Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica
Bosne i Hercegovine

Redovnički dan 2022. u BiH

Katolički školski centar "Don Bosco", Žepče, 3.9.

 

REDOVNICI I REDOVNICE - STRUČNJACI ILI AMATERI SINODALNOSTI?

ZAJEDNIŠTVO

„Sada sam vidio samostan iznutra, s crkvenog poda, kako bi rekli, ne s galerije gdje su posjetitelji. Sada sam bio licem u lice s monasima koji nisu pripadali nikakvu snu ni srednjovjekovnom romanu, već hladnoj i neizbježnoj stvarnosti. Zajednica koju sam doživio kao jedinstveno tijelo, […] sada mi se pokazala razlomljena na sastavne dijelove i sve detalje, dobre i loše, ugodne i neugodne, mogao sam promatrati iz blizine.“[1]

Ovim riječima Thomas Merton opisuje početak svoga života u trapističkome redu, kad su se samostanska vrata zatvorila, a on ostao s unutrašnje strane. Zajedništvo – riječ koja tako lijepo zvuči i tek izbliza daje naslutiti koliko truda i poderanih listova kajdanke zahtijeva njezina melodičnost. Veličanstveni mozaik koji tek kad mu se približiš otkriva nesavršene oblike i pomalo nejasne linije i zamućene boje. Slogan mnogih reklama i projekata, tema brojnih crkvenih dokumenata, propovijedi i poticaja – zajedništvo. Učestalo se spominje u zadnje vrijeme kao jedan od tri temelja na kojima počiva aktualni Sinodalni hod u Katoličkoj Crkvi. Pojam sinodalnost doslovno znači „hodanje zajedno“. Odnosi se i na Gospodina koji sebe predstavlja kao „Put, Istinu i Život“ (Iv 14, 6) i na kršćane koji su se nazivali „pripadnicima ovoga Puta“ (usp. Dj 9,2; 19,9.23; 22,4; 24,14.22). Hod, putovanje isključuje stalno stanište i sigurnost, ne podnosi stagnaciju. Crkva je po svojoj naravi sinodalna jer ide u susret Kristu koji se vraća i spaja sve vjernike u jednom Duhu Svetom i jednom zajedničkom poslanju.[2]

U toj Crkvi redovnice i redovnici nisu rubna, povijesna pojava nego, potpuno uključeni u Božji narod, „izražavaju najdublju narav kršćanskog zvanja“[3] i „težnju cijele Crkve-Zaručnice prema sjedinjenju s jedinim Zaručnikom“[4]. Stoljećima je redovnički život, više ili manje vjerno, živio i živi sinodalnost na koju je pozvana Crkva. Budući da smo nazvani „ikonom sinodalnosti“[5] i „stručnjacima zajedništva“[6], izgleda da imamo što ponuditi svijetu i Crkvi, svjesni ranjenosti i ranjivosti zajedništva koje trebamo svjedočiti.[7]

Prije svega, valja se osloboditi potrebe opravdavanja vlastite muke življenja zajedništva negirajući je i pribjegavajući sladunjavom govoru o zajedništvu. Ne dolazi spontano vidjeti u drugome brata/sestru. Teško je bratstvo među sinovima istoga oca, a koliko je teže sastaviti u jedinstvo pojedince udaljene po porijeklu, interesima i uvjetima života. Čak i Sveto Pismo rijetko donosi opis sloge među braćom, dok naprotiv već u Knjizi Postanka u pripovijesti o Kainu i Abelu (usp. Post 4, 1-16), a potom o Josipu Egipatskom (usp. Post 37; 39-48) progovara o zavisti koja je opasnost protiv bratstva i tajni pokretač nečasnih radnji, sve do bratoubojstva.[8] Bratstvu prijeti i urođena gramzivost koja istiskuje onog tko mu prethodi čemu svjedoči i pripovijest o Jakovu, mlađem sinu koji pokušava već pri porodu uhvatiti petu starijega Ezava (usp. Post 25-33).[9]

Čini se utopijom vjerovati da možemo živjeti u skladu. Redovito onaj „drugi“ narušava sklad i „kvari igru“. No upravo je spremnost življenja u zajednici nesavršenih osnovni ispit redovničkoga poziva. „Nesavršenstva su redovito manja i trivijalnija od poroka ljudi u vanjskom svijetu, a ipak smo ih nekako skloni primijetiti i više ih osjetiti jer ona se tako snažno ističu zbog odgovornosti i ideala redovničkog staleža i jednostavno ih se ne može ne vidjeti.“[10]

