23.04.2012

Mjesečna duhovna obnova redovnica u Sarajevu

Promišljanje na temu "Euharistija u životu Sv. Klare Asiške" izložila je s. Kata Karadža, ŠSF Bosansko-hrvatske provincije.

U nedjelju, 22. travnja održana je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu duhovna obnova za redovnice grada Sarajeva. Susret je započeo u 15.30 sati, a završio  euharistijskim slavljem u 17.00 sati kojeg je predslavio dr. fra Ivan Šarčević.

Promišljanje s. Kate Karadža koje je izložila na mjesečnoj duhovnoj obnovi  donosimo u cijelosti.

 Euharistija u životu Sv. Klare Asiške

Uvod

Drage sestre, sve vas srdačno pozdravljam. Okupile smo se na duhovnu obnovu za redovnice grada Sarajeva i razmišljat ćemo o temi koja je izabrana za ovu godinu tj. Euharistija. Danas ćemo promatrati što je Euharistija značila u životu Sv. Klare Asiške, prve franjevke. Vjerujem da nam je poznato da se od Cvjetnice prošle godine (17. travnja 2011.) do Klarina blagdana 11. kolovoza ove godine, obilježava jubilarna 800. godišnjica poziva Sv. Klare i početka Drugog franjevačkog reda tj. osam stoljeća Reda Sv. Klare.

Svake godine 22. lipnja grad Asiz slavi oslobođenje od saracenske opsade blagdanom zavjeta - Festa del Voto - u kojem većina asižana zahvaljuje Sv. Klari što je spasila grad od Saracena. Ono što je interesantno, kako je ostalo zapisano, spašavanje grada 1240-1241 je usko povezano uz molitvu odnosno čašćenje Euharistije Klare i njezinih sestara. O tom događaju pisao je njezin životopisac Toma Čelanski a tekst nalazimo i u Procesu kanonizacije: "Kada su Saraceni ušli u dvorište samostana, Klara je rekla da je bolesnu odvedu do vrata, do ulaza blagavaonice i postave pred neprijatelja, a ispred nje da se nosi srebrna posuda uokvirena bjelokošću, u kojoj se čuvalo Presveto Tijelo Gospodina našega Isusa Krista. Prostrta na podu i u molitvi posve predana Gospodinu, molila je sa suzama, između ostaloga govoreći: Čuvaj, molim te Gospodine, ove svoje službenice, koje ovoga časa ja ne mogu sačuvati! Gospodine pogledaj na ove svoje službenice, jer ih ja ne mogu zaštititi. Svjedokinja je čula glas prelijepe slatkoće: Ja ću vas uvijek čuvati i zaštititi! Zatim je Gospođa molila za zaštitu i spas grada: Gospodine, molim te spasi i ovaj grad! Gospodine moj, ako hoćeš, zaštiti i ovaj grad, koji nas iz ljubavi prema tebi uzdržava. Isti glas (Krist) je odgovorio: Grad će proći kroz mnoge nevolje, ali će biti obranjen. Morat će izdržati velike kušnje, ali će mojom zaštitom biti obranjen. Tada Gospođa djevica podiže suzama obliveno lice, te je rasplakane kćeri hrabrila govoreći: Vjerom vam, djeco, jamčim da nećete pretrpjeti nikakva zla. Samo se pouzdajte u Krista. Ne bojte se, jer ja sam vaš zalog, ja sam se obavezala za vas da vi ne trpite nikakav progon sada ili bilo kada sve dokle želite biti poslušne Božjim zapovijedima. I nije trebalo dugo čekati. Siđoše sa zidova na koje se uspeše, jer su bili smeteni Klarinom molitvom. Tako su Saraceni napustili samostan da nikome nisu učinili nikakvu štetu ili ozljedu" (ŽiKlČ 21-22).

