22.01.2018

Mjesečna duhovna obnova redovnica u Sarajevu

Voditelj duhovne obnove fra Stipo Kljajić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene nadahnuto je govorio o temi „Isus i farizeji“. Sudjelovalo je 60-ak redovnica.

U organizaciji Školskih sestara franjevki hercegovačke Provincije održana je u nedjelju, 14. studenoga mjesečna duhovna obnova za redovnice u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Susret je započeo u poslijepodnevnim satima, a završio euharistijskim slavljem u 17 sati. Sudjelovalo je 60-ak redovnica. Voditelj duhovne obnove fra Stipo Kljajić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene nadahnuto je govorio o temi „Isus i farizeji“.

U svom poučnom izlaganju fra Stipo je sudionicama na početku opisao tko su farizeji, te istaknuo da naziv farizeji (grč. farisaioi) dolazi od hebrejske riječi „perušim“ što doslovno znači odijeljeni, izdvojeni. Farizeji su se odjeljivali odnosno izdvajali od svojih sunarodnjaka i sumještana u religioznom i u političkom smislu.

Za razliku od saduceja, farizeji su imali određeni odmak i od religiozne i od političke vlasti. Tako su došli u otvoreni sukob s Hasmonejcima, točnije s Ivanom Hirkanom zbog njegove velikosvećeničke službe koja je postala odveć sekularizirana. Farizeji su smatrali da politički vladar i kralj ne može istovremeno biti i veliki svećenik jer kao takav ne može obdržavati kultnu čistoću koja se od velikog svećenika nužno zahtjeva. Sukladno tome ako veliki svećenik, kao nositelj najviše religiozne službe, nije kultno čist tada su sve njegove radnje nečiste i time je čistoća i svetost cijelog naroda ozbiljno ugrožena i dovedena u pitanje.

Farizeji su bili mjerodavni za religiozni život Židova - U čemu se sastojala njihova vjerska i religiozna praksa.

Kultna čistoća odnosila se ne samo na svećenike i levite nego na sve farizeje i to svakodnevno. Svi su farizeji vrlo skrupulozno opsluživali obrednu čistoću; ne samo onu propisanu u Zakonu nego također i onu iz usmene Tore, usmene predaje („predaje starih“). Prema tim propisima svatko tko je došao u dodir s nečistim stvarima, tko je dodirnuo mrtvo ili okrvavljeno tijelo čovjeka i životinje, tko je obavljao fiziološke potrebe automatski je postajao obredno nečist i morao je obaviti obredno pranje (vodom) da bi ponovno postao obredno čist. Zbog toga, a ne samo iz higijenskih razloga, farizeji su na primjer obavezno prali ruke prije svakog jela: da bi mogli „čiste“ ruke uzdići Bogu u molitvi – zbog čega su i Isusa kritizirali (Lk 11,38). Odatle Isusov slikoviti prigovor da posvećuju preveliku pozornost vanjštini čaša i zdjela na uštrb nutrine.

Za farizeje su svi oni koji nisu poznavali ili obdržavali Zakon bili grešnici vrijedni izbjegavanja. Tako su izvanjski dodir s poganima, sa strancima pa i s pripadnicima istog naroda i vjere koji ne žive po Zakonu („svjetini koja ne poznaje Zakon“) smatrali obrednim onečišćenjem. Prema carinicima i javnim grešnicima bili su još isključiviji: skandalozno bi bilo i samo sjedanje za isti stol s njima. Zašto su farizeji bili ovako strogi prema carinicima i javnim grešnicima? Iz dva temeljna razloga: a) mislili su kako grijeh ima društvenu dimenziju i u fizičkom smislu, odnosno kako se u fizičkom dodiru grijeh s javnog grešnika prenosi na drugog čovjeka; b) smatrali su da se javni grešnici ne mogu popraviti, da se ne mogu obratiti. I to opet iz dva razloga. Prvi je taj što su javni grešnici općenito okorjeli grešnici i što su usavršili svoju grešnost tako da tu više nema promjene. Drugi je taj što je njihov izlazak iz stanja grešnosti zapravo nemoguć. Na primjer da bi se carinik koji je po samoj službi bio veliki grešnik obratio, morao je, prema propisima, četverostruko popraviti sve manje nepravde koje je počinio, a veće peterostruko.“

Kako bi bolje razumjeli i jasnije slijedili nastavak izlaganja fra Stipo je sudionicama duhovne obnove postavio nekoliko pitanja te ih pozvao na samopromišljanje.

