15.01.2012

Duhovna obnova redovnica u Sarajevu

Promišljanje na temu „Euharistija i nove blaženice Drinske mučenice“ izložio je vlč. Ivan Štironja, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Bosni i Hercegovini.

U nedjelju, 15. siječnja održana je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu mjesečna duhovna obnova za redovnice grada Sarajeva. Susret je započeo u 15 sati, a završio euharistijskim slavljem u 17,30.

Promišljanje vlč. Ivana Štironje „Euharistija i nove blaženice Drinske mučenice“ - s. Jula, Berchmana, Krizina, Antonija i Bernadeta donosimo u cijelosti.

Ovo nije predavanje teološkoga, liturgijskoga ili povijesnoga karaktera nego prigodno duhovno razmatranje. Stoga mi i nije nakana izlagati nauk Crkve o sakramentu presvete Euharistije, nego ponovno svratiti pozornost na taj neizmjerni dar koji nam je Bog po svomu Sinu Isusu Kristu, snagom Duha Svetoga, darovao i ostavio kao hranu dok On ponovno ne dođe. Kroz povijest Crkve jako je puno pokušaja da se izrekne punina Euharistijskoga dara. Jedan je od njih i onaj koji nalazimo u dokumentima II. vatikanskog sabora a koji o Euharistiji govori kao „izvoru i vrhuncu“ kršćanskoga života. Zaista, nema većega čuda od Euharistije. Nije li čudesno da se presveti Bog daruje grješnomu čovjeku. Blaženi papa Ivan Pavao II. naučio nas je Otajstva svjetla. Posljednje otajstvo govori o daru Euharistije. Sveti nam je Otac i na taj način svratio pozornost na trajnu vrijednost sakramenta Euharistije i pozvao nas da neprestano zahvaljujemo Bogu za taj neobičan dar Božjega darivanja pod prilikama kruha i vina, te na taj način ostaje među nama u neposrednoj blizini. Zamisli, Bog dolazi u moje i tvoje srce, u moje i tvoje tijelo.

Samo kratko spomenimo tri temeljne stvari o Euharistiji koja je u svomu pojmovnom značenju zahvala. Crkveni dokument: „Uputa o štovanju euharistijskog otajstva“, (Rim, 1967.), između ostaloga naglašava tri stvari o svetoj Misi: žrtva po kojoj Kalvarijska žrtva križa biva trajnom; spomen-čin smrti i uskrsnuća Gospodina koji je zapovjedio: uzmite - jedite, uzmite - pijte; sveta gozba blagovanja tijela i krvi Gospodnje, u znak Novoga saveza.

Kao najbolja poveznica između presvete Euharistije i blaženih Drinskih mučenica, zacijelo je riječ „žrtva“, uz koju stoji žrtvenik, odnosno križ kao uspomena na trajnu vrijednost žrtve Isusa Krista. Žrtva Drinskih mučenica odvijala se na ovim prostorima Bosne i Hercegovine na kojima i mi danas živimo i radimo. Tu je njihov žrtvenik, točnije u Bosni, u Goraždu. Kao što je Isus nosio preteško drvo križa od Pilatova dvora do Kalvarije, tako su i Drinske mučenice križ hladnoće i gladi, po snijegu i ledu, od Pala preko Romanije do Goražda, čudesnom snagom Duha nosile u potpunoj predanosti i vjernosti Ocu i Sinu. Kao što je Isus ostao do kraja vjeran i poslušan Ocu, tako su i Drinske mučenice, do kraja izdržale u zavjetima i obećanjima  svomu Zaručniku. Mi danas stojimo pred tim križem Gospodina našega Isusa Krista, obnavljamo svoju vjeru u zahvali Bogu i u molitvi da ustrajemo do kraja na putu prema vječnosti. Križ i žrtva Drinskih mučenica poziv su i znak da redovnice (i svi mi ostali) i s ovih prostora mogu biti blažene i svete. Stoga danas, zajedno s vama, na poseban način molim da se ta svetost proširi i procvate, da to sjeme svetosti donese novi život u nama i po nama, a potom i mnoge plodove duhovnih zvanja. Hoće! Siguran sam da hoće, ako budemo Božji, ako budemo nastojali sveto i ponizno živjeti i Boga molili da pošalje radnike u žetvu svoju.

