25.08.2006

Fra Stanko Vasilj: "Zajednički život – znak individualiziranom društvu"

Ako netko želi biti sretan u zajednici, a želi svatko, neka njeguje svoju ljubav prema svome bratu – svojoj sestri. Jedni drugima ne smijemo biti "lanci", ni "križevi", nego "zvijezde" vodilje.

 

Redovnički dani 2006. u BiH

Samostan Školskih sestara franjevki u Bijelom Polju (Potoci), 25.8.

 

Zajednički život –  znak individualiziranom društvu

Uvod

Psalam 133. s naslovom bratska sloga hodočasnička je pjesma u kojoj su ljepota i vrijednost sloge i zajedništva tako isprepletene da su popraćene posebnim Božjim blagoslovom:

 

"Gle kako je dobro i kako milo

stanovati kao braća odano zajedno!

To je kao ulje dragocjeno na glavi

što se obara na bradu, na bradu Aronovu,

što se slijeva na odjeću njegovu.

To je kao rosa s Hermona

što pada na brdo Sion.

Jer, tamo Jahve daje blagoslov

i život dovijeka."

Psalam 133. vrlo je značajan svetopisamski tekst u govoru o dinamici grupe. Mogli bismo mu dati i dodatni naslov - blagodat zajedničkog života.

U Djelima apostolskim (Dj 4,32) čitamo:

"Zbor onih koji prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša".

Oba teksta (jedan starozavjetni, a drugi novozavjetni) riječ su Božja. Njihovi sadržaji puni su značenja; nadahnjuju i potiču na razmišljanje.

Od rođenja pa sve do smrti, čovjek (ljudsko biće) živi, razvija se i djeluje u raznim društvenim jedinicama (grupama ili skupinama). Obitelj, rodbina, zaseok, selo, susjedstvo, grad, pokrajina, narod; škola, župa, sportska momčad, molitvena grupa, profesionalna udruga, stranka, okviri su ili sredine u kojima se odvija naš život koji je po naravi društven.

Čovjek je društveno biće. Kad to kažemo mislimo na dvije slijedeće

bitne sastavnice:

·        Čovjek je sposoban za društveni život te

·        ima potrebu za društvenim životom.

Dakle, ljudski život počinje, razvija se i završava u društvenoj grupi – društvenom ozračju ili miljeu.

1. Mi smo rekli "da" jednom od najvelikodušnijih, ako ne najvelikodušnijem, pozivu – zvanju. Riječ je o pozivu – zvanju po kojem se posve, bez pridržavanja i trajno predajemo Kristu i njegovoj Crkvi.

Rekli smo "da" posvećenom životu: posvećenom zavjetima posluha, čistoće i siromaštva ili zajedništva dobara.

Rekli smo oduševljeno "da" Božjem pozivu živjeti u zajednici kako bismo što bolje nasljedovali Krista, Sina Božjega.

·        Zajednički život spada na samu definiciju redovništva.

·        Zajednički život tvori jednu od temeljnih obveza redovništva.

·        Zajednički život predstavlja okrilje u kojem se redovnički život odvija, hrani i uzdržava.

Povijest redovničkog života gotovo se podudara s poviješću redovničkog zajedničkog života.

Vrlo brzo redovnički  pustinjački način života zamijenjen je cenobitskim (zajedničkim) koji ostaje njegov trajni oblik. U tom - zajedničkom  načinu redovništvo doživljava svoj razvoj, svoj vrhunac u svim svojim današnjim oblicima.

Upravo po zajedničkom načinu života, premda u raznovrsnim svojim oblicima, redovništvo pokazuje svoje bogatstvo, svoju raznovrsnost, svoju snagu i svoju ljepotu.

U zajedničkom životu svaki redovnik (svaka redovnica) nalazi nužna sredstva da savršeno odgovori pozivu na svetost i apostolat. Zajednički život je, još od davnih stoljeća, jedna od bitnih sastavnica redovništva i to do tolike mjere da je ujedno osnovni uvjet da Crkva jednu zajednicu kanonski priznala redovničkom.

2. Dok govorimo ili razmišljamo o zajedničkom životu, dobro je prisjetiti se nekih psiho-socioloških čimbenika koji igraju značajnu ulogu u funkcioniranju svake društvene grupe - naravno uključujući i redovničku zajednicu.

