29.08.2003

Gordan Črpić: Uloga i odgovornost redovništva u novim društvenim uvjetima

Djelovanje Crkve usko je vezano uz njezinu prisutnost u svijetu. U tom djelovanju su biskupi, svećenici, redovnici, redovnice i vjeroučitelji/vjeroučiteljice njezin istaknutiji i prepoznatljiviji dio, točnije rečeno, simbol Crkve u društvu

REDOVNIČKI DAN U BiH, 2003.

Franjevački samostan Presvetog Trojstva na Petrićevcu, Banja Luka 29.-30.8.

Uloga i odgovornost redovništva u novim društvenim uvjetima

Gordan Črpić

 

Djelovanje Crkve usko je vezano uz njezinu prisutnost u svijetu. U tom djelovanju su  biskupi, svećenici, redovnici, redovnice i vjeroučitelji/vjeroučiteljice njezin istaknutiji i prepoznatljiviji dio, točnije rečeno, simbol Crkve u društvu. Ovdje će se sadržaj fokusirati na redovništvo, tj. moguću perspektivu za razumijevanje mjesta i uloge redovništva u novim društvenim uvjetima. Tako se mogu postaviti dva važna pitanja. Prvo bi bilo koji su to sadržaji koji bi se odnosili na socijalni identitet redovništva danas? Iako redovnički habit na prvi pogled predstavlja redovništvo i posvećenost Bogu na sasvim određen i ljudima više – manje poznat način, ipak habit ne može biti odlučujuć element za socijalni identitet, barem ne samo habit, jer onda smo u kazalištu. To ne može biti ni sama karizma utemeljitelja koju se želi nasljedovati jer se redovništvo povijesno javlja kao odgovor na neke povijesne potrebe Crkve i danas se ne može javiti kao odgovor na potrebe 13. ili 16. ili 20. stoljeća. Zato je sljedeće pitanje koje su to današnje potrebe Crkve na koje je potrebno dati vjernički artikuliran odgovor, možda baš kroz redovništvo koje bi onda trebalo prije svega artikulirati tu novu ulogu redovnika danas. Konkretnije i u praktičnom smislu ta bi pitanja glasila: Zašto biti redovnicom danas? Kome biti redovnikom danas? Koja su to konačno pitanja na koja bi mogući redovnici danas trebali dati odgovore i izazove za Crkvu i svijet?

1.0. Uloga

Za početak je dobro vidjeti kakvu ulogu igra redovništvo u nekom, a onda posebno sadašnjem društvu. Da bismo mogli bolje razumjeti specifičnu ulogu redovništva, treba biti svjestan što je zapravo uloga u socijalnom kontekstu. Uloga je dosta korišten koncept u sociologiji, a sama ideja uloge u sociologiji vezana je uz pokušaj razumijevanja ljudskog ponašanja. Ne ulazeći u povijest nastanka koncepta uloge u sociologiji, može se samo napomenuti da jedno od prvih objašnjenja daje još Ralph Linton 1936. godine[1]. Najopćenitije, uloga se određuje kao relativno standardizirana socijalna pozicija koja uključuje specifična prava i dužnosti čije se provođenje od pojedinaca očekuje ili potiče. U socijalnom interakcionizmu cjelokupno se društvo analizira s aspekta igranja uloga i tumačenja uloga dok su u funkcionalističkoj perspektivi uloge vezane uz norme i institucije i prema toj sociološkoj perspektivi naše je ponašanje determinirano pravilima, normama koje se uče kroz socijalizaciju. Sociolog Georg Herbert Mead učenje uloge veže uz razvoj samopoimanja, posebice kod djece. Sociolozi drže da ljudi uče uloge, a to učenje uključuje kako se netko treba ponašati a da bi ga se prepoznalo kao majku, oca, inženjera, sociologa, fratra… kako se očekuje da treba izgledati, kako se ponašati.