Mi ne znamo što nas na putu čeka, što će se od nas tražiti, kako ćemo ovozemaljski tijek završiti. No sigurno svatko od nas ovdje prisutnih želi ostati vjeran do kraja, do kraja želimo s Drinskim mučenicama biti vjerni i zazivati pomoć odozgor: Isuse, spasi nas! Mi danas želimo svoja srca raskajati, u poniznosti se skrušiti, svoju dušu očistiti, Bogu se pokloniti i svetim Tijelom nahraniti. Psalmist veli: „Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože ne ćeš prezreti“ (usp. Ps 51). Razderimo srca, a ne halje svoje, poručuje prorok Joel (2,13) svojim slušateljima. Razmišljanje je utemeljeno na evanđeoskom tekstu o Isusu kruhu života (Iv 6,41-51) a poslužit će i kao priprava za sakrament svete ispovijedi. Na Isusove riječi: Ja sam kruh s neba (usp. Iv 6,41) Židovi reagiraju mrmljanjem. Sv. Ivan evanđelist kaže da su otvoreno protiv njega mrmljali. Isusu koji je Istina uskraćuje se pravo da kaže istinu. Njega utjelovljenoga Boga sude ljudi koje je stvorio. Puni cinizma, rugalački dobacuju: Ne poznajemo li mu oca i majku. Uskraćivanje prava da se kaže istina, osobni sud na temelju vanjštine, jest osuda koja završava na Kalvariji.

- Ne čudimo se jer je takvih osuda na pretek među nama. Što god nije odmjereno, dobro smišljeno i dorečeno, obično je mrmljanje! Slušanje i gledanje moraju biti povezani sa srcem, dušom i glavom. Židovi čuju ali bulje. Gledaju nezainteresirano. Nema prostora za nova razmišljanja. Nema šanse da stvari pogledaju s druge strane. Ne da ne znaju nego ne žele. Njihova je logika poput one narodne: bolje da propadne selo nego običaj.

Oni imaju svoje mišljenje, svoje argumente, kao i svoje čvrste stavove. Tu se ništa ne može promijeniti. To je ono kad mi kažemo: Ne bi joj nitko utuvio u glavu. Za Židove je nevažno što Bog planira, što Bog misli. Jednostavno, privatiziraju Božju misao i djelovanje. Isusa ne shvaćaju ozbiljno nego tumače na svoj ljudski način. Mrmljanje je ovdje ujedno i znak osude. Može biti i izraz nekulture, ali ovdje je ponajprije osuda. Isus otvoreno i jasno kaže: tko vjeruje, ima život vječni. Ne kaže: ako ti se sviđa, uzmi; ako li ne, idi. Nastupa jednostavno i blago. Uvijek ostavlja šansu i mogućnost za popravni.

Židovi slušaju, ali ne uče. Otvorili su uši, ali su zatvorili srce. Nema tu kruha kada sve završi na osjetu. Osjet zabilježi, no srce pokrene. Čuješ li? Čujem! Ali ne haješ. Nije problem kada netko ne čuje. Ne čuje i točka. Ali kad ne će da čuje. To je tek prava poteškoća. Ona ušna, slušna, poslušna. Različiti su motivi slušanja. Slušam i pratim samo radi toga da imam materijala za kritiku, napad ili čak optužbu. Prisjetimo se da su farizeji i pismoznanci slušali Isusa  samo za to da ga uhvate u raskoraku između propovijedanja i zakona. Postoji i podcjenjivačko slušanje, s podrugivanjem ili cinizmom. Pravo slušanje uključuje i čuti i učiti. Pogotovu slušanje kada je Bog u pitanju. Tu bi se trebale natjecati uši i pamet. Uključiti sve osjećaje da se što više čuje i pohrani u srce, poput Marije, koja u svomu srcu pohranjivaše sve te događaje.

Isus je kruh za život svijeta. Nema pravoga života bez Isusa. Kad Isus govori o životu, onda je to vječnost. Pa tko bi pametan odbio takvu ponudu za vječnu radost. Zamisli, odbiti vječni život! Koliko se uloži za ovaj privremeni život, ulaganje za koji dan, tjedan ili godinu. A za vječnost teško pripaziti na osjetila: na jezik, na oko, na uho, na ruke, na noge. Teško je shvatiti kako to i tako čovjek može postupati. Omalovažiti i odbiti Kristovu ponudu, znači odbiti život, izabrati smrt. Odbiti radost života na zemlji, znači odbiti ga u vječnosti; kao i prihvatiti dar života na zemlji, označava prihvaćanje u nebeskoj slavi. No, ovdje moramo uočiti jednu zamku, a to je shvatiti vječnost samo u jednom smislu, kao nešto buduće. Vječnost je već započela. Ne kažemo li da je Euharistija predokus buduće slave. Nije to samo nešto što će se dogoditi u budućnosti, nego je to nešto što je već započelo, prisutna je u onomu „sada“. Na engleskom postoji izvrsna riječ: Yes, but not yet! Da, tu je, ali ne posve! Već uživamo hranu vječnosti i već smo sudionici vječnoga slavlja. Zato je ozbiljno Pavlovo upozorenje: I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! (Ef 4,30-31)

