Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica
Bosne i Hercegovine

09.09.2025

Fra Marko Galić: "Redovnik, proročki znak nade!"

"Naš život je uistinu trud oko odgovaranja na neizmjernu i nezasluženu Božju ljubav. Želimo uzvratiti na tu ljubav popunim predanjem, želimo sve više sličiti na njega.."

Redovnik, proročki znak nade!

XXVII. redovnički dan

Podmilačje, 6. 9. 2025.

Jedno je pitanje sv. Franju dovelo u crkvu svetoga Damjana. Potraga za odgovorom probudila je u njemu čežnju za molitvom, za samoćom. Pitanje je to koje je obilježilo cijeli njegov život – „Gospodine što hoćeš da učinim?“. I moj duhovni hod počeo je s tim pitanjem. Kao srednjoškolac sudjelovao sam na kampu Frame Hercegovine. Duhovni asistent nam je postavio to pitanje i pustio nas u samoću. Dugo sam se mučio s traženjem odgovora. To me je pitanje dovelo bliže Bogu. Borba oko pronalaska odgovora približila me je Franji. Sveti je Franjo postao najveći putokaz u mojem životu. Oduševio me taj siromašak iz Asiza. Njegova potraga za odgovorom postala mi je najveća provokacija za svetost. U traženju odgovora rodila se misao da bih mogao biti fratar. Odbacivanje je bila prva reakcija sve dok u toj misli nisam otkrio Božji zov. Redovništvo je postalo moj poziv i moj put do svetosti. „Ljubim svoje zvanje ne zato što mislim da je najbolje u Crkvi, nego zato što je ono koje je Bog htio za mene.“[1] Uvjeren sam da me Bog tu želi. No ubrzo su stigle prve kušnje. Nagovaranja da postanem svećenik postala su sve češća i sve intenzivnija. Često sam se u tišini pitao shvaćaju li moji fratri veličinu i smisao redovništva. Te su me kušnje natjerale da još više istražujem i čitam o putu koji sam odabrao. I naravno, Franjo mi je ubrzo odgovorio. Čitajući Ogledalo savršenstva došao sam do poglavlja koje je za mene bio proročki govor. Autor opisuje kako Franjo po Duhu Svetom predviđa da će moga braća izgrađujući druge zanemariti svoj vlastiti poziv i u zabrinutosti govori da da će im se oduzeti ono što im se čini da imaju, tj. Božji poziv. Nastavlja pisati kako se često čini da se ljudi obraćaju i mijenjaju svoje živote po znanju i propovijedanju učene braće, ali je Gospodinu jedinom poznato da se duše spašavaju po molitvama i suzama svete, siromašne, ponizne i jednostavne braće. Franjo o njima govori: „Ta su moja braća vitezovi okrugloga stola koji se skrivaju na pustim i samotnim mjestima da bi se bolje posvetili molitvi i razmatranju, oplakujući grijehe svoje i drugih ljudi, živeći jednostavno i ponašajući se ponizno, čiju svetost Bog poznaje, a braći i ljudima kadšto je nepoznata. Kad anđeli njihove duše prikažu Gospodinu, tada će im Gospodin pokazati plod i plaću njihovih napora, to jest mnoge duše koje su spašene po njihovim primjerima, molitvama i suzama.“[2]. Čitajući ove riječi mogao sam sa svetim Franjom viknuti – ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo je ono što želim svim srcem živjeti.

