08.04.2026

Pashalno ili vazmeno vrijeme – što je ispravnije?

Osvrt: Prof. dr. Dubravko Turalija

Prof. dr. Dubravko Turalija u svom osvrtu „Pashalno ili vazmeno vrijeme – što je ispravnije?“ donosi odgovor na samo pitanje, ali daje i širi uvid koji povezuje vrijeme proslave tri blagdana - egipatskog Beskvasnih kruhova, židovskog Pesaha i kršćanskog Uskrsa. Osvrt prenosimo u cijelosti.

Pravilnije je reći pashalno vrijeme negoli uskrsno ili vazmeno. Evo i zašto.

Hebrejska riječ PESAḤ, u svome konačnom značenju “prijelaz”, nije otpočetka označavala događaj prelaska Hebrejȃ iz egipatskog ropstva u slobodu. Riječ Pesaḥ prilagođena je tom velikom znamenu Izlaska koji je i odredio hebrejsku povijest jer se nijedan događaj izabranog naroda nije mogao niti može mjeriti s događajem Izlaska. Zato mu i priliči tako znakovit naslov i značenje. Međutim, semitski korijen PS ne znači “prijeći”, nego “povezati”, a SPH ima značenje “staviti zajedno”, “pridružiti”. Semitski korijen SP mora da se metatezom preoblikovao u PS u značenju okupljanja naroda u jedan savez. Jedinstvo naroda redovito se obilježavalo slavljem, pa bi prvotno značenje inačice PSH i značilo obilježavanje zajedništva jednoga naroda. Pošto je hebrejski narod po svojoj određenosti bio hodalački – nomadski, okupljao bi se jednom godišnje kao zajednica plemenȃ pod određenim blagdanskim imenom.

Nomadska zajednica Hebreja silazi u poljoprivredni Egipat

Hebrejska zajednica sišla je iz Kanaana u Egipat oko 1700. godine prije Krista. Faraon ih je, zahvaljujući Josipu, primio među svoj narod. U to vrijeme Egipat je bio “plava krv“ čovječanstva, napredna civilizacija. Dovoljno je bilo reći “Egipat” da bi se među narodima Palestine i Kanaana istodobno budio osjećaj divljenja i straha od tog velikog, sposobnog, naprednog i osvajačkog svijeta. No, kad su Hebreji pristali uz Egipat našli su se u pravom rascjepu kultura jer se radilo o dva posve različita naroda koji su njegovali suprotne običaje i interese. Egipat je, kao i Babilon, bio zemlja poljoprivrede. U njemu su se ljudi trajno nastanjivali i tu ostajali. U plodnim dolinama Nila meliorizirali su zemlju, križali kulture, kombinirali sjemena. Usto su gradili, zidali, utvrđivali i obnavljali svoje nastambe. Za razliku od njih, Hebreji su bili čisto nomadski narod koji je prirodno migrirao od pašnjaka do pašnjaka i od selišta do selišta. No, bogatstvo egipatske cjelogodišnje paše nije ih nukalo na seljenje, nego su se i oni smjestili u donjem toku rijeke Nila, tamo gdje su ispaše bile i najobilnije. I u egipatskim dokumentima imamo dokaz kako su Semiti čuvali i uzgajali egipatsku stoku. Semiti su, dakle, u Egiptu bili uzgajivači stoke ili čuvari takozvanih “srida”, tj. krda krava i stada ovaca.

Nomadski PSH

Hebreji su, kao nomadi, sva slavlja vezali uz hranu koja im je bila najlakše dostupna, a to su mlijeko i meso. Inače, ovca je blagoslovljena životinja. Lako ostaje sjajnja, a često se i blizni pa uz dvije ovce nije neobično vidjeti četvero pa i šestero njihovih janjadi. Kako su se bavili uzgojem stoke, tako su im mlijeko i meso bivali lako dostupna i relativno jeftina hrana, a usto i vrlo ukusna, kalorična i mirisna – baš za gozbe. Hebreji su prigodom svojih redovitih slavlja klali janje. Dok su boravili u Egiptu junad im nisu bila dopuštena za klanje. Njih su svojim božanstvima prikazivali Egipćani i jeli su ih isključivo imućnici. Tako je janje bilo, postalo i ostalo simbol hebrejskog nomadskog identiteta, pa su prigodom svojih religijskih obreda, godova te drugih slavlja, redovito klali janje i njime se gostili. A jedno od ključnih slavlja Hebreja u Egiptu imao je biti blagdan zajedništva PSH. Tada bi se cijela zajednica okupila i prinijela žrtvu svojemu Bogu, a potom sjela, jela i besjedila o danima drevnim, danima davnim. Mojsije i spominje faraonu taj godišnji blagdan Hebreja kad bi se svi trebali povući u pustinju i slaviti svoj god (usp. Izl 8). To se obilježavanje zajedništva jednoga naroda moralo nekako nazivati. Biblija nam ne spominje njegovo ime, ali u prerečenom izrazu PSHmora se kriti i ta pojedinost.

