju. Njima se služimo kao da su oduvijek značile ono što nama znače. Međutim, značenjska (semantička) dimenzija riječi ima svoju povijest. Kad danas čujemo i upotrebljavamo riječ Biblija, onda je razumijevamo kao zbirku svetih knjiga židovske i krš­ćanske religije. Povijest pak njezinih značenja kreće iz duboke prošlosti. Počinje od imena feničke luke Byblos (u današnjem Libanonu) odakle se u Grčku izvozio papirus, dugo vremena glavni materijal za pisanje. Od 5. stoljeća pr. Krista nazivom feničke luke se označava svaki materijal za pisanje (daska, koža) i ono što je napisano. Konačno riječ biblos (ipsilon je zamijenjen s jotom) označava svitak papirusa. U prvotnom grčkom obliku biblija (biblia) doslovno znači knjižice. To je oblik množine od umanjenice biblion (knjižica). Vremenom je riječ izgubila stupanjsko svojstvo i počela se upotrebljavati u značenju knjiga, a ne knjižica. Srednjovjekovni pisci grčki oblik množine u latiniziranom obliku upotrebljavaju u jednini kako se ona danas upotrebljava u svim jezicima i ostaje u značenju zbirke svetih knjiga židovstva i krš­ćanstva. U nekim jezicima se riječi Biblija dodaje atribut svet kao u engleskom (The Holy Bible) ili talijanskom (La Sacra Bibbia).

Prvotni oblik knjige (biblion) bio je svitak papirusa ili kože dužine 6-10 m koji je pisan u stupcima i to samo s jedne strane. U latinskom se jeziku to zvalo volumen. Takvu su knjigu pružili Isusu u sinagogi na početku njegova javnog nastupa: "On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano... Tada savi knjigu..." (Lk 4,17.19) Drugi oblik knjige je kodeks (lat. codex). I ova je riječ imala određenu povijest značenja. Najprije je označavala ploče za pisanje od drveta ili voska. Po dvije (diptih) ili tri (triptih) ploče su se uvezivale u cjelinu i služile su za računanje, testament, bilježenje rođenja ili školsko vježbanje. Upotrebom pergamene riječ kodeks označava bilježnicu. Sveti Pavao piše Timoteju da mu uz kabanicu donese i knjige, osobito pergamene (usp. 2 Tim 4,13). Knjiga u obliku kodeksa je pravljena tako što su se listovi pergamene ili papirusa stavljali jedan na drugi i na sredini povezivali vrpcom. Takav oblik knjige je bio prikladniji za rukovanje od svitka. Njega su najvećim dijelom upotrebljavali krš­ćani i po tome su se odvajali od židovske i grčko-rimske kulture u kojima se kodeks kao oblik knjige počinje masovno upotrebljavati tek krajem 4. stoljeća. Židovi su dugo za svoje svete knjige zadržali oblik svitka i za njih su držali kodeks nedostojnim jer su ga smatrali običnom bilježnicom. Riječ knjiga (biblion) se u Bibliji veoma često spominje. U jednini ona označava pojedinu knjigu (usp. Pnz 28,58), a u množini sve svete knjige (usp. 1 Mak 12,9).

U prvom stoljeću su utvrđene svete knjige Staroga zavjeta u dvije verzije, hebrejskoj i grčkoj. Izvorni jezik Biblije je hebrejski. Hebrejska Biblija je u konačno prihvaćenoj zbirci svetih spisa sadržavala 24 knjige. Njezin grčki prijevod je nastao u 3. stoljeću pr. Krista u Aleksandriji u vrijeme egipatskog kralja Ptolomeja Filadelfa (285-246) koji je u čuvenoj aleksandrijskoj biblioteci želio imati i grčki prijevod hebrejskih knjiga. Tako grčki jezik kao jezik duha i komuniciranja u vrijeme helenizma postaje i biblijski jezik. Zbirka svetih knjiga grčke Biblije uključivala je i neke tekstove hebrejskog podrijetla koji nisu postojali u hebrejskoj Bibliji. Ove će se knjige u konačnoj krš­ćanskoj verziji Staroga zavjeta nazvati deuterokanonske. Grčkom Biblijom su se služili Židovi izvan Palestine, a kasnije su je krš­ćani shvaćali kao nadahnuti starozavjetni popis svetih knjiga. Oko 100. godine pr. Krista u Pismu pod imenom Aristeja, službenika kralja Ptolomeja, zabilježena je legenda o nastanku grčke Biblije. Prema toj legendi, raširenoj među židovima i krš­ćanima, hebrejske svete tekstove na grčki su prevela 72 (broj je kasnije zaokružen na 70) židovska učenjaka, iz svakoga plemena po šest. Po njima se ova verzija nazvala Septuaginta(Sedamdesetorica, Biblija Sedamdesetorice).

