22.09.2017

Tri novakinje položile prve redovničke zavjete u Bijelom Polju

Prve privremene redovničke zavjete položile su: s. Dajana Dujmović (Cim/Mostar), s. Anica Orlović (Roško Polje) i s. Katarina Vučić (Vitina).

Na blagdan Rana sv. Franje, 17. rujna 2017. godine, u samostanu Školskih sestara franjevki Provincije Svete obitelji u Bijelome Polju, nakon što su završile godinu novicijata, obukle su redovničko odijelo i položile prve privremene redovničke zavjete novakinje: s. Dajana Dujmović (župa sv. Marka – Cim/Mostar), s. Anica Orlović (župa sv. Ivana Krstitelja – Roško Polje) i s. Katarina Vučić (župa sv. Paškala – Vitina).

Svečanim ulaskom zavjetovanica u pratnji provincijske predstojnice s. Zdenke Kozina i odgajateljice novakinja s. Marijana Selak, započelo je misno slavlje koje je predvodio generalni vikar mons. Željko Majić u zajedništvu s fra Tomislavom Pervanom, duhovnikom sestara, župnicima iz rodnih župa sestara zavjetovanica i drugim svećenicima. Punom dvoranom duhovnog centra „Biskup fra Paškal Buconjić“ razlijegao se jednoglasan poj radosti i zahvalnosti predvođen sestarskim zborom.

Nakon navještaja Riječi Gospodnje, odgajateljica novakinja, s. Marijana poimence je prozvala novakinje, a one, svjesne da je Gospodin onaj koji ih poziva, spremno su se odazvale i zatražile Milosrđe Božje i milost za savršenijim služenjem u zajednici Školskih sestara franjevki Krista Kralja.

Uslijedila je homilija koju je nazočnima uputio predsjedatelj euharistijskoga slavlja tumačeći Riječ Božju - evanđelje koje je pročitano, povezujući ga s blagdanom Rana sv. Franje i darom poziva i posvećenja po redovničkim zavjetima. Uputio je zavjetovanicama dvije nakane dana, dvije molitve, dvije želje. Prva je zahvalnost za sve što je Bog u njima i po njima do sada učinio, za dar života te za dar poziva i odgovora na Božji glas. Druga je da postanu znak Krista i njegova Evanđelja u ovome svijetu, da ostanu u Božjoj ljubavi bez koje se ne može živjeti ni opstati, ni u svećeništvu ni u redovništvu. To je ono što u evanđelju odabranom za ovu prigodu Isus više puta, ovim ili sličnim riječima, poziva „Ostanite u mojoj ljubavi“. Naglasio je don Željko potom bitnu poruku evanđeoskoga ulomka a to je da kao što mladica bez trsa ne može donijeti roda – tako ni redovnica ne može preživjeti bez Boga i Božje ljubavi. Biti uz Isusa i njega imati uvijek uza se može se jedino po ustrajnoj molitvi: „Ja vam na poseban način danas dozivam u pamet i želim usaditi u srce ljubav prema molitvi“, kazao je don Željko. „Drugo ime za redovnicu je moliteljica. Ako ona izgubi duh molitve, što će od nje ostati, što će ona ovome svijetu i sebi i Crkvi dati? … Najveći dar redovnice u Crkvi je u njezinom zajedništvu sa svojim Zaručnikom, s Isusom… Stoga je danas naša žarka molitva, a to mora biti vaš zavjet – biti moliteljica, ona koja će danonoćno, trajno, i u radu i svoj rad u molitvu pretvarati… uvijek svjesna svojih sposobnosti i zadatka da svoju snagu hrani i crpi iz Srca koje je sam Isus Krist.“