 

a) Pojam socijalizacije i njezino značenje:

Socijalizacija je proces uzajamnog utjecaja među osobama; proces kojim se prenose i poprimaju društvene vrednote, norme i oblici vladanja. Riječ je o procesu kojim društvo prenosi svoje vrijednosti, a pojedinac ih poprima. Kroz taj proces pojedinac nije samo objekt, nego i subjekt sadržaja vrednota, normi i oblika vladanja.

Socijalizaciju promatramo u objektivnom smislu onda kad društvo, okolina djeluje na pojedinca.

U subjektivnom smislu socijalizacija je odgovor pojedinca prema društvu odnosno sredini u kojoj se nalazi.

Dakle, funkcija socijalizacije je priopćiti sustav vrednota, ideala i budućih uloga koje pojedinac treba prihvatiti. Proces socijalizacije je neprestano na djelu i unutar i izvan pojedinca.

Proces socijalizacije obuhvaća ne samo djecu i migrante (koji se nađu u novoj sredini) nego sve ljude cijelog njihova života. Riječ je o procesu koji neprestano prati čovjeka, a tim procesom se održavaju društvo, kultura i civilizacija.

Socijalizacija u subjektivnom smislu obuhvaća prilagođavanja pojedinca njegovoj sredini. Pojedinac se prilagođuje uvjetima u kojima živi. Od rane mladosti čovjek uči kako se prilagoditi. Jedan migrant se naturalizira prilagođavanjem društvu u koje je stigao. Treba istaći da proces socijalizacije nije uvijek i svagdje prisutan u istoj mjeri. Proces socijalizacije Rusa čini Rusom, Mađara Mađarom, Hrvata Hrvatom.

 

a. 1. Razlika (variranje) u procesu socijalizacije

Govoreći o socijalizaciji treba istaći jednu drugu pojavu. Riječ je o razlici, variranju s obzirom na pojedine osobe. U stvari, različite predispozicije, bilo fizičke, psihosocijalne i kulturalne različitih osoba rezultiraju relativnom razlikom u prihvaćanju društvenog života.

Da bi se protumačili različiti rezultati socijalizacije postoji više teorija. Među najpoznatijim su dvije: Teorija postupnog razvoja potreba i Teorija različitih potreba.

a. 1. 1. Teorija postupnog razvoja potreba

Teoriju postupnog razvoja potreba zastupa sociopsiholog Maslow. Prema njemu glavne čovjekove potrebe pojavljuju se slijednim redom tj. od nižih prema višima. Red glavnih čovjekovih potreba bio bi slijedeći:

1.     Fiziološke potrebe (glad, žeđ)

2.     Potrebe sigurnosti ( sigurnost, red)

3.     Potrebe pripadanja i ljubavi (afektivnost, osjećajnost, nježnost, stapanje, identifikacija)

4.     Potrebe respekta i cijenjenja (prestiž, uspjeh)

5.     Potrebe samostvarenja (samopotvrđivanja, konačnog ostvarenja)

 

Prema Maslowu među glavnim ljudskim potrebama vlada slijed. Među ovih gore navedenih pet glavnih ljudskih potreba vlada jedan slijed tj. jedna potreba se ne pojavljuje prije nego što je druga (prethodna) zadovoljena. Ne znači da su druge posve odsutne. One su prekrivene i u datom trenutku tj. u vremenskom slijedu daju prednost drugima. Ova se teorija može predstaviti slijedećom skicom.

Vrijeme

 

a. 1. 2. Teorija razlika (različitosti) potreba

Teorija različitosti potreba ima jednu drugu orijentaciju. Zastupnik joj je sociopsiholog McClelland. On ističe motivacije (pobude) različitosti ljudskih potreba koje u stanovitom smislu utječu na ljudsko vladanje i određuju razliku u rezultatima socijalizacije.

Broj i jačina pobuda ljudskih glavnih potreba veoma varira. To variranje utječe na čovjekovo vladanje.

Glavne ljudske potrebe prema McClellandu su:

Potreba društvenosti – zajedništva ( affiliation need)

Ova Potreba potiče čovjeka da traži društvo drugih obično u krugu bliskih osoba u obitelji ili neke primarne grupe. U toj grupi čovjek zauzima i aktivan i pasivan stav.

