Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica
Bosne i Hercegovine

 

Dokument sv. Ivana Pavla o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu, Vita Consacrata, jedan je od najljepših tekstova kojim Crkva izriče ljepotu redovničkog života. U tom dokumentu, papa citira sv. Augustina: «Lijep je Bog, Riječ kod Boga... Lijep je u nebu, lijep na zemlji; lijep u krilu, lijep u rukama roditelja, lijep u čudesima, lijep u mukama; lijep u pozivanju na život i lijep u neobaziranju na smrt; lijep u Križu, lijep u grobu, lijep u nebu. Slušajte hvalospjev pameću, neka slabost tijela ne odvrati vaše oči od sjaja njegove ljepote». (VC 24) S ovim riječima željela bih nas uvesti u ovu ljepotu a to ću pokušati promišljajući o križu, onako kako ga je i sv. Franjo proživljavao. Vjerujem da nam upravo njegov primjer može pomoći da shvatimo kako naše posvećenje započinje promatranjem Krista Preobraženoga ali se dinamika našeg posvećenja najviše pokazuje u suočenju s križem. (Usp. CV 14) Suočiti se s križem svakako nije samo divljenje pred tom Tajnom nego je to pravi Susret s Ljubavlju koja se otkriva i koja nas na poseban način poziva da ju ovom svijetu navjestimo.

Onaj tko uđe u dijalog s Križem spoznaje Božju ljepotu o kojoj govori Augustin, ljepotu koja se rasprostire od neba do zemlje, od rađanja do smrti. Iz osobnog dijaloga s Raspetim sv. Franjo, pred kraj svoga života, piše one najljepše riječi hvalospjeva u kojem zahvaljuje Bogu i hvali ga po svakom stvoru. U baštinu nama franjevcima ovaj je ponizni sveti čovjek ostavio duhovnost  protkanu Otajstvom Križa. I to ne smije biti samo divljenje pred tom Tajnom nego stvaranje živog odnosa s Raspetim, ulazak u dijalog s Njim.

Koliko smo mi danas doista u dijalogu s Kristom? Koliko se damo dotaknuti i preobraziti Križem? Postaju li naši razgovori površni? Naši odnosi hladni? Naša vjera formalizirana? Iako smo položili zavjete, iako smo posvetili život upravo tom zaručničkom odnosu, jesmo li ipak ponekad preuski jer promatramo vlastitim očima i ne dopuštamo da nas Križ promjeni?

Osobno sam svoj odnos s križem najviše izgradila kroz susrete i osobe koje mi je Bog poslao. Ono živo iskustvo Tajne Križa meni je nekako obilježeno jednim konkretnim svjedočanstvom. Sjećam se kako mi je u razgovoru jedna osoba izrekla: „Molim, ali stvarno molim za čudo! Za ozdravljenje svoje kćeri! Vjerujem u to čudo i ne odustajem od molitve!“

Moram priznati da su mi ispočetka ove riječi zvučale «prejednostavne», možda čak i «djetinje». Onda sam se zapitala: kako to ja kao redovnica mogu skučiti Božje djelovanje na realno i nerealno? Po čemu je nemoguće da se to čudo dogodi?

Ove riječi i vjera kojom su izrečene osobno su me potakle da još više otvorim svoje srce za Otajstvo Križa, koje uvijek ostaje Otajstvo, neshvatljivo i našem življenju neobuhvatljivo.

Razmišljajući o Križu kao izvoru i modelu slobodne i darovane ljubavi pokušajmo se danas staviti u dijalog s riječima koje nam Isus s križa upućuje. Pokušajmo vidjeti život sv. Franje i njegov dijalog s Isusom i neka nam to bude poticaj da Njemu prepustimo inicijativu.

Kad dođoše na mjesto zvano Golgota Isus je odbio piti vino sa žuči pomiješano koje se davalo onima koji će biti razapeti. Isus odbija da se njegovo tijelo umrtvi ovim pićem jer ne želi ublažiti bol. On do kraja želi iskusiti ljudsku patnju i u toj patnji nam želi govoriti. (Usp. Mt 27, 33-34) U toj patnji Isus izgovara sedam Riječi i te nas riječi Pozivaju i danas. Zato slijedeći primjer sv. Franje koji s tim riječima komunicira i na njih odgovara i mi se danas uključimo u taj Sveti Dijalog.

