08.03.2020
Međunarodni dan žena i Katolička crkva u RH i BiH
O neravnopravnosti spolova kako u društvu, tako i u Crkvi, piše Branko Jurić donoseći primjer zastupljenosti žena u tijelima biskupskih konferencija Hrvatske i BiH.
Poznato mi je da određen broj osoba iz različitih razloga ne slavi današnji dan. Neki će s pravom reći da je svaki dan u godini dan svih, i žena i muškaraca. To je neupitno. No, smatram da je ovaj Međunarodni dan žena važan iz najmanje jednog razloga, a to je da barem jedan dan u godini bude dan kada ćemo na poseban način pogledati stvarnost i upozoriti na neravnopravnost spolova kako u društvu, tako i u Crkvi koja je sastavni dio cjelokupnog društva.
Ovdje se želim ukratko osvrnuti na stanje žena u Crkvi, u Crkvi koju neizmjerno volim i upravo zato joj/nam želim konstantan rast u vjeri, pravdi, hrabrosti i pravednosti. Smatram važnim upozoriti na neravnopravan položaj žena u Crkvi, što je očito čak i u okviru mogućnosti koje odavno dopušta crkveno pravo.
Papa Franjo o tome često govori. I ne samo on, nego se i među drugim biskupima, svećenicima, vjernicama/ima polako budi svijest o potrebi popravljanja trenutnog stanja. O ovoj temi se može i treba govoriti. I ima se puno toga reći, no ovdje bih se, zasad, ograničio na samo jedan mali primjer koji se odnosi na našu stvarnost, a to je pitanjeC odnosno Vijećima, Komisijama, Odborima i Ustanovama HBK i BK BiH.
A stvarnost je ovakva:
Udio žena u Vijećima, Komisijama, Odborima i Ustanovama HBK:
p.s. Podaci se temelje na popisu članova objavljenom na službenoj internet stranici HBK.
Pristupljeno: 8. ožujka 2020.
Udio žena u Vijećima, Komisijama, Odborima i Ustanovama BKBiH:
p.s. Podaci se temelje na popisu članova objavljenom na službenoj internet stranici BK BIH.
Pristupljeno: 8. ožujka 2020.
Uz ovo valja reći da i Statut HBK i Statut BK BiH u glavi V. čl. 32./33. glasi: “Generalni se tajnik bira na Saboru između biskupâ ili svećenikâ na pet godina te se postavlja na čelo Generalnog tajništva, u kojem raspoređuje službe, bdije i ravna radom Tajništva”. Time su žene, kao i općenito vjernici laici u Hrvatskoj i BiH, isključene/i iz mogućnosti vršenja ove službe, iako crkveno pravo opće Crkve takvu isključivost ne spominje.
Situacija, dakle, i nije baš sjajna. Štoviše, vapi za promjenom, a mi kao Crkva bismo svoju vjeru i govor o pravdi i miru (iustitia et pax) trebali pokazati i primjerom. Možda nam za više hrabrosti i pravednosti mogu pomoći i riječi pape Franje iz njegove postsinodalne apostolske pobudnice Christus vivit (2019.):
Pretjerano bojažljiva i strukturirana Crkva može biti vječito kritična prema svim diskursima o obrani prava žena i neprestano ukazivati na moguće rizike i zablude takvih tvrdnji. Nasuprot tome, živa Crkva može reagirati tako da posveti pozornost legitimnim zahtjevima žena koje zahtijevaju veću pravdu i jednakost. Živa Crkva se može prisjetiti povijesti i prepoznati dugu nît autoritarnosti muškaraca, podložnosti, raznih oblika porobljavanja, zlostavljanja i nasilja u kojem dominiraju muškarci. S tim gledištem i ona sama će moći uzeti k srcu te zahtjeve za poštivanjem prava žena i ponuditi uvjerljiv doprinos većem reciprocitetu između muškaraca i žena, iako se ne slaže sa svim onim što neke feminističke skupine predlažu. U skladu s tim, Sinoda je željela obnoviti opredjeljenje Crkve “protiv svake diskriminacije i nasilja na seksualnoj osnovi”. To je reakcija Crkve koja ostaje mlada i dopušta sebi da bude izazvana i potaknuta senzibilitetom mladih. (Christus vivit, br. 42).
Na kraju, svim ženama želim sretan Međunarodni dan žena sa željom da se toliko očekivana ravnopravnost u društvu, a osobito u Crkvi, čim prije ostvari. Nek im je Bog na pomoći, a nemojmo ni mi ostati skrštenih ruku. (Branko Jurić)
Fratellanza umana (08.03.2020.)
