11.09.2010

S. Valerija Kovač: Redovnički život - znak i svjedočanstvo nade

Dok jedni polažu svoju nadu isključivo u svoje sposobnosti, u ljude i unutarsvjetske koncepte i projekte, svode je na ovozemaljska očekivanja i želje, kršćani svoju nadu grade na teološkom temelju.

REDOVNIČKI DAN U BiH, 2010.
Franjevački samostan Uznesenja BDM na Širokom Brijegu, 11.9.

Redovnički život - znak i svjedočanstvo nade

S. Valerija Kovač


Uvod

Rijetko će tko poreći da je nada čovjeku potrebna za život, „da je čovjek biće nade i da nada u njemu zadnja umire, štoviše, da on umire ako nema nade“[1]. Što bi bilo, primjerice, od čileanskih rudara, koji su već preko mjesec dana zakopani sedamsto metara ispod zemljine površine, da nemaju nadu da će ponovno ugledati površinu zemlje i ponovno vidjeti svoje najmilije? Što drugo rade razni stručnjaci, koji se brinu za stabilnost njihova fizičkog i psihičkog zdravlja, ili koji neprestano probijaju u dubinu zemlje, nego li ulijevaju nadu, da će rudari preživjeti i da će biti izvučeni. I članovi njihovih obitelji svojom molitvom, bdijenjem i malim znakovima pažnje i ljubavi, ne rade drugo nego podržavaju nadu da će ih ponovno vidjeti žive. Lako ćemo se složiti da je čovjek biće nade ne samo u ekstremnim slučajevima ugrožene egzistencije, nego i u bezbrojnim svakodnevnim trenucima života. Samo se razilaze mišljenja o tome koji je cilj, uzrok i nositelj te nade.

Dok jedni polažu svoju nadu isključivo u svoje sposobnosti, u ljude i unutarsvjetske koncepte i projekte, svode je na ovozemaljska očekivanja i želje, kršćani svoju nadu grade na teološkom temelju. Zato se kršćanska nada ne može potpuno izjednačiti s čisto ljudskim optimizmom, ali može na njemu graditi. Stoga je u ovom izlaganju potrebno pretpostaviti nadu upravo kao teološku datost/krepost sa svim njezinim teološkim odrednicama, koje ću ovdje tek natuknuti. Tek je iz takve perspektive moguće promišljati i propitivati življenje nade u redovničkom životu. Pri tom je također potrebno imati u vidu da su predložene analize i perspektive tek izabrani aspekti kompleksne stvarnosti redovničkoga života promatranog ad intra, i gledanog ad extra prema svijetu.


I. Teološke odrednice kršćanske nade (natuknice)

Kršćanska je nada bitno 1. eshatološki usmjerena i 2. usko povezana s ostalim teološkim krepostima vjerom i ljubavlju. Nada se može definirati kao „milošću omogućen polet volje, kojim čovjek u povjerenju u svemogućnost Božju od njega očekuje vječni život i sredstva za njegovo postignuće. Nada je krepost ljudi in statu viatoris. Ona slijedi vjeru, od koje prima svoj cilj; srodna je s požudnom ljubavlju i ide ispred savršene ljubavi.“ Nada je „usmjerena na buduće dobro, koje je teško, ali ipak moguće dohvatiti“.[2]

3. Kršćanska nada nalazi svoje utemeljenje u Bogu, koji se ne objavljuje samo kao svemogući nego i kao onaj koji daje i ispunja obećanja. To svojstvo Božje biti na poseban je način istaknu Jürgen Moltmann te o Bogu govori kao o Bogu obećanja i Bogu nade. Za Moltmanna temeljna Božja obećanja u SZ (obećanja Saveza Noi, Abrahamu, Izraelu, Mesiji) mogu se sažeti u jedno obećanje: „Bit ću vaš Bog, i vi ćete biti moj narod“ [3]. Tim riječima Bog obećava svoju prisutnost i vjernost[4]. U NZ se Boga spoznaje i naziva „Bogom koji daje obećanje“ (usp. Heb 10, 23; 11,11) [5].  Nada postaje nada u samoga Boga, koji je prvenstveno „Bog nade“[6].

4. Kristocentričnost nade: Isus koji je sam bio predmet Božjeg obećanja, obećanja da će Bog postati Emanuel i spasiti svoj narod, postaje i ostvaritelj Božjega obećanja i nositelj novih obećanja. Svojom osobom i svojim činima, osobito smrću i uskrsnućem, Isus je već u svijetu živa prisutnost obećanja.[7] Božja vjernost obećanjima i Kristovo nenadmašivo ostvarenje obećanja omogućuje kršćanima da s pouzdanjem Boga nazivaju Bogom nade i da za Krista mogu reći da je „naša nada“ (1 Tim 1,1). Kristov život i njegova sudbina novo su obrazloženje Božje vjernosti obećanjima. Stoga kršćanska nada nije prvenstveno nada u događaje, nego u samoga Boga.

5. Ono što se u Isusu Kristu ostvarilo, na razini ljudske povijesti i stvorenja još nije potpuno vidljivo. To se ostvarenje već počelo događati i u nama, zahvaljujući Kristu koji nas je po sakramentu krštenja na otajstven način povezao sa sobom slanjem svoga Duha. Duh koji djeluje u kršćaninu Duh je „koji izvire iz događaja Kristova uskrsnuća te predstavlja nagovještaj i predujam njegove budućnosti, budućnosti univerzalnoga uskrsnuća i života.“[8] Zato kršćaninu ostaje nada u konačno dovršenje i participaciju svega stvorenja na u Isusu Kristu ostvarenim obećanjima. Nada ima dakle dijalektičku dinamiku, ostvaruje se već s ovu stranu smrti kao anticipacija konačne budućnosti nakon smrti.[9]


II. Redovnički život kao poseban znak nade

Uz to što je svaki onaj koji vjeruje u Kristovo uskrsnuće bitno čovjek nade, redovnici i redovnice po svome „novom i naročitom posvećenju“ imaju još snažniju obvezu biti nositeljima nade kako u Crkvi tako i u svijetu. Na to ih obvezuje još osobnije iskustvo Božjega poziva i radikalno nasljedovanje Isusa Krista donositelja i ostvaritelja Nade.

1. Najprije je važno istaknuti da se redovnički život temelji na Božjem pozivu pojedine osobe. Božji poziv znači izabranje određene osobe za nešto, konkretno za posvećeni život. To posljedično znači da Bog preuzima brigu za pozvanu osobu i da ta osoba ulazi u još dublje zajedništvo s njime. Paradigma na kojoj je Moltmann utemeljio sva Božja obećanja svome narodu, zorno osvjetljava i Božji poziv pojedinca u redovnički život. Božje obećanje „Ja ću biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod“ za redovnike i redovnice se može prereći kao: „Ja ću biti tvoj Bog, a ti ćeš biti moj(a)“. Božji poziv dakle uključuje obećanje Božje prisutnosti i vjernosti u životu redovnika i redovnice. Zato je Božji poziv temelj osobne nade redovnika i redovnice da će Bog biti prisutan u njihovom životu i da će oni svoje posvećenje živjeti „s Božjom pomoći“. Pouzdanje u Božju vjernost obećanju, redovnika i redovnicu još snažnije obvezuje da nada bude pokretačka snaga njihova posvećenja i svjedočenja.  

2. Drugi temelj proizlazi iz kristocentričnog načina života redovnika i redovnica. Bit redovničkoga života je u nasljedovanju Isusa Krista, ostvaritelja Božjih obećanja i donositelja nade. Isusov način života i djelovanja bio je u znaku donošenja nade ljudima, a to je mogao činiti jer je upravo on i ostvaritelj Božjeg obećanja. Dokument Ponovno krenuti od Krista s pravom redovnički život smatra „produženjem u povijesti posebne nazočnosti uskrsloga Gospodina“[10]. To onda znači da prisutnost redovnika i redovnica u povijesti treba na poseban način biti označena kao prisutnost nade u povijesti.