Dijelim s vama svoje početke u redovništvu i potičem i vas da se vratite na svoje početke. Da se vratite intimnom pozivu koji ste čuli u svom srcu. Želim da zajedno sebi osvijestimo da smo mi svoj život posvetili Bogu. Sâm dokument Drugog vatikanskog sabora o redovničkom životu (dekret Perfectae caritatis) nosi naslov i počinje riječima „Nastojanje oko savršene ljubavi“[3]. Naš život je uistinu trud oko odgovaranja na neizmjernu i nezasluženu Božju ljubav. Želimo uzvratiti na tu ljubav popunim predanjem, želimo sve više sličiti na njega kako nas uči sveti Bonaventura: „Ljubav zahtjeva sličnost s ljubljenim.“ U svijetu ravnopravnosti kao da se bojimo govoriti o izabranosti, o različitom pozivu, o biranju staleža savršenstva kako su prije češće nazivali redovnički stalež. Redovništvo će opstati i ponovno početi cvjetati jedino ako ispunjava svoju temeljnu zadaću. Ako se želimo posvetiti sasvim Bogu trebamo poznavati bit i cilj te posvete. Neki duhovni autori govore da je Isusov susret s mladićem trenutak kada Isus ustanovljuje redovnički stalež[4]. Tim susretom se tumači bit i cilj našega života. Važno je napomenuti da se tu radi samo o savjetu: redovništvo nije obaveza nego slobodan izbor; nova, čvrsta veza i trajan način života. Cilj traži savršenost, ali i svijest da to na ovom svijetu ne možemo postići. To je svetost koju se mora iskreno željeti, stvarno htjeti i ustrajno za njom težiti. Ta savršenost ne može biti ništa drugo nego savršena ljubav Božja. To je veza koja spaja dušu s Bogom i Boga s dušom. Iz cilja proizlazi sama bit redovničkoga života – sve činiti iz ljubavi prema Bogu. Stoga je redovničko zavjetovanje u pravom i potpunom smislu posveta duše Bogu, savršeno odreknuće sa svrhom potpunog predanja. Njezino čitavo biće biva posvećeno, cijelo biće počinje težiti za savršenom Božjom ljubavi i odriče se svega što će biti protiv puta ljubavi. Što se duša više izlaže i otvara Božjoj ljubavi, više napreduje i u svim drugim krepostima. Papa Pio XI., pišući svoju apostolsku konstituciju Umbratilem povodom odobravanja novih statuta kartuzijanskog reda, govori o cilju života ovih redovnika u jednostavnoj usmjerenosti duha na nebeske stvarnosti. Papa naglašava da su oni „prigrlili sve ono što je bilo najsavršenije i najtegobnije, nasljedujući nutarnji i skroviti život koji je On provodio u Svome domu u Nazaretu; te kao žrtve pomirne, Bogu posvećene dopunjuju što nedostaje mukama Kristovim“[5]. Temeljeći svoje riječi na iskustvu crkvenih pisaca minulih vjekova, papa uspoređuje njihovu molitvu s Mojsijevom molitvom na brdu aludirajući na poznati biblijski događaj: „kada je Jošua zapodjenuo borbu s Amalečanima u nizini, Mojsije je na vrhu obližnjeg brda molio i usrdno vapio Bogu da udijeli pobjedu njegovu narodu. Dok je Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali, a čim bi ih zbog umora malo spustio, Amalečani bi nadjačavali Izraelce. Stoga su mu Aron i Hur s obje strane držali ruke sve dok Jošua nije izašao pobjedonosan iz boja. Ovaj primjer veoma dobro označava vrijednost molitve redovnika, o kojima smo govorili. Njihove molitve imaju svoja dva uporišta u Oltarskoj žrtvi i pokorničkim djelima i na određen način slika su Arona s jedne i Hura s druge strane.“[6]. Gledajući svoj život razmišljam kako često upadnemo u zamku aktivizma i svoju vrijednost mjerimo s brojem pastoralnih poslova koje obavimo. Tako lako zaboravimo da je redovnički život spoj kontemplacije po kojoj se umom i srcem sjedinjujemo s Bogom, i apostolske ljubavi koja nas tjera da se uključimo u širenje kraljevstva Nebeskog.[7] Kako je važno odgajati sebe u vrijednosti i važnosti molitve. Tako lako zaboravimo da je hrana božanske ljubavi u našem životu upravo molitva. Kad bi molitveno pravilo bilo samo obaveza, Krist nas ne bi s tolikom upornošću pozivao da molimo. Molitva je najvrjedniji dar, dragocjeniji od ičega što bi mogao trebati, vrjedniji od ičega što bi mogao sanjati, dragocjeniji od sve slave ovoga svijeta. Molitva je dar Duha Svetoga. Vrijednost molitve sastoji se u stjecanju Duha Svetoga. Molitva je stoga najvažnije pravilo duhovnog života. Upravo o tom piše sveti Franjo, ali i papa Pio XI. u spomenutoj konstituciji kad kaže: „Lako je onda s druge strane uvidjeti da mnogo više napretku Crkve i spasenju ljudskoga roda doprinose oni koji vrše službu usrdne molitve i pokore, od onih koji pridonose radeći na njivi Gospodnjoj. Ako prvi ne bi s nebesa privukli obilje božanske milosti, koja će natopiti njivu, evanđeoski radnici ubirali bi mršavije plodove svoga napora.“[8].