Prirodno nam dolazi vidjeti nesavršenstva i slabosti drugih. Možemo li utjecati na to i može li se uvježbati gledanje dobrote? Svatko je od nas svjedok kolika je snaga ljudskoga pogleda. Kada nas netko gleda blagonaklono i milo, daje nam do znanja da nas poštuje i voli. Kada bulji u nas, osjećamo se nelagodno ili ugroženo. Pogled može ohrabriti, kao što može učiniti da se osjećamo nesigurno ako je upućen s visine, s podignutom obrvom. Ono što se iz naših očiju zrcali, ima veze s našom vjerom. Naša se vjera ili nevjera pokazuje u načinu na koji promatramo ljude. Gledati očima vjere ne znači biti slijep za ono negativno, nego nastaviti gledati dublje kako bi se vidjeli obrisi i onoga što je dobro. Pogled vjere trijezno utvrđuje da drugi u sebi nosi i nezadovoljstvo, i agresivnost, i lukavost, i želju za moći, i potrebu za priznanjem, i intrige i zavist, ali i čežnju da čini dobro, dobru namjeru. Pogled vjere trudi se gledati drugoga objektivno, mimo predrasuda i etiketa. Promatrati drugoga na takav način sv. Benedikt naziva „vjerovati u Krista u svojemu bratu“. Pogled vjere drugo je ime za ljubav koja okončava vječnu igru pobjede i poraza, jačeg i slabijeg. Ljubav je odluka prihvatiti drugoga ne samo u njegovim krepostima, nego i u navikama koje nas živciraju. Tada se događa preobrazba koju čini ljubav jer se preobraziti može samo ono što je prethodno prihvaćeno. Ponekad je vrhunac ljubavi čisto podnošenje međusobnih slabosti i nikakve uzvišenosti ne vidimo u tom. No one oči koje su redovito uprte u Isusa, u svome pogledu imaju smilovanja i ljubavi i za ljude.

„Ljubav je dobrostiva“, kaže sv. Pavao (1Kor 13,4), čini dobro. A to dobro se na konkretan način očituje u spremnosti da se preuzmu na se dnevne dužnosti i da se obavljaju savjesno i pažljivo, kaže sv. Benedikt.[11]  Ljubav prema bližnjemu, koji i nakon situacija neprijateljstva i svađe ostaje bližnji kojeg treba voljeti, traži sasvim konkretne postupke: dovesti mu zalutalo goveče, magarca mu podignuti pod tovarom… (Izl 23, 4-5).[12] Sv. Ivan od Križa predlaže put do ljubavi: „Raduj se dobrobiti drugih kao da je tvoja i iskreno traži da ti to bude u svim stvarima prioritet. Na taj ćeš način pobijediti zlo dobrim, potjerat ćeš daleko od sebe đavla i zadobit ćeš radost duha. Nastoj to činiti osobito s onima koji su ti najmanje simpatični. Znaj, ukoliko se u tome nećeš vježbati, nećeš dospjeti do istinske ljubavi, niti ćeš  se njome okoristiti.“[13]

Željeno zajedništvo, koliko god se trudili, i na globalnoj i na lokalnoj razini biva narušeno te ljudi svaki put moraju izići iz ruševina i iznova ocrtati obrise mira i solidarnosti. Povijest pokazuje kako to nama ljudima teško uspijeva. Knjiga Postanka govori o imperijalističkom projektu Babela u kojem se htjela napraviti zajednica bez razlika, uspostaviti politički red podvrgavajući ljude jednom zakonu i jednom jeziku (usp. Post 11, 1-9). Međutim, Bog to ocjenjuje štetnim i intervenira pomutnjom jezika i raspršivanjem naroda. Na Pedesetnicu pokazuje jedan drugačiji način  ujedinjavanja ljudskoga društva. Svi narodi, svatko sa svojim jezikom i dijalektom, svojom poviješću, genetikom, obiteljskom pozadinom, stupnjem obrazovanja, talentima i sklonostima ujedinjeni su po izlijevanju Duha (Dj 2, 1-11). Zajednica braće izgrađuje se protivno totalitarističkom modelu.[14] Naši planovi formiranja zajednica po porijeklu, sklonostima, stupnju obrazovanja, simpatijama, ako nisu ujedinjeni darom Duha….završavaju li kao Babel?