Ovo svjedočanstvo kao i ispovijest njezine vjere nije važno samo za svetost Klarina života nego nam govori o njezinu stilu života i važnosti koju je pridavala Euharistiji. Snaga njezine molitve očituje se u tome da je vjerovala da s Kristom može pobijediti okrutnog neprijatelja. Vjerovala je u euharistijsku snagu koju je primala, potpuno joj se predala i crpila snagu na tom Izvoru. Upravo, zbog tog događaja često puta će u ikonografiji Klara biti prikazana s pokaznicom u ruci. Uspomena na taj događaj i na euharistijsku duhovnost Reda urezana je u grb Reda: pokaznica s hostijom te riječi Ego vos semper custodiam, (Ja ću vas uvijek čuvati!) koje je Klara čula u vrijeme ove svoje ponizne molitve.

U euharistijskom Isusu Klara crpi nadahnuće i snagu da od svega svoga života učini euharistiju, radosno zahvaljivanje i velikodušno darivanje Bogu i bližnjima. Stoga je naredila sestrama da i nju, onako bolesnu, uz Presveto stave prvu pred okrutnoga neprijatelja. Znala je da euharistijska duhovnost znači izložiti se i predati se za druge da ih spasi."[1] Od kakvog je značnja euhristije bila u za nju svjedoči Oporuka u kojoj o svom životu govori kao o radosnom zahvaljivanju Ocu milosrđa za tolika dobročinstva koja je njoj i njezinim sestrama stalno iskazivao (OPKl 1-5).

Dobro je uočiti Klarino nastojanje, ono što je htjela ostvariti kroz euharistijsko klanjanje. U svojim pismima Janji Praškoj, ona govori o usmjerenosti na tijelo raspetog Krista. Klara poziva na uzajamni odnos sa siromašnim i raspetim Zaručnikom na taj način da Janja postane ono što voli, da se suobliči s onim koga voli. Divi se otajstvu Utjelovljenja. Ona razmatra Kristovu muku i njegovu patnju jer se tu Bog potpuno predao nama, slobodno i bezuvjetno. Za nju, križ nije samo znak krivnje i kazne nego ogledalo našega čovječanstva i mjesto našega preoblikovanja u Bogu. Klara savjetuje Janju da postane kao njezin Zaručnik, raspet u ljubavi, spreman dobrovoljno dati svoj život za Crkvu. Stavlja poveznicu između kršćanske duhovnosti, euharistije i pripadnosti Crkvi. Živjeti u Kristu znači usmjeriti se prema Kristu, obući se u Krista na način da moj život postaje novi život, tj. Kristov život koji omogućuje Crkvi da raste u ljubavi i svetosti. Promatrajući Klarin put i njezinu usmjerenost prema Bogu možemo otkriti koliko je kršćanski poziv važan jer kroz njega postajemo dionici Tijela Kristova.

Klara - Kristova vjerna službenica

Klara Asiška je bila žena jaka duha i duboke vjere koja je željela živjeti radikalno evanđeoski život, baš kao i Sv. Franjo Asiški (OKl 5). Započinje Pravilo opisujući se kao "nedostojna službenica Kristova i biljčica preblaženoga oca Franje" (PKl 1,3; OP 37).

Riječ službenica Klara je upotrebljavala kao svoj najdraži naslov i kao osobiti način izričaja nasljedovanja Krista. Tom riječju ona je u ondašnjem društvu, podijeljenom na klase, na jasan način pokazivala koje mjesto želi izabrati za sebe i svoje sestre. U tome se Klara nadahnjivala Kristom, ali isto tako i Sv. Franjom, koji je sebe često nazivao slugom Božjim i poslužiteljem svoje braće te je htio da se i poglavari u njegovim bratstvima ne zovu priori nego jednostavno ministri, sluge i poslužitelji svoje braće.

Klara, dok se naziva službenicom Kristovom, odmah se smatra i poslužiteljicom svojih sestara. Biti službenicom Kristovom za Klaru znači biti manja i to poslužujući druge, počevši od najbližih, od svojih sestara u Sv. Damjanu. Taj naslov za Klaru nije prazna riječ, izričaj neke zamišljene malenosti i skromnosti, nego je to naslov koji obvezuje na život prema Kristovom uzoru. Vjera u Krista, želja i odluka da ga nasljeduje nije postala jednosmjerna pobožnost i neka usmjerenost na samu sebe i na svoje probleme i poteškoće, nego se ostvarivala u velikodušnom posluživanju svojih bližnjih.[2]

Premda je živjela zatvorenim kontemplativnim životom, Klara dobro zna da molitva ima za cilj suobličavanje Kristu. O njezinom duhu molitve i pobožnosti životopisac Toma Čelanski svjedoči: "Duša joj je neprestano bila zabavljena svetom molitvom i božanskim pohvalama... Vrlo je često molila ničice prostrta licem na zemlju koju je natapala suzama i obasipala nježnim poljupcima, te se činilo kao da uvijek drži u naručju svoga Isusa, na čije su noge, koje je ujedno obasipala poljupcima, tekle one suze" (ŽiKlČ 19).

