24.12.2022

Božićna čestitka mons. Ćosića uime svećenstva i redovništva nadbiskupu Vukšiću

Čestitku generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađana Ćosića vrhbosanskom nadbiskupu Tomi Vukšiću prenosimo u cijelosti.

Božićnu čestitku nadbiskupu metropolitu vrhbosanskom i apostolskom upravitelju Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomi Vukšiću uime  nazočnih svećenika, redovnika i redovnica, koji su se okupili na zajedničkom čestitanju na Badnji dan 24. prosinca 2022. u dvorani Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu, uputio je generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađan Ćosić. Čestitku mons. Ćosića prenosimo u cijelosti:

»Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov« [Lk 1,68]

Preuzvišeni nadbiskupe Tomo,

Uzoriti kardinale Vinko,

Preuzvišeni apostolski nuncije,

Poštovani redovnički poglavari i poglavarice,

Poštovani svećenici, redovnici i redovnice,

Poštovani bogoslovi,

Okupljeni smo u radosnom zajedništvu u dvorani Svećeničkog doma u Sarajevu na čestitanju Božića i Nove godine vrhbosanskom nadbiskupu Tomi Vukšiću i njegovom prethodniku kardinalu Vinku Puljiću. Prigoda je ovo također da jedni drugima, uz stisak ruke i osmijeh, zaželimo čestit Božić i blagoslovljenu Novu godinu.

Naše se okupljanje događa na badnji dan, u neposrednom iščekivanju božićne mise bdjenja i polnoćke. To radosno iščekivanje prožeto je riječima starozavjetnog svećenika Zaharije iz današnjeg evanđelja: »Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov što pohodi i otkupi narod svoj« [Lk 1,68]. U božićnoj noći i u božićnim danima, mnogi će radosno i iskreno slaviti tajnu Božjeg spasiteljskog ulaska u ljudsku povijest, možda uopće ne misleći na riječi koje je sv. Luka stavio u Zaharijina usta, a koje iz usta novozavjetnih svećenika i Bogu posvećenih osoba svaki dan odzvanjaju u molitvi Crkve. To je dovoljan razlog da njegove riječi hvale i pjesme Bogu uistinu učinimo svojima. To jest, da od njega učimo hvaliti i zahvaljivati Bogu za sve dobro koje je učinio, čini i koje će učiniti u životu svakoga od nas, kao i u životu svih članova i ustanova naše Nadbiskupije.

Kao svjedok ispunjenja još jednog, ovaj put najradosnijeg Božjeg obećanja, Zaharija svoj pogled usmjerava prema budućnosti u kojoj već sada vidi svoju sigurnost. On, istina, još uvijek ne poznaje Spasitelja, ali vjeruje da je On »dar premilosrdnog srca Boga našega« [Lk 1,78]. Stoga poziva da pred tim i tolikim otajstvom svatko usvoji proročki stav. To jest, stav sluge Božjega koji se Bogu klanja »u duhu i istini« [Iv 4,23], živi po Duhu i donosi plodove Duha [usp. Gal 5,22-23]. Stav sluge Božjega koji, svjestan svoje ljudskosti i svega onoga što ona u svojoj bîti jest i predstavlja, u svemu što čini oslanja se na snagu i dobrotu Svevišnjega [usp. Lk 1,69.72]. Stav sluge Božjega koji slobodno i ustrajno pristaje uz Božju ljubav i bez ikakvog straha dopušta da ga ona posvema obuzme i mijenja. Takvog slugu – a Zaharijin sin, Ivan Krstitelj, bio je takav sluga! – Bog poziva biti njegov prorok, odnosno apostol.

U tom smislu, božićni blagdani su prigoda da mi svi pogledamo u svoj vlastiti i zajednički život i pitamo se: ispunjavam li svoja obećanja koja sam ovoj mjesnoj Crkvi dao kao nadbiskup, svećenik, redovnik ili redovnica? Ili se više brinem o tome da drugi, uz svoja obećanja, ispune i neka moja očekivanja? Od onog dana kad se dogodila pro-mjena u upravljanju našom Nadbiskupijom, očekuju se promjene. To je, rekao bih, nešto sasvim normalno i opravdano! Međutim, još normalnije i opravdanije je očekivati da se svatko od nas osobno i svi zajedno uključimo u proces promjena, tako što ćemo prije svega i svih mijenjati sebe, a dobro drugih i Nadbiskupije staviti iznad osobnih i inih očekivanja. Promjena mentaliteta, osobnog i zajedničkog, nešto je što će po sebi i više od svih dokumenata doprinijeti pozitivnim promjenama i dati novi zamah našem pastirskom, svećeničkom i redovničkom djelovanju, kao i našim međusobnim odnosima i suradnji na svim razinama i u svim ustanovama.

Zaharija je, također, doživio svojevrsnu promjenu mentaliteta! Zbog sumnje u anđelove riječi, zanijemio je [usp. Lk 1,20], a progovorio je tek nakon što mu se rodio sin kojemu je nadjenuo ime Ivan [usp. Lk 1,64]. To jest, kad je događaje oko sebe prestao doživljavati svojim osjećajima, a otvorio se Božjoj volji i prihvatio sudjelovati u Božjim planovima, od kojih svaki otkriva Božju ljubav prema čovjeku.

Preuzvišeni nadbiskupe Tomo: svoju homiliju na liturgijskom uvođenju u službu vrhbosanskog nadbiskupa počeli ste riječima koje glase: "Središte kršćanskoga života je radost zbog Božje ljubavi prema ljudima i prema svim ostalim stvorenjima. Oličenje te ljubavi je Isus Krist, najizvrsniji izraz Božje blizine i svima uzor, primjer, učitelj i pravilo ljubavi prema svakom čovjeku". Završili ste pozivom da svatko, u različitosti služba i sposobnosti, raste u ljubavi i nasljedovanju Isusa Krista, dajući "svoj maksimum, sve što može i koliko može". Taj poziv se, rekli ste, "na prvom mjestu odnosi na biskupe, nasljednike apostola", a potom i na svakoga kršćanskog vjernika.

Neka stoga Božićna čestitka koju Vam prvi put upućujemo kao našem Nadbiskupu bude izrečena u obliku obećanja da ćemo zajedno s Vama nastaviti rasti u ljubavi prema Bogu i čovjeku, prema našoj Nadbiskupiji i jedni prema drugima. A u ispunjenju Vašeg proročkog i pastirskog poslanja u ovoj mjesnoj Crkvi, računajte na naše stalne molitve i vjernu suradnju.

U ime svih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca, kao i u svoje osobno ime, želim Vam čestit Božić i svako dobro u novoj 2023. godini.

(KTA)