Potreba vladanja ( power-need).

Ova potreba potiče, sili čovjeka da dominira nad drugim, nameće vlastita mišljenja, druge kontrolira i s njima manipulira. Drugi postaju instrumentom kojim on upravlja.

Potreba rivaliteta -  natjecanja ( achievment-need)

Ova potreba potiče čovjeka da se osobno samoostvari u konkurenciji s drugim. U ovom slučaju drugi nisu instrumenti nego kompetentni rivali.

Kritika dviju navedenih teorija: Prva teorija se predstavlja previše mehaničkom, a druga je prožeta pesimizmom.

 

a. 2. Socijalizacija odraslih ili trajna formacija

Socijalizacija obuhvaća prijelaz iz jednoga društveno-kulturalnog konteksta u drugi, ali isto tako i trajnu formaciju u istom društvenom kontekstu.

U prvom slučaju riječ je o socijalizaciji odraslih, a u drugom o trajnom oblikovanju ili formaciji.

Socijalizacija odraslih se ostvaruje prelaskom iz jedne kulture u drugu ili iz jedne kulture u supkulturu ( tj. u unutrašnjoj migraciji ili stupanjem u takozvanu totalnu instituciju, npr. redovničku, vojnu…). Čovjek kroz ovu vrstu socijalizacije prolazi kroz posebne poteškoće.

Socijalizacija kao trajno formiranje ostvaruje se trajno. Društveno-kulturalni život nije statičan. On prolazi kroz razne promjene. Da ne bi zaostao u tim promjenama čovjek se prilagođuje ili trajno formira. Čovjek je najprilagodljivije živo biće.

b) Da bi funkcioniranje bilo koje društvene grupe ili skupine - uključujući i redovničku zajednicu – bilo dinamično i uravnoteženo moraju biti usklađeni slijedeći čimbenici:

·        struktura (raspored odgovornosti) grupe,

·        propisi (pravila), grupe

·        vrednote na kojim je grupa zasnovana,

·        aktivnost ili djelovanje grupe,

·        statusi i uloge članova grupe

·        međusobni odnosi u grupi.

Svi su čimbenici značajni i vrše svoj utjecaj na funkcioniranje društvene grupe – uključujući i redovničku zajednicu. Drugim riječima o njima ovisi skladno ili neskladno funkcioniranje grupe.

Međusobni odnosi u društvenoj grupi – uključujući i redovničku zajednicu, mogu imati razne oblike, među kojima izdvajamo oblik "lanca", "križa" i "zvijezde".                                       

- U obliku "zvijezde" međusobni odnosi su ravnovjesno raspoređeni – jednako usmjereni prema svim članovima grupe.

- U obliku "križa"  zapaža se jedna središnja osoba koja prima i prenosi komunikacije. Periferni članovi grupe ne komuniciraju ili to čine veoma malo.

- U obliku "lanca" osobe su stupnjevito postavljene od manje važnih prema više važnima.

Leader (šef ili odgovorni) u grupi također igra značajnu ulogu u skladnom funkcioniranju grupe. Njegova uloga je dvosmjerna; prema vani i prema  samom unutrašnjem životu grupe. Leader (šef ili odgovorni) u grupi može biti:

·        samovladar, demokrat, liberal (činite što mislite da je dobro).

·        stručnjak (ekspert), uzor, leader zakona, leader akcije…

Pravila ili propisi grupe su sredstva kojima grupa usmjeruje svoje djelovanje. Značajno je pripomenuti, da u trenutcima krize u grupi treba biti suptilan. Kriza se uspješnije rješava ukoliko se više gleda na vrednote na kojima se grupa temelji, nego na sustav propisa.

Aktivnost – djelovanje (apostolat) igraju važnu ulogu u životu grupe. Aktivnost spada na temeljne odrednice grupe, ali i ona mora biti fleksibilna, tj. treba ju češće analizirati te ako je potrebno i modificirati.

Fenomen sukoba također igra značajnu ulogu u društvenom životu grupe. Ne treba zaboraviti da je sukob popratna pojava društvenog života uopće pa tako i svake društvene grupe – uključujući i redovničku zajednicu.

·        Prije svega, treba ustanoviti je li riječ o stvarnom ili prividnom sukobu.