Jedinstven je način na koji je Klara doživljavala kontemplaciju. Za nju kontemplacija započinje promatranjem Krista raspetoga i Krista u euharistijskom otajstvu. Krist je ogledalo u kojem se Bog objavljuje nama ljudima. Ali ne samo Boga nego što više kontempliramo Krista promatrajući Raspetoga to više otkrivamo vlastiti identitet. Kontemplacija je stoga kreativna jer zahtjeva stalno promatranje i promjenu. Što više motrimo Krista to više otkrivamo Boga.

Središnjost Krista u Klarinu životu koje je osobito hranila i podržavala ustrajnom molitvom, dovodi je do toga da izabire živjeti kao što je živio Krist. Možda je najuočljiviji vidik toga nasljedovanja upravo život bez ikakvog vlasništva. U Buli proglašenja svetom Klare Asiške Inocent IV. ističe da je Klara "kao svoga zaručnika ljubila siromašnoga Krista, Kralja kraljeva"(PostKl Bula 3). To znači da se motiv i jedini razlog Klarinog izbora evanđeoskoga siromaštva nalaze u Kristu, u želji da se posve suobliči Kristu siromašnome i raspetome.

Klara tu svoju životnu usredištenost u Kristu živi osobito u pobožnosti i duhovnosti euharistije, utjelovljenja i muke Gospodinove. Životopisac ističe: "Koliko bijaše pobožnost blažene Klare prema Oltarskom Sakramentu pokazuju njezini učinci. U onoj teškoj bolesti koja ju je privezala uz krevet tražila je da je pridignu i da je tako pridržavaju postavljeni potpornji. Sjedeći je prela niti za najfiniju tkaninu, od koje je načinila preko pedeset tjelesnika i stavljala ih u svilenu ili grimizne tokove. Namjenjivala ih je različitim crkvama po asiškoj okolici i brdima. A kad je imala primiti Gospodinovo tijelo, najprije bi prolila tople suze, a zatim bi pristupila sa strahopoštovanjem. Nije se manje bojala Skrivenog u sakramentu nego onoga koji upravlja nebom i zemljom" (ŽiKlČ 29).

Nasljedovanje nije doslovno imitiranje Krista, već ono znači postati slika ljubljenog. Dakle, cilj je molitve preobrazba na sliku raspetog Zaručnika. Preobrazbom postajemo posuda milosrdne Božje ljubavi za druge. Klarina molitva podrazumijeva duboki, uzajamni odnos s Bogom. To je molitva koja oživljava evanđelje života: to je molitva vjerovanja, credo.

Franjo govori: "Zaručnici smo kad se vjerna duša po Duhu Svetom sjedini s Kristom. Braća smo mu kad izvršavamo volju Oca njegova koji je na nebesima (usp. Mt. 12,50); majke smo mu, kad ga nosimo u čistu srcu i u tijelu svojemu (1Kor 6,20) po ljubavi u čistoj i iskrenoj savjesti, i kad ga rađamo svetim djelovanjem koje mora služiti drugima za prmjer." (EpFid II).  Za Franju i Klaru, molitva vodi do Utjelovljenja. Bog je postao čovjekom, iznova se utjelovio u životu po djelu Duha Svetoga. Isto tako rođenje Boga u životu čovjeka postaje svjetlo koje svijetli i drugima. Klara naglašava da, postajući potpuno ljudsko biće nasljedujući primjer Utjelovljene Riječi koja je sasvim živjela našu čovječnost i našu krhkost postajemo slični Kristu. Za Klaru i Franju, molitva nije bijeg iz svijeta već se kroz molitvu usredotočuje na mistično tijelo Kristovo i naše sudjelovanje u tajni. Bog je postao jedan od nas da bi mi mogli otkriti njegovo vječno lice u sebi. Ovo je Radosna vijest Božja. Molitva nas usmjerava prema dubini Kristove tajne tamo gdje istovremeno leži punina i sreća našeg čovječanstva.