Isus relativizira zemaljske i krvne veze i podvrgava ih kriterijima veće vrijednosti, poslušnosti volji Očevoj i davanju prednosti Gospodinu u odnosu na dužnu solidarnost prema obitelji (Mt 10, 21; Lk 14, 26). Pozva one koje sam htjede, jednog po jednog, da žive u zajedništvu s njime i s drugim učenicima (usp. Mk 3, 13-15). Dijeleći život i sudbinu bit će znak života i zajedništva što ga je On uspostavio, a koje svoj arhetip nalazi u zajedništvu Osoba Presvetoga Trojstva.^[15] Apostol Pavao u svojim poslanicama ponavlja da jedinstvo kršćana nije utemeljeno na dobroj volji ljudi nego je plod milosti Kristove, a glavni je njegov znak zajedništvo svih u jednome kruhu i jednoj čaši (1Kor 10, 16-17).[16] Knjiga Otkrivenja govori o zajedništvu kroz sliku grada, nebeskog Jeruzalema koji silazi s neba (usp. Otk 21,1-22,15). Grad koji je simbol sigurnog i uređenog zajedničkog života, zaštićenog od divljine i vanjskih neprijatelja, slika je zajednice koju okuplja Bog. Nema nijednoga drugog kriterija po kojem su članovi zajednice međusobno povezani osim prebivanja s Bogom (Otk 21,3). Njih ne veže nikakva krvna veza niti neki zajednički interes, nego samo činjenica da su se odazvali Božjem pozivu.[17]

Redovničke zajednice nisu rođene "od krvi, ni od volje tjelesne", ni od osobnih simpatija ili ljudskih razloga, nego "od Boga" (Iv 1,13), od božanskog poziva te od božanske privlačivosti. Prije negoli ljudska građevina, redovnička je zajednica dar Duha.[18] Bez Duha Svetoga slomio bi nas nihilizam moderne kulture, civilizacija kulta povlaštenih, uspješnih, lijepih i zdravih. Slomio bi nas vlastiti ego, želja za moći i prevlasti. Duh Sveti je onaj koji ulijeva ljubav u naša srca i daje nam da drugoga možemo gledati Božjim očima i u njemu vidjeti sestru/brata.[19]

 

SUDJELOVANJE

Isus poziva one koje sam hoće, svakoga na posve osoban način, da žive zajedno. Njegov plan nije individualizam koji razjedinjuje, kao ni komunitarizam koji sve svodi na istu razinu u kojoj se gubi osobitost svakog pojedinca.[20] Evanđeoska logika je kontinuitet: jedan sije, drugi zalijeva, treći okopava, četvrti žanje, a u konačnici protagonist je uvijek Gospodin koji daje da raste (usp. 1Kor 3, 5-9). Kako redovnička zajednica ne bi bila elitistička skupina istomišljenika, nego kako bi odgovorila Kristovu pozivu, potrebno je sudjelovanje svih njezinih članova. (To je ujedno i drugi stup, temelj Sinodalnog hoda Crkve). SU-DJELOVATI znači zajedno djelovati, surađivati u istome djelu, dati svoj obol, svoj doprinos, uložiti svoje talente (ne isključivo intelektualne ili tjelesne sposobnosti, nego i otvorenost, radost, komunikativnost, raspoloživost, suosjećanje, spremnost na opraštanje). Uložiti talente bitno je iz razloga da se ne bi dogodilo da postanemo čovjek s usahlom rukom (usp. Mk 3, 1-6). Povlači ruku bojeći se da će opeći prste, ne usuđuje se preuzeti odgovornost jer se boji slabosti i pogreške. Ništa se više ne događa, ništa se ne riskira i ruka se osušila. A Isus kaže: „Ispruži ruku! Riskiraj! Ne štedi sebe ondje gdje bi sebe trebao dati!“.