Svojom gorčinom, srdžbom, gnjevom, vikom, hulom, opakošću, žalostimo Duha Božjega, dajemo vječnosti kategorije koje joj ne pripadaju. Oskvrnjujemo vječnost. Sv. Pavao daje smjernice, daje osobine ozračja koje bi trebale biti znakom prisutne vječnosti u nama, i po nama u našim zajednicama. Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti (Ef 4,30-32). Stavljajući ove osobine u stvarnost, potvrđujemo da smo kao zajednica, poput Krista, postali prinos i žrtva Bogu na ugodan miris (usp. Ef 5,2).

Ljudi smo, krhki i grješni. No, Bog nam nudi Euharistiju, miomiris svoje božanske ljubavi da se osvježimo. Ne bi bilo dobro odbiti takvu božansku ponudu jer je to u našu korist. Ne činimo uslugu Bogu ako prihvatimo iskrenu i ozbiljnu suradnju, nego korist pripada nama, eventualno našoj zajednici.  

Poštovane sestre, znamo dobro da je Isus, Kruh života, imperativ za sve nas. Euharistija, znak nesebične Božje ljubavi, nije samo dar za osvježenje nego i poziv na življenje. Te znakove Božanskoga života i ljubavi valja provoditi u život. Puno zrnja, jedan klas; puno boba, jedna čaša. Sigurno želiš da tvoja zajednica bude dobra kao kruh. I bit će ako se ti prineseš kao dobro zrno okićeno čistoćom, poslušnošću i siromaštvom. Tako i vino. Sve daj od sebe da tvoja zajednica bude dobro vino za prinos. A to će biti ako odbaciš od sebe trulež i svaku vrstu nečistoće, sve one vrste koje nabraja sv. Pavao. Dakle, plodovi doneseni s Isusom jesu plodovi za život, jesu život, jesu Isus. Pa to znači: Ja sam kruh života. Pitam sebe i tebe: jesmo li dobar kruh za život svijeta. Je li me ovilo Božanstvo Krista koji je sve dao od sebe da mu postanemo slični. Ne da postanemo božanstvo nego da očuvamo božansko odijelo, čistu kršteničku haljinu.

Neka nam za primjer bude Blažena Djevica Marija. Svoj ljudski ogrtač, volje i vjernosti, oplemenila je poniznim slušanjem i vršenjem volje Božje. Učimo se na njezinoj poslušnosti: Bože, budi volja tvoja, fiat, neka mi bude po riječi tvojoj.

Nekoliko pitanja kao pomoć u ispitu savjesti

Vjerujem li u stvarnu i osobnu prisutnost Krista u Euharistiji?

Je li mi sv. Misa izvor i vrhunac?

Idem li rado na sv. Misu?

Mrmljam li ako traje koju minutu duže?

Mrmljam li inače kad su u pitanju pobožnosti, svetinje, liturgija?

Dopuštam li Isusu da kaže koju meni ili ja stalno govorim njemu?

Dajem li mu pravo da mi kaže istinu;

ponajprije o meni pa onda o drugoj osobi koja me nadilazi u svakom pogledu?

Vjerujem li Isusu?

Vjerujem li u život vječni koji mi nudi?

Sudim li krivo?

Dajem li prigodu drugima da izreknu svoj pogled na stvari, na probleme?

Mora li uvijek biti po momu?

Razmišljam li o onomu što pričam u svjetlu samokritike?

Znam li „ispeći pa reći“, ili je sve s brda s dola?

Slušam li ili samo čujem?

Je li mi drago nadodati i iskriviti ono što čujem?

Učim li išta na onomu što čujem i vidim, ili mi to služi samo za prepričavanje?

Kakva mi je spremnost na žrtvu?

Znam li ustrajno među prvima podmetnuti leđa kad je u pitanju zajednica i zajedništvo?

Doprinosim li išta u zajednici osim onih nekoliko radnih sati za koje primaš plaću?

Jesam li radostan darivatelj u svojoj zajednici?

Tražim li sve pogodnosti samo za sebe ili nastojim da drugi imaju ono što sebi priuštim?

Vidim li samo sebe i svoju zajednicu ili gledam širokim očima Crkve, misionarski?

Nastojim li biti dobar kao kruh?

Je li mi stalo do osobne svetosti ili je to nešto što drugi trebaju?

Jesam li u čvrstim i doživotnim odnosima sa sva tri svoja zavjeta?