16.10.2017

Sabor sestara Služavki Malog Isusa sarajevske Provincije

Prvi sabor sestara Služavki Malog Isusa sarajevske Provincije održan je 6. i 7. listopada na Gromiljaku, sudjelovalo je 35 sestara iz različitih zajednica Provincije.

U radosnom ozračju, kao i u radosti susreta jedne s drugom, u jutarnjim satima u petak 6. listopada 2017. godine u „Kući navještenja“ na Gromiljaku započeo je Prvi sabor sestara Služavki Malog Isusa sarajevske Provincije. Sabor će se održati u dva termina i dvije grupe. Na saboru u prvoj grupi je sudjelovalo 35 sestara iz različitih zajednica iz čitave Provincije.

Susret je započeo slavljem svete Mise koju je slavio vlč. Dubravko Turalija, profesor na KBF-u. Zatim nas je u  svom  predavanju uveo u dublje razmišljanje o Ruti – najplemenitijoj ženi Staroga Zavjeta. Izabrao je govoriti o njoj iz razloga jer je to žena koja je besprijekorno održala svoje životne zavjete, povezavši njezin život s našim redovničkim životom. Između ostalog, Knjiga o Ruti nam kazuje, prema riječima prof. Turalije, kako je „Bog čovjeku dao radosti, ali i kušnje. I radost i žalost su kolektivne, tj. radost jednog se prenosi na drugog, a i žalost je tu da se podijeli s drugima kako bi se lakše nosila“. Ali ako se čovjek odvoji od kolektivne kušnje, kao što je učinila Noemi, Rutina svekrva, „onda nužno upada u osobnu kušnju“ koju je daleko teže nositi i koja najčešće ima tragičan završetak. Međutim, od kušnji koje nas zadese „najlakša je prva kušnja, jer je redovito kolektivna, jer se može podijeliti s drugima i jer u toj prvoj kušnji Bog kuša ne samo jednoga, nego cijelu zajednicu, sve unaokolo – pa se zato i zove kolektivna kušnja jer se tiče svih, a ako se tiče svih, to znači da nisam jedini koji pati, pa prema tome i bol je puno manja.“ Upravo se to dogodilo kada je suša pogodila Betlehem, pa je Noemi, kako bi izbjegla glad, inzistirala da, zajedno sa svojim mužem Elimelekom koji je bio spreman napustiti svoju očevinu, napuste svoj rodni kraj i otiđu u drugu zemlju. Time je Neomi izbjegla kolektivnu kušnju, no u Moabu zapada u osobnu kušnju jer joj umiru muž i oba sina. Sada Neomi, shvaćajući svoju pogrešku i grijeh koji je učinila, tjera od sebe svoje snahe, želeći sama okajavati svoj grijeh i ispaštati kaznu. No Ruta je ne ostavlja samu. „Bog izabire poganku, nevjernicu, Moapku Rutu da pouči židovsku plemkinju, vjernicu. Noemi se vraća u svoje mjesto zajedno sa Rutom, tamo javno ispovijeda svoj grijeh i ispašta kaznu. Svjesna je da nema bijega od života, svaki bijeg je još jedan korak prema dolje, svako izbjegavanje još dublje uranjanje, svaka kriva odluka, još veća tragedija.“ Sve ovo se itekako može primijeniti i na redovnički život. Svi znamo i iskusili smo kako je lakše kroz nevolje i gorčine života prolaziti na krilima zajedništva i međusobne podrške i pomoći.

„Sve što se kasnije događalo u Noeminoj povijesti sami je blagoslov kojemu može biti zahvalna samo zbog Rute.“ „Ruta je sve ono što Noemi nije – Noemi je Gospodarica, Ruta je sluškinja; Noemi izbjegava kušnje, Ruta se suočava s njima; Noemi gubi se, Ruta dobiva sve. U ovome je smisao života da sve ono što čovjek slobodno prihvati do kraja, uz Božju pomoć i izvrši.“ Prof. Turalija zaključuje: „Zato i mislim da je Ruta pravi primjer prave redovnice. Žene koja se odrekla svoga naroda, svoje mladosti, svojih snova, svojih mogućnosti i posvetila se onomu kojemu se obećala. Svatko od nas je Ruta. U nama ima i seljenja i povrataka, i kolektivnih tuga i kolektivnih radosti. Poruka je ne napuštati svoju zajednicu kao Elimelek, ne bježati od života kao Noemi, ne povlačiti se kao Orpa, nego prihvatiti, pouzdati se, povjerovati i nadati se kao i Ruta da će se iz velike nevolje roditi veliki blagoslov, iz velike žrtve, veliki rezultati!“

Nakon toga duhovnog osvježenja i dubokog promišljanja o likovima iz SZ-a koji su zapravo odlična slika nas danas, vlč. Turalija je otvorio mogućnost za raspravu u kojoj su sestre iznijele jako lijepa promišljanja. Odmah nakon toga započeo je rad Prvog provincijskog sabora. Sestra Maria-Ana, provincijska glavarica, na početku nas je sviju pozdravila i u uvodnom govoru nas upoznala s načinom, organizacijom kao i o temama razgovora na saboru. Uslijedila je zajednička molitva i ručak, a nakon kratkotrajnog odmora pristupili smo radu po grupama razgovarajući i promišljajući o svim pitanjima koja su bila tema sabora.

Sutradan, 7. listopada 2017. dan smo ponovno započeli svetom Misom koju je slavio fra Miro Relota, župnik i gvardijan samostana u Fojnici. Nakon doručka slijedio je rad u grupama, a nakon toga, u popodnevnim satima ponovno smo se okupili u dvorani kako bi svaka grupa, uz pomoć izabrane predstavnice unutar svake grupe iznijela sva razmišljanja svoje grupe, o kojima smo opet kasnije imali priliku svi zajednički raspravljati ako bi tko imao kakvo pitanje ili komentar na izneseno mišljenje. Nakon predstavljanja rada iz grupa s. Maria-Ana je zahvaliviši svim sestrama na radosnom i iskrenom sudjelovanju, završila Prvi provincijski sabor riječima: „Cilj ovoga bio je dati mogućnost susreta sestrama kao i mogućnost izjašnjavanja o svim tekućim pitanjima s kojima se u Provinciji suočavamo, zapravo dati mogućnost razgovora o nama. Hvala Gospodinu za ovo vrijeme, kao i svim sestrama na sudjelovanju. Svima nam želim da budemo Rute u zajednicama u kojima jesmo“. (s. M. Sandra Kapetanović)