III. Budućnost redovništva iz perspektive nade

Koliko god principi redovničkog života mogu biti nepoljuljani, oni su ipak upućeni na „dijalog“ sa svakodnevnim životom, u kojemu se ostvaruju ili zanemaruju. Redovnički se život uvijek iznova suočava sa svakodnevnom „logikom života“, sa živim okolnostima i pitanjima, sa znakovima vremena[11].  Redovnički život, koji je ujedno i poziv života u nadi, potrebno je stoga čitati i preispitivati u perspektivi konkretnoga „ovdje i sada“, u koje je pozvano naviještati Božju prisutnost.

Kritičko propitivanje o nadi u redovničkom životu ne pretpostavlja, međutim, tvrdnju da nada uopće ne postoji u današnjem redovničkom življenju. Takvu konstataciju mogli bi oboriti bezbrojni pozitivni primjeri redovnika i redovnica, koji svakodnevno, tiho i neprimjetno, ustrajno i nesebično, u molitvi i u djelu, unutar zajednice i izvan nje svjedoče i čine vidljivim Božju prisutnost u malim svakodnevnim stvarima i događajima. Takvoj bi se tvrdnji u konačnici mogao usprotiviti i svatko od nas, koji svakodnevno samima sebi i drugima, svjesno i nesvjesno, nekad vidljivije a nekad manje zamjetno, živimo u nadi i iz nade. No, vođeni mišlju J. Ratzingera, da nam se „pozitivna bit neke stvari otvara ispravno tek onda kada smo shvatili njezine suprotnosti“[12], istaknula bih neke opasnosti vezane za sadašnje stanje redovništva, a koje mogu ugroziti radosno življenje nade i u nadi.

Pitanje budućnosti redovništva iz perspektive nade artikulirat ću u nekoliko opažanja iz sadašnjega stanja.

1. Danas se većina redovničkih zajednica suočava s trendom smanjenja broja novih duhovnih zvanja. Koliko se god radilo na pastoralu duhovnih zvanja, ne postižu se očekivani rezultati. K tomu, članovi redovničkih zajednica su sve stariji. S obzirom da za stanje u Hrvatskoj i BiH nisam pronašla relevantne podatke, za ilustraciju donosim stanje u Njemačkoj. Prema podacima sa web-stranice www.orden.de, na kraju 2009. godine sveukupni broj redovnika iznosio je 4.965. Od toga je 47% mlađih od 65 godina, a 53% starijih od 65 godina. Stanje u ženskim redovničkim zajednicama je dramatičnije. Krajem 2009. godine bilo je ukupno 21.982 redovnice, od kojih tek 17% mlađih od 65 godina. Od tog broja 8.189 redovnica više nije uključeno u djelatnosti zajednice. I broj članova se kod redovnica brže smanjuje. Godine 2001. bilo još 30.042 redovnice, a 1991. godine 43.474 redovnice. Broj novih zvanja više raste u kontemplativnim zajednicama. U muškim zajednicama se zamjećuje slabije opadanje broja članova kao i novih zvanja[13]. Kod nas stanje nije tako drastično, ali tendira prema smanjenju.

2. Trend smanjenja broja članova donosi posljedice na planu apostolata i djelatnosti redovničkih zajednica. Prošlo je vrijeme kada su redovničke zajednice i brojem članova i ustanovama u velikoj mjeri djelovali na području odgoja, obrazovanja, zdravstva, socijalnog i karitativnog angažmana, ili preuzimali pastoralne obveze na župama. Neke se djelatnosti moraju napuštati jer nema novih članova koji bi nadomjestili postojeće, a neke se kuće i ustanove moraju zatvoriti ili predati na upravu drugim organima[14].

3. Manji broj djelatnosti i radno sposobnih članova, uvjetuje i sužavanje financijskih mogućnosti i smanjenje materijalnih sredstava za uzdržavanje. K tomu dolaze veće potrebe za njegu starijih i bolesnih, veći izdaci za svakodnevni život i rad, veći broj nekretnina koje se moraju uzdržavati[15].

4. Redovnici se više ne percipiraju kao „duhovna ekskluziva“ ni u Crkvi niti u društvu. U crkvi se sve više vrednuju laici i crkveni pokreti, njihov rad, poziv, duhovnost. Ponegdje se predviđa da će treće tisućljeće biti vrijeme laikata, laičkih udruga i crkvenih pokreta[16], a da je vrijeme redovništva na zalazu. Osim toga, pojavom religijskog pluralizma, katoličko redovništvo se više ne percipira kao jedini oblik alternativnoga/intenzivnoga duhovnog života. Sve zanimljivije postaju istočnjačke religije, a primjerice budistički redovnici ili monasi su, često zbog svoje egzotičnosti, zanimljiviji od već dobro poznatih redovnika i redovnica zapadnoga svijeta.

Navedene činjenice upućuju na određene zaključke i opasnosti za autentično svjedočenje nade.

1. Sadašnje stanje redovništva na Zapadu pokazuje da ono više ne doživljava svoje „zlatno doba“, ali se ne može reći ni to da se nalazi u beznađu s obzirom na svoj opstanak. Sigurno se može reći da postoji zabrinutost i pomalo osjećaj neizvjesnosti pojedinih redovničkih zajednica za vlastitu budućnost. Čini mi se da kod nas nije toliko izražena zabrinutost za budućnost zajednica u smislu njihova opstanka, kao što je to već u drugim zemljama, gdje se cijele zajednice ukidaju, provincije spajaju itd. Kod nas postoji zabrinutost kako će ta budućnost konkretno izgledati i kako zajednicu konkretno dalje usmjeriti.

2. Sadašnje prilike i zabrinutost za budućnost nose opasnost zatvaranja prema obnovi, prema novome, opasnost izbjegavanja promjena, a svako ukrućivanje opreka je življenju nade. Danas se redovničke zajednice suočavaju s mnogim poteškoćama koje treba konkretno riješiti, a često samo i „krpati“, pa ne preostaje više ni vremena niti ljudskih ni duhovnih snaga za pogled usmjeren prema budućnosti. Postoji opasnost da se redovništvo „zakopa“ u sadašnjem trenutnom stanju i sadašnjim brigama. K tomu, ako se već konkretno ne zna kako i kamo bi se išlo dalje, onda se može javiti snažna želja da sve ostane kako jest, da se status quo zapečati. S jedne strane postoji svijest da je potrebna promjena i novi korak. No, jer se nema jasne vizije, može postojati opasnost da se preferira sadašnje stanje. Na ovo sadašnje se ipak naviklo, ono pruža kakvu-takvu sigurnost, dok novo sa sobom nosi nepredvidiv rizik. Strah pred promjenom i udobnost sadašnjega makar nedostatnoga trenutka, može biti veći od želje i volje da se nešto promijeni i popravi. Ipak, ponovno premišljanje redovničkog identiteta i konkretnije traganje za budućnošću danas je za redovnike i redovnice neizbježno.

3. Redovničke zajednice su do sada, makar i nesvjesno, živjele iz sigurnosti, koja je proizlazila iz broja članova, snage institucija, materijalnih dobara, društvenoga statusa i ugleda. Danas se događa pomalo gubitak nekadašnjih materijalnih čimbenika sigurnosti redovničkoga života. Prilika je stoga, da se taj gubitak ne doživljava samo kao lišavanje, nego kao poticaj da se sigurnost redovničke zajednice opet vrate na evanđeoske temelje i na izvor redovničkoga poziva u Božjem izabranju. Današnji gubitak prilika je da se uporište ne traži na dobrima ovoga svijeta, nego na dobrima vjere i nade, da je Bog, koji je dotičnu redovničku zajednicu pozvao u određenom povijesnom trenutku, i dalje jamac njezina opstanka i njezina „Velika nada“. Smanjenje čimbenika materijalne sigurnosti prilika je ponovnog premišljanja redovničkih prioriteta.   