Danas smo svjesni da se društvo razvija previše dinamično da bi netko mogao zadržati jednu statičnu ulogu. Osim toga pokazalo se i da postoji konflikt uloga, tj. sukob između dvije ili više različitih uloga koje pojedinac mora istovremeno vršiti kao i da više nije tako jasan model socijalizacije. Tako dolazimo do možda čak ključa problema vezanog uz ovu temu: što to treba naučiti neka novakinja ili novak danas, a da bi se moglo reći da su savladali ulogu redovnice, redovnika, uvijek imajući na umu da nije riječ o kazališnoj već o socijalnoj ulozi.

Ovdje će se naglasiti tri dimenzije koje određuju ulogu redovništva, a za koje osobno smatram da su relevantne za redovništvo u Crkvi. To su dogmatska, moralna i socijalna dimenzija.

1.1. Dogmatska dimenzija

Treba se postaviti pitanje koliko bi redovništvo dalo na značenju Crkvi i društvu da jasnije iznosi na vidjelo dogmatska pitanja? Nažalost, u društvu zasigurno ne, jer pitanja istine vjere u okruženju u kojemu je osnovna paradigma anything goes! (tj. sve prolazi) nije baš inspirativno za promicanje istine kao takve. U Crkvi? Nažalost, i tu je često prisutna ignorantnost prema iznošenju vjerskog poklada. Ukoliko se katkada čuje da netko iznese nešto što nije u skladu s pokladom vjere, neće se ga se zato posebno opominjati niti će to biti veliki problem. Eventualno ako će se pokrenuti neki spor, on će najčešće biti oko redistribucije moći oko koje se onda mogu instrumentalno koristiti i neki dogmatski argumenti, ali isti neće biti pokretači rasprave.

Ipak, takvo nas stanje ne smije obeshrabriti. Previše smo opterećeni diktatom prakse u jednoj antiintelektualnoj atmosferi koju smo naslijedili i u kojoj živimo. A u toj praksi se s vremenom nakupilo toliko bogova i božanstava koje dnevno opslužujemo, da je smisleno zapitati se: dobro, a tko je taj moj Bog? Odnosno, pokušati ponovno dati odgovor na pitanje postavljeno kod Cezareje Filipove.

I zato je tu izazov – kao u vrijeme širenja kršćanstva u poganom svijetu. Možda je to uloga redovništva danas: jasno iznijeti na vidjelo onoga Boga koji se objavljuje u Evanđelju kao Boga koji je i Bog naše svakodnevnice, a ne samo prigodice!

1.2.  Moralna dimenzija

Moralno je područje moguće sagledavati na nekoliko razina u suvremenom svijetu: na čisto teoretskoj razini, kako to čine autori poput Taylora, A. MacIntyre ili E. Tugendhata; na razini mjerenja stavova građana prema određenim vrednotama i normama iz kojih se onda izvlače moralni trendovi kako to čine istraživači poput L. Halmana, R. De Moora, R. Inglharta, P. Zulehnera; te na razini optiranja za određeni moral, određeno moralno ponašanje u društvu za koje se drži da bi ga u navedenim uvjetima trebalo značajnije naglasiti.

Kroz povijest Crkve redovnici su bili ti koji su snažnije naglasili potrebu za moralnošću u svakodnevnom životu. Svima poznat primjer su „pučki propovjednici“. Ta se tradicija u ovim krajevima održala i do danas. Problem je s tom perspektivom što ne ide u korak sa suvremenim istraživanjima na području morala i etike, kako teoretskim, tako i praktičnim, pa su odgovori koje daje naprosto vanvremenski, nesvrhoviti, neprilagođeno adresatima. K tome su često reducirani na sferu individualnog, spolnog morala, bez značajnijeg osjećaja za socijalnu dimenziju morala, koja danas sve više dolazi do izražaja.

Ukoliko bi redovništvo danas trebalo imati neku posebnu ulogu u promociji određenog, novog, crkveno i društveno prepoznatljivog morala, onda bi to svakako trebalo biti u sferi socijalnog morala u koju ulaze socijalni kontakti, ponašanje u prometu, odnos prema prirodi, pravedno raspolaganje novcima  (i u redovničkoj i lokalnoj zajednici), tj. društveni problemi koji se snažno reflektiraju i na individualnoj razini.