1. Oče, oprosti im jer ne znaju što čine (Lk 23,33)

Dok se nalazi u smrtnoj muci, dok ga razapinju, Isus izgovara ove riječi. Nije ih izgovorio jednom nego ih je ponavljao – bio je ustrajan u oprostu. Isus ne analizira one koji ga osuđuju, ne prepričava riječi kojima ga izruguju, ne žali se na bič i čavle kojima ga udaraju i razapinju. On svoj pogled ne usmjerava na situaciju u kojoj se nalazi nego se okreće Ocu. Izdiže se iznad problema.

Franjin dijalog s Križem započinje upravo ovom promjenom. On više ne ostaje u ovim vremenitim problemima, ne zaustavlja se na uvredama koje prima od vlastitog oca, ne dotiču ga pogledi izrugivanja. Zašto? Jer je svoj pogled usmjerio na Nebeskog oca. U Legendi trojice čitamo kako sv. Franjo govori: «Do sada sam Petra Bernardonea zvao svojim ocem, ali, jer sam odlučio služiti Bogu, vraćam mu novac zbog kojeg se uznemirio i svu odjeću što sam je imao od njegovih stvari, jer od sada želim kazati: Oče naš koji jesi na nebesima (usp. Mt 6,9), a ne oče Petre Bernardone». (Legenda trojice drugova, 20) Malo kasnije piše isti autor kako se u crkvicu sv. Damjana, pred Križ, vratio radostan i gorljiv. (usp. Legenda trojice drugova 21).

Ako ne usmjerimo svoj pogled prema Križu, nećemo vidjeti ni Nebo jer nas Križ s Nebom povezuje. Ako ne ostanemo ustrajni u tomu da prikazujemo Bogu svoju muku naše će lice izgubiti sjaj radosti i gorljivosti s kojom se sv. Franjo vraća u crkvicu sv. Damjana. Ljudi će nas razočarati, izdati, osuditi, povrijediti. Pa čak i oni najbliži. Ali nam je ponavljati, iznova podizati pogled prema Ocu.

2.  Još danas bit ćeš sa mnom u Raju (Lk 23,39-43)

Dva razbojnika između kojih se nalazi Isus pokazuju nam dva različita pogleda na Vječnost. Dobro znamo da mi kao redovnici po našim zavjetima postajemo zaručeni s Kraljem a naš pogled trajno uprt u Nebesku domovinu. To je vjera iz koje su i nikle različite karizme u Crkvi.

Ako se damo uključiti u ovaj dijalog između Isusa i razbojnika onda možemo primjetiti kako prvi razbojnik od Isusa traži da spasi sam sebe. Jer duboko vjeruje da spasenje treba sam sebi priskrbiti, za njega se boriti. Drugi pak prepoznaje da je Isus jednako vezan za križ kao i njih dvojica ali vidi u njemu Kralja. Vidi da Njegovo kraljevstvo ne ovisi od onoga što mogu učiniti ruke, jer su one sada vezane. Njegovo kraljevstvo ne ovisi ni od onoga gdje sve uspijemo hodit jer su mu noge vezane. On jednostavano prepoznaje da je u Isusovu pogledu milosrđa put u Kraljevstvo. Jer je sigurno vidio kako ga Isus ne promatra jednako kao ona svjetina koja ih je pratila do Kalvarije. Zato dobiva odgovor: Još danas bit ćeš sa mnom u Raju.

Nakon što se Franjo potpuno osiromašio pred biskupom, ocem i gradom on odlazi živjeti među one koje je grad odbacio. Poznata nam je vrlo dobro ona scena u kojoj ovaj Asiški siromah susreće gubavca. I sam svjedoči da „Ono što mu bijaše gorko, postade mu slatko“. (Franjevački izvori, Oporuka, str. 206) Franjo počinje gledati u siromasima i patnicima Lice Kristovo. A to i jest ono što nam Isus poručuje s križa – da ćemo biti S NJIM u Raju. Biti u Raju, znači biti s Isusom. Biti u Raju i to već danas za sv. Franju znači grliti Krista u onima koji su bespomoćni, koji su poput njega „pribijeni“ na križ svojom neimaštinom, bolesti i odbačenošću.

Jednako tako ni mi, koji smo odlučili svoj život posvetiti Bogu u zajednici ne smijemo svesti naš Poziv na ispunjanje nekih normi po kojima ćemo se sami spasiti. Čujemo li kako nas papa Franjo često poziva da iziđemo na periferije? A naše su periferije vrlo blizu. U obiteljima koje trebaju našu molitvu, u djeci koja trebaju naš autentični primjer ljubavi, u bolesnima koji trebaju našu snagu vjere.