 4. U našim je redovima upadljiv pogled unatrag u dvostrukom smislu. Najprije sve izraženiji pogled na utemeljitelje i povratak na izvore. Opravdano je vraćati se na svoje početke, ali je potrebno pripaziti da se to ne događa samo kao navezanost na „prošlo“ bez se da taj nekadašnji početak doista iznova oživi[17]. Važno je znati oživjeti baštinu početaka, u svjetlu ostavštine utemeljitelja tragati za novim horizontima, razmišljati kako vlastiti stil redovničkoga života i karizmu aktualizirati, a ne samo njome mahati kao relikvijom prošlosti. Ponovna promišljanja i iščitavanja vlastitih tekstova i predaja možda zahtijevaju i odstupanje od dosadašnjega smjera, pa se ne smije pribjeći opasnosti preuskog zatvaranja u vlastitu karizmu i identitet. Osim toga, često je prisutan  pogled koji je usmjeren na nekadašnja „bolja vremena“, kada je sve cvalo… Samo da se taj pogled unatrag ne dogodi kao povratak u prošlost ili pisanje i pripovijedanje „priča od jučer“[18] i prepričavanja „kako je nekad bilo“. Jer nada je bitno usmjerena na budućnost, a redovnik je po svojoj biti čovjek budućnosti. Česta je, naime, opasnost da se bježi u veličanje vlastite prošlosti kada sadašnjost više nije tako slavna ili kada se ne zna riješiti sadašnje probleme. Ponos na vlastitu prošlost ne smije pretvoriti sadašnjost u život „na staroj slavi“, a redovnike u „konzervatore“ vlastitoga „zlatnoga doba“. U skladu s povratkom na izvore potrebno je tražiti novi žar i načine kako utjeloviti karizmu u današnje vrijeme, te umjesto nostalgije za prošlim „zlatim doba“, razmišljati kako „pozlatiti“ današnje doba.  


IV. Nada u osobnom životu redovnika/redovnice

Redovnički život promatran iznutra također pokazuje neke opasnosti i oblike slabljenja nade kao pokretačke snage svjedočenja vlastitoga poziva i poslanja.

1. Prvo što se danas može zamijetiti je da sekularizacija sve više prodire i u same samostane i da transcendentna dimenzija života i stvarnosti stupa u drugi plan. Globalni društveno-kulturni trend polako ulazi i u život redovnika i redovnica. Uočava se smanjen interes za duhovne sadržaje, za duhovno-teološke literaturu i studij („teologija – što će ti to, od nje nema kruha“). Različiti medijski sadržaji, razmišljanja, vrijednosti i ponašanja i u samostanima nalaze na nekritičko upijanje. Neprimjetno se dolazi do spuštanja kriterija vezanih uz evanđeosko svjedočenje, a redovnici i redovnice postaju sve više „normalni“ u smislu uklopljeni u svjetovni način života te svoj život gledaju upravo kroz te - „normalne“ - kriterije.

Ne samo da današnji svijet nije osobito zainteresiran za „obrazloženje nade koja je u nama“. Možda i sami redovnici i redovnice ne pokazuju dovoljno volje da doista daju svjedočanstvo o transcendentnom utemeljenju vlastitoga života u nadi. U redovništvu postoji opasnost od sigurnosti da Boga već dovoljno poznajemo. A svaka sigurnost ugrožava nadu. Ta, Bogu se molimo svaki dan, čitamo njegovu objavljenu riječ, živimo sakramentalnim životom, naviještamo ga u pastoralnom i karitativnom djelovanju. Postoji opasnost da stvorimo vlastitu sliku Boga; da Boga svedemo na vlastiti projekt ili da ga ograničimo, svjesno ili nesvjesno, na vlastite predodžbe i želje. Možda upravo „u ime Božje“ sebi i drugima opravdavamo ono što nije za opravdati ili „svoga“ Boga rabimo kao autoritet za vlastito ponašanje, za zahtjeve koje postavljamo drugima, pa i za želje i molitve koje upućujemo samome Bogu. Karl Rahner je upozorio o današnjoj praznini riječi „Bog“. Ta riječ postoji, ali ona više ništa ne govori o onome koga označuje. Postoji „zastrašujuća bezobrisnost te riječi“ (schreckliche Konturlosigkeit).[19] Nije li ta riječ i među redovnicima danas pomalo prazna, bez konkretnoga sadržaja, a još više bez osobnoga odnosa s onim o kome govorimo?

Življenje u nadi i iz nade bitno uključuje pročišćavanje naše osobne slike o Bogu i posvješćivanje da je Bog otajstvo, čiju prisutnost iskusujemo i doživljavamo, ali koji nam uvijek ostaje do kraja nedokučiv, nepredvidiv, iznenadljiv; koji djeluje izvan i iznad naših očekivanja i nadanja. Važno je poznavanje dostignuća znanosti, kulture, književnosti, umjetnosti, mass-medija, društvenoga i političkoga života. Još je, međutim, potrebnije razmatrati i produbljivati polog vjere i povijest spasenja, u kojoj se Bog objavio kao Bog obećanja, vjernosti i nade. Jedino se  na taj način i sadašnjost može čitati u svjetlu istoga Božjeg djelovanja. Nezaobilazan put otkrivanja pravoga Božjega lica kao lica nade jest molitva, koju je papa Benedikt XVI nazvao „školom nade“ i „jezikom nade“. Molitva naše vlastite potrebe i zahvale pretvara u izričaje nade. „Naučiti moliti znači naučiti nadati se, a onda i naučiti živjeti“[20], kazao je papa. Molitva uči da Bog ostaje Bog obećanja i onda kada se suočimo s neuslišanim molitvama, sa zagonetkom patnje, s nepoznavanjem odgovora na mnoga pitanja.

2. Kršćanska predaja poznaje dva osnovna grijeha protiv nade: očaj i uznositost. Premda se manifestiraju kao dva međusobno oprečna stava, oba grijeha imaju nedostatak nade kao svoju temeljnu strukturu i uzrok. Očaj je anticipacija neispunjenja, a uznositost anticipacija ispunjenja Božjeg obećanja. U oba stava čovjek želi iskoračiti iz svoje hodočasničke egzistencije i unaprijed se domoći dovršenja.[21] Oba se stava u svome se izvornom obliku rjeđe pojavljuju, ali su u svojim blažim oblicima u svakidašnjici prisutnija nego što to mislimo[22].

U tom okviru prva opasnost nadi u redovničkom životu može biti razočaranost, s kojom se svatko tijekom života suoči. Razočaranost proizlazi iz neispunjenih očekivanja, želja, planova. Nije se dogodilo ono što smo očekivali, što smo željeli, što su nam drugi obećavali. Razočaranost može se doživljavati kao unutarnja tiha patnja koja prožima sve što jesmo i radimo, a može poprimiti i izrazitije oblike poput frustriranosti, ogorčenosti, kritizerstva, bijega u bolest, ovisnosti ili dovesti konačno do napuštanja redovničkog života, kada nam se učini da smo naišli na bolju priliku.

Razočaranost nije potrebno odmah osuditi ili joj pristupati s podcjenjivanjem ili omalovažavanjem. Za osobu, koja je njome pogođena, razočaranost je dubok doživljaj koji najčešće ima temelja u stvarnosti odnosno u njezinom viđenju stvarnosti. Gledano iz pozitivnoga kuta, razočaranost pretpostavlja postojanje nade i nastaje kao posljedica neostvarene nade. Ne može netko biti razočaran, ako prije toga ništa nije očekivao, ako se ničemu nije nadao. Umjesto gubljenja nade, stanje razočaranosti može postati prilika za „raz-očaranje“; prilika da  prestanemo biti „očarani“ sobom, drugima, životom; prilika da preispitamo i vlastitu percepciju i doživljaj stvarnosti. Razočaranost je prilika za pročišćavanje vlastitih nadanja i očekivanja. Ona je poziv da prosudimo kakva su naša očekivanja bila, jesu li naša očekivanja bila neprimjerena, ili su čak bila i ispravna, ali se ipak iz nekih razloga nisu ostvarila i da promislimo kako dalje nakon opravdano ili neopravdano neispunjenjih nadanja. Iskustvo razočaranja može pomoći u razlikovanju bitnoga od sporednoga, trajnoga od prolaznoga. Pa i onda kada je čovjek opravdano razočaran, to je prilika da oživi svoju Veliku nadu, koja uvijek iznova može otvoriti nova i od strane čovjeka nenadana iznenađenja i mogućnosti. U razočaranosti kršćanska nada postaje „nadanje protiv nadanja“, otvorena prema drugačijoj mogućoj budućnosti, premda u sadašnjem iskustvu doživljava potpunu oprečnost.