Otajstva Kristova rođenja, muke i euharistija

Značajke franjevačke duhovnosti, koje su se očitovale u Franjinom i Klarinom liku, su iskustvo otajstva Kristova rođenja, muke i euharistije. Klara je izgradila svoj duhovni lik prema slici Isusa Krista. Kroz ove tri komponente Klara je ostvarila svetost.

Krist Betlehema - Isus Krist je preuzeo ljudsku narav i tako postao sličan nama. Po Franjinu primjeru, Klara je to znala pa je svojim duhovnim kćerima stavljala za uzor otajstvo velike Ljubavi i poticala ih da iz ljubavi prigrle poniznost i siromaštvo jer je ta ljubav osmišljavala sav Klarin život. Tražila je od crkvenih vlasti jamstvo i garanciju za povlasticu siromaštva. Poniznost i siromaštvo Betlehema bio je dio velike ljubavi koju je Sin Božji pokazao prema nama, pa je Klara iz ljubavi prema utjelovljenom Isusu željela prigrliti sve što je On prigrlio, da bi ga mogla nasljedovati.

Oslanjajući se na svjedočenje Klarinih sestara Toma Čelanski svjedoči o toj uzajamnoj ljubavi Klare i utjelovljenog Sina Božjega: "Kao što je u bolesti Krist bio predmetom njezinih misli, tako ju je Krist pohađao u njezinim bolima. U ono vrijeme na Božić, kad svijet s anđelima zanosno kliče novorođenomu Djetešcu, sve su siromašne gospođe otišle u crkvicu na Jutarnju, a Klaru, pritisnutu bolima, ostaviše samu. Kad je počela razmatrati o Djetetu Isusu i bila silno žalosna što ne može sudjelovati u njegovim pohvalama uzdahnula je i rekla: Gospodine Bože, evo sam ti sama ostavljena na ovome mjestu. I gle, najednom je ono divno pjevanje, što je izvođeno u crkvi svetoga Franje, počelo odzvanjati u njezinim ušima. Slušala je kako braća zanosno pjevaju psalme. Doživjela je skladnost pjevanja, a čula i brujanje orgulja... A ono što je ovo čudenso slušanje nadmašilo bila je činjenica da je zavrijedila vidjeti i same Gospodinove jaslice. Kad su sutradan k njoj došle kćeri, Klara je rekla: Neka je blagoslovljen Gospodin Isus Krist po čijoj sam milosti zbiljski slušala cijelu onu svečanost koja je noćas proslavljena u crkvi Sv. Franje" (ŽiKlČ 29).

            Krist Kalvarije - Otajstvo Kristova muke, smrti i uskrsnuće bijaše potpuno obuzelo Klarino biće. Klara je poduzimala preoštre pokore, postove, mrtvljenja i sve je to radila iz ljubavi prema Raspetome. Proživljavajući misterij Muke, zadobivala je mistične milosti. Tako je uoči Velikoga petka bila u ekstazi, i to cijeli dan i tek uvečer Velike subote sestra ju je dozvala, a Klara joj je kazala: Blagoslovljen bio ovaj san, predraga kćeri! Dugo sam ga željela i darovan mi je (ŽiKlČ 31). U podnošenju muke Klara je nalazila izvor radosti kroz osobno trpljenje dvadeset i osam godina. Kroz muku njezina vjera i ljubav je postajala jača i snažnija.