1.3. Socijalna dimenzija

Tu dolazimo do treće važne dimenzije u kojoj bi se mogla/trebala oslikati uloga redovništva u novim društvenim okolnostima, a to je, može se reći ne samo dimenzija nego i  izazov, tj. socijalni izazov.

Ovdje valja poći od osnovne premise naviještanja evanđelja. Evanđelje ima snažnu socijalnu notu i upravo su se redovnički redovi kroz povijest javljali kao nositelji ove socijalne poruke evanđelja. U današnjem je vremenu tu poruku nemoguće donijeti kako se ona pronosila u 15. ili 17. stoljeću, ali to ne znači da je ta poruka izgubila na svojoj originalnosti i plodnosti. Papa Ivan Pavao II. čak je u njoj vidio snagu instrumenta evangelizacije ukoliko se uzme u obzir socijalna poruka Evanđelja sadržana u socijalnom nauku Crkve.[2] Unutar socijalne dimenzije kršćanske poruke, koja je na najjasniji način izrečena kroz socijalni nauk Crkve, snažno su naglašeni momenti dostojanstva ljudske osobe, solidarnosti, supsidijarnosti, zajedničkog dobra, opcije za siromašne, pravednosti… Neke od ovih momenata koriste se kao kulturne i civilizacijske stečevine u zapadnom civilizacijskom krugu; primjerice ljudska prava, ili solidarnost i supsidijarnost koji su ušli u Ugovor EU iz Maastrichta koji je stupio na snagu 1. rujna 1988. godine. Ili koncept siromaštva – u zapadnom su svijetu istraživanja siromaštva i pokušaj pomoći siromasima teme o kojima se mnogo raspravlja u posljednjih nekoliko godina i pokušavaju se pronaći adekvatna rješenja za pomoć siromašnima i socijalno isključenima. To pokazuje da su to itekako društveno aktualni koncepti.

Nad tom činjenicom treba se zamisliti i sami sebi trebamo odgovoriti, koliko su oni nama samima bliski? Koliko mi u Crkvi možemo reći da je u njoj prisutna solidarnost, supsidijarnost, zajedničko dobro… koliko uopće prepoznajemo ove vrednote kao bitne i koliko se prema njima, sad ne na deklarativnoj, već na egzistencijalnoj razini orijentiramo i djelujemo? A upravo su to prepoznatljivi momenti susreta sa suvremenim svijetom u kojima kršćanin redovnik jezikom razumljivim čovjeku današnjice progovara i navješćuje zbilju Evanđelja koga živi. Zato bi ovu socijalnu dimenziju trebalo promatrati kao trajan izazov, i na njega trajno upućivati, jer kao takav potiče na kršćansko djelovanje u svijetu, shvaćeno kao zahtjevnu, ali od Krista nam u zadaću ostavljenu suradnju na izgradnji, uređenju i dovršenju ovoga svijeta.

2.0. Odgovornost

Prethodno je navedeno nekoliko momenata za koje držim da bi ih bilo uputno inkorporirati u socijalizacijski model suvremene redovnice/redovnika. Smisleno je upitati se zašto? Odgovor na to pitanje dovodi nas do drugog pojma u naslovu: odgovornosti.

To je jedan od pojmova koji se dosta koristi u odnosu na druge. Druge se redovito proziva na odgovornost, prigovara im se da su neodgovorni. U crkvenim dokumentima odgovornost je redovito vezana uz slobodu, odnosno sloboda je uvijek usmjerena na odgovornost. U društvenoj sferi imamo jedan zanimljiv razvoj ovih pojmova. Naime, nakon Francuske revolucije intenzivno se razvijaju pojmovi slobode i prava, pa imamo svojevrsnu inflaciju sloboda i prava koji ponekad ili počesto mogu biti i u koliziji, tj. dokidati se. S druge strane koncept odgovornosti nije se razvijao tom dinamikom pa smo sada u situaciji da se prava i slobode stječu i promiču, a odgovornost se nameće! Odgovornost redovito nije odabir – živimo u društvu rizika u kojemu je visok stupanj neizvjesnosti i sasvim je racionalan odabir koji ide za maksimiranjem granica sloboda i prava i minimaliziranjem odgovornosti.