 3. Ugrožavanje nade može se uočiti i u duševnom i tjelesnom raspoloženju koje nazivamo tromost (acedia). Za mene je ona jedna od najsnažnijih manifestacija ugroženosti nade u ne samo u redovničkom životu, nego i u društvu općenito. Tromost je prvi korak ka lijenosti, ona je duhovna i emocionalna apatija, psihička i fizička neaktivnost. Oblici srodni tromosti su često neopravdana rezignacija, žalobnost i jadikovanje[23]. Prema Tomi Akvinskome „kćeri“ tromosti su: zloća; otpor, pobuna, srdžba; malodušnost, očaj, tupa ravnodušnost, nemir duha.

Redovnička tromost proizlazi iz slabosti ili nedostatka volje za ustrajnošću, za višim i boljim, iz odsutnosti motivacije za napredovanjem i rastom. Redovnici i redovnice često su zadovoljni s minimumom, ali ne zbog poniznosti ili skromnosti (makar se to i tako zna protumačiti), nego iz nedostatka žara i kreativnosti. Često se prenaglašava status žrtve i žrtvovanja vlastitoga života za zajednicu, za Boga (// kao što roditelji naglašavaju vlastito žrtvovanje za djecu). Nije mi namjera umanjivati vrijednost žrtve i požrtvovnosti, bez koje ovaj naš život čini mi se ne bi bio ni moguć. Međutim, ponekad se čini da se pretjeruje s isticanjem sebe kao žrtve i da se, i onda kada je ta žrtva učinjena, osjeća nezadovoljstvo. S ovim povezan je i često raširen (i u društvu) mentalitet jadikovanja, koji u najviše slučajeva pretpostavlja da je drugome bolje, pa bi se stoga mogao formulirati antitetički: Jadan/jadna ja – blago tebi!

 Razlog tromosti redovnika može doista biti umor, koji svatko katkada osjeti. Međutim, usuđujem se reći da često i sam stil redovničkoga života pogoduje tromosti, nemotiviranosti za boljim i zadovoljavanju s postojećim. Redovničke zajednice tendiraju k tome da svi članovi budu jednaki, a svi su jednaki kada su prosječni, kada nitko ne „strši“ niti se ističe. Prosječnost tako potiče tromost i obrnuto. S druge strane uzrok tromosti u redovničkom životu može biti i redovnički „pelagijanizam“[24]. Pojedini redovnici i redovnice, misleći da su bolji od svoje subraće, susestara ili od drugih vjernika, ili da barem nisu lošiji od njih, žive zadovoljni sami sa sobom, pa i ne pomišljaju na potrebu rasta i sazrijevanja. Njihove male ljudske slabosti ne čine im se tako pogibeljnima u odnosu na daleko veće nedostatke drugih. Takvo pak uvjerenje rađa određeno zadovoljstvo samim sobom koje smjera uznositosti. Ljestvicu kriterija vlastitoga života ne postavljamo prema onome što Bog od nas očekuje, nego prema tome kakvi su drugi. Tromost motivirana bilo kakvim razlogom veoma lako može dovesti do minimalizma u življenju i djelovanju. „Tko ne napreduje, nazaduje“, poznata je izreka. Koliko je samo potrebno da se održi već postignuti nivo života i rada, a koliko je onda tek potrebno za još veći duhovni rast. Tromost se nadvladava u nadi, koja pomaže uvidjeti da možemo, a ne samo da moramo, više i bolje, ali jednako tako da i drugi može uvijek više i bolje - i od nas samih.

4. Ugroženost nade uočava se i u odustajanju od teških osoba i konflikata. Danas se lako „otpiše“ nekoga kao „tešku osobu“ ili „beznadni slučaj“ bilo na razini veće skupine bilo na osobnoj razini. Može se to činiti opravdanim. Netko je opetovano pogriješio, ponovno iznevjerio darovano povjerenje, stalno dolazi u sukobe, više se ne nalazi načina kako nekoga pozitivno usmjeriti. Međutim, nekada se može raditi i o nižim odnosno sebičnijim motivima, zbog kojih se drugi otpisuju: zato što ne spadaju u našu skupinu; što ne dolaze iz našega kraja; što nisu obrazovani kao mi; što misle ili ponašaju se drugačije od nas; što se zbog drugoga osjećamo ugroženo. No, svaki put kada se odustane od drugoga, naša nada je na kušnji. Od drugoga nije moguće jednostavno odustati, jer to ne čini niti sam Bog. Odustajanje od drugoga zapravo znači da mi prema vlastitim kriterijima anticipiramo odluku Božjega suda, premda se sami nadamo u njegovo milosrđe. Življenje nade u Božje milosrđe znači drugome dati uvijek iznova šansu za bolje, za mogućnost iznenađenja i onda kada se tome više niti ne nadamo. Ali ni sama narav redovničkoga života ne dopušta odbacivanje drugih ili distanciranje od njih. Naš je život baziran na zajedništvu osoba, koje se međusobno nisu odabrale ni izabrale, nego koje su nam darovane. „U redovničkoj zajednici vjernici su zajedno ne zato što su se oni izabrali, nego zato što ih je izabrao Gospodin.“[25] (Wahlgemeinschaft može postati Qualgemeinschaft)

Na sličan način se odustaje od poteškoća zajedničkoga života i njihovoga rješavanja. Kao da se nema hrabrosti ukazati na poteškoće, jer se ne nadamo njihovim rješenjima i jer nemamo sposobnosti naći zajednički jezik s onima koji su drugačiji od nas. Poput ljudi u svijetu, stvaramo stvarnost iz „Photoshopa“, prividno živimo u uljepšanom svijetu međusobnog mira, sloge i nezamjeranja. Nada nam otkriva da je moguće konstruktivno riješiti konflikte, a ne samo ih još više produbiti; da je moguće naći zajednički jezik s drugačijim od sebe; da nije uzaludno zauzeti se za bolje odnose, komunikaciju, suživot. Konflikti se „ne razrađuju samo u molitvi, nego se u dijalogu s dotičnim trebaju vidjeti i kao šansa, u kojoj možemo jasnije otkriti djelovanje Duha“[26]. U protivnom, bez-nadne poteškoće stvaraju bez-nadne osobe. Čovjek koji odustaje o drugoga i poteškoća, na koncu odustane i od samoga sebe.


V. Potrebe svjedočenja nade u svijetu

Najprije tri napomene o nadi, koje nam otkrivaju njezinu pravu narav i usmjeruju je prema svjedočenju u svijetu. Prvo, kršćanska nada ne pasivizira vjernika tako da on samo bezbrižno očekuje obećanu Božju budućnost. Drugo, kršćanska nada nije individualistički usmjerena[27], kako se često kršćanstvu znalo prigovoriti. Treće, krepost nade nije usmjerena samo očekivanju onostrane budućnosti, koja ne bi imala nikakve veze sa sadašnjom egzistencijom. Ona je uvijek nada za „ovdje i sada“. Ona je uvijek povezana s izgrađivanjem ovoga svijeta.

Još nešto o redovništvu. Nije slučajno što je papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici Spe salvi na više mjesta istaknuo upravo redovnike kao svjedoke nade za svijet[28]. Redovništvo nije mjesto bijega od svijeta i traganja za osobnim spasenjem. Možda je nekada taj aspekt bio više naglašavan. Potpuno eshatološko usmjerenje redovničkog života smatralo se njegovom glavnom odrednicom. Poziv na nasljedovanje Krista povezan s navještajem Kraljevstva Božjega, ponekad se shvaćao kao anticipacija konačnog određenja kršćanskog života, u koju je nebeska stvarnost već transponirana u onu zemaljsku. Takvo je viđenje dovodilo do odvajanja od svijeta, do odricanja (renuntiatio) od svjetovnog načina života i okretanja onostranosti. Međutim, upravo aktivne redovničke zajednice, koliko god zadržavaju stil života različit od svjetovnoga,  imaju poslanje da upravo u svijetu svjedoče stvarnost Boga. Zajednice koje preuzimaju zadaće u pastoralu, karitativnom i odgojnom djelovanju, svijet ne može biti tako nevažan i beznačajan.[29] Svjedočenje nade u današnjem svijetu proizlazi iz same biti redovničkoga života. Zato svugdje gdje se zalaganje redovnika pretvori u zalaganje za istinu, pravdu, dostojanstvo čovjeka, riječ je o svjedočenju nade. No istaknula bih neke aspekte današnjega svijeta, u kojima se uočava akutni nedostatak nade, a koji su za redovnike, zbog stila njihova života, posebno izazovni.