3. Evo ti majke (Iv 19,26)

Dok majka promatra patnju svoga sina sigurno je zadnje što primjećuje tko je pokraj nje. To je prirodno u majčinskom srcu. Međutim Isus s križa svoju Majku ostavlja ljubljenom učeniku. Isus je onaj koji stvara i utemeljuje odnose. I posebno smo odgovorni prema tim odnosima koje nam Isus daje u našim zajednicama i u našem svakodnevnom susretu s bližnjima. Ivan od toga časa uze Mariju k sebi. Postaje odgovoran za nju. Mi, posvećene osobe smo pozvani da s Ivanom uzmemo sa sobom Presvetu Mariju, ljubeći je i nasljedujući je s radikalnošću jer nam On prenosi onu ljubav koja nam omogućava da svaki dan žrtvujemo život za Krista. (CV 28)

Zanimljivo je da sv. Franjo u svom Pravilu za samotišta braću upućuje upravo na ovaj odnos majke i sina. Po Franjinim riječima ove se uloge trebaju povremeno izmjenjivati. (Usp. Fravilo za samotišta, Franjevački izvori)

Vrlo lako u našem služenju može doći do krutosti ako izbjegavamo ovoj promjenjivosti. Mudro je to sv. Franjo zapisao jer nije dobro kada se onaj brat ili sestra koja ima ulogu sina, navikne na to da bude poslušna ne preuzimajući odgovornost. A jednako tako nije dobro kada se onaj brat ili sestra koja ima ulogu majke navikne na to da je odgovorna pa onda teško pušta iz ruku neki posao, teško prihvaća drugačiji način razmišljanja i shvaćanja odgovornosti.

Da je sv. Franjo živio sinovski odnos s Marijom svjedoči njegova posebna privrženost Porcijunkuli, malenoj crkvici posvećenoj upravo Gospi.

U ovoj riječi s Križa Isus nas upućuje da svoj posvećeni život ostvario u punini. A napredovati na tom putu i ostati vjerni možemo puno lakše kada imamo Majku. (Usp. CV 28)

4. Bože moj, zašto si me ostavio?

Ovu riječ mogli bi nazvati - paradoksalni susret Svjetla i Tame. U vrijeme kada je najveće sunce, od podne do tri popodne, nasta tama. Za Isusa je najveća tama ostavljenost, odvojenost od Oca. Dok tumači smisao svoje smrti Isus govori o svojoj povezanosti s Ocem.

Tako će reći: Tko u mene vjeruje ne vjeruje u mene nego u onoga koji me posla, i tko vidi mene vidi onoga koji me posla. (Iv 12,44) Ili malo kasnije u svojoj velikosvećeničkoj molitvi: Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče u meni i ja u tebi. (Iv 17, 21)

Mi živimo udaljenost od Oca ali ne smijemo ostati ravnodušni na tu tminu. Baš kao što sv. Franjo pred Raspetim moli: „Rasvijetli tmine moga srca“ (Franjevački Izvori, Molitva pred Raspetim, str. 91) tako i mi ne smijemo ostati zarobljeni u svojoj ljudskoj udaljenosti od Oca. Sigurno da ćemo iskusiti trenutke ostavljenosti, vrijeme vlastite pustinje u kojoj jedini koji nam može dati odgovor kaže: Zašto si me ostavio?

To je Isusova pedagodija kojom nam ne nudi gotove recepte niti instant riješenje naših nutarnjih borbi, našeg izdizanja iznad naših tmina. On nam nudi pitanje koje nas vodi smislu – da postoji nešto veće za što nam je pretrpjeti jer nam je ostavio obećanje: „Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane.“ (Iv 12, 46) Kroz tamu nam je proći ali je Svjetlost naš Cilj.

5. Žedan sam (Iv 19, 28)

Znanstveno je dokazano da čovjek bez hrane može 70 dana dok bez vode može tek 10. Dakle od žeđi čovjek brže umire. To je najveća ljudska potreba. Isus nam svojim vapajem: Žedan sam, govori upravo o svojoj temeljnoj potrebi. Ali ako se sjetimo njegovih riječi iz pustinje kad ga đavao iskušava onda možemo lako zaključiti poput Majke Terezije da Isus ne žeđa za vodom. (Usp Mt 4,4) Najveća Isusova žeđ jest žeđ za ljubavlju.

