23.09.2012

Redovnički dan održan u Jajcu

„Redovnici moraju ponovno otkriti dimenziju slušanja, šutnje, kontemplacije. Bog hoće govoriti nama da bismo mi mogli dobro govoriti drugima. “ istaknuo je dr. fra Ivan Ivanda u svom predavanju.

U organizaciji Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica u BiH (KVRPP BiH) održan je u subotu, 22. rujna u franjevačkom samostanu sv. Luke i župi Uznesenja BDM u Jajcu 15. Redovnički dan na temu "Vjera u životu redovnika".

Na skupu je sudjelovalo 250 redovnika i redovnica. Program je započeo u 9.30 sati uvodnom molitvom. Pozdravljajući okupljene,  predsjednica KVRPP BiH  mr. s. Ivanka Mihaljević, ŠSF  otvorila je 15. Redovnički dan. Na početku skupa prigodnu riječ uputio je zamjenik provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Marijan Karaula i gvardijan franjevačkog samostana u Jajcu fra Zoran Mandić.

Prvo predavanje pod naslovom "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" (Iv 6,68) održao je dr. fra Marinko Pejić, član Franjevačke provincije Sv. Križa Bosne Srebrene. U svom predavanju istaknuo je: "Istraživanja su pokazala da zajednice koje imaju jasnije izraženu svoju religioznu, navjestiteljsku orijentaciju doživljavaju se vjerodostojnijim i stabilnijim od onih koje su usmjerene više k socijalnom angažmanu, ili u njima prevladavaju aktivnosti koje nisu prepoznatljivo religiozne naravi.(...) Razlog našega postojanja kao redovnika je življenje, naviještanje i svjedočenja vrijednosti Evanđelja. (....) Često smo poistovjetili rad na promicanju ljudskog dostojanstva i socijalne pravde sa propovijedanjem evanđelja. Te dvije stvari se naravno ne mogu ni rastaviti, jer svako autentično naviještanje evanđelja nužno prati i promocija ljudskog dostojanstva. Spada naravno na našu karizmu rad sa siromašnima i obespravljenima. Međutim ponegdje se dogodilo da je taj socijalni aspekt prevagnuo". Predavač je dalje rekao da  su "I u našim krajevima nerijetko različite vrste angažmana zasjenile našu prvotno duhovnu orijentaciju. Često se događa da smo na ovim prostorima prepoznatljivi po političkom ili kulturnom angažmanu, više nego duhovnom. Trebaju li ljudi u nama tražiti političke i nacionalne predstavnike ili ljude koji imaju i mogu posredovati iskustvo Boga? Ukoliko mi ne budemo dovoljno cijenili vrijednosti redovničkog života i apostolata, bez potrebe dodavanja nekih “interesantnijih” aktivnosti našem životu, kako možemo očekivati da ljudi našega vremena prepoznaju u nama autentično redovničko iskustvo!? U svom predavanju predavač je dalje istaknuo sljedeće "Redovnički život je jedan put kršćanskog života, ali sigurno obilježen radikalnim življenjem evanđelja". (...) Institucije čiji članovi ne dijele određena vjerovanja, prakse i običaje te zajednice, postaju nestabilne zajednice i to izravno utječe i na rast zajednice. Ukoliko se redovnički život jasno ne razlikuje od drugih oblika života u Crkvi čemu njegovo postojanje. U posljednjem djelu svoga predavanja o redovničkom životu i apostolatu dr. Pejić je rekao "Ne postoji neki specifično redovnički „apostolat“, što znači da se redovnik i redovnica mogu baviti različitim vrstama apostolata ili službi u Crkvi i društvu, ali se ne poistovjećuju ni s jednim od njih. Redovnički život se ne može podvesti pod kategorije funkcionalnosti, nego pod kategorije egzistencijalnosti. Kršćanski poziv na svetost i radikalno nasljedovanje Krista isti su za sve kršćane bez razlike. Redovnički život kao takav, time što je na poseban način znak Kraljevstva, već je po sebi apostolat. On nije nužno bolji ili sigurniji poziv od drugih kršćanskih poziva. Redovnički život samo bolje ističe neke aspekte nasljedovanja Krista od drugih. On je jednako potreban, za  život i poslanje Crkve, kao i laički ili klerički stalež. Redovništvo je na svoj način izraz bogatstva kršćanskog života, i Božje mudrosti, koja svakome određuje svoje mjesto." zaključio je dr. Pejić.

Nakon prvog predavanja uslijedila je rasprava koju je vodio moderator Redovničkog dana fra Mario Knezović, OFM. Svečano misno slavlje predvodio je pomoćni banjolučki biskup  Marko Semren i uputio prigodnu propivijed.

Nakon objeda sudionici su razgledavali kulturno-povijesne znamenitosti grada Jajca kao toranj sv. Luke, crkvu sv. Marije, u kojoj je 1461. godine okrunjen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, katakombe – podzemnu crkvu istesanu iz žive kamene stijene, slapove i vodopad rijeke Plive koja se ulijeva u rijeku Vrbas.