-          „Više smo puta rekli kako su farizeji imali vrlo velik utjecaj i ugled među vjernicima, kako su im bili uzori pravovjernosti. Može se reći kako Crkva i svećenici na ovim prostorima još uvijek imaju prilično velik utjecaj među vjernicima: istina, znatno manji nego prije. Opće pitanje glasi: služi li nama taj utjecaj i ugled samo da, poput farizeja, učimo vjernike skrupuloznom izvršavanju propisa, i to slova a ne duha, ili da ih, poput Isusa, oslobađamo za istinsku vrijednost propisa i vjere uopće?

-          Suvremenom načinu razmišljanja i našem mentalitetu daleko je, strano i nadasve čudno farizejsko poimanje obredne nečistoće: osobito nečistoća predmeta. No, s onu stranu vremenski uvjetovanog načina razmišljanja, nema li i među nama danas, barem djelomično, toliko običajnih propisa, nepisanih pravila i praksa koje nisu bitno drugačije od ovakvog farizejskog poimanja? Ne mislim pri tome samo na stare i negdje još uvijek prisutne običaje u našem narodu (poput „nečiste“ porodilje ili „nečistog“ dječjeg odijela koje prenoći na otvorenom) nego i na neke naše religiozne pa i liturgijske propise i običaje. Samo kao primjer – uvažavajući svu drugačijost – spomenut ću propise o slavljenju sakramenata i sakramentala, ne pledirajući ni za kakav laksizam ili vjersku neosjetljivost.

-          Farizeji su izvanjski dodir s poganima smatrali onečišćenjem. Nisu li u našem današnjem poimanju drugih, pripadnika drugih vjera i naroda ili ateista, ostale barem natruhe, odnosno mrvice ovakvog farizejskog stava? Drugim riječima, ne postoje li danas čitave grupe ljudi, sortirane obično prema vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti, koje mi zapravo ne možemo „očima vidjeti“ – s onu stranu naše deklarativne otvorenosti? Odnosno, nemamo li i mi javne grešnike prema kojima se odnosimo jedino tako da ih izbjegavamo, da ih se naprosto klonimo? Pa i u vlastitoj zajednici; još k tomu redovničkoj?!

-          Farizejski stav o tome da javni grešnici nemaju nikakve šanse za obraćenje i naše uskraćivanje sakramenta pomirenja. Doživotna osuda?

-          Naše „namoljavanje“ (opera supererogatoria) i naši filakteriji (tornjevi, križevi, krunice…)?"

Sudionice su sa zanimanjem slušali nastavak izlaganja o Isusovom odnosu s farizejima čije se ime spominje čak 99 x u Novom zavjetu: samo jednom kod Pavla (Fil 3,5), a sve ostalo u evanđeljima i Djelima apostolskim. "Premda novozavjetna slika farizeja nije jednoznačna, ipak se može reći kako su farizeji predstavljeni kao Isusovi najžešći javni protivnici. Prema Markovom i Matejevom evanđelju oni su još od početka Isusovi smrtni neprijatelji. S njima Isus raspravlja o obrednoj čistoći, desetini, rastavi braka, subotnjim propisima… Njima upućuje oštre riječi i ne štedi ih. Na njih, njihov kvasac odnosno nauk stalno upozorava svoje učenike i sljedbenike.

Što Isus najviše zamjera farizejima, zbog čega ih najviše optužuje? Ne zbog, kako bi se na prvi pogled moglo činiti, pretjerivanja u obdržavanju religioznih propisa; čak ni zbog obdržavanja slova a ne duha Zakona, nego zbog religioznog licemjerja. I to dvostrukog religioznog licemjerja: pred ljudima i pred Bogom. Farizejsko licemjerje pred ljudima sastojalo se u tome da su sebe smatrali boljim, svetijim i pravednijim od drugih, a to zapravo nisi bili, te da su djelomično jedno govorili a drugo činili, odnosno, govoreći Isusovim rječnikom, na druge tovarili teška bremena a sami ni prstom da bi makli  pravovjernima i bezgrešnima.“

Fra Stipo je naglasio „kako je gore i opasnije njihovo licemjerje pred Bogom. Ono se ne tiče načina prakticiranja vjere, sigurnosti da se obdržavanjem propisa približava Bogu, nego se tiče same biti vjere, odnosa između Boga i čovjeka. Farizeji su se i pred Bogom, dakle u svojoj nutrini, predstavljali boljim nego što jesu, i pred njim su bili licemjerni.