Znamo da će neki opravdavati svoju „usahlu ruku“ jadikujući kako zajednica ne odgovara idealima, kako unatoč uzvišenosti Božjega poziva, ima toliko spletki i pakosti među nama i kako se najbolje skloniti i ne imati ništa s tim. U organizmu redovito obolijeva najslabiji ud, ali to se odražava i na cijeli organizam. Tako je i u našim zajednicama. Dovoljna je jedna osoba čije će ponašanje promijeniti atmosferu. Dovoljna je jedna osoba koja je odvratila pogled od Cilja da otežava putovanje cijeloj skupini. No upravo tu gdje škripi, gdje smo nezadovoljni, gdje se bunimo, treba tražiti rješenje. Kako postupamo jedni s drugima? Znamo da u poduzećima takvi nemaju izgleda i da bivaju zamijenjeni kada ne funkcioniraju poželjno. Razlikuju li se naše redovničke zajednice od poduzeća? Ponekada nas visoki ideali koje smo si zacrtali i mislimo kako ćemo njima doseći Boga sprječavaju da ga vidimo u stvarnom čovjeku koji je nezadovoljan, povrijeđen, bolestan, star, nemoćan, razočaran, ovisan, koji se bori s nezgodnim karakterom i koji bi ozdravio samo kada bi se našao netko da ga spusti u kupalište kad se voda uzbiba (usp. Iv 5,7). Potrebiti, rubni, nezadovoljni, bolesni, stari svakoj zajednici drže ogledalo pred očima. Ako zajednica ne želi pogledati u to ogledalo, izgrađena je na laži i kamuflaži, unatoč debelom sloju šminke od govora o ljubavi, miru, zajedništvu, jednakosti, sinodalnosti.[21] Bog često govori glasom onih koje lako možemo isključiti, ostaviti po strani ili ih ne uzimati u obzir. Podsjetimo se da je najveća djela učinio po najneznatnijima, počevši od Davida koji nije bio pozvan na kapitul jer je čuvao ovce, pa do Marije iz Nazareta gdje ne stižu okružnice i glasovnice jer pošte ne rade. Zajednica je onakva kakvi su njezini “najslabiji” članovi.

Da bi i takvi bili saslušani i da bi zajednica ostvarila svoj ideal i bila „jedno srca i jedna duša“, (un'anima sola), važnu ulogu ima poglavar koji treba animirati zajednicu (anima = duša; dati joj dušu), poticati, zainteresirati, buditi interes i strast za zajedništvom[22], odnosno kako reče sv. Benedikt „voditi duše i služiti različitim ćudima“. Sad se nemojmo uhvatiti samo za ovo „služiti različitim ćudima“ da ne bismo od poglavara, ako je uopće potreban, učinili zlatnu ribicu koja ispunjava želje, redovito gastronomske/želje želuca. U kršćanskim zajednicama od početka postoje glavari, a u redovničkim zajednicama vlast postoji da služi izgradnji bratstva kako bi ono ispunilo svoju duhovnu i apostolsku svrhu.[23] Koliko god bila činjenica da je džepovima naših poglavara, posebice kućnih, novčanik i vrlo često ključevi od zajedničkog auta, prvotni je zadatak poglavarica/poglavara „izgrađivati bratsku zajednicu u Kristu u kojoj se iznad svega traži i ljubi Bog“[24]. Narav vlasti prvenstveno je duhovna koja nastoji graditi jedinstvo i stvarati ozračje sklono sudjelovanju i suodgovornosti, koje ohrabruje, poštuje doprinos svakog člana i njegovu dragovoljnu poslušnost. Poglavar treba biti onaj koji znade slušati, koji promiče suradnju, a opet ima hrabrosti i ne boji se „ispružiti ruku“, riskirati u donošenju konačnih odluka i jamčiti da se one sprovedu.[25] U Isusovoj družini vlast je koncipirana na drugačiji način od svjetovne gdje se manji klanja većemu, a slabiji jačemu. Isus kaže: „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj“ (Mt 20, 26).