1. Unatoč materijalističkom mentalitetu, unatoč individualizmu i ograničavanju u vlastiti „mali svijet“, unatoč tehničkim, gospodarskim i znanstvenim dostignućima, danas se ponovno primjećuje tzv. „povratak svetoga“, odnosno „megatrend duhovnost“ ili „megatrend religioznost“[30]; difuzna religioznost, u obliku ezoterije, magije, gnoze, mita. Današnji je čovjek naizgled religiozan, ne protivi se religiji kao takvoj, ali religiju shvaća više kao princip ravnoteže kozmosa i svijeta, yin i yanga, dobra i zla. Novi oblici duhovnosti se manifestiraju kao „light duhovnost“ ili „duhovnost wellnes-oaza“[31]. No, čini se da u tome novome duhovnom i religioznom pluralizmu Bog nema značajnu ulogu. Čini se da je sama religioznost važnija od Boga, pa se govori o „bezbožnosti sklonoj religioznosti“ (religionsfreundliche Gottlosigkeit) (J. B. Metz) [32]. U dekristijaniziranom svijetu vjera u osobnoga Boga koji je prisutan u ljudskoj povijesti danas sve više blijedi. Bog i iskustvo Boga danas je u sjeni, a nove duhovne ponude izgledaju kao nadomjestak pitanja Boga i iskustva njegove prisutnosti.

Redovnici današnjem svijetu mogu pokazati da žive po jednom drugačijem iskustvu Boga, koji nije samo jedna bezimena moć ili sila ravnoteže svemira. Redovnici svjedoče vjeru u Trojedinoga Boga, koji je cilj svekolikog tijeka povijesti i koji je čovjekova jedina „posljednja stvar“ (Eshaton). Oni svjedoče o iskustvu i vjeri u osobnoga Boga, koji premda uvijek ostaje nedokučivo otajstvo i premda su njegovi putovi nepronicljivi, ima u Isusu Kristu ljudsko lice. Redovnici današnjem svijetu svjedoče Boga koji je, kako kaže Karl Rahner, u Kristu u eshatološkoj definitivnosti čovječanstvu neopozivo ponudio spasenje.[33] Današnji bi samostani stoga trebali postati mjesta susreta s Bogom otvoreni za ljude koji usred svagdašnjih briga, kriza i opterećenja traže mir, tišinu, sabranost, koji tragaju za dubljim smislom svoga života, koji žele utješnu riječ, otvoreno uho i srce za slušanje, koji tragaju za Bogom, premda ga tako i ne nazivlju. U Njemačkoj mnogi samostani uz duhovne obnove, vježbe i susrete ljudima iz svijeta nude mogućnost zvanu „Kloster auf Zeit“ (samostan na određeno vrijeme)[34]. Oni koji dođu imaju priliku sudjelovati u dnevnom redu redovnika i redovnica, u molitvi, mogu se uključiti u neku djelatnost, a također imaju priliku za osobnu meditaciju, odmor, osobne duhovne razgovore.

 2. Sadašnje vrijeme karakterizira propast velikih ovosvjetskih projekata i novovjekovnih iluzija o raju na zemlji. Velike utopije su razočarale, a u svijetu su se dogodile mnoge katastrofe, što je čovjeka dovelo do pitanja o tome, hoće li uopće biti budućnosti i ima li uopće smisla zauzimati se za bilo što idealno. Neki mislioci kažu da današnji čovjek više sliči na Sizifa nego li na Prometeja[35]. Osim toga, današnje vrijeme (koje se sve češće označava kao postmoderna - karakteristike: šarolikost, površnost, tjelesnost) nije više nošeno jednom obvezujućom istinom ili  ujedinjujućim metafizičkim smislom. Zato se današnji čovjek hvata onoga što je ovdje i sada moguće, ograničava svoju egzistenciju na ono što je već prisutno i dohvatljivo. Želi iskoristiti postojeći trenutak kako najbolje može, jer o budućnosti ništa sigurno ne zna; jer se egzistencija čini fragmentarnom i provizornom. Apsolutizacija sadašnjega trenutka je postala raširen životni stil. Nema više trajnih vrijednosti niti vječnih ideala. Sve traje onoliko koliko koristi. Čak i više istina i smislova, koji su jedan drugome oprečni mogu jedan uz drugoga postojati ili se jedan za drugim izmjenjivati. Današnji smisao života je raspršen u više smislova. No, oni se brzo istroše, pa se traže uvijek novi. Raspršenost smisla na koncu ipak vodi jednom konačnom besmislu i nihilizmu[36].

Redovnici su pozvani u čovjekovu svakidašnjicu unijeti pogled u budućnost, utemeljen na eshatološkom usmjerenju, koje proizlazi iz življene kreposti nade. Eshatološka perspektiva, koja utemeljuje budućnost, daje i drugačiji pogled na sadašnju stvarnost i smisao. Ona nadilazi ovozemaljsku empirijsku i fenomenologijsku ograničenost i otvara prostor za Božje mogućnosti. Tako sadašnju stvarnost ne poništava, nego je upotpunjuje. Redovnici su pozvani reagirati na stvarnost, tijek povijesti i događaje drugačije te ih gledati u Božjem horizontu. Pozvani su današnjem čovjeku vratiti smisao za nešto što je jednako stvarno, premda se ne može provjeriti empirijskom metodom, a što utemeljuje čovjekovu egzistenciju. Promjenom optike gledanja redovnici svjedoče da sadašnjost i budućnost imaju smisla, da je čovjekov život i poziv više od ovdje i sada. Redovnici su pozvani gledati „povijest od njezina kraja“[37]. Jedino s tim „eshatološkim odmakom“[38] mogu se bolje razumjeti današnja zbivanja te se prevladati neizvjesnost spram budućim i nepoznatim. Eshatološki odmak priječi apsolutiziranje sadašnjega trenutka bilo u negativnom bilo u pozitivnom smislu. Nijedna tragedija nije kraj svijeta, a niti ijedan uspjeh nije konačni vrhunac i dovršenje koje tek predstoji. Eshatološka perspektiva pomaže da se relativiziraju ljudske prosudbe i događaji, pomaže da se neuspjesi lakše podnesu, da se živi sporije, bez straha da će nešto promaknuti. Eshatološko gledanje na stvarnost jasnije pokazuje da su čovječanstvo i čovjek još uvijek u hodočasničkoj egzistenciji, pa sadašnjost ne može imati nikakvu apsolutnu vrijednost. Nada redovniku i redovnici pomaže da sadašnjost shvati kao nešto privremeno, ali ne i bezvrijedno, besmisleno, bezizlazno, jer joj je zajamčena budućnost. Gledajući zbivanja i svijet iz eshatološke perspektive, redovnici stječu duhovnu slobodu, koja im omogućuje zdravu kritičnost i prosudbu događaja i vrijednosti. Ono što je Karl Rahner rekao za svakog kršćanina, primjenjujem i na svakog redovnika. U kritici sadašnjosti redovnik već sada živi „apsolutnu budućnost“, koju naziva Bogom[39], koja je već sada prisutna, ali nije dovršena. Ivan Golub redovnike je veoma prikladno nazvao „spomenicima budućnosti“[40].