Odgovornost dakle nije neka vrednota koja bi bila u rangu sa slobodom i pravima. Ona je više reducirana na područje tehničke provedbe prava i sloboda. Osim toga, kritika funkcionalizma pokazala je da odgovornosti ne rastu linearno s pravima, statusom koji je pripisan određenim funkcijama. Odnosno, često biva da se višim položajem u hijerarhiji stječe veće slobode i mogućnosti djelovanja, ali da se odgovornost distribuira na širu zajednicu.

U kontekstu ove teme valja se zapitati, pod pretpostavkom da bi odgovornost mogla biti odabir na ovoj egzistencijalnoj razini – kome bi to redovnice/redovnici trebali biti odgovorni? I za koga? Sebe same, Crkvu, narod, čovječanstvo?

Kada govorimo o odgovornosti redovništva danas, u postojećim socijalnim uvjetima, važno je odgovoriti na pitanje kome smo mi to odgovorni? Gotovo je nemoguće biti odgovoran i odgovorno djelovati ako si ne postavimo pitanje koje nadilazi ovu čisto metodološku razinu prakse i puke organizacije. Trebamo se pitati kome biti odgovoran i kakve to posljedice ima po naš život? Da bismo to pitanje mogli pravilno postaviti nužno je razumjeti društveni kontekst u kojemu postavljamo pitanje naše odgovornosti i suodgovornosti za svijet u kojemu živimo. I tu dolazimo do trećeg dijela naslova koji valja oslikati, a to je socijalni kontekst u kojemu živimo.

3.0. Socijalni kontekst u kojemu živimo

Suvremena sociologija postavlja se kao multiparadigmatska znanost: suvremeni sociološki teoretičari luče barem 8 paradigmatskih pristupa analizi društva u sociologiji. To znači osam bitno različitih perspektiva i rezultata analize istoga društva. Svakako, tu se može reći da je sociologija slaba znanost ukoliko nam ne može dati jednoznačnih i preciznih odgovora na pitanja o društvu i čovjeku. No, s druge strane, upravo zato što je riječ o tako složenom fenomenu, nije čudno da nema jednoznačnih odgovora. Nema ih ni u drugim znanostima, pa ni u tako „čvrstim“ kao što su fizika, biologija ili medicina. Nije rijetkost da se kod liječnika sa svom sofisticiranom tehnikom ide po „drugo mišljenje“ ili pak da se istom tehnikom i znanjem mnoge bolesti ne mogu liječiti. Slična je stvar sa sociologijom. Na kompleksna pitanja nema jednostavnih odgovora. Štoviše, svaki trivijalan odgovor na kompleksne sadržaje u pravilu sadrži neku demagogiju u sebi. Možemo reći da sociologija neka stanja i trendove može detektirati i trebali bismo ih uzeti u obzir, jer značajno, a bez naše volje i svijesti, djeluju na naš svakodnevni život i na ono što nam se nadaje kao normalno i poželjno, pa onda i na ono što se implicitno može misliti kao odgovorno ponašanje.

Bez pretenzije da dam obuhvatni opis suvremenog društva, naznačit ću neke momente za koje držim da ih valja imati u vidu kako bi se razumjelo suvremeno društvo:

  1. Raspad komunizma – devedesetih godina prošlog stoljeća završava 'kratko' 20. stoljeće. Raspada se posljednja (?) velika priča koja je imala neke eshatološke pretenzije. Proglašava se pobjeda liberalizma i 'kraj povijesti'.
  2. Kolonijalna protežnost – iako se deklarativno govori o kraju kolonijalizma, neokolonijalizma i svijetu bez kolonijalizma, s druge strane se, a svaki dan pokazuje opravdanost takvog govora, argumentira da postoje razlozi na temelju kojih se može ustvrditi da kolonijalna ideologija i praksa nikada nisu prestale, nego su samo primjereno mijenjale modalitete izražavanja.
  3. Odgovor na takvu prikrivenu kolonizaciju na ovim prostorima javlja se u vidu 'protudruštva', tj. društva uspostavljenog da bi negiralo dominantnu kulturu kako se ova ne bi mogla razvijati
  4. Procesi individualizacije, globalizacije i tranzicije – ovi se procesi odvijaju 'iznad naših glava' i mimo naše volje. Gotovo ih je nemoguće izbjeći, no moguće je iskoristiti energiju tih procesa za nešto što držimo valjanim i vrijednim.
  5. Biotehnološka revolucija – došlo je do konceptualnog proboja znanosti u sferu u kojoj tradicionalni odgovori, pa i moralno-etički više nemaju snage, a opet je potrebno i tu stvarnost razumijevati i vrednovati.
  6. Željezni zakon oligarhije – koji govori o vladavini manjine dok većina sluša (R. Michaels). Već je sociolog Max Weber naznačio ambivalentnost birokracije. Ona predstavlja najracionalniji način upravljanja i svaka institucija imanentno ima tendenciju birokratskog strukturiranja. Kad u tome uspije, biva najracionalnije organizirana, ali tada i otpočinje njeno starenje i odumiranje jer birokracija ima svoje iracionalnosti: inertna je, neodgovorna, nesposobna djelovati u novim uvjetima jer se drži starih procedura, zatvorena je za nova pitanja i ideje. Od ovog fenomena nisu izostavljene niti redovničke zajednice. I redovnička se zajednica  oblikuje po ovom zakonu i valja tragati prostor za prevladavanje vlastitih birokratskih struktura a da se ne dokida njihova efikasnost. U društvu se, na Zapadu, ta okoštalost pokušala razriješiti otvaranjem mogućnosti za civilnu, građansku inicijativu. Tridesetak godina nakon pokretanja građanskih inicijativa Zapad se suočava s problemom inertnosti i birokratiziranosti toga sustava. Savršeno su organizirani, ali zamoreni. U čemu je problem? Sustav birokracije je racionalan, ali ne i human! Čovjeka ne možete reducirati na njegov racionalni moment i nedostaje mu ova emocionalna dimenzija koja  smanjuje efikasnost, ali je ljudska. Čovjek nije samo promišljajuće biće, već je i grešno biće koje ima svoje strasti, strahove, nadanja i želi sa svime time biti prihvaćen i voljen.
  7. Novo poimanje vremena i prostora – linearno vrijeme svojstveno judeokršćanskoj kulturi prepliće se s cikličkim vremenom predkršćastva i istočnjačkih kultura i religija. U postmodernoj se vrijeme reducira na prostor: gubi se perspektiva i jedina realnost biva sada, diktat sadašnjosti.
  8. Neo – koncepti: neokonzervativizam, neointegrizam, neoliberalizam, koji se na ovim prostorima dobro nastavio na bivše marksističke strukture.
  9. Tržišni mentalitet – koji je prožeo ne samo naše ekonomske, već i osobne odnose: računa se što se dobiva, a što se gubi pojedinim potezom i to u perspektivi konačno dohvatljive dobiti. Ovi tržišni mehanizmi toliko su snažni da bitno utječu na motivaciju za djelovanje, pa i za djelovanje u redovničkom pozivu. Treba ih imati na umu.
  10. Gubljenje kategorija vrednovanja – sve se više gube i postaju nejasniji koncepti dobra, zla, što je istina, laž (laži nema – to je samo drukčije gledanje), pa i tako snažni, samorazumljivi koncepti kao što je biološki zadana spolnost, postaju nejasni i predmet mogućeg odabira, bilo genetskom predestinacijom ili promjenom već postojećeg spola.
  11. Prisutnost nove religioznosti – nova religioznost prisutna je u mnogim njenim modalitetima. Ona je tek djelomično nova, a dijelom se oslanja na stare gnostičke i poganske religijske koncepte. U kriptopoganstvu raširenom na ovim prostorima našla je dobro uporište za rast i razvoj. Tu se otvara pitanje uspješnosti evangelizacije Europe? Koliko je kršćanstvo bilo uistinu življeni koncept, a koliko je to tek bio identifikacijski obrazac unutar kojega su svoje mjesto imala mnoga poganska božanstva i praznovjerja?
  12. Lokalno – važnost konstrukcije stvarnosti nakon rata, koja se odvija kroz same narode i kroz kolonijalnu perspektivu stranih upravljača. To je perspektiva koja ne pogoduje religiji univerzalne ljubavi, jer nameće imperativ racionalnog izbora, a ovaj se uvijek zaokružuje u imanenciji.
  13. Mediji -  oni danas brišu prostorno-vremenske granice. Utjecaj masmedija i medijski konstruirana stvarnost je iznimno velik i naravno kompleksan. Teško ga je ovdje elaborirati. Možda samo jedna mala crtica o filmu koja će nam naznačiti u čemu je stvar: u početku se od filma tražilo da izgleda kao stvarnost, a sad se od stvarnosti traži da izgleda kao film!

