23.10.2026

Buenos Aires: 90 godina prve škole sestara milosrdnica u Argentini

Povijest Družbe sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga iz Zagreba u Argentini započela je dolaskom pet sestara iz Hrvatske, 30. srpnja 1934. godine.

Sestre milosrdnice Argentinske provincije zagrebačkih sestara milosrdnica proslavile su 90. obljetnicu njihove prve Škole na argentinskome tlu uoči svetkovine sv. Vinka Paulskoga, 23. i 24. rujna.

Svečana sveta misa, koju je predvodio školski kapelan, slavljena je 23. rujna u čast sv. Vinka Paulskoga. Tom su prigodom učenici kao prikazni misni dar prinijeli devet posebno urešenih svijeća u znak devet desetljeća postojanja ove Škole. Inače, Škola ima veliku kapelu u kojoj se svake srijede slavi sveta misa na kojoj sudjeluju svi profesori, osoblje, kao i učenici te njihovi roditelji. Liturgijsko pjevanje uvijek animiraju učenici uz pratnju profesora glazbe. Svećenik je u prigodnoj propovijedi govorio o liku sv. Vinka i njegovu djelovanju s obzirom na bližnje. Potaknuo je nazočne da uče od ovoga velikog sveca koji je bio slika Božjega milosrđa.

Svečana akademija je održana 24. rujna na sportskome dvorištu koju su pripremili nastavnici s učenicima Osnovne škole. Sve prisutne je pozdravila ravnateljica Osnovne škole koja je i sama nekoć pohađala ovu Školu. Naglasila je vjeru i hrabrost prvih sestara koje su počele tako skromno i bile vjerne svomu poslanju.

Sažeti povijest odgojno-obrazovne ustanove koja slavi 90 godina postojanja, nije nimalo jednostavno.

Povijest Družbe sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga iz Zagreba u Argentini započela je dolaskom pet sestara iz Hrvatske, 30. srpnja 1934. godine. Pozvali su ih hrvatski franjevci kako bi pomagale u pastoralnom radu među hrvatskim doseljenicima. U skromnoj unajmljenoj kućici od lima, u radničkoj četvrti Dock Sud u Buenos Airesu, započele su svoje djelovanje obilježeno žrtvama, neizvjesnošću i siromaštvom. Ipak, vjera i pouzdanje u Božju providnost davali su snagu tim redovnicama koje nisu dopustile da ih poteškoće obeshrabre. U toj je kućici djelovalo malo dječje zabavište, a sestre su se posvetile osnovnoj nastavi za djecu, kršćanskom poučavanju te podučavanju krojenja, šivanja i ručnih radova. To je bilo prvo sjeme. No, sestre su sanjale o nečemu većem. Sanjale su o školi.

Uz goleme napore uspjele su kupiti zemljište u toj četvrti. Danas je teško zamisliti, gledajući školu, da je to mjesto nekoć bilo gotovo močvara. U zapisima o početcima stoji da je ondje bilo vode, blata, jegulja, žaba i komaraca te da je zemljište trebalo isušiti i nasuti kako bi se moglo započeti s gradnjom. Tako je 26. prosinca 1935. godine položen kamen temeljac buduće Škole „Cristo Rey“. Taj je događaj okupio predstavnike vlasti, svećenike, redovničke zajednice, župne organizacije, prijatelje i susjede. Svečanosti su nazočili apostolski nuncij i ađutant Santos Rossi koji je predstavljao predsjednika Republike, generala Agustína P. Justa. Gradonačelnika Avellanede, gospodina Alberta Barcelóa, zastupao je njegov tajnik, gospodin Manuel Estévez. Gradska glazba Avellanede izvela je argentinsku nacionalnu himnu i tako je, u skromnoj radničkoj četvrti Dock Sud, započelo ostvarenje djela koje je bilo namijenjeno dugom trajanju. Sljedećega su dana brojni listovi iz Buenos Airesa i Avellanede objavili vijest o blagoslovu buduće Škole „Cristo Rey“.

Kolika je radost ispunila srca sestara kada su se 12. ožujka 1936. preselile u vlastitu kuću koja je još bila u izgradnji! Sredinom istoga mjeseca započela je s radom Osnovna škola „Cristo Rey“, prva škola sestara milosrdnica iz Zagreba u Argentini. Gospođica Zlata Varga bila je prva ravnateljica te učiteljica četvrtoga i petoga razreda. Uz nju su sestre Josefina Tadić, Teresita Paunović i Lucencija Ribinski preuzele nastavu u prvome, drugome i trećemu razredu. Osim osnovne škole djelovali su predškolski odgoj, dopunska nastava te tečajevi krojenja, šivanja, ručnih radova i klavira. Skrbilo se i o djeci koja su u školi boravila pola dana, počevši od treće godine života.

Od tada je prošlo devedeset godina. To je malo sjeme izraslo jer su nakon prvih sestara stigle mnoge druge osobe spremne nastaviti započeto djelo. Raslo je zahvaljujući poduzetnim i predanim redovnicama, učiteljima i nastavnicima koji su obrazovanje živjeli kao poziv, obiteljima koje su imale povjerenja u ovu Školu te generacijama djece i mladih koji su njezine učionice, dvorišta i hodnike ispunjavali pitanjima, učenjem, igrom, smijehom i snovima. Gospodin se poslužio mnogim ljudima kako bi ostvario svoj naum. Oni su zajedno sa sestrama pisali povijest Osnovne škole „Cristo Rey“, a poslije i Srednje škole, sve do današnjih dana. Svatko je na svome mjestu ispisao jednu stranicu ove lijepe povijesti.

Slaviti 90. obljetnicu osnutka neke ustanove ne znači samo s nostalgijom gledati u prošlost. To prije svega znači biti zahvalan. Zahvaliti onima koji su sanjali prije nas, onima koji su nam otvorili putove, poučavali, brinuli se, pratili i podupirali ovo djelo, čak i u najtežim trenutcima. Ali to također znači zapitati se što ćemo mi učiniti s onim što smo primili. Jer škola ostaje živa kada zna čuvati i poštovati svoje korijene, a istodobno nastaviti gledati prema budućnosti.

Naše je vrijeme drukčije od onoga 1936. godine. Promijenile su se učionice, promijenili su se načini poučavanja i učenja, promijenio se svijet. Ali nešto ostaje nepromijenjeno: poruka Evanđelja i karizma sv. Vinka koju nastojimo prenositi i živjeti zajedno sa svim članovima odgojno-obrazovne zajednice Škole „Cristo Rey“.

Prošlo je devedeset godina. Naša povijest, međutim, nije završena, nego se nastavlja pisati svakoga dana. Jer sjeme posijano prije toliko godina i dalje donosi plodove. Neka tako bude još mnogo godina! Danas ovu Školu pohađa 898 učenika, a u ustanovi radi više od 100 osoba, među kojima su sestre, nastavno i administrativno osoblje te djelatnici zaduženi za održavanje i čišćenje. Ti brojevi predstavljaju mnogo više od današnje stvarnosti: oni su plod povijesti koja se tijekom devet desetljeća gradila vjerom, predanošću i služenjem.

Neka nas sveti Vinko Paulski, naš Zaštitnik, i dalje nadahnjuje svojim primjerom ljubavi i služenja. Neka baština prvih sestara milosrdnica ostane živa u svakoj našoj svakodnevnoj gesti i neka nikada ne izgubimo sposobnost gledati prema budućnosti s vjerom i pouzdanjem s kojim su se one jednoga dana odvažile započeti, objavljeno je na KTA.