Eshatološka perspektiva budućnosti nije isto što i prognoziranje događaja budućnosti ili osobno planiranje budućnosti (primjerice izbor zanimanja, životnog poziva, …). Ona jedina daje perspektivu smisla te stoga utemeljuje i osobne sadašnjosti i budućnosti.[41]

3. Premda se sami suočavamo s poteškoćama, ne bismo se smjeli zatvoriti u sebe i vrtjeti oko sebe. Ne bismo smjeli ne vidjeti nevolju drugih, koja je veća od naše. Jedno od žurnih svjedočenja nade u svijetu jest neodgodivo opredjeljenje redovnika za ljude bez nade. Riječ je o ljudima, koji žive na rubu egzistencije, koji trpe ne samo materijalno nego i duhovno siromaštvo, o ljudima suočenima s bolešću i ugroženom egzistencijom, o žrtvama rata, prirodnih katastrofa, nepravde, egoizma, o ljudima bez utjecaja u društvu i politici, o ljudima koji su iz društva isključeni samim time što ne mogu ostvariti postavljene kriterije uspjeha i blagostanja, o onima kojima se niječe ljudsko dostojanstvo, koji su lišeni svakog nadanja u bolje sutra. Takve su situacije velika opasnost za gubljenje nade, ali mogu postati i nezamjenjiva mjesta iskustva nade. Takvim ljudima potrebno je vratiti nadu da je Bog prisutan i onda kada se čini skriven i nevidljiv. Treba im vratiti pouzdanje da ne postoje bezizlazne situacije, snagu da izdrže u najvećoj tami, bez padanja u očaj ili rezignaciju. [42]

Ljudima bez nade potrebno je naviještati Isusovu logiku blaženstava, koja neće nužno ukloniti situaciju siromaštva ili trpljenja, ali će pokazati da se u nadi svaka situacija može preokrenuti u spasenje. Logika blaženstava je logika paradoksa. J. Ratzinger u meditaciji O vjeri, nadi i ljubavi ističe da su blaženstva prema svome jezičnom i misaonom ustrojstvu protuslovlja. Primjerice: „Blago ožalošćenima“ značilo bi blago onima koji nisu obasuti srećom, pa bi se to blaženstvo moglo prevesti kao „Sretni su oni koji nisu sretni“, što je u sebi protuslovno. Ratzinger tu sreću tumači u dvostrukom pogledu, u kontekstu sadašnjosti i u perspektivi budućnosti. „Vid sadašnjosti je u tomu što je njome naznačena posebna Božja blizina i blizina njegova kraljevstva dotičnu čovjeku. (...) Upravo u prostoru patnje i žalosti Bog je posebno blizu sa svojim kraljevstvom. Kada neki čovjek trpi i jadikuje, Božje je srce na poseban način dirnuto i pogođeno... Ova sadašnjost Božje okrenutosti čovjeku, koja se krije u riječi ' blažen', uključuje i budućnost: Božja skrivena prisutnost jednoga će se dana očitovati. Slijedom toga, ova nam riječ kaže: Ne bojte se u svojim nevoljama, Bog vam je blizu i on će biti vaša velika utjeha“[43]. Kršćanska nada hranjena vjerom, utemeljena na Božjim spasenjskim djelima u Isusu Kristu, omogućuje čovjeku da se ne zatvori samo u empirijski vidljivo i bezizlazno. Ona motivira čovjeka da svoju egzistenciju prihvati kao proturječnu napetost između trpljenja i nevidljive Božje prisutnosti u svjetlu Kristova križa i uskrsnuća.

Naviještati logiku blaženstva znači prihvatiti proturječje kao životni model kršćanske egzistencije. Nada ne opravdava postojeću patnju, nego tješi i vjeruje da će ta patnja na temelju Kristova križa i uskrsnuća biti prevladana i nagrađena. Ona s jedne strane osigurava da čovjek u svojoj patnji nije sam, što opet ne znači da se i sam ne treba boriti protiv patnje i nepravde ovozemaljskim sredstvima.

4. Najveća prijetnja nadi u današnjem svijetu je strah odnosno tjeskoba[44]. Ponajprije postoji neizmjeran strah od smrti i briga za preživljavanje. Jer je izblijedjela vjera da postoji nešto poslije smrti, današnji svijet sve više ulaže u produženje ovozemaljskog života. Prenaglašena briga za tjelesno zdravlje, želja za vječnim mladenačkim izgledom, koja ne dopušta da čovjek starenje prihvati kao prirodan proces (jer starenje znači propadanje), znanstvena genetska istraživanja (genetsko istraživanje, kloniranje, umjetno uzgajanje stanica ljudskih organa) imaju svrhu što duljeg produženja čovjekova biološkog života i uklanjanje straha od smrti i nestajanja. Sve smo više svjedoci straha od prirodnih katastrofa, čije razmjere čovjek više ne može više obuzdati, premda ih je većim dijelom sam uzrokovao. Porast svjetskog stanovništva i širenje siromaštva uzrokuju sve veće socijalne strahove. K tomu, sve više živimo u sredinama konflikata i ratova: između skupina, kultura, naroda, religija, (fundamentalističkih) svjetonazora, političkih sistema. Sve više raste i strah od nasilja i terorizma. „Živimo u sjeni 11. rujna“ [45], napisao je T. Radcliffe i taj događaj uzima kao simbol sposobnosti današnjega čovjeka za nasilje i teror, ne samo na globalnoj nego i na pojedinačnoj razini. Taj je događaj i simbol razmjera današnje globalne prisutnosti straha[46]. U temelju svi tih strahova i tjeskoba stoji strah od propasti i smrti odnosno briga za vlastito preživljavanje. Kako u takvom mentalitetu straha još svjedočiti krepost nade, pravi je izazov današnjim redovnicima i redovnicama.

Potrebno je naviještanje i svjedočenje nade koja proizlazi iz vjere u Kristovo uskrsnuće, po kojem je konačno pobijeđena i uništena smrt, premda tjelesna smrt i dalje ostaje. Promatrana iz perspektive vjere i nade u Kristovo uskrsnuće, smrt nije potpuno uništenje, nego susret s Bogom obećanja i nade. Nije samo neizbježna sudbina, nego prijelaz u vječni život u zajedništvu s Bogom i ljudima.

Naviještati nadu za redovnika i redovnicu znači i osobno prihvatiti nesigurnost i neizvjesnost s obzirom na ovozemaljsku budućnost. „Naši zavjeti nas obvezuju da budemo otvoreni za Božja iznenađenja, koja sva naša planiranja budućnosti okreću naglavačke i od nas zahtijevaju stvari, koje nikada nismo mogli zamisliti.“[47] Nije dovoljno danas strahove ljudske egzistencije jednostavno ignorirati ili potisnuti, potrebno ih je protkati stavom predanja u Božju sigurnost usred egzistencijalne nesigurnosti. U odnosu prema današnjim utemeljenim strahovima, redovnici bi trebali svjedočiti život u opuštenosti. Ona nije isto što i bezbrižnost, nezainteresiranost i neodgovornost, te nije plod tromosti ili beznađa. Riječ je o opuštenosti koja je bliska smirenosti, u smislu da se ne damo pokopati i obeshrabriti svakodnevnim „crnim kronikama“ i scenarijima. Ona proizlazi iz sigurnosti vjere da nije sve u našim rukama i da tijek našega života i povijesti ima svoj eshatološki cilj, koji na neki način onda relativizira apsolutnost sadašnjega teškoga trenutka i straha.

Jedini strah spojiv s življenom nadom jest strah, koji proizlazi iz vjere, nade i ljubavi[48]. Kršćanska predaja taj strah tumači kao strah da se Boga uvrijedi i da ga se svojim grijesima izgubi. To je strah od nevjernosti Bogu; strah da ne upadnemo u beznađe, malodušnost, da ne izgubimo vjeru, da nam ne izblijedi ljubav. Radi se o bojazni da ćemo povrijediti ljubljenu osobu, da ćemo vlastitom krivnjom razrušiti temelj ljubavi. Takav strah ne vodi u očaj, nego još više štiti i potiče vjeru, nadu i ljubav[49].

 

Zaključak

Nada nije samo krepost o kojoj se govori unutar teološkog sistema, nego je zajedno s vjerom i ljubavlju pokretačka snaga kršćanskoga življenja. Nije samo naravna težnja ljudskoga srca, nego i Božji dar. Nije samo varljivi ili manipulativni optimizam usred životnih nevolja, nego sigurnost Božjeg obećanja konačnoga spasenja. Govor o nadi ne oživljava se samo u vrijeme adventa, ona traži svakodnevnu spremnost da se posvjedoči njezino obrazloženje (usp. 1 Pt 3,15). Neodvojiva od vjere i ljubavi, nada pripada temeljnoj dimenziji vjerničkoga života i taj život usmjeruje. Nada je omilostivljeni način bitka, koji onda određuje sva naša očekivanja, usmjerenja, želje i djelovanja.