Životopisac Toma Čelanski živahno i proživljeno opisuje njezinu žarku ljubav prema Raspetome. Klara je po molitvi, kontemplaciji, trapljenjima, pokori i sućutnim suzama posve prožeta supatnjom s Kristom Patnikom. "Oplakivanje Gospodinove muke joj je upravo priraslo srcu. Iz njegovih je svetih rana prije svega crpila gorke osjećaje, a zatim opet razlog da izbjegava slatke radosti. I što joj ga je ljubav u srce dublje utiskivala, to ga je pamćenje češće obnavljalo. Učila je novakinje oplakivavati Krista propetoga, a što je naučavala to je pokazivala primjerom... Između dnevnih časova, Šestoga i Devetoga, obično je bivala jače ganuta željom da bi sa žrtvovanim Gospodinom i sama bila žrtvovana... A da bi svoje srce neprestano hranila slatkoćom Krista, češće je molila posebnu molitvu na čast pet rana Gospodinovih. Naučila je Časoslov na čast Križa, kao što ga je sastavio ljubitelj Križa Franjo i molila ga je sličnim osjećajima" (ŽiKlČ 30).

Sestra Janja svjedoči da je i u trenutku preminuća "kako se moglo razumjeti, premda je govorila veoma tiho, Klara neprestano govorila o muci Gospodnjoj; jednako je ponavljala ime našega Gospodina Isusa Krista (PostKl 10,10). Kad ju je u njezinoj smrtnoj bolesti pohodio papa Inocent IV., Klara je "željela svim svojim srcem da bude oslobođena od ovoga smrtnoga tijela (Rim 7,24) i da u nebeskom prebivalištu promatra Krista Kralja, koga je na zemlji svim srcem siromašna slijedila" (ŽiKl 41). I u posljednjim trenucima života "dok je Gospodin, tako reći, stajao pred njezinim vratima, zaželjela je da uz nju budu svećenici i da njezina braća čitaju Gospodinovu muku i njegove svete riječi" (ŽiKl45).

Krist Euharistije bio je Klarina hrana i obrana. Iako je u Klarino vrijeme bio običaj da se pričest može primiti samo dvanaest puta na godinu, Klara je trajno proživljavala otajstvo euharistije. Prije primanja Gospodinova tijela bila je ganuta, a lice joj bijaše obliveno suzama. U svome tijelu nosila je živoga Boga te je i sama bila kao zlatna pokaznica koja je odsijevala božanskim sjajem. Klara je živjela tu tajnu, tajnu sjedinjenja s Bogom po euharistiji kao i trajnoj povezanosti s Isusom.

U Postupku proglašenja mnoge su sestre svjedočile s koliko se pobožnosti pričešćivala i sudjelovala u euharistiji, ali isto tako koliko se brinula da sve ono što je potrebno za euharistiju bude uredno, čisto i lijepo. Tako je i osobno izrađivala oltarnike, tjelesnike i ostalo sveto rublje potrebno za misno slavlje, a to je rado slala u različite crkve koje ih nisu imale (usp. PostKl 1,11; 2,12; BuKl 12; ŽiKl 28).

Kroz ove tri spomenute značajke sa sigurnošću možemo reći da je život Sv. Klare bio utemeljen na Euharistiji. Ona je prožimala njezin život, nadahnjivala za vrijednosti. Kod Klare se osjeća nerazdvojiva povezanost između euharistije kao sakramenta tj. mise i adoracije pred Presvetim. Klara neprestano poziva na nasljedovanje života Isusa Krista i suobličenje s Kristom u trostrukom procesu, tj. motrenju, gledanju i promatranju. Sestrama Klarisama je molitva hvale na prvom mjestu koja se proteže kroz dan moleći sedam puta u koru Božanski časoslov kao i druge molitve među kojima je molitva pred Presvetim oltarskim sakramentom. Usko povezano s time jest čašćenje presvetoga Gospodinova tijela. Svaki samostan klarisa ima svakodnevno klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, a neki se tome posvećuju danonoćno. Tako Klara ostajući uz tabernakul i razbijajući alabastrenu posudu svoga tijela u svakodnevnom odricanju, mrtvenju, umiranju, kroz punih 40 godina proživljavala je mučeništvo srca i duha, preobražavajući se u Kristov patnički lik.

 Pokušat ću istaknuti nekoliko naglasaka koji su prepoznatljivi u euharistijskoj pobožnosti a  nalaze odjek u  Klarinom životu i duhovnosti.