Nakon ovog navođenja suvremenih društvenih trendova koji daju okvir našem razmišljanju i djelovanju, možemo se usmjeriti na završni dio te pokušati dati odgovor na početno pitanje: Što bi dakle, u danom socijalnom kontekstu, obzirom na moguće društvene izazove mogla biti uloga redovnika?

4.0.  Uloga redovništva u suvremenom socijalnom kontekstu

U promišljanju uloge i odgovornosti redovništva danas, u aktualnim društvenim uvjetima trebamo krenuti od pitanja evangelizacije i mogućnosti evangelizacije u tom takvom svijetu.

U jednom kriznom razdoblju Crkve, na prijelomu prvog tisućljeća, reforma Crkve krenula je upravo od redovnika iz samostana u Clunyu, iz kojega i dolazi veliki reformator Crkve onoga vremena, papa Grgur VII., koji je bio papa od 1073.-1085. Redovništvo je tada nedvojbeno odigralo, u ondašnjim političkim previranjima u Crkvi i društvu, ključnu ulogu.

Situacija danas svakako nije ista kao u 11. stoljeću. Nakon II. vatikanskog sabora Crkva ponovno otkriva laike u Crkvi i otvara se laičkom vjerničkom geniju. Mnogi drže da bi impuls za snalaženje u suvremenom društvu i evangelizaciju toga društva trebao doći upravo od laika u Crkvi, a ne od klerika i redovnika. Takvo uključivanje laika je svakako poželjno i ima svoje prednosti, ali ne bi se smjelo samo na tome. Prema Isusovim riječima: „Žetva je velika, ali radnika malo.” (Lk 10,2) još uvijek postoji velika mogućnost djelovanja za redovnike i redovnice. Oni su ipak još uvijek simboli osobe koja se odlučila za Boga i težak put vjere i kao takvi pokazuju Boga samim svojim prisustvom. Ali naravno da je njihova odgovornost prema Bogu i svijetu još i veća. „Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.“ (Mt 5,16). I te riječi obvezuju sve nas na Duhom Svetim pomognuto pružanje pomoći bratu u nevolji, odnosno svojem bližnjem. To je osnovna zadaća. To nam treba biti cilj. A sljedeće pitanje, kako to provoditi u suvremenom socijalnom kontekstu zahtijeva trajno i promjenjivo davanje odgovora. Zato treba raditi na trajnom odgoju i pomoći redovnicima i redovnicima kako da radosno i uspješno žive svoje redovništvo. To će pitanje potaknuti i sljedeća pitanja kao što je problematično pitanje samoodržanja, tj. pokušaj redovničkih zajednica da se, u formi u kojoj postoje, uz neznatnu unutarnju kozmetiku održe i da steknu dostatan broj kandidata. Ne vjerujem da je to moguće, jer uređene birokratske strukture nemaju snagu nošenja izvornih karizmi, koje su uvijek vezane uz osobe i ukupne ljudske potencijale koje organizirani sustavi ne podnose jer u sebi nose i onaj iracionalni, emocionalni, pa i grešni ljudski element. S problemima se treba suočiti, a ne ih izbjegavati. Sama molitva za nova zvanja nije dostatna. Treba upoznati život mladih, njihove sklonosti i naći načine kako im se približiti i približiti im svoj redovnički poziv. Doba adolescencije traži uzore. Redovnici i redovnice bi trebali svojim životom moći prezentirati model redovništva. Također, mladima, i uopće ljudima se treba približiti i stupiti s njima u međuljudski odnos. U tom odnosu treba biti puno više povjerenja nego što je sad. Pitanje povjerenja još je jedan od problema današnjeg društva, a pogotovo je prisutan u bivšim komunističkim zemljama, unutar društva, na relaciji Crkva-društvo i naravno unutar Crkve same. Uz povjerenje ide i problem prihvaćanja drugoga, različitog od nas. Današnji mladi su rođeni, rastu i odgajani su u drugačijim okolnostima nego što je rastao i bio odgajan najveći dio članova sadašnjih redovničkih zajednica. Te različitosti treba prihvatiti, razumjeti i poći im u susret. No, ako se zadržava model pravila zajednice koji je na tragu birokratizacije sustava, tako i sustava redovničke zajednice, problem samoodržanja bit će sve veći. Čvrsto i nefleksibilno držanje pravila bez uzimanja u obzir ljudskosti i posebnosti svake osobe ne može doprinijeti poželjnosti pripadnosti takvom sustavu. Graditi most povjerenja i prihvaćanja različitosti i širi način razmišljanja  može biti pravi put u budućnost.