Vratimo se sada biblijskom susretu za kojeg neki smatraju da je trenutak ustanovljenja redovničkog života: I dok je izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?«  Isus mu reče: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!« On mu odgovori: »Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.«  Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.[9]

Sva tri sinoptika opisuju ovaj susret. Matej govori da je bio mlad, dok Luka naglašava da je bio ugledan. Isus ulazi u dijalog s osobom koja je mlada, bogata i ugledna. Što mi je činiti da baštinim život vječni? U prijevodu to je pitanje o smislu života, o životnoj sreći. Očito je da smisao nije pronašao u onom što je imao. Nije zadovoljan svojim životom, iako ima sve što mu ovaj svijet može ponuditi. On je prazan, iako je svoju prazninu natrpao svim i svačim. Najdublju egzistencijalnu prazninu susrećemo u srcima ljudi koji su pretrpani stvarima i posjedom. Prvo pitanje koje ovaj susret postavlja pred nas jest upravio to: jesmo li mi redovnici prestali biti proroci jer smo pretrpani stvarima, posjedom i ugledom, a srca su nam prazna? O čemu mi možemo svjedočiti? U čovjeku postoji nešto što ga vuče da bude sretan i ispunjen. Ovdje se postavlja pitanje – što naši izbori i naši životi govore o vlastitoj potrazi za srećom?

Važan nam je kontekst ovog ulomka. Isus je na putu iz Galileje u Jeruzalem. Isus zna gdje ide, poznaje svoj cilj. Zna što ga čeka, to je već dva puta rekao svojim učenicima, i nakon ovoga treći će put reći učenicima razlog putovanja u Jeruzalem. Marko hoće da razumijemo da Isus na svom put ima vremena za druge – u stanju je čuti druge. Na putu koji je za njega najteži nije zarobljen u sebe, ne bavi se sobom, poučava učenike o svom putu zbog njih. Isus ima vremena za drugačije. Marko želi prenijeti važnu sliku. To je važan elemenat za naš osobni život. To je važna lekcija o redovniku. Redovnički život postaje proročki kada znamo biti na putu s drugima, kad ih znamo saslušati. Prorok se ne boji reći istinu, ne boji se usmjeriti na pravi put iako će riskirati prijateljstvo. Prorok zna svoj cilj, na putu susreće druge, ali ne ide za njima.

Život nam donese susrete i odnose koje nismo birali. Marko govori slikama. Slika trčanja je slika da mu je nešto žurno i važno. Gesta klečanja pokazuje odnos mladića prema Isusu. Kleči se pred nekim od kojega očekujem milost, koji je veći od mene. Klečanje je stav u istini pred onim koji je veći od mene. Učitelju dobri – svjesnost da će ga učitelj podučiti nešto što on još ne zna, i pokušaj stvaranja odnosa s Isusom. Kad shvatiš tko si, već si usmjerio svoj život. Važnost identiteta! Ovaj tekst nas želi naučiti da je najbolje za mene shvatiti tko sam iz odnosa s Bogom. U tom odnosu otkrijem svoje dostojanstvo, otkrijem da sam ljubljen, da mi je on dao talente. To je stav koji mijenja život. U pozadini ovoga uvijek stoji pitanje Tko sam ja? Ima ljudi koji sebe smatraju nevrijednim. Ponašaju se iz uvjerenja o samom sebi (Uvjerenje da sam žrtva!). Mi djelujemo iz onoga kako razumijemo sebe. Ako se razumijem kao fratar, činim ono što je primjereno fratru. Ovisno o onome tko smo proizlazi naše djelovanje u životu.