Kad je riječ o sinodalnosti, u redovničkom su životu kapituli (kućni, provincijski, generalni), odnosno različiti sastanci i vijeća potrebna za organizaciju zajedničkog života, prigode za sudjelovanje, slušanje i zajedničko razlučivanje, koje su svrha sinodalnosti. To ne ide spontano, nego je nužno osigurati ozračje dijaloga, dijeljenja i sudjelovanja te onemogućiti „stranačku politiku“ u donošenju odluka. Živimo u vremenu kada više ne prolazi „slijepa poslušnost“ niti itko više „kupus sadi naopako“. Nikomu nisu zanimljivi, naprotiv krajnje su frustrirajući naši kapituli ispražnjeni od sadržaja u kojima na autoritaran način poglavar ili njegov uski elitistički krug vodi glavnu riječ. Poglavar u konkretnim situacijama ima posljednju riječ, no nikada ne bi smio imati jedinu riječ. Izazov je i nije lako tako animirati zajednicu da ona ne bi postala zajednica zombija u kojoj svatko hoda svojim ritmom i svojim putem samoostvarenja ili, što je drugi ekstrem, zajednica čistog opsluživanja slična poduzeću. Ideal je zajednica zajedništva u kojoj sestre i braća hode sinodalno, zajedno.[26] (Stoga je sve veće čudo da oni koji ovo znaju ipak prihvaćaju službu poglavara. Spremni su „ispružiti ruku“ i služiti, svjesni da će se opeći. Onaj koji u duhu ovakvoga služenja prihvaća službu, zaslužuje poseban tretman u raju).

Ako je sudjelovanje cilj, onda je put do tog cilja međusobna komunikacija koja se sastoji od slušanja i govorenja. Komunikacija je generalno doživjela razvoj jer se uvećao broj susreta, poglavari šalju okružnice, češće pohađaju zajednice, gotovo svaka provincija ima svoje glasilo, svoju web stranicu. Za sudjelovanje i zajedništvo još su bitniji susreti na mikrorazini, oni neformalni, naizgled usputni trenutci u kojima se možemo bolje međusobno upoznati. Ili se taj kairos prometne u razgovor o rubnim temama, gdje politika, sport i korona postaju naš „pojas za spašavanje“ ondje gdje bi bilo ljepše da je više nas samih i više uzajamnosti.[27]

Jesu li naše zajednice danas dovoljno zrele da se u njima može bez straha i stvorenih predrasuda, argumentirano raspravljati i sučeljavati suprotna mišljenja, a ne nakon sastanaka i kapitula poluglasno mrmljati i prigovarati? Znamo li „ponizno slušati“ i „slobodno govoriti“, biti spremni promijeniti mišljenje s ciljem da dođemo zajedno do jednog glasa Evanđelja? Jesmo li spremni napustiti predrasude i stereotipe, biti svjetionici nade, a ne proroci propasti?[28] Ako jesmo, onda smo pravi stručnjaci sinodalnosti. Stručnjaci smo zato što smo uvidjeli da ako želimo da nam bude lijepo i da dugo živimo u samostanu, valja nam se odgajati u vrlinama dobronamjernosti, iskrenosti, nadzora nad vlastitim jezikom, otvorenosti, povjerenja, traženja kompromisa, smislom za humor jer „bratstvo bez radosti je bratstvo koje se gasi“.[29]

 

POSLANJE

Je li uopće potrebno da opstane? I može li opstati danas kad se iznutra i izvana suočava s iskustvom slabosti, krize, umora i stagnacije? Mi smo djeca svoga doba, kulture profita i funkcionalnosti u kojoj prevladava hedonizam, relativizam, materijalizam, bijeg od odgovornosti i idolopoklonstvo individualnom „ja“. Ima li smisla održavati jedan skupi aparat koji svojim klepetanjem nadglasava poruku Evanđelja? Jesmo li se pretvorili u neplodnu smokvu (usp. Lk 13, 6-9) i postali institucija koja je dostatna sama sebi, zaštićena od svijeta visokim zidinama materijalnog blagostanja, odijeljena kasta odabranih koje nikakva kriza u svijetu ne dotiče? Treba li svijet uopće redovnice i redovnike?