 Euharistija pred vjernike stavlja neke konkretne zahtjeve

1. Euharistija - poziv na trajno utjelovljenje - Euharistijska prisutnost prije svega znači silaženje u ljudsku svakodnevicu što Krist čini iz jednog razloga - želi ostati bliz, želi ostati s nama. On je Bog koji je bliz, koji sudjeluje u našoj povijesti, usmjerava je prema konačnom ispunjenju. Iz toga upravo, gotovo imitirajući Krista, prvi je stav vjernika "utjelovljenje" u konkretnu povijest, u konkretni povijesni trenutak kako bi jednostavno i mi dijelile, podnosile povijesni trenutak. Može li Crkva i možemo li mi koji se nazivamo Kristovim vjernicima, biti "euharistija za život svijeta" ako ostajemo pasivni pokraj svega onoga što se događa? Kršćanska prisutnost i djelovanje ne bi smjelo poznavati granice kao što euharistijska prisutnost ne poznaje nikakva ograničenja u vremenu i prostoru.

Prisjetimo se kako Isus u velikosvećeničkoj molitvi prije nego što odlazi Ocu moli za svoje učenike ali ne moli da ih "uzme od svijeta", drugim riječima da ih oslobodi izazova, neugodnosti, trpljenja i križeva svijeta već - "da ih očuva od Zloga" (Iv 17,15). Kristovom je učeniku, koliko god možda ponekad izgledalo teško, mjesto biti i djelovati u svijetu. To je i zahtjev stalnog uprisutnjavanja Isusa u euharistiji. Kao ljudi i kao vjernice, redovnice osjećamo se poslane u taj i takav svijet. Uvijek trebamo imati na umu da svijet nije radi Crkve, nego obratno: Crkva je tu poradi ljudske obitelji, poradi otkupljenoga svijeta i svijeta koji još treba ozdravljenja.

Zato i papa Benedikt u Sacramentum caritatis kaže: "Naše zajednice kada slave Euharistiju trebaju postajati svjesnije da je Kristova žrtva za sve i da Euharistija potiče svakoga vjernika da u Kristu postaje 'kruh koji se lomi' za druge, te da se stoga zalaže za jedan pravedniji i bratskiji svijet" (88).

Ponekad ta aktivna prisutnost u svijetu može izgledati doista preteška. Osobitost se kršćanske poruke ne sastoji toliko u naglašavanju nužnosti strukturalne promjene nego prije u hitnom pozivu na obraćenje ljudi, koje će onda izazvati promjenu. Prije svega neće biti novoga ne bude li novih ljudi koji u svjetlu Evanđelja znaju doista biti slobodni i odgovorni.

Kršćanin se ne može odlučiti za bijeg od svijeta jer ne može bježati od odgovornosti. To bi bila izdaja čovjekova i kršćaninova poziva življenja u današnjem svijetu. Kada su Franju braća pitala pa gdje je naš samostan onda se on uspeo na brdo i reširenim rukama pokazao širinu i duljinu svemira te im kazao da je cijeli svijet njihov samostan. To je značilo za braću da trebaju biti u svijetu i sa svijetom ali ne od svijeta i ne poprimati svjetski mentalitet. Ne bježati od svijeta nego biti u njemu i pozitivno djelovati na sve ljude oko sebe. Franjo i Klara su pozivali na trajno utjelovljenje kroz svakodnevni život kakav god bio, isprepleten radostima ili žalostima.

2. Euharistija - poziv na služenje – Združenost euharistije i služenja proizlazi iz uske  povezanosti kod ustanovljenja Euharistije te primjera  i poziva na služenja kako je to vidljivo u izvještajima evanđelista u Posljednoj večeri. Krist je ustanovio Euharistiju ali isto tako i učenicima oprao noge. Krist se predstavlja kao onaj koji služi a istom upućuje poziv na nasljedovanje. I ovdje se očituje Franjin i Klarin primjer  koji cijeli život žele služiti a ne vladati. Svoje službe, posao i sav rad shvaćaju kroz služenje drugima po Kristovu primjeru.

3. Euharistija i mir - Euharistija za same sudionike postaje zahtjev ostvarenja zajedništva između Boga i čovjeka ali isto tako i zajedništva između vjernika u najširem smislu riječi. Kod svake euharistije molimo: daj milostivo mir u naše dane! Euharistija od Crkve stvara zajednicu koja je pozvana na ostvarenje dijaloga i mira sa čitavim svijetom. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem! ili pak svećenikov poziv Pružite mir jedni drugima!, možemo doživjeti kao istinski poziv za izgradnju mira. Mir, kao plod tog zajedništva, upućuje na djelovanje.

