12.11.2019

Duhovna obnova redovnica grada Sarajeva u studenom

Voditelj duhovne obnove fra Marinko Pejić je govorio o stavu obraćenju, zajedništvu u redovničkom životu te sitnicama koje grade i ruše zajedništvo.

U organizaciji sesara milosrdnica održana je u nedjelju 10. listopada 2019. duhovna obnova za redovnice grada Sarajeva pod vodstvom fra dr. Marinka Pejića.

U prvom djelu svog razmišljanja, fra Marinko je govorio o stavu obraćenja i kako druge gledati obraćenim očima. Istaknuo je da “nitko od nas ne vidi svojega bližnjega objektivno. Najčešće ga gledamo kroz naočale naših negativnih projekcija. Obratiti se znači steći novi pogled, pogled iz vjere na druge ljude. Pogled koji je sposoban vidjeti dobro u čovjeku. Predavač se upitao: “Koji je pogled prema drugima ispravan?” te nastavio. “Negativne projekcije uvijek imaju neko uporište u drugima, one su uglavnom dijelom objektivne, ali ipak mi izabiremo drugoga promatrati kroz tu negativnu osobinu. Čovjek koji gleda očima vjere odlučuje se za jedan drugačiji pogled, traži dobro u čovjeku. To naravno ne znači da on ne primjećuje loše stvari, da ih ne vidi. Vidjeti drugoga kroz naočale dobrote znači isto što i vidjeti Krista u bratu ili sestri. To je naravno lakše izreći nego ostvariti.” Ističući primjer sv. Franje kazao je: “morao je Franjo puno toga prelomiti u sebi, dok nije postao sposoban gledati očima vjere. Kada drugoga svjesno promatramo očima vjere sigurno ćemo otkriti u njemu dobro, otkrit ćemo čovjeka koji i nije puno drugačiji od nas, koji se trudi biti bolji, napredovati. Važno je razumjeti da naše promatranje drugoga bitno utječe i može promijeniti drugu osobu.”

U drugom djelu svoga razmišljanja, fra Marinko je govorio o zajedničkom življenju u redovničkom životu – Živjeti blizu ili zajedno? “Redovnički život ne postoji kao apstraktna stvarnost. Tko izabire posvećeni život izabire isto tako život sa sebi sličnima, u zajednici. Zato rasti u duhovnom životu znači u isto vrijeme napredovati u zajedničkom življenju. Nije rijetkost sresti nestabilne redovničke osobe, koje mogu biti izuzetno kompetentne na svom području, teološkom ili pastoralnom, ali su nesposobni živjeti u zajednici s drugim ljudima. Mogu biti odlični sugovornici vani, ali nesposobni ponekad i pozdraviti braću ili sestre u kući. Put od suživota do bratstva, od zajedničkog stanovanja do zajedničkog življenja, uključuje svakoga. Znati živjeti zajedno, ili umijeće ljudskosti, najteži je predmet i ne može ga se nikad do kraja naučiti. Jasno je svima da takav život iziskuje napor, nije lagan. Za onoga tko vjeruje u Krista i tko je krenuo njegovim stopama govor o zajedničkom životu nije nešto što je usput, tiče se same biti redovničkog poslanja. Svjedočanstvo zajedničkog života već je samo po sebi apostolat: Upravo na području zajedništva naše zajednice pokazuju najviše manjkavosti. Teško je prihvatiti ljude takve kakvi su, sa svim što je u njima lijepo i slomljeno. Slika koju imamo o drugima ili slika onog što bi smo željeli da budu, prepreka je zajedništvu. Zajedništvo je ukorijenjeno u stvarnosti, a ne u snovima ili iluzijama. Ne možemo s nekim ostvariti zajedništvo ukoliko ga ne prihvatimo takvog kakav jest. Jedan od dobrobiti bratskog života je da napustimo idealiziranu stranu sebe, da postanemo svjesni našeg istinskog ′ja′, obilježenog ograničenjima sa svih strana: onim što nismo, što ne znamo, nemamo, ne možemo. U kontaktu s drugima, pod tolikim pogledima, nije moguće sakriti se ili skrivati se dulje vrijeme. Oni koji žive s nama otkrivaju nas nama samima.

Na koncu svoga razmišljanja, predavač je spomenuo neke sitnice koje grade i ruše zajedništvo. Ističemo neke: “U našem zajedničkom životu možemo i trebamo početi od malih, svakodnevnih stvari, ali koje nda čine život. Možemo početi od jezika. ′Smrt i život u vlasti su jezika′ (Izr. 18, 21). Mogli bi početi od toga da se ne vrijeđamo. Postoje riječi koje se protive ne samo bratskim ili sestarskim osjećajima, nego i osnovnim normama dobrog odgoja. Postoje i one pristojne, koje se obično ne ubrajaju u nasilno ponašanje, no jednako ranjavaju i ozbiljno ugrožavaju zajedništvo: kao ironična i brižljivo smišljena doskočica, koja znamo da ranjava, ili hladna šutnja koja odbija dijalog i isključuje, ili htjeti ušutkati drugoga, nametnuti mu svoje mišljenje. To su sve stavovi koji guše dijalog i udaljavaju članove zajednice i svakog okreću na svoju stranu.”

Pogled – kao oblik komunikacije koji ju gradi ili ruši. “U mnogim situacijama jedan pogled može promijeniti situaciju. Blag pogled može biti signal drugome da se može povjeriti tome čovjeku, može biti slobodan biti pred tom osobom ono što jest. Pogled pojedinca rađa se iz te dubine čovjeka, iz duše, kažemo mi. Raditi na pogledu znači raditi na osjećajima koji se pojavljuju u nama. Treba se naviknuti biti opuštena i vedra lica i onda kada to nitko ne vidi, jer u protivnom nećemo moći odglumiti vedrinu ni pred drugima. Rad na sebi kojem je jedini svjedok naša savjest vrlo je važan. Isus, učitelj unutarnjeg života koji gleda na srce, a ne na vanjštinu, ostavio nam je snažnu poruku o potrebi unutarnjeg svijeta koji je čist i svijetao, iz kojega proizlaze naša djela, dobra i loša. ′Oko je svjetiljka tvome tijelu. Kad ti je oko bistro, tijelo ti je svijetlo. A kad je ono nevaljalo i tijelo ti je tamno ′ (Lk 11, 34). Isus se brine da u nama ne raste zlo, sjena. Naša nutrina treba biti obasjana svjetlom, ako hoćemo da i naše vanjsko ponašanje bude svijetlo i da širi svjetlo. Tada će i naše riječi i naši pogledi odražavati svjetlo koje imamo u sebi", zaključio je predavač.

Nakon razmišljanja slijedilo je klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu i sakrament ispovjedi.

Susret je završio euharistijskim slavljem koje je također predslavio fra Marinko te izrekao homiliju. Za vrijeme sv. Mise na orguljama je svirala s. Antoneta Martić, a pjevale okupljene redovnice.

(s. Jadranka Obućina)