Isus opet odgovara pitanjem. Ovdje može nastati zbrka da Isus pobija samoga sebe, da za sebe tvrdi da nije Bog. Važno je razumjeti kontekst. On kleči pred njim, govori da je dobar, Isus ga čuje. Isusu je važno što ja kažem o njemu. Isus reagira na njegove riječi. Ako mladić sluša svoje vlastite riječi i razumije da je samo Bog dobar, onda ga je već stavio u ulogu ne samo učitelja nego i Boga. Mladić je rekao više nego što je izrekao. Mladić govori – Bože moj dobri, Bože moj učitelju. Isus razumije koliko je mladić ozbiljan, koliku mu važnost daje. Isus ne bježi da bude Bog, nego potvrđuje da on to jest. Isus ponavlja ono što je Bog već dao – zapovijedi Starog Zavjeta. Isus nabraja sve zapovjedi koje se odnose na drugoga. Nema ni jedna zapovijed koja se odnosi na Boga. Isus ne nabraja prve zapovjedi jer ih mladić već poštuje. Isus je došao ispuniti Zakon, a ne dokinuti. Mladić sve to izvršava, ali i dalje nije sretan. Ovdje se otvara velika tema – unatoč izvršavanju svih zavjeta i pravila redovnik može biti nesretan čovjek. Pronalaženje smisla određuje kvalitetu našega života. Danas više nego ikada susrećemo se s ljudskim prazninama i besmislima. I duhovnost i psihologija pokušavaju odgovoriti na taj izazov. Pitanje smisla je ključno pitanje u logoterapiji, psihoterapijskoj školi koju je utemeljio Viktor Frankl. Jedno od najvažnijih logoterapijskih uvjerenja je da „život ima bezuvjetan smisao koji se ni u kakvim okolnostima ne gubi“[10]. Možda i među nama ima svjedoka da danas tako lako smisao izmakne iz naše svijesti, da se u naše živote ugura ono ništavilo, tj. unutarnji osjećaj umora, osjećaj praznine ili otupljenosti, nedostatak želje i bijeg od sebe. Druga krajnost je da nas nedostatak smisla gurne u drugu krajnost: težnja za moći, prestižem, novcem i uspjehom te nas zavede besmislenim aktivizmom. Oba slučaja nakon dužeg perioda će nas dovesti do tzv. noogene depresije – nove vrste depresije koja je danas prepoznatljiva na svakom koraku. Ovu vrstu depresije prvi put spominje Viktor Frankl te je tumači kao depresiju duha. Kada naš duh iskusi besmisao i egzistencijalnu prazninu upada u egzistencijalnu frustraciju koja vodi u noogenu depresiju. Izlaz iz ove depresije je pronalazak vlastitog smisla. „Smisao života može se samo pronaći, kao što naiđemo na cvijet pokraj puta, i samo onda kad se krene stazama koje vode kroz cvjetni kraj – tko luta betonskim bespućima, teško će cvijet pronaći.“[11] Redovnik je poslan biti pomoć u činu traganja za osobnim smislom svake osobe. O tom nam govori i dokument Kongregacije za ustanove posvećenog života u kojem u proročke službe braće redovnika ubraja i „proroštvo smisla života kao služba dijaloga i besplatnoga slušanja, čemu mnogi redovnici i redovnice posvećuju velik dio svoga vremena, pomoć je za otkrivanje bitnoga u suočavanju s prazninom koja postoji u društvu blagostanja“[12]. Redovnik postaje prorok ako svojim primjerom i savjetom bude pomoć drugima u pronalaženju odgovora na najvažnija životna pitanja. Tako redovnik postaje svjetlo smisla u svijetu punom besmisla. O tome govori i sveti Augustin govoreći da su Isusovi učenici svjetiljke zapaljene na svjetlosti Istine i gore Duhom ljubavi, te nastavlja: „Svjetiljke su tako proroci i svako je proroštvo jedna velika svjetiljka“[13].