Knjiga Otkrivenja u posljednjem poglavlju donosi sliku grada usred kojega je trg, rijeka i stablo života koje rađa svaki mjesec u godini, a “lišće stabla za zdravlje je narodima” (Otk 22,2). Lišće može biti naoko beskorisni ili čak iluzorni ukras stabla koji skriva njegovu neplodnost. Ali ako se to stablo napaja iz rijeke života koja izvire iz prijestolja Božjeg i Jaganjčeva (22, 1), ako upija svjetlo iz Jaganjčeve svjetiljke (21, 3), njegovo lišće služi za zdravlje i postaje znakom nade svim narodima (Ps 1, 3). Možda je baš ta slika lišća prikladna da se označi redovnički život na stablu Crkve. Lišće, doduše, po sebi ne donosi plod, ali je ono organ koji najviše upija sunčevu svjetlost, vrši fotosintezu, daje život i ljepotu čitavom stablu.^[30]

Samo ako upija svjetlost iz Jaganjčeve svjetiljke i napaja se na njegovim izvorima, lišće daje život i ljepotu stablu. Samo ako naše svjetiljke svijetle svjetlošću lica Kristova, u stanju smo osvijetliti stazu drugima. Ljudi od nas to očekuju i trebaju. Ne trebaju svijetu „pastiri koji napasaju sami sebe“ (Ez 34, 2), oni koji lako preuzmu logiku i mjerila ovoga svijeta, istomišljenici u kukanju i pesimizmu niti oni koji će se s njima poistovjetiti u svemu. Svijetu treba znak drugačijega, neprolaznoga, uzvišenijega, vrhunaravnoga, nečega što će ga usmjeravati prema Bogu, znak da je moguće ljubiti Boga iznad svega i bližnje kao samoga sebe (usp. Lk 10, 27). „Posvećenomu životu je povjerena zadaća da upire prstom na čovjekom postalog Božjeg Sina kao na eshatološki cilj kojemu sve teži, kao na sjaj pred kojim svako drugo svjetlo blijedi, kao na bezgraničnu ljepotu koja sama može potpuno zadovoljiti ljudsko srce“.[31] Redovnice i redovnici posvećeni kontemplaciji navješćuju Krista koji moli. Oni aktivnoga načina posvećenoga života pokazuju ga kako propovijeda, ozdravlja, poziva na obraćenje, blagoslivlje. No poseban način sudjelovanja u Kristovu poslanju je življenje zajedništva, odnosno življenje sinodalnosti te što je zajednički život sinodalniji, to je više apostolski.[32]

Papa Franjo potiče redovnice i redovnike da „iziđu iz sebe“, da „probude svijet“, da ponovno otkriju ljepotu posvećenog života. No prije svega da budu svjedoci radosnog života koji se ostvaruje u radosnom i budnom iščekivanju Onoga koga “žeđa duša moja, koga želi tijelo moje” (Ps 63, 2). Da bismo to bili u stanju, temeljni je preduvjet obnoviti osobni susret s Isusom Kristom.[33] Obnoviti se može nešto što već postoji, a taj je susret zauvijek obilježio naše živote. Kad smo u srcu osjetili poziv da slijedimo Isusa, vjerojatno nismo mnogo razmišljali kako ćemo živjeti zajedništvo jer je taj susret bio intiman i nije se ticao više nikoga na cijelomu svijetu. Poziv se dogodio kada smo bili nasamo s Isusom. Poziv se obnavlja kad ostanemo nasamo s njim. U tom susretu raskrinkava se oholost koja nam daje misliti da smo već savršeni jer smo postali mjerilo sami sebi. U tom susretu Božja ljubav liječi rane grijeha koji nas je od njega udaljio. Naše su zajednice postale slika onoga što je većina nas učinila od vlastitih srdaca. Stoga je naša prva misionarska zadaća upućena prema vlastitome srcu da ga Isus učini po srcu svome.

Izrael, odabrani narod, kao i svaki drugi načinjen je od različitih osoba kojima individualistički interesi ugrožavaju slogu i mir. Povijest svjedoči da samo onda kada je osobno poslušan Božjoj riječi, drugačiji je od ostalih naroda (usp. Pnz 4, 32-40). Samo onda kada mu je Jahve na prvome mjestu, blagoslov je za cijelo čovječanstvo i sjeme nade za cijeli svijet.[34]