Farizejsko licemjerje pred Bogom možda ponajbolje objašnjava Isusova prispodoba o farizeju i cariniku koji se mole u Hramu (Lk 18,9-14). Farizej se uspravan moli Bogu: i pred Bogom uspravan, ne ponizan nego upravan, gord. Moli se i zahvaljuje mu što nije kao drugi, što je bolji od njih: kao da je on Bog, kao da on zna kakvi su uistinu drugi. Nastavlja molitvu kako posti dva puta u tjednu, dakle i više nego što je propisano. Kako daje desetinu od svega što stekne; ne samo od propisanog, nego od svega. Isus ne kaže da ovaj farizej laže, ne kaže da ne radi to što pred Bogom govori. Ne. On to uistinu i radi. Njegov problem, koji je kudikamo veći od laži, jest u tome što on sebe doista smatra pravednim, i to pravednim pred Bogom. On pred Bogom nije grešnik nego pravednik. On čak ni pred Bogom u sebi ne vidi ništa od grijeha grabežljivaca, nepravednika, preljubnika i carinika. Čak ni pred licem savršenog Boga farizej se ne osjeća nesavršeno i grešno. I pred Bogom je licemjeran i to nutarnje licemjeran. I pred Bogom je umišljen. Farizej ide još i korak dalje: on uzima mjesto Boga i sudi odnosno osuđuje carinika, svoga bližnjega.

Sljedeći Isusov prigovor farizejima mogao bi se svesti u izraz da je život veći od Zakona, a Bog od života. Bog je čovjeku dao Zakon ne zbog Zakona, nego zbog čovjeka: Zakon treba u konačnici služiti čovjeku, njegovom ispravnom i sretnom životu, a ne da čovjek služi Zakonu.

Revnujući za Božjim zapovijedima, farizeji su Zakon pretvorili u nešto posve drugo. Umjesto da Zakon čovjeka oslobađa, on ga je sve više zarobljavao, jer se gomilala zapovijed na zapovijed, propis na propis. Čitav život, svaka sitnica (cijeđenje komarca) nastojala se s jedne strane odrediti Zakonom da se ne bi pogriješilo, a onda se s druge strane, jer to naprosto nije bilo moguće, pravilo razna unaprijed planirana odstupanja. Tako su postojali 39 subotom zabranjeni poslovi, i unaprijed se planiralo da se oni smiju prekršiti ako je životinjski život u pitanju. Subotom se ne smije ništa iznositi izvan dvorišta, ne smije se čak ni izaći izvan dvorišta, no onda se kaže da su dvorišta nekoliko kuća zapravo jedno dvorište.

Upravo na posljednjem primjeru, subotnjem propisu, Isus će dokazati svu besmislenost ovakvog poimanja pojedinačnih propisa ali i Zakona kao takvoga. Isus je stalno kršio zakon o subotnjom mirovanju. Ne samo da je dopuštao učenicima da subotom trgaju klasje, nego je i sam subotom iscjeljivao. Radio je to i tada kada nije postojala opasnost za ljudski život, kada se to moglo mirno učiniti i drugi dan: svako je iscjeljenje u biti mogao učiniti i sutradan. Nije. Nije, jer je htio cijelo pravilo, cijelo poimanje Zakona, dovesti u pitanje. Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote – tim je riječima u biti opisao pravu svrhu subotnjeg mirovanja i Zakona kao takvoga. Ova je izjava morala zvučati vrlo skandalozno za židovske uši, jer su smatrali da je Bog stvorio subotu ne radi čovjeka nego radi sebe i da i on sam na nebu s anđelima obdržava subotu. Za Isusa čovjek je svrha subote: ne neka se subotom ne čini ništa, nego neka se čini ono pravo, ono ispravno. Drugim riječima, ako se subotom smije spasiti životinja, zašto se ne bi smio spasiti čovjek? Time Isus nije dokinuo subotnji i druge propise, nije dokinuo Zakon, nego je faktički čovjeka postavio svrhom i mjerom Zakona.