Isus ga nato pogleda – ovdje nastaje promjena. Događa se susret pogledâ. Isusov pogled nije romantičan. Isusov pogled zahtjeva mnogo toga. Ali sve počinje s ljubavlju i završava u ljubavi. Pred tim su se pogledom Adam i Eva skrili jer su shvatili da su goli. U tom pogledu Petar je počeo gorko plakati, pokajao se za zatajivanje. Taj pogled je izvukao Mateja iz carinarnice i privukao ga da ide za njim. Pogled je to koji je pozvao Zakeja da siđe sa smokve, da se prestane skrivati i primi Isusa u svoju kuću. Taj pogled je postao poziv mnogima. Na taj Isusov pogled mnogi su se odazvali. Ostavili su sve i pošli za njim. Tom pogledu bio je izložen ovaj mladić, ali nije mogao izdržati. Zašto nije mogao izdržati Isusov ljubavni pogled? Možda jer je imao previše? Isus ne nudi nešto što mu ne može dati, nego mu govori da mu je višak ono što ima. Fali mu to što ima previše. Nema slobodu kako bi mogao čeznuti za nebeskim blagom. Sad otkrivamo da pred sobom imamo mladića koji je zarobljen. Zarobljen uspjehom, s postignućem. Ovdje je religiozno sve ispunjeno, ali je prazno („obijeljeni grobovi“). Isus ga je pogledao i zavolio – velika istina da smo mi bića odnosa. Tu leži ono što mu nedostaje. Naši odnosi moraju biti ispunjeni ljubavlju kako bi imali ispunjen život. Ne mogu imati ispunjen život ako nemam minimum jedan odnos u kojem osjećam ljubav. Isus mu ovdje u pogledu daje ono što mu nedostaje. Njegova drama jest da on to ne može primiti jer je zarobljen. Ne može primiti ljubav jer je na njeno mjesto stavio stvari, posjed, moć, uspjeh. Mladić ima sve što čovjek može imati na zemlji, traži odgovor, dobije odgovor i ne može ga prihvatiti te njegov život postaje smrknut i žalostan. Suprotnost takvom životu je život vezan uz Radosnu vijest. Radost je emocija koja obilježava one koji idu za Isusom. To nam može biti ispit vlastitog duhovnog života. Duhovnost koja vodi u žalost i smrknutost nije dobra duhovnost. Moje lice i moje emocije su odraz moje duhovnosti. Rezultat dobre duhovnosti je otvoreno lice, otvorenost susretu s drugima. Obilježje dobre duhovnosti jest i da ne grabim sebi, nego dijelim s drugima; da se ne bavim sobom, nego se posvećujem drugima; da ne idem za svojim bogatstvom, nego da idem za Kristom. No, vratimo se na zarobljenost ovoga mladića. Imajući sve blago ovoga svijeta on živi u optimizmu da će biti bolje, da će njegov život dobiti smisao, on živi u ideološkom optimizmu kako to naziva papa Benedikt XI. Ideološki optimizam jedna je od najboljih lažnih kopija nade. Nada nije uvjerenje, nije optimizam. Kršćanska nada ima temelj u Božjim obećanjima, u Božjoj vjernosti.  Pravu bit kršćanske nade možemo shvatiti tek kada je oslobodimo lažnog sjaja njezinih kopija. Cilj kršćanske nade je Božje kraljevstvo, tj. dar ljubavi, koja nam se daje mimo naših zasluga, to je nada da postoji vječno. Ili kako nas uči sveti Ivan od Križa: „jedini posao nade je da podiže oči vjernika k nebu“.