A kakav je Franjin odgovor na ovu Riječ? On je nije više pomagao siromahe i gubavce iz daleka, nego dolazi živjeti među njih. Toliko je čeznuo utažiti ovu Kristovu žeđ da je znao na sav glas naricati i plakati ponavljajući kako ljubav nije ljubljena. U Franji je zapravo „Sam Gospodin htio pokazati cijelom svijetu gorljivost njegove ljubavi i neprestano sjećanje na Kristovu muku, što ga je nosio u svom srcu“ (Legenda trojice drugova 69)

Svi mi imamo neke vlastite potrebe. O njima se često govori u psihologiji. Neke su nužne a neke su usputne. Od nekih živimo a bez nekih bi mogli opstati. Svejedno, naše su potrebe tu. Najveća i ona životna potreba je potreba za ljubavlju: da smo ljubljeni i da ljubimo. Kada ljubimo onda su sve one druge potrebe u nama sporedne. Mi postajemo usmjereni na potrebe drugih i tako odgovaramo na Kristovu potrebu. Osjetljivi na ljudske potrebe, usmjereni na njihovo siromaštvo duše i njihovu žeđ za jednostavnim, jedino autentičnim svjedočanstvom Kristove Ljubavi postat ćemo lice Crkve koje se ne navikava na to da je ravnodušna. Jer kako kaže papa Franjo: „Tko ne zna pustiti suzu, ne može biti majka“. (Christus vivit, 75)

6. Dovršeno je (Iv 19,30)

Ovaj trenutak usko je povezan s Isusovom žeđu. Kako nam to opisuje Ivan: „Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo reče: Žedan sam… Čim Isus uze ocat, reče Dovršeno je!“(Iv 19, 28. 30)

Isusu je ispunjenje u izvršenju Božje Volje. To znači da nije završeno nego dovršeno, ispunjeno Njegovo Utjelovljenje Ljubavi. Ljubav se do kraja ispunja onda kada se umire za drugoga, kada se život da za drugoga.

U redovničkom Pozivu „bratski život je povlašteno mjesto razabiranja i prihvaćanja Božje volje i zajedničkog hoda u jedinstvu duha i srca“. (VC 92) Naše su zajednice nastajale kao Božanski odgovor na sredinu i povjesne okolnosti u kojima su bili potrebni posebni „duhovni naglasci i djelatni izbori“ (VC 93).

Našu odluku za posvećenjem krasi velika čežnja za spoznajom nas samih. U korijenu svakog Poziva stoji pitanje koje i sv. Franjo postavlja i neprestano ponavlja: „Tko si ti preslatki moj Bože? Tko sam ja, najgadniji crv i beskorisni tvoj sluga?“ (Cvjetići sv. Franje, Franjevački Izvori, str 1557)

Jedini odgovor na ova pitanja jesu evanđeoski zavjeti po kojima sv. Franjo ima milost biti slobodan. Tako slobodan može se zapitati dalje ne samo tko sam nego i „Za koga sam ja?“ Franjo taj poziv ozbiljno shvaća i nastoji do kraja biti za druge. Tako mu jednom prilikom jedan brat govori: „Brate Franjo, znaj da ti Bog koji je put očituje svoje tajne ne samo za samoga tebe nego i za druge. Stoga se s pravom moraš bojati da ne bi zavrijedio prijekor ako zatajiš ono što ti je Bog objavio na korist drugih“. (Cvjetići sv. Franje)

Ili, kako to papa Franjo piše mladima u apostolskoj pobudnici Christus vivit: Ti si, nesumnjivo, za Boga. Ali on je htio da i ti budeš također za druge i dao ti je mnoge osobine, sklonosti, darove i karizme koje nisu za tebe, nego za druge. (Christus vivit 286)

Zašto se ne smijemo zaustaviti na pitanju tko smo? Jer tako prekidamo struju Božje ljubavi koja preko nas želi biti djelotvorna. Ne smijemo se zatvarati u sigurnosti naših samostana i štititi se ekonomski prihvatljivim djelovanjem. Naše djelovanje ne smije imati druge računice osim ljubavi. A ljubav se želi izreči na onoliko načina koliko je nas. Slijedeći jednu Karizmu, živeći jedno Evanđelje svatko od nas osobno nosi posebno lice Kristove Ljubavi. Dovršenje je u raspoloživosti da Duh djeluje po nama, i otvorenosti da taj isti Duh djeluje i po onima koji su po naravi drugačiji od nas. Tada se nećemo bojati smrti naših zajednica, nedostatku zvanja. Tada ćemo spoznati da smrt nekih naučenih formi života, umiranje nekim starim načinima djelovanja zapravo vodi do sjedinjenja s Kristom, do Uskrsnuća.