Nakon izrečene homilije započeo je obred zavjetovanja. Sestre Dajana, Anica i Katarina pristupale se pojedinačno oltaru i, izgovarajući obrazac zavjetovanja, u ruke provincijske predstojnice s. Zdenke položile svoje zavjete – obećanje da će na godinu dana živjeti u poslušnosti, siromaštvu i čistoći obdržavajući Pravilo i život braće i sestara Trećega samostanskoga reda sv. Franje kao i Konstitucije Družbe. Potom im je s. Zdenka predala znakove zavjetovanja. Na glavu im je stavila blagoslovljenu koprenu – znak posvemašnjeg posvećenja Kristu i službi Crkve, zatim trnov vjenčić – znak pripadnosti Kristu Kralju, čija je kruna također bila trnova, a krase je pet bijelih cvjetova, kao spomen na pet rana Isusovih te Pravilo i Konstitucije Družbe kako bi životom pokazale što su tijekom početnog odgoja, a napose u godini novicijata pomno naučile. Čin predanja popraćen je molitvom i na koncu prigodnom pjesmom.

Prije završnog blagoslova novozavjetovanicama i njihovim roditeljima i rodbini, kao i svima nazočnima obratila se provincijska predstojnica s. Zdenka izražavajući svoju zahvalnost Bogu za milost i dar poziva kojemu su se zavjetovanice odazvale: „Neizmjerno nas veseli činjenica da ste poslušne Božjemu zovu odlučile veliko blago svoje duše, svu svoju ljubav i vjeru, svoja znanja i umijeća, staviti u službu Crkve i čovjeka. Zahvaljujemo Božjoj providnosti da ste našu Provinciju prepoznale kao mjesto u kojemu možete u punoj slobodi i zrelosti glasom svoga srca odgovoriti: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Riječi tvojoj!“ (Lk 1, 38). … Dok nas svijet od najranije dobi odgaja za samostalnost, emancipaciju, potpunu autonomiju, slobodu od svega i sviju, vi ovim riječima ispovijedate izvanrednu slobodu predanja volji Božjoj, sve do potpune ovisnosti o Njemu. Vaša raspoloživost za Boga nije odricanje, nije bijeg od života, od svijeta, od sebe, kako neki misle i govore. To nije napuštanje, nego nalaženje, nije gubitak nego dobitak, nije odricanje nego stjecanje Božje baštine: „Ti si Gospodine, baština moja!“ (Ps 16). Toliko nam je potrebno to Božje 'imanje' u ispraznostima, obmani i prividu života koji nam se na sve strane nudi i prodaje.“ Pred oči im je zatim stavila lik sv. Franje i njegov “mistični zagrljaj na La Verni od kojeg mu ostadoše i u tijelu čudesni tragovi Isusovih rana“ te ih ohrabrujući pozvala: „Ne bojte se, drage sestre, težiti prema gore, prema Božjim vrhuncima. Bog sve traži, ali i sve daje. Osluškujte, stoga, uvijek Riječ Božju i u njoj volju Njegovu tražite i ispunjajte na slavu Presvetoga Trojstva. Ne bojte se mjesta u koja će vas poslati, niti službi koje će vam biti povjerene. Budite, zajedno sa svim sestrama u Provinciji, tiho i ponizno svjedočanstvo životâ ujedinjenih u svrsi i življenih u jednostavnosti i dostojanstvu, usmjerenih k nečemu većem od prolaznih briga. Samo tako bit ćete kadre svladavati protivštine života i nadvladati sve navale tijela i svijeta. Svetošću biti Crkvi na radost, a djelom i ljubavlju promicati u svijetu njezinu nauku.

Na koncu je zahvalila don Željku, predsjedatelju misnoga slavlja i svim misnicima, obitelji, rodbini i prijateljima – svima koji su molitvom i žrtvom hrabrili njihove korake do čina predanja Gospodinu. Zahvalnost je uputila i njihovim odgajateljicama i svim sestrama, a napose bjelopoljskoj zajednici - domaćinu slavlja.

Nakon čestitanja i fotografiranja sa zavjetovanicama, slavlje je nastavljeno uz okrjepu tijela i nezaobilaznu pjesmu i veselje. (ŠSF)