U onoj mjeri u kojoj produbljujemo vlastito prijateljstvo s Bogom kroz sakramente, posebice Euharistije i pomirenja, kroz slavlje Liturgije časova, razmatranja Božje riječi, kroz duhovno sjedinjenje s Djevicom Marijom, sposobni smo darovati se drugima.[35] Mi smo pritisnuti bijedom i potrebni su nam sveti sakramenti čijom nas snagom Isus nastavlja liječiti, spašavati i opraštati nam. Susret s Isusom koji je „žarko želio svoju Pashu blagovati s nama“ (Lk 22, 15) neizmjerni je dar u kojem nam daje dvije temeljne sigurnosti: da smo beskrajno ljubljeni i da možemo bezgranično ljubiti. Hranjeni Kristom postajemo zajednica žena i muškaraca koji su pomireni jer im je oprošteno, koja živi jer je On živ, koji su istiniti jer su ispunjeni Duhom istine.[36] Okrijepljeni Kristovim darovima sposobni smo birati opraštanje, milosrđe, dobrostivost, podnijeti koji put i žrtvu da bismo postajali sve više slobodni ljudi. Pšenično zrno mora umrijeti sebi da bi se rodilo zajedništvo klasa (usp. Iv 12, 24). Svetim smo sakramentima osposobljeni da možemo stresti prašinu s nogu (usp. Mt 10, 14) i krenuti dalje iz situacija povrijeđenosti i nepravde. Osposobljeni smo biti graditelji, a ne samo korisnici zajednice.[37] Samo intimno “druženje” s Bogom osposobljava nas i za ono, za što po sebi ne bismo bili spremni i sposobni: živjeti zajedništvo, sudjelovanje, suradnju, suodgovornost, slušanje i uvažavanje.[38] „Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. […] Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu“ (1Kor 1, 26.30).

            Nismo mjerilo sami sebi nego je naša mjera Savršeni pa se u njegovu svjetlu vide bolje i naše slabosti. One se očituju kroz naglašeni individualizam koji čini da smo vrsni individualni eksperti, a zaboravljamo zajedništvo i radovati se uspjesima drugih. Svjesni smo da trebamo uravnotežene međugeneracijske odnose u kojima se članovi obogaćuju i ne isključuju. Nije jednostavno uskladiti aktivan pastoralni život na župi sa zajedničkim i duhovnim životom, posebice gdje su na župi dvije, tri sestre ili gdje je redovnik svećenik sam. Nismo imuni na utjecaj elektroničkih medija ni brzih promjena oko nas. Ipak, različite poteškoće zajedničkog života ne umanjuju veličinu Božjeg poziva. Kao Natanaela, vidio nas je Isus još dok smo bili pod smokvom (usp. Iv 1, 50), znao je s kim raspolaže. Znao je da će se neki od nas pobuniti protiv njegove ljubavi i milosti i da će ga drugi voljeti od trenutka kada budu u stanju išta voljeti i da nikada neće zamijeniti tu ljubav. Ovakve nas je pozvao ali ne da bismo mi spašavali svijet jer svijet je njegov. On od nas ne traži vanjski uspjeh koji se broji građevinama, projektima, stupnjem obrazovanja, onim što se izvana vidi i što je ujedno popraćeno i strahom od gubitka. Zapravo se nigdje u Evanđelju ne spominje riječ „uspjeh“. Ono što traži je vjernost.

„Tko zna koliko duša ovisi o vašoj ustrajnosti u ovomu samostanu? Možda je Bog odredio da mnogi ljudi na zemlji budu spašeni jedino po vašoj vjernosti vašemu pozivu. Morate ih se sjetiti ako budete ikada dovedeni u iskušenje da odete. A vjerojatno ćete biti u takvu iskušenju. Sjetite se svih tih duša na zemlji. Neke od njih poznajete. Druge možda nikada nećete upoznati sve dok ih ne sretnete na nebu. Svakako, vi niste došli ovamo sami.“[39] Riječi su ovo ispovjednika novaku T. Mertonu. Isti pisac na drugom mjestu kaže: „Mendikant“ znači doslovno „lutalica, skitnica“. Ako franjevac ne može biti skitnica u punu mističnom smislu, onda će sigurno biti pomalo nesretan i nezadovoljan. Čim stekne mnoštvo posebnih stvari za svoju upotrebu i udobnost i postane spokojan, poštovan i duhovno nepokretan, bit će mu, bez sumnje, lako i ugodno, ali uvijek će ga u srcu gristi nostalgija za onom beskompromisnom oskudicom koja mu jedina može pružiti radost zato što ga naglavce baca u Božji zagrljaj.“[40] Kada ponestane žara onoga prvoga susreta na obali Galilejskog mora, Buškog ili Ramskog jezera, obali Plive ili Neretve, u sjeni bukove ili grabove šume, proplanku Vlašića ili krša Veleža polako ćemo prestajati biti ono što bismo trebali biti. Vjernost pozivu preduvjet je naše sreće, a time i uspješnosti poslanja i sinodalnosti općenito. A življeno zajedništvo uvijek je bilo i jest snažna potpora ustrajnosti mnogih. Svi smo suodgovorni za vjernost drugoga i sva plodnost redovničkog života ovisi o kvaliteti življenoga zajedništva.[41]