·        Prividni sukob treba razotkriti – racionalizirati kako bi sam od sebe nestao.

·        Ukoliko je riječ o stvarnom sukobu, treba ga rješavati.

·        Vrlo je značajno pripomenuti da u sukobu svojevrsnu ulogu igra sama energija koja se u nj ulaže. Ta energija može se transformirati i postati nova kreativna pa čak i pokretačka snaga društvene grupe.

Čovjek je društveno biće koje se ostvaruje u društvenoj grupi. Prije svega u primarnoj društvenoj grupi, odnosno sredini koja ima obiteljsko ozračje.

Najvažnija pojedinost u skladnom funkcioniranju društvene grupe jest čuvanje i njegovanje osobnosti svih njezinih članova. Ima više tipova osobnost, odnosno tipova s posebnim naglaskom. Tako se može govoriti o

- šutljivom, radinom, sanjarskom,

- komičnom i kontestatorskom tipu.

Svaki "tip", pa i onaj najposebniji, treba biti utkan u život društvene grupe i to respektirajući njegovu osobnost ili još bolje njegovo dostojanstvo.

Da bi se "našlo" i "prihvatilo" jednu osobu, treba za nju imati mjesta u srcu!

Američki psiholog John Broadus Watson veli, da nema veće osude za jednu osobu, nego živjeti u zajednici u kojoj je uvijek i od svih odbačena; to je pakao. Ili, nema veće ljepote za jednu osobu, nego živjeti u zajednici u kojoj je uvijek i od svih s ljubavlju prihvaćena; to je raj.

3. Postavlja se životno pitanje: zašto treba imati skladne – uredne odnose sa svim članovima društvene grupe; čuvati i njegovati osobnost svakog njezina člana, ili još jednostavnije: zašto ljubiti svoga bližnjega, a prije svega člana vlastite grupe? Odgovor je mnogovrsan:

- Ljubiti bližnjega (brata – sestru) zato što je u njemu tajanstveno nazočan Krist ("Zaista, kažem vam, koliko učiniste jednom od ove moje najmanje braće meni učiniste" Mt 25, 40).

- Ljubiti bližnjega (brata – sestru) jer je slika Božje dobrote.

- Ljubiti bližnjega (brata – sestru) jer time prihvaćamo Božji postupak  "…kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskoga, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada i pravednima i nepravednima".(Mt 5,45).

- Ljubiti bližnjega (brata – sestru) i tako produžiti primjer Kristove ljubavi. "Nasljedujte Boga, jer ste njegova ljubljena djeca, i živite u ljubavi, jer je i Krist nas ljubio, i predao sebe samoga za nas kao prinos i kao žrtvu koja se sviđa Bogu!"(Ef 5,1-2).

- Ljubiti bližnjega (brata – sestru), budući da onaj koji ljubi napreduje u spoznaji i svakom pogledu. "Štoviše, vođeni ljubavlju držimo se istine i u svakom pogledu uzrastimo dok ga ne dosegnemo"(Ef 4,15). Tko ljubi on bolje vidi – bolje zapaža ono što je drugom potrebno!

- Ljubiti bližnjega (brata – sestru) jer je to nova zapovijed. "Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedne druge! Ako imadnete ljubavi jedni prema drugima, po tom će svi prepoznati da ste moji učenici".

- Ljubiti bližnjega (brata – sestru) i tako anticipirati (unaprijed ostvarivati – predosjetiti zajedništvo neba).

Sv. Pavao da bi potakao na prednost ljubavi u zajedničkom životu među članovima mističnog tijela Kristova piše: "Ljubav nigda ne prestaje…Samo djelomice upoznajemo i djelomice prorokujemo. Kada dođe  savršeno, iščeznut će djelomično…Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav - to troje – ali je najveća među njima ljubav" (1 Kor 8.9-10,13).

Bratska ljubav je bogojavljenje – bogoočitovanje – početak neba koji će svoju puninu poprimiti Kristovim dolaskom.

Spontana osjećajnost i prisnost koju potiču rodbinske veze, prirodna privlačnost spolova, ista dob ili temperament lako stvaraju prijateljske odnose na ljudskoj razini.

Te pojedinosti mogu predstavljati "providonosna zrnca" koja potiču

na izvornu