Drugi problem koji se više tiče muških redova je nastavak crkvene politike u kontekstu borbe za samoodržanje je da se druge redove i dijecezanske svećenike promatra kao  'konkurente'. O ispravnosti tog razmišljanja ovdje ne treba govoriti nego je važno osvijetliti taj problem i pokušati naći uzroke te raditi na njihovom uklanjanju. S jedne strane je to na razini osobne ljudske zavisti i sebičnosti, a na društvenoj je dio usvojenog racionalnog i prethodno spomenutih tržišnih mehanizama koji utječu na motivaciju za djelovanje. Posljedično, nerazumna,  besmislena i pretjerana borba protiv nečega značajno smanjuje inspiraciju i snagu u borbi za nešto. Razumna i svrhovita borba protiv nepravde, siromaštva, bijede, nevjere mora biti samo popratni dio borbe za. Slikovito rečeno: „ Upali svijeću umjesto da razgoniš mrak“.

Treća je mogućnost napraviti odmak od bavljenja i zabavljanja samima sobom i usredotočiti se na osnovno kršćansko poslanje, evangelizaciju: ne pastoral naprosto. Tu valja tragati što nam je kao Crkvi činiti, s kim i kako surađivati, a da bi se čovjeku današnjice otkrilo Lice Božje, da bi se ovaj mogao susresti s Isusom koji je Krist i u odnosu na njega se odrediti. Samo ostvarenje toga zadatka otkrivat će nam potrebne organizacijske forme i potrebna unutarnja restrukturiranja i strukturiranja u postojećim redovima, kako bi mogli odgovoriti na potrebu evangelizacije.

Zaključno, čini mi se da je s obzirom na sve navedeno najveća odgovornost redovništva danas: evangelizirati i evangelizirati se! Uloga će se, ukoliko se odgovornost prihvati, sama naznačivati kroz odgovorno evangelizatorsko djelovanje u Crkvi zajedno s laicima i hijerarhijom u dinamici koju je u tom tripletu moguće postići. Dovoljno će biti ako u tom smjeru krene cijela formacija i promoviranje osobnih karizmi i onog trajnog nadahnuća velikih utemeljitelja koji su se dali nadahnuti evanđeljem i u vremenitoj stvarnosti znali ga zaživjeti puninom prisutnosti vječnosti u vremenitosti. Izvan toga, ja smisla, a ni opstanka redovništva na duže staze, ne vidim. Osim kao razvoja osobne religioznosti i neke egzotike.


[1] R. Linton: Status i njegova uloga, u: Teorije o društvu: osnovi savremene sociološke teorije,  1. knjiga,, Beograd : "Vuk Karadžić", 1969., s.194-200.

[2] Usp. Centisimus annus, 51.