Kažu da kraljevski pingvini jedino zajedno mogu izdržati hladnoću Južnoga pola. Stvore krug u čiju sredinu postave ženke i mladunce. Mužjaci stoje licem prema unutra i lagano hodaju u krug. Tako je svaki jednom izložen olujnoj strani, a potom se može oporaviti u zavjetrini. Mogu li nas čemu poučiti?

Nakon svega rečenoga i onoga o čemu smo sami razmišljali, ostaje pitanje jesmo li stručnjaci ili amateri sinodalnosti? Budemo li gledali na sve ono što bi moglo biti bolje i u čemu bismo mogli biti još bolji, rezultira da smo amateri, pa čak i nakon možda mnogo godina redovništva. Toliko je propuštenoga u osobnom odnosu s Isusom, toliko pogrešnoga u osobnom življenju poziva. Pridružujem se riječima današnjega sveca, sv. Grgura Velikog i s njim kažem: “Koliko li su za mene teške riječi što ih izgovaram: govoreći sam sebe ranjavam. Jer niti moj jezik propovijeda kako dolikuje, niti moj život slijedi koliko bi trebalo ono što jezik kaže.”[42]

“Kad god čovjek zamjećuje Božju slavu, dodiruje rukom i svoju malenost i izvlači iz nje osjećaj straha. Taj strah je spasonosan. Podsjeća čovjeka na božansko savršenstvo, i istodobno ga hitno tjera na ‘svetost’".[43] Zato što smo iskusili slavu Božju u svojim životima, svjesni smo koliko su naše posude glinene i koliko je malo ulja u našim svjetiljkama. No istovremeno je toliko dobroga, plemenitoga i nesebičnoga u našim životima i toliko smo puta posvjedočili da smo Kristovi! „Riječ je živa kad život govori“, kaže sv. Antun Padovanski. Koliko je utješenih, nahranjenih, napojenih, kolikima je vraćeno dostojanstvo, vjera u Boga i ljude zato što smo pravi stručnjaci sinodalnosti! Bog nas je odabrao jer je svijetu potreban netko tko će predstaviti očinsko i majčinsko lice Crkve, tko će staviti na kocku vlastiti život da bi drugi imali život i nadu.[44] Ljudi, utonuli u brige i zanimanja ovoga svijeta, ali i oni pozvani na svetost, imaju potrebu u nama vidjeti one koji znaju kome su povjerovali (usp. 2 Tim 1,12). Amateri koji imaju hrabrosti ići “protiv struje”, uzimajući na sebe Isusov jaram, učeći od njega koji je “krotka i ponizna srca” (usp. Mt 11, 29) postaju pravi stručnjaci sinodalnosti.

Na tom putu kad se vjernost umori, a zajedništvo oslabi, dobro je sjetiti se riječi pjesme s. Martine Koprivnjak (članica Družbe sestara Naše Gospe) „Pusti, dobro je“

Nemoj u grču slagati sve

Do posljednjeg praha i zadnje mrvice.

Pusti, dobro je.

Ne trebaš do u nedogled pratiti

Korake nesigurne i buntovne.

Pusti, dobro je.

Neka i šume i drveća imaju svoj hod,

Svoj pjev i noćnu tišinu.

Pusti, dobro je.

Svaka rana kad-tad zacijeli,

Posijano sjeme iznikne usprkos svega.

Pusti, dobro je.

Pusti …

Pusti, Dobri je!

Nek' On razriješi čvorove briga i sumnja,

Otpusti umorne misli i želje,

A ti pođi u osamu i otpočini malo.

Dobro je

---