Mir nije bio nešto što je Franjo postigao odricanjem od vlasništva ili zato što je odustao od borbe s drugima, nego je mir bio način postojanja, duhovni stav. Mir koji je Franjo tražio zahtijeva promjenu srca. Njegov životopisac Čelano piše da je u cijelom propovijedanju molio za mir i zazivao mir govoreći: Gospodin vam dao mir (1 Čel 10).

Za Franju i Klaru mir nije bio samo odsutnost konflikata, nego mir o kojem govori Evanđelje: mir u središtu i srcu ljudskoga bića. Franjin način moljenja okrenuo je njegov um i srce Bogu, pomogao mu je rasti i napredovati u svjesnosti tko je Bog i tko je on.

Za Franju biti mirotvorac znači živjeti euharistijski život, život Krista. A živjeti euharistijski znači živjeti u zajedništvu. Raspeti Krist je put k miru. Životopisac Čelano smatra da je Franjin život bio euharistijski jer je njegov život bio tijelo Kristovo predano za druge u duhu oproštenja i pomirenja, zbog jedinstva i mira.

Sam Franjo piše da slijediti Krista znači slijediti Dobrog Pastira koji je dao svoj život za ovce svoje (OP 6). On je vjerovao da moramo slijediti stope Kristove i ljubiti sve do smrti ako želimo postići vječni život. Potrebno je moliti i vjerovati Božjem milosrđu koje će nas promijeniti. Ovaj put molitve jest buđenje svijesti da tijelo Kristovo ne postoji bez nas. Put mira zahtijeva živjeti Kristovu tajnu, misterij.

Ako se nadamo budućnosti mira, moramo stvarati tu budućnost. Raspeta ljubav je ljubav za druge. Ako želimo budućnost mira, moramo mir učiniti realnim i mogućim postajući i sami mir. Raspeti Krist je put mira. Ovaj put ne obećava samo novo stvaranje, nego novu budućnost, novu nadu, novo rođenje i novi život za čovječanstvo i cijeli svemir jer je mir ukorijenjen u Bogu.

Franjo Asiški je u Kristu postao novo stvorenje i svijet oko njega postao je sličniji Kristu. On je postao mirotvorac propovijedajući, naviještao je mir primjerom i djelima noseći ga onima koji su u konfliktu. Klara Asiška vidjela je Franju kao primjer i ogledalo Kristovo. Put mira jest put ljubavi na kojemu se osoba ne boji umrijeti s raspetim Kristom i uskrsnuti na novi život.

Mir se ne može postići silom i nasiljem. To nije roba pogodbe ili cjenkanja niti je apstraktan ideal, privlačan samo idealistima i sanjarima. Mir je punina ljubavi. Mir je Božja ljubav objavljena nama ljudima u ispruženim Kristovim rukama na križu kojima nas poziva u svoj zagrljaj mira. Pozvani smo prebivati u Božjoj ljubavi. Siromaštvo, molitva i srce okrenuto Bogu utiru put miru, jer samo onaj koji je siromašan i ponizan može imati udjela u poniznoj Božjoj ljubavi koja je mir.

Papa Benedikt kaže: (Sacramentum caritatis) "Upućujem apel svim vjernicima kako bi se istinski zalagali za izgradnju mira i pravednosti: "Tko sudjeluje u Euharistiji, treba nastojati oko izgradnje mira u našem svijetu obilježenim mnogim nasiljem i ratovima, i danas na osobit način, terorizmom, korupcijom na ekonomskom području te seksualnim iskorištavanjem." Upravo u snazi Misterija koji slavimo, treba denuncirati okolnosti koje se protive ljudskom dostojanstvu, zbog kojih je Krist prolio svoju krvi, potvrđujući na taj način vrijednost svake ljudske osobe" (89).