Najljepši dio ovoga ulomka je da Isusov pogled ostaje na mladiću dok se ovaj okreće i odlazi od njega. Vrata mu ostaju otvorena. Isus nas uvijek čeka. Isus nas gleda i voli, a ako mi ne odgovorimo Isus nas ne prestaje voljeti, nego nas čeka. Isus ga pušta slobodno, ali ga nastavlja voljeti i čekati. Život redovnika treba biti izloženost Isusovom pogledu. Naš život postaje proročki ako djelujemo iz tog pogleda. O tome je pisao sv. Ivan Pavao II. u svojoj apostolskoj pobudnici Vita consecrata naglašujući da je za redovnika od velike koristi „uprijeti pogled na blistavo Kristovo lice u tajni Preobraženja.“[14] Zagledani u ikonu Krista i mi bivamo preobraženi i zasjenjeni, te kao proroci poslani svjedočiti o budućoj Domovini. U toj proročkoj službi može nam pomoći logoterapijska metoda koju nazivamo derefleksija. Tehniku derefleksije  možemo opisati kao odvraćanje od stalnog spoznajnog kruženja oko samih sebe i svjesno usmjeravanje k obuhvatnijoj stvarnosti koja postoji. Derefleksija predstavlja težak put jer zahtjeva ne obazirati se na sebe, nego gledati preko sebe. Odnosno, ona je vlastito uzdignuće iznad svoga ja, čin spoznaje o okolini i o ljudima u njoj. Smanjuje u osobi egocentričnost i hiperrefleksiju. Želim pokušati povezati derefleksiju s jednim biblijskim prizorom (Mt 14, 22-36). Naime, učenici su u lađi dok ih šiba jaki vjetar i ljuljaju valovi. Odjednom ugledaju Isusa kako hoda po vodi. Petar na trenutak prestaje misliti o sebi, ugroženosti da će potonuti, strahu od oluje i upire pogled u Isusa. Moli ga da ga pozove k sebi te Petar počinje hodati po vodi. Dok je zagledan u Isusa ne primjećuje silinu valova po kojima hoda. Kako lijepa slika derefleksije. Prestati gledati svoje strahove, svoje probleme, oluje života koje nas žele potopiti i usmjeriti svoj pogled na ljude oko nas, osluškivati ih, gledati ih Kristovim očima. Ako smo dovoljno izloženi Isusovom pogledu počinjemo se transformirati u njega, počinjemo sve više sličiti na njega i konačno dopuštamo da on gleda preko nas. „Da ne vide mene, nego tebe Isuse u meni“- kako je molila sveta majka Terezija.  

I za kraj želim podijeliti s vama jednu lijepu sliku. Redovnički život je kao valcer. Protagonist plesa je uvijek Bog, on nas prvi poziva. Bliskost partnera preduvjet je za dobar ples. Valcer se pleše po točno određenim pravilima, no ipak je najvažnije da partneri osluškuju i prate jedan drugoga. Kako ne bi došlo do gaženja ili ispadanja iz ritma, partner prati svaki korak voditelja, usklađuje svoje pokrete s njim. Ljepotu plesa najviše određuje usklađenost partnera, a njihovi pokreti postaju umjetnički govor. Tako i naš redovnički život – ako je usklađen s našim Protagonistom postaje umjetnički govor o nebeskoj stvarnosti. Jesi li se umorio od plesa? Zamoli Duha Svetog da te ponovno poduči koracima valcera. Zapleši sa njim. Tvoj ples je potreban Crkvi. Redovnik ima potencijal svojim plesom biti prorok nade. Gdje ja u svom malom svijetu, u svojoj zajednici, u svojoj obitelji, u svojoj Crkvi mogu biti prorok nade? Koji je to korak koji može biti moje proroštvo nade i dobre budućnosti?

Redovnički dan

• Kronologija
• Predavanja i prigodni tekstovi
• Fotogalerija