Poljodjelsko egipatsko slavlje Beskvasnih kruhova – MACCÔT

S obzirom na to da su se Hebreji uglavnom hranili mlijekom i mesom, Egipćani su narod koji je obilno blagovao povrće i voće. Dolina rijeke Nila nudila je cjelogodišnji uzgoj i berbu raznovrsnog povrća i voća. I Hebreji prilikom gunđanja u pustinji spominju to obilje žitarica te raznovrsnog povrća i voća (usp. Izl 16,3). Sami kažu: “Sjećamo se kako smo u Egiptu jeli badava ribe, krastavaca, dinje, prase, luka i češnjaka” (Br 11,5). Dok su Hebreji slavili svoje godišnje slavlje narodnog zajedništva, Egipćani su kudikamo više držali do svoga godišnjeg blagdana jedinstva nacije. Radilo se o blagdanu prve ili rane proljetne žetve. Tom prigodom trgali bi mlado čeono klasje, pržili ga i jeli ili bi ga mljeli i od njega pekli mirisne prevrte. Te su prevrte jeli kroz vrijeme blagdana zajedništva i napretka egipatskog naroda, a trajao je punih sedam dana. U te dane Egipat je mirisao po prženom žitu i svježe ispečenim krušnim prevrtama. Dok je hebrejski blagdan PSH u Egiptu bio vezan isključivo uz izabrani narod, blagdan Beskvasnih kruhova bio je obvezan za sve žitelje Egipta. Na žalost, ne znamo ni njegov točan naziv, ali znamo kako su ga nazivali Hebreji. Nazivali su ga blagdan Beskvasnih kruhova ili HAMACCÔT.

U slavljenju egipatskog HAMACCÔTA dogodio se je hebrejski PESAḤ

Veliki i višednevni egipatski blagdan Beskvasnih kruhova padao je u proljeće. I baš u tom vremenu egipatskoga slavlja Bog je, u svojoj providnosti, podigao Hebreje na noge te ih pozvao na izlazak. Tako je događaj Izlaska postao krunski blagdan nomadskog hebrejskog zajedništva pa je dotadašnji blagdan ujedinjenja PSH prešao u blagdan Izlaska – Prelaska – PESAḤ. Otada su Hebreji dobro znali da njihov blagdan Pesaḥ pada točno u tjednu egipatskog HAMACCÔTA ili blagdana Beskvasnih kruhova (usp. Izl 12,2; Pnz 23,4-5). Taj egipatski proljetni slavljenički tjedan postao je za stari Izrael i prvi tjedan u godini. Kasnije se promijenio ne u prvi tjedan, nego u glavni mjesec hebrejske kalendarske godine. Hebreji su, dakle, svoj najveći blagdan Pesaḥ usko povezali uz egipatski najveći blagdan Hamaccôt. Slijedeći egipatski kalendar, proračunavali su točno vrijeme svoga blagdana Pesaḥa. To pravilo ostalo je na snazi sve do Isusova vremena. Zbog toga Evanđelje po Marku ispravno navodi: “Prvih dana Beskvasnih kruhova žrtvovala se pasha” (Mk 14,12). U tome se slaže i evanđelje po Mateju: “Prvoga dana Beskvasnih kruhova” (Mt 26,17). Budući da Evanđelje po Luki nije pisao čisti Hebrej, površno navodi da “se bližio blagdan Beskvasnih kruhova zvan Pasha” (Lk 22,1), ali se odmah zatim i ispravlja pa veli: “Kada dođe Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo žrtvovati pashu” (Lk 22,7).

U slavljenju hebrejskog PESAḤA dogodio se kršćanski VAZAM

Kao što su Hebreji nekada računali svoj najveći blagdan Pesaḥ isključivo prema egipatskom kalendaru i proslavi blagdana Beskvasnih kruhova, tako se i kršćanska najveća svetkovina slavi u vrijeme hebrejske proslave Pesaḥa. I kao što su Hebreji uz svoj veliki blagdan Pesaḥ slavili i egipatski blagdan Beskvasnih kruhova, tako i kršćani uz veliku svetkovinu Vazma ili Uskrsa slave i memoriju hebrejskog Pesaḥa. A pošto je dan Kristove muke pao ne samo na hebrejski Pesaḥ, nego i na Šabbat, to se još većim i jačim držao. Ta u jednome danu slavljene su dvije najveće hebrejske svetkovine: Pesaḥ i Šabbat. Zbog toga pisac Ivanova evanđelja i podcrtava da je “te subote bio veliki blagdan” (Iv 19,31) jer se nije radilo samo o Šabbatu, nego i o Pesaḥu koji je rijetko, vrlo rijetko, tj. svako dvadeset do pedeset godina padao na Šabbat. Zato kršćani kad slave Uskrs slave i svoj Šabbat, tj. nedjelju. Prvoga proljetnog mjeseca Nisana, u tjednu egipatskog blagdana Beskvasnih kruhova, pao bi židovski blagdan Pesaḥ. Točnije, 14. Nisana, tj. u osmini najvećeg egipatskog blagdana Hamaccôta, slavljen je židovski Pesaḥ. U osmini najvećeg židovskog blagdana Pesaḥa, tj. prve nedjelje poslije 14. Nisana, slavi se kršćanska svetkovina Vazma ili Uskrsa. Pa se ispravno i kaže da se u židovskom pashalnom vremenu događa Vazam ili Uskrs i da se u pashalnom tjednu slavi svetkovina Uskrsa. Jer se doista u tom “pashalnom misteriju” odigrao sav događaj Uskrsa. Zato je točno reći “pashalno vrijeme” i “pashalni tjedan”, ali “Vazmeno trodnevlje” (ne “pashalno”) jer se tiče isključivo Uskrsa.

Izvor: KTA