Zatim je fra Stipo kazao, kako se možda trebamo svakodnevno zaustavljati pred pitanjem: "Komu smo mi sličniji: farizejima ili Isusu?“

Nakon bogatog i impresivnog promišljanja sestre redovnice ostale su u tišini vlastitog bića ispred izloženog Presvetog s mogućnošću ispovjedi,sakramenta pomirenja.

Taj lijepi susret završen je svečanim misnim slavljem koje je također predslavio voditelj duhovne obnove fra Stipo u suslavlju s duhovnikom vlč. Jakovom Kajinićem i ekonomom vlč. Goranom Kosićem.

Sa zanimanjem su sudionice slušale fra Stipino promišljanje evanđeoskog odlomka iz Ivanovog evanđelja o pozivu prvih učenika. U svojoj homiliji kazao je: „Ivan Krstitelj vidi Isusa kako prolazi i kaže dvojici svojih učenika koji su s njim: 'Evo Jaganjca Božjega'! Čuvši to dvojica učenika, Andrija i Ivan, ostavljaju Ivana i kreću za Isusom. Ivanove riječi su bile jedna vrsta šifre, on u njima sažimlje sve ono što je govorio o onomu koji dolazi, o onomu koji je veći od njega, na koncu o onomu kojemu je on preteče i zbog kojega i čini sve što čini. Ivan njemu, onomu zbog kojeg se on umanjuje, šalje svoje ljude, svoje učenike, da idu za njim, da slijede ne njega nego Isusa.

Naglasio je fra Stipo kako je  Ivanov primjer i danas aktualan! Danas kada se toliko vjernika slijepo veže uz svoje vođe, uz svoje gurue i duhovnjake, uz svoje predsjednike i poglavare, uz svoje uzore kojima Isus i njegovo evanđelje zapravo služe još samo kao potvrda vlastitih uvjerenja i koristoljubljivih interesa. Danas kada i sami sve teže uspijevamo ne vezati druge za sebe nego ih dovoditi do praga susreta s Bogom; kada se i sami tako lako damo zavesti i obmanuti laskavom a u biti jeftinom animiranom duhovnošću; kada i sami sudjelujemo u pravljenju kultova ličnosti; kada i sami sve češće i više slijedimo one koji pod krinkom vrhunske duhovnosti propagiraju sebe a ne upućuju na Isusa, koji nas u ime samog Isusa ne oslobađaju nego zapravo zarobljavaju. Ivan je primjer istinske poniznosti i prave duhovnosti: poziva da se ne slijedi njega nego Isusa; da u Isusu a ne u njemu prepoznaju Mesiju – Spasitelja. I mi bismo morali druge, osobito one koji k nama dolaze, ne zvati da služe nama i našoj promociji, ne praviti od njih vlastite robove koji su tu da nama ugode, nego ih uvijek i bezrezervno upućivati na onoga za kojim smo i sami krenuli – ili barem tvrdimo da jesmo.

Isusov poziv je doista takav da ne obećava ne samo materijalnu sigurnost i ugodan život, nego čak ni duhovnu sigurnost, sigurnost u vjeri i životnu sreću. Isusov poziv jest zapravo poziv da se ide za njim, ne ispred niti pored njega, nego iza njega. Da se dođe i vidi, da se svaki čovjek susretne s njim, da se sam uvjeri tko je on i gdje stanuje, odnosno gdje polaže svoju sigurnost. Isus, ne traži od nas da se stalno vrtimo oko sebe, nego da krenemo za njim. Da idemo iza njega, putom kojim je on već prošao; da u njemu doista prepoznamo Mesiju, Jaganjca Božjega, a da njega vidimo u drugima; da druge pozivamo k njemu, a ne k sebi. Da, na koncu, stanujemo s njim i s njim proboravimo ne jedan dan, ne jedno vrijeme, nego svo vrijeme, svo vrijeme našeg svakodnevlja“, zaključio je fra Stipo u svojoj homiliji.

U zahvalnosti domaćinima na uvijek lijepom dočeku, fra Stipi za inspirativno predavanje sestre su pošle u svoje svakodnevlje zagledane u Njega za kojim su pošle. (s. Kata Ostojić)