Na temelju Augustinove misli, da je hrabrost dijete nade[50], smatram da nije moguće živjeti i svjedočiti nadu bez hrabrosti. Živjeti nadu znači zapravo živjeti hrabrost. To je ponajprije hrabrost unatoč nedostatka transcendentnog smisla, usprkos strahova i apsolutiziranja ovozemaljskoga. To je hrabrost da se može strpljivo izdržati proturječnost egzistencije kršćana, koji je još uvijek in statu viatoris. To je hrabrost utemeljena na vjeri koju Pavao tumači kao „već neko imanje čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti, kojih ne vidimo“ (Heb 11,1) i koja je usmjerena na ostvarenje u ljubavi.

Nada u konačnici oslobađa od skučenosti stavova, oslobađa od zatvorenosti, od ograničavanja i odbijanja. Životom i djelovanjem u nadi, redovnici kazuju da se stvarnost ne sastoji samo od golih činjenica, nego i od onoga „višega“, koje usmjerava u Božje prostore mogućega i neočekivanoga.

Sve rečeno o nadi vrijedi ne samo za redovništvo, nego i za vjernika općenito, i na osobnoj razini i na planu crkvene zajednice. Samo redovnike i redovnice njihov poziv i poslanje još intenzivnije obvezuju na svjedočenje nade kako u vlastitoj zajednici tako i u Crkvi i svijetu.

 

[1] I. Devčić, Nada i kriza novovjekovnih utopija, u: RTČ 5 (1997.) 1, 16.

[2] F. Kerstiens, Hoffnung, u: K. Rahner – A. Darlap (ur.), Sacramentum mundi, 2, Herder, Freiburg i. Breisgau, 1968., 725.

[3] J. Moltmann, Teologija nade nekad i sad, u: BS 79 (2009.) 2, 214sl. Moltmann navedenim riječima ističe temeljno obećanje Božje upućeno Izraelskom narodu. No potrebno je dodati da je to temeljno obećanje u svojoj konkretizaciji u povijesti Izraelskoga naroda sadržajno variralo. To već kazuje činjenica da Stari zavjet ne poznaje pojam obećanja. Obećanje u Starom zavjetu izraženo je drugim različitim izrazima, poput: riječ, zakletva, blagoslov, baština, obećana zemlja, potomstvo Abrahamovo, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. (Usp. M.-L. Ramlot – J. Guillet, Obećanje, u: X. Léon-Dufor (ur.), Rječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 31988., 715sl.)

[4] Usp. J. Moltmann, Teologija nade, Ex Libris, Rijeka, 2008., 153.

[5] Usp. Isto, 153-154.

[6] Izraz „Bog nade“ ima više značenja: 1. da je Bog u kojega vjerujemo tvorac nade; 2. da je Bog objekt naše nade; 3. da je Bog onaj koji se „nada“ da će spasenje ostvareno u Kristu imati što univerzalniji doseg. Usp. R. FISICHELLA, Nada pak ne postiđuje, u: N. A. ANČIĆ (ur.), Kršćanska nada na početku novoga stoljeća. Zbornik radova znanstvenoga skupa, Split, 27. listopada 2000., Crkva u svijetu, Split, 2001., 71.

[7] Usp. M.-L. Ramlot – J. Guillet, Obećanje, 718-719.

[8] Usp. J. Moltmann, Teologija nade, 219.

[9] A. Tamarut, Novo lice „posljednjih stvari“, u: RTČ 5 (1997.) 1, 76-78.

[10] Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, Ponovno krenuti od Krista. Obnovljena zauzetost posvećenog života u trećem tisućljeću, HKVRP i HUVRP, Rim – Zagreb 2002, br. 2.

[11] P. RHEINBAY, „Wie es so läuft“ – Ordenstheologie und Ordensalltag, u: M. GRUBER – S. KIECHLE (ur.), Gottesfreundschaft. Ordensleben heute denken, Echter, Würzburg, 2007., 179.

[12] J. Ratzinger, O vjeri, nadi i ljubavi, Verbum, Split, 2007., 82.

[13] Usporedbe radi, donosim podatke iz 2002. godine: Od ukupno 35 700 redovnika i redovnica samo ih je oko 4 000 ispod 55 godina, 8 900 se nalazi u dobi između 56 i 65 godina, a 22 800 su stariji od 65 godina. Odnos između „mladih“ (mnogi mladi spadaju već duboko u srednju dob) i „starih“ je 1 : 9, a slično stanje je i u Austriji i Švicarskoj. Ili još drugačije: Od oko 30 000 redovnica samo ih je 3 000 ispod 55 godina, a 20 000 ih je preko 65 godina. Od oko 5 700 redovnika njih 2 800 ima preko 65 godina, a za one mlađe od 55 godina nema podataka, prema nekima možda tek oko 1 000. Usp. B. Dickerhof, Gibt es auch in Zukunft noch Ordensleben im deutschsprachigen Raum?, http://www.institut-der-orden.de/Resources/Zukunft%20des%20Ol.pdf, 1-2.

[14] Usp. Isto, 2.

[15] Usp. Isto.

[16] Usp. Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, Ponovno krenuti od Krista, br. 12.

[17] Usp. P. RHEINBAY, „Wie es so läuft“ – Ordenstheologie und Ordensalltag, 188-189.

[18] Usp. C. Del Valle, Vita religiosa e società. Sfide e proposte, u: Consacrazione e servizio, LI, Novembre 2002, 23.

[19] Usp. meditaciju o riječi „Bog“ u: K. Rahner, Grundkurs des Glaubens. Einführung in den Begriff des Christentums, Herder, Freiburg im Breisgau, 1994., 54sl.

[20] J. Ratzinger, O vjeri, nadi i ljubavi, 78.

[21] F. Kerstiens, Hoffnung, 725.

[22] Usp. J. Ratzinger, O vjeri, nadi i ljubavi, 82 sl.

[23] Zanimljiv uvid u ostale razloge današnjega jadikovanja nalazi se u: I. Šola, Teološka bilježnica. Svijet kroz teološke oči, Osječki list d.o.o., Osijek, 2006., 307-312.

[24] Ova paralela potaknuta je razmišljanjem J. Ratzingera o „građanskom pelagijanizmu“ i „pelagijanizmu pobožnih“, O vjeri, nadi i ljubavi, 92-94.

[25] KONGREGACIJA ZA USTANOVE POSVEĆENOG ŽIVOTA I DRUŽBE APOSTOLSKOG ŽIVOTA, Bratski život u zajednici, Rim – Zagreb, 1994., br. 41: „U ovo su se vrijeme umnožile zajednice s malim brojem članova, posebno zbog apostolskih zahtjeva. One mogu biti korisne također i za razvoj užih odnosa među redovnicima, za molitvu u kojoj se više sudjeluje te za uzajamno i bratskije prihvaćanje odgovornosti. Ipak postoje i razlozi za raspravljanje o postojanju tih malih zajednica, kao što su srodnost želja i mentaliteta. U takvim se slučajevima zajednica lako zatvori te se može dogoditi da odabire svoje članove, prihvaćajući ili odbijajući brata kojeg pošalju poglavari. To je protivno samoj naravi redovničke zajednice i njenoj ulozi znaka. Izbirljiva homogenost, osim što slabi apostolsku pokretljivost, donosi gubitak snage duhovskoj stvarnosti zajednice te duhovnu stvarnost lišava snage svjedočenja koja njome upravlja. Napor oko uzajamnog prihvaćanja i nastojanje oko prevladavanja poteškoća, što je tipično za raznorodne zajednice, dokazuju transcendenciju uzroka koji ih je podigao, a to je 'Božja snaga koja se savršeno očituje u slabosti ljudskoj' (usp. 2 Kor 12,9-10). U redovničkoj zajednici vjernici su zajedno ne zato što su se oni izabrali, nego zato što ih je izabrao Gospodin.“

[26] P. RHEINBAY, „Wie es so läuft“ – Ordenstheologie und Ordensalltag, 185-186.

[27] Papa Benedikt XVI. o tome opširno govori u svojoj enciklici Spe salvi, brr. 13-15.