4. Euharistija i smisao života - opasnost je svakoga čovjeka da bježi od sebe da bude više u stvarima negoli sam u sebi. Sv. Augustin je duboko i točno osjetio to "izbivanje" čovjeka i njegovu unutrašnju raskinutost i najdublje otuđenje. On je iskustveno doživio da je Bog onaj u kojemu nalazimo svoje "ja" gdje se sabiremo. Stoga on kaže: "Ti koji si sabrao razderane dijelova moga bića!" A današnji život kao da pogoduje toj fragmentaciji života bez središta. Kao da se živi od trenutka do trenutka što nije samo problem pojedinaca već danas postaje društveni problem. Euharistija za Franju i Klaru je bila uistinu smisao života.

Euharistija je veliko okupljanje, skupljanje ne samo zajednice nego i svakog sudionika u sebi. Euharistija bi trebala pripomoći da ljudi nađu sebe i grade pravo zajedništvo i da to ne budu samo pojedini ulomci iz života. U tom smislu euharistijska slavlja imaju izvanredno ljudsko i društveno značenje. Euharistija nas čuva od uskog gledanja i od apstrakcije unoseći nas na sakramentalan i misterijski način u cjelinu i širinu života. U njoj su prisutne individualna i društvena, tjelesna i duhovna, vremenita i vječna komponenta. Ono što je potrebno posebno istaknuti, dano nam je da u vidljivom i tjelesnom, u materijalnom, osjetimo djelovanje apsolutnog i transcendentnog. Čovjek je uronjen u misterij i u njemu nalazi svoj smisao. Više negoli pojmovno zaključivanje za misterij je uvijek u središtu suživljenje i uživljavanje.

Drage sestre, ostaje za sve nas aktualno pitanje hoće li se na nama vidljivije pokazati kako je euharistija hrana današnjeg čovjeka? Dobro je upitati se i u ovoj duhovnoj obnovi jesmo li postale imune primiti euharistiju i jesmo li izgubile smisao značenja da Tijelo i Krv Kristova postaje pomiješana sa našim tijelom i krvlju? Primajući euharistiju, tijelo i krv Kristovu postaje li naše tijelo, i postaje li njegov život naš život? Je li primanje euharistije postao rutinski običaj kojega nismo ni svjesne da je Krist u nama?

Zaključak

U svjetlu Klarinog shvaćanja duhovnoga života kao euharistijskog života i života Crkve potrebno je, drage sestre, smjestiti euharistiju u kršćanski život danas. Od svakog se vjernika očekuje zauzimanje pozitivnog, zauzetog i otvorenog stava prema svim onim problemima s kojima se susreće ovaj svijet obitelj, društvo, odgoj, zaštita i promocija života… Kao što se u euharistiji vrši preobrazba jednog malog dijela naše stvorene stvarnosti (kruha i vina) u novu realnost Kristove nazočnosti, isto je tako vjernik pozvan - slijedeći logiku euharistije a to je darivanje - preobražavati ovaj svijet i odnose unutar ovoga svijeta kako bi sve više postojali predokus novog neba i nove zemlje. Vjernik je konkretno pozvan da, prisutnošću i djelovanjem, a to osjećamo osobito aktualnim u našem društvu, nadahnjuje i ispunja transcendentalnom dimenzijom. Euharistija ujedinjavajući Boga i čovjeka te ljude između njih izgrađuje novu ljudsku obitelj u kojoj duh služenja i prihvaćanja postaje model odnosa.

Svjesne smo da se svaka od nas nalazi na putu prema eshatološkom ispunjenju i da će se punina ostvariti tek onkraj, u nebeskoj domovini. Putujući ovom zemljom, pozvane smo dati svoj vlastiti doprinos u izgradnji ovoga svijeta i Kraljevstva nebeskog za što Euharistiju doživljavamo kao hranu na putu kao što su je doživljavali Franjo i Klara i svi naši utemeljitelji i utemeljiteljice

I završavam molitvom Sv. Klare: "Gospodin bio uvijek s vama, o da bi ste vi bile uvijek s njime! Amen.

 

 

 

 

 

 

 

[1] Vukoja N., Krist Svete Klare, Brat Franjo, Godina XXXVI, Porcijunkula 2011. Br. 4, str. 8.

[2] Usp.Vukoja N., Krist Svete Klare, Brat Franjo, Godina XXXVI, Antunovo 2011. Br. 3, str. 8.