Grčka Biblija je bila jedini sveti tekst koji su prvi krš­ćani čitali i komentirali na gozbenim i euharistijskim sastancima uz usmena pripovijedanja predaje o Isusu Kristu sve do pojave krš­ćanskih spisa u drugoj polovici prvog stoljeća. Budući da su krš­ćani usvojili Septuagintu kao svoju autentičnu verziju Staroga zavjeta, židovski su ih učenjaci optuživali za iskrivljivanje hebrejskog teksta, pa je zato nekolicina Židova prevela hebrejske tekstove na grčki kako bi ispravili navodne krš­ćanske dodatke i izbacivanja. To je najprije uradio Akvila iz Ponta, suvremenik krš­ćanskog pisca, mučenika i filozofa, sv. Justina (†165). U svojoj Apologiji (Obrani) upućenoj rimskom caru sv. Justin, između ostaloga pripovijeda legendu o nastanku grčkog prijevoda Biblije i ističe da Židovi, njegovi suvremenici, ne razumiju njezin smisao, pa zato krš­ćane drže za protivnike i neprijatelje i jednako ih žele ubijati i mučiti kao i rimske vlasti. Od istih protivnika autentičnost grčke Biblije, već možemo kazati krš­ćanske Biblije, brani i sv. Irenej u svom spisu Protiv hereza. On doslovno piše: "Kad su se sastala Sedamdesetorica prevoditelja kod Ptolomeja i usporedili svoje prijevode, značilo je to proslavu Boga i potvrdu božanskog podrijetla i istinitosti spisa. Svih sedamdeset prevoditelja su od početka do kraja tekstove izrazili istim riječima tako da su prisutni pogani spoznali da su knjige prevedene po Božjem nadahnuću."

Krš­ćanski pisac Origen (†253/4), najveći teolog u prva tri stoljeća krš­ćanstva, redigirao je grčku Bibliju tako što ju je usporedio s hebrejskim originalom i drugim grčkim prijevodima. To se njegovo djelo zove Heksapla (šesterostruka Biblija) jer je u šest stupaca usporedo postavio hebrejski original u hebrejskom i grčkom pismu, Bibliju Sedamdesetorice i još tri grčka prijevoda. Ovim djelom se služio kao pomagalom i sv. Jeronim (†419/20) u prijevodu hebrejske Biblije na latinski koja je vremenom postala mjerodavni tekst u zapadnom dijelu krš­ćanstva.

Krajem prvog i početkom drugog stoljeća javljaju se zbirke krš­ćanskih spisa, najprije Pavlovih poslanica, zatim i evanđelja. Sv. Irenej krš­ćanske spise označava s grafe (spis-pismo) kako su označavani i starozavjetni spisi. On ih shvaća nadahnutim i pripisuje im karakter dokaza. Utvrđivanje autentičnosti krš­ćanskih spisa najvećim dijelom je završeno krajem drugog stoljeća, ali konačnu cjelinu novozavjetna zbirka postiže tek krajem četvrtog stoljeća. U prvih pet stoljeća umnožio se veliki broj spisa novozavjetne književne vrste: poslanice, evanđelja, otkrivenje i djela (apostola). Oni su nastajali s namjerom da se utvrdi autentični Kristov nauk. Tijekom drugog stoljeća javljaju se razni heretički pokreti, osobito gnosticizam. Taj pokret je bio mješavina filozofskih, mitoloških i religijskih predaja. Njegovi su utemeljitelji i sljedbenici isticali da posjeduju tajno znanje i tajne spise. Svoj nauk su propagirali pod autoritetom imena apostola i pod naslovima novozavjetnih spisa. To je nužno nametnulo potrebu da se utvrde autentični krš­ćanski spisi koji će imati kanonsku snagu kao i starozavjetni. Jedino takvi mogu biti temelj vjere. Riječ kanon je prvotno označavala trstiku. Kasnije označava mjeru jer se trstika upotrebljavala za mjerenje dužine. U teološkoj upotrebi riječ znači normu vjere i autentičnosti tekstova Svetog pisma. Temeljni kriterij za kanon (normu) novozavjetnih spisa bilo je apostolstvo i pravilo vjere (regula fidei) sadržano u Ispovijedi vjere. Sveti Irenej naglašava da samo Crk­ve koje su utemeljili apostoli garantiraju istinu nauka. Zato su autentični samo spisi koji potječu od apostola ili sadrže njihov nauk. Prema ovom kriteriju su utvrđeni autentični novozavjetni spisi. Tako je krajem drugog stoljeća utvrđen kanon novozavjetnih spisa koji je sadržavao 22 knjige. O tome svjedoči jedan fragment koji je nastao u Rimu a otkrio ga je Ludovico Antonio Muratori (1672-1750) u biblioteci sv. Ambrozija u Milanu. Po njemu se ovaj fragment zove Muratorijev fragment. U njemu su nedostajali poslanica Hebrejima, Jakovljeva poslanica, prva i druga Petrova poslanica i jedna Ivanova poslanica. Današnji novozavjetni kanon od 27 knjiga u istočnoj Crk­vi se spominje 367. godine u Uskrsnoj poslanici sv. Atanazija (295-373), a na Zapadu je usvojen na rimskoj sinodi 382. godine održanoj pod predsjedanjem pape Damaza. Ostali spisi s naslovom novozavjetnih spisa i pod autoritetom apostola svrstavaju se u apokrife. Apokrif prvotno znači tajan, uzvišen, a kasnije krivo pripisan ili lažan spis. Među apokrifima se izdvajaju tri skupine. Na prvom mjestu su to evanđelja i djela apostolska kojima se zadovoljava pučka radoznalost o činjenicama i događajima koje ne sadrže kanonski spisi. Na drugom mjestu su apokrifi kojima se pod autoritetom apostola i kanonskih novozavjetnih spisa propagirao heretički, osobito gnostički nauk. I na trećem mjestu su apokrifi koji su nastajali s namjerom da se autoritetom apostola riješi neki doktrinarni problem. Oni su svakako važni kao povijesni dokumenti i svjedočanstvo duhovnih strujanja prvih krš­ćanskih stoljeća. 

http: //www.bosnasrebrena.ba