[28] J. Moltmann je Papino isticanje redovnika kao svjedoka nade protumačio kao suženo shvaćanje kršćanskoga svjedočenja nade, jer su prema njemu laici oni koji se zalažu za «izgradnju svijeta». (Usp. J. Moltmann, Teologija nade nekad i sad, 10-11). Moltmannu treba najprije odgovoriti da i redovnici (djelomično) i redovnice spadaju u laički stalež. Drugo, Papa nije namjeravao zanemariti laike, nego je želio istaknuo specifičnost i intenzitet redovničkoga svjedočenja u svijetu.

[29] Usp. J. SCHMIEDL, Eine neue Gelassenheit gewinnen. Die eshatologische Perspektive einer Theologie der Lebensentscheidung, u: M. SCHAMBECK – W. SCHAUPP (ur.), Lebensentscheidung – Projekt auf Zeit oder Bindung auf Dauer? Zu einer Frage des Ordenslebens heute, Echter, Würzburg, 2004., 150-151.

[30] AA. VV., Postmoderne – Frauenfrage – Sendung. Ordensleben in die Zukunft denken, u: M. GRUBER – S. KIECHLE (ur.), Gottesfreundschaft. Ordensleben heute denken, 282.

[31] Isto, 283.

[32] H. Schermann, Ordensleben unter den Bedingungen heutiger Kultur, u: Ordensnachrichten 39 (2000.) 3, 36.

[33] Usp. K. Rahner, Kirche und Sakramente, Quaestiones disputatae 10, Herder, Freiburg, 1968., 13-14.

[34] Mnogi redovi i redovničke zajednice sustavno i organizirano nude takve mogućnosti ljudima iz svijeta, kao što se može vidjeti na web stranici www.orden.de. Imaju i zajedničku brošuru ponuda „Atem holen“ vezanih za takav boravak u samostanu.

[35] Usp. R. Fisichella, Nada pak ne postiđuje, 72.

[36] O prevlasti nihilizma u europskom društvu, a koji je prekriven materijalističkim uspjehom, natjecateljskim mentalitetom i apsolutiziranjem trenutka usp. izvrsnu analizu P. Valadier, „Europa und seine Götter. Eine kritische Gegenwartsanalyse, u: P. Hünermann – Th. Söding (ur.), Gott – ein Fremder in unserem Haus? Die Zukunft des Glaubens in Europa, Quaestiones disputatae 165, Herder, Freiburg im Breisgau, 1996., posebno 21-27.

[37] G. Alberghina, La vita religiosa femminile verso ili futuro, u: I volti della donna consacrata, Centro studi USMI, Roma, 2001., 35.

[38] I. Šarčević, Kršćanski razlog nade – odgovor na čovjekovo traženje smisla života, u: N. A. ANČIĆ, Kršćanska nada na početku novoga stoljeća, 117.

[39] Usp. K. Rahner, „Der Mensch des Advents“, u: K. Lehmann - A. Raffelt (ur.) Karl Rahner Lesebuch, Herder, Freiburg – Basel – Wien, 2004., 432-433.

[40] Usp. I. Golub, Čežnja za licem, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998., 66-67.

[41] Moralni teolog Johannes Fischer smatra čak da je, upravo zbog nepostojanja te eshatološke predodžbe budućnosti, koju on naziva predodžbom povjerenja, danas teško utemeljiti i jednu etičku odgovornost u ponašanju današnjega čovjeka. Prema Bibliji Fischer razlikuje tri predodžbe budućnosti: prognostička p., orijentirajuća p. i predodžba povjerenja. 1. Prognostička predodžba govori o tome što će se (voraussichtlich) dogoditi, govori o budućnosti koja se može predvidjeti, koja može izazvati strah, ali u dobrom slučaju i nadu. 2. Orijentirajuća predodžba budućnosti tiče se osobnih usmjerenja, npr. izbora zanimanja, životnog opredjeljenja, odabira životnog partnera, itd. Ona nije usmjerena na prognoziranje budućnosti, nego obrnuto. Primjerice, prema slici odabranog zanimanja, netko će pokušati oblikovati svoje zanimanje i budućnost. Ova predodžba može izazvati i druge osjećaje: osjećaje pouzdanja ili sumnje u vlastiti izbor, usmjerenje i odluke o vlastitoj budućnosti. Ona se tiče identiteta i kontinuiteta osobnoga životnoga tijeka. 3. Predodžba povjerenja govori o budućnosti kao takvoj, o njezinom postojanju, o imanju budućnosti. Jer tek postojanje budućnosti omogućuje donošenje osobnih odluka, izbora, koji inače ne bi imali smisla, ako nemamo budućnosti. Jer tada ne bi bilo motivacije, da se tu budućnost oblikuje. Nije riječ o imanju neke određene budućnosti, nego o postojanju budućnosti općenito. Ona izaziva ili povjerenje ili strah od nedostatka smisla. Ta treća, fundamentalna razina predodžbe budućnosti omogućuje i daje smisao i ovim prethodnim danas je u krizi odnosno gotovo ne postoji.  Primjer takve budućnosti opisuje Pavao u 2 Kor 4, 8-10: „U svemu pritisnuti, ali ne i pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu očituje. Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu.“ Time što Pavao u nevoljama sadašnjosti otkriva sliku događaja Isusove smrti i uskrsnuća, sadašnjost dobiva budućnost i smisao. Usp. J. FISCHER, Zum Fürchten oder zum Hoffen? Die Wahrnehmung der Zukunft als Problem theologischer Ethik, u: J. FISCHER – U. GÄBLER (ur.), Angst und Hoffnung. Grunderfahrungen des Menschen im Horizont von Religion und Theologie, Stuttgart – Berlin – Köln, 1997., 134. sl.

[42] Problem bi se mogao još šire formulirati: „Redovi su od davnine bili solidarni s rubnim egzistencijama. No, jesmo li mi spremni, sami sebe vidjeti u jednoj rubnoj egzistenciji?“ P. RHEINBAY, Wie es so läuft“ – Ordenstheologie und Ordensalltag, 191.

[43] Usp. J. Ratzinger, O vjeri, nadi i ljubavi, 66-67.

[44] Filozofija razlikuje dva osnovna oblika straha prema dva bitna uzroka straha. Prvi oblik straha je „kategorijalni strah“, jer nastaje iz straha od određenoga konkretnoga objekta (njem. Furcht, tal. paura, engl. fear). Drugi oblik se može nazvati „transcendentalnim strahom“, koji nije uzrokovan nikakvim konkretnim objektom. Taj strah neodređeno dolazi iznutra i ugrožava čovjeka u njegovoj srži. Za takav strah u hrvatskom jeziku postoji riječ tjeskoba (njem. Angst, tal. angoscia, engl. anguish). Taj strah čovjeka pritišće, guši, čini mu život tijesnim. (Usp. I. Raguž, Strah i tjeskoba s kršćanskoga gledišta, u: I. Raguž (ur.), Vesperae sapientiae christianae. Tribine 1, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003., 195-196.) Zanimljivo je dodati da navedene riječi iz drugih jezika za „transcendentalni strah“ potječu od lat. angustus što upravo znači uzak, skučen, tijesan.

[45] Usp. T. Radcliffe, Ordensleben nach dem 11. September, 2001. Zeichen der Hoffnung für eine globale Welt, u: Sekretariat der Deutschen Bischofskonferenz (ur.), Leidenschaft für Christus, Leidenschaft für die Menschen. Ordensleben am Beginn des 21. Jahrhunderts, Arbeitshilfen, Nr. 20, Bonn, 2006., 37.

[46] Strah od nasilja i rata je u Zapadnom svijetu postao globalno posviješćen „tek“ 11. rujna, dok smo mi na našim prostorima daleko ranije (za vrijeme agresorskog rata) doživljavali strah od uništenja, i to često bez razumijevanja onih, koji su taj strah nametnuli u svijesti ljudi tek onda kada su sami doživjeli razornu i ubojitu moć nasilja.

[47] T. Radcliffe, Ordensleben nach dem 11. September 2001., 49-50.

[48] Usp. I. RAguž, Strah i tjeskoba s kršćanskog gledišta, 207sl.

[49] Usp. J. Ratzinger, O vjeri, nadi i ljubavi, 94-96.

[50] Usp. V. Košić, Vrijednosti svakodnevice, Glas Koncila, Zagreb, 2002., 178.