7. U ruke tvoj predajem duh svoj! (Lk 23, 46)

Predati svoj duh u Očeve ruke znači predati sebe potpuno. To predanje ne isključuje patnju, ne oslobađa nas težine križa ali nam pomaže otkriti smisao. To predanje nije osiguravanje vlastite udobnosti nego potpuno povjerenje da nas Očeve ruke mogu osloboditi straha smrti, da nas Očeva blizina može osnažiti za bolest koju nosimo, da nam jedino Očeva ljubav može objasniti smisao patnje i boli koju proživljavamo.

Bolestan i svjestan svoga kraja sveti se Franjo uzdizao duhom iznad svega vidljivog. Njegove su se tjelesne oči sklapale, a oči duha vidjele su Vječnost u kojoj sve nastaje: svjetlo, svijet, zemlja, voda, vatra, zrak i čovjek.

Osobno sam jednog Franju današnjeg vremena imala priliku upoznati na kratko. Bilo je to kratko vrijeme poznanstva, ali bili su to veliki i duboki susreti u kojima sam ostala oduševljena jednom poniznošću koja me tako podsjetila na sv. Franju. Svoj je cijeli život taj čovjek, usmjerio na ostvarenje Blaženstava a svojoj obitelji je bio poput svjetionika u svim životnim olujama. Nakon što je saznao svoju dijagnozu koja mu nije ostavljala velike šanse za preživljavanje niti puno vremena za borbu, on se nije uhvatio straha nego se hrabro okrenuo Ocu. Tako je mirno živio svoj boj i svoju bitku završio tiho i sveto. Promatrajući izdaljega njegove posljednje dane mogu samo ponoviti one Franjine riječi: „Hvaljen budi moj Gospodine, za sestru našu tjelesnu Smrt, kojoj nijedan živući čovjek umaknuti ne može:… a blago onima koje smrt nađe u Tvojoj presvetoj volji, jer im druga smrt nauditi neće!“ (Spisi sv. Franje, Pjesma Brata Sunca)

Na kraju, Poziv svakoga od nas jest otkriti Istinu o sebi a ta nas Istina oslobađa za istinsku radost. Naši utemeljitelji, poput sv. Franje ostavili su nam pravila ali ta pravila nisu ispunjenje radosti. Ona su samo dar da činimo onoliko koliko je nama moguće. Radost i mir se postiže kada činimo ono što nam je moguće i kada na granici naših mogućnosti znamo predati sve u Božje ruke, vjerujući da On poziva. Franjino pravilo je Franjin odgovor ljubavi na ove Riječi s križa. Ali ono nije nastalo kao neka romatnična pjesma nego kao plod njegove nutarnje borbe sa sobom i s Evanđeljem. Zato je za Franju Križ izvor i model slobodne i darovane ljubavi jer je duboko u sebi razumio da prava radost nije u idealnim okolnostima, u toplim osjećajima, ugodnom življenju, savršenom obdržavanju nekog reda. Prava radost za Franju je ljubav, a ljubav je biti za drugoga, umrijeti za drugoga. Jer i sam nam Isus kaže da nema veće ljubavi od one koja život svoj položi za svoje prijatelje. (Usp. Iv 15,13)

Dok smo ovdje u Bijelom Polju, možemo vidjeti povijest jedne zajednice, ali joj gledamo i budućnost. Ljubav je upravo u križu koji su sestre živjele kao izvor i model svojeg posvećenja. Ljubav je u otvorenosti novom odgovoru na Kristove riječi s križa koji Bog danas šalje u našu zajednicu. Ta ljubav nam otvara oči da više vjerujemo u čuda. Jer najveće čudo jest na koliko sve načina i osobnosti Božja ljubav progovara u običnom, jednostavnom čovjeku. Tada ćemo i mi kao Augustin spoznati kako je lijep Gospodin, lijep u našoj braći i sestrama, lijep u ljudima koji su u potrebi, lijep u križu koji prihvaćamo, lijep u našoj nemoći, lijep u ljubavi kojom smo ljubljeni.