U poslijepodnevnom dijelu rada, u 16 sati predavanje pod naslovom "Slušanje riječi i vjera" održao je dr. fra Ivan Ivanda, član Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. U svom predavanju dr. Ivanda ističe “Činjenica je da sve manje slušamo i da sve manje dobro slušamo. Činjenica je da u naše tvrde ljudske uši sve teže prodire ne samo ljudska, nego i Božja riječ. Činjenica je nad kojom se valja zamisliti: često razgovaramo tako da i ne slušamo sugovornika, baveći se unaprijed smišljanjem replike ili polemike, kako bismo pobijedili u raspravi ili nametnuli svoje mišljenje. (...) Koliko bismo naš crkveni ili redovnički život učinili ljepšim, bogatijim i plodnijim kada bismo više pozornosti posvećivali uzajamnu slušanju, a manje nastojanju da budemo u pravu i da riječima nadglasamo i zaglušimo slušanje. Odnosno, još važnije i zapravo bitno pitanje: koliko bismo svoju riječ oplemenili i uljepšali kada bismo znali čuti Božju riječ. Kada bi iz dubine našega bića odjekivala ne praznina i banalnost ljudske riječi, nego punina, snaga i ljepota Božje riječi.“ U nastavku predavač je istaknuo „Danas se govori o potrebi „pastorala slušanja“. Moderni čovjek je nemiran i rastrgan, u stalnoj grozničavoj trci. Kreće se u bučnome svijetu u kojemu je sve teže naći smiren kutak, prostor tišine i sabranosti. Istinsko slušanje jako pomaže. Ono već po sebi liječi. Biti-saslušan ima terapeutski učinak. Teško je steći i zadržati slušatelja. On mora osjetiti titraj božanskoga u našoj riječi, miris svetoga i transcendentnoga. Previše smo zabavljeni institucionalnim, vanjskim, organizacijskim. „Tehnika“ nam je važnija nego čovjek. Zaokupljeni smo sobom i svojim ambicijama, zaboravljajući da nam je poslanje duhovne naravi. Činiti ono što je Isus činio. On je itekako znao slušati, jer je navikao slušati Oca nebeskoga. Imao je uho i srce za ljude, za njihove teške živote. Nekada su samostani bili mjesta kamo su ljudi dolazili po duhovnu pomoć.

Dr. Ivanda naglašava kako redovnici moraju ponovno otkriti dimenziju slušanja, šutnje, kontemplacije. „Tu ćemo dobiti upute što i kako činiti. Bog hoće govoriti nama da bismo mi mogli dobro govoriti drugima. Bog hoće da mi osluhnemo njegovu riječ, da bismo mogli imati sluha za čovjekovu riječ. Nećemo umjeti slušati jedni druge dok ne naučimo slušati Boga. Treba izići iz sebe, iz svoga uskog individualnog, privatnog kruga, jer Isusovo uho danas je naše uho. Isus sluša današnjeg čovjeka našim uhom i govori mu našim jezikom. Nismo ni svjesni koliko je to važno. Dr. Ivanda je dalje rekao „Bogu je bitan pojedinac, konkretan čovjek. Ne masa. Mi se često obraćamo masi, važna nam je masovnost, a u susretu s čovjekom pojedincem zakažemo. Raspoloživost za slušanje se otvara tek kada čovjek zadobije poniznost. Kad siđe sa svoga pijedestala. Postoji i slušanje s pola uha, sa sviješću da već znamo ono što nam drugi ima reći. To je nestrpljivo, nepozorno slušanje koje omalovažava brata i takav čovjek samo čeka da konačno sam dođe do riječi i tako se riješi drugoga. Istinski sluša samo onaj tko ljubi. Ljubav je preduvjet i temelj slušanja. Ljubav otvara uho za ljubljenoga, za njegovu riječ, za njegovu volju, želju, zapovijed. Na posljednjoj večeri Isus podsjeća svoje učenike, koje naziva prijateljima, da im je priopćio sve što je „čuo od Oca“ (Iv 15,25). Slušanje je prisutno u Trojstvu, ono što nam Isus govori jest ono što je rezultat njegova slušanja Oca. Najprije je slušanje, a onda govor. Osluškivanje Oca, pa objava Oca. Bez dobrog slušanja nema ni dobrog govora. Slušamo izvanjski, površno, ali riječ treba slušati i iznutra. Riječ koja je jednom dodirnula naš život odjekuje trajno s uvijek novim pozivima i oslovljavanjima, ona zahtijeva uvijek novo slušanje i osluškivanje. U svojoj završnoj riječi dr. Ivanda je istaknuo „Bog hoće da ga pustimo u svoj život, da izreknemo želju da ostane u našemu životu. Riječ traži odluku. Kada mi odbijemo slušati i čuti Boga, on s nama ne može ništa započeti. On je nemoćan. On može djelovati u nama, može nešto učiniti s našim životom samo ako mu mi dopustimo da nam govori, i ako smo spremni dati odgovor kojeg je Marija dala: „Neka mi bude po riječi tvojoj“. Sv. Luka nam donosi u svom evanđelju Isusovu opomenu: „Pazite kako slušate!“ (Lk 8,18). Stav kojim se prima riječ je odlučujući da bi riječ donijela plodove i na koncu spasenje. Treba riječ vršiti, pretočiti u život. Božja riječ je zrcalo za nas. Zrcalo ne laska, nego nam pokazuje istinu. Ako se ogledamo u njemu, vidimo kakvi smo.“ zaključio je dr. Ivanda.  

Nakon rasprave uslijedila je molitva Večernje koju su animirali novaci Franjevačke provincije Sv. Križa Bosne Srebrene na čelu sa odgojiteljem fra Markom Ešegovićem te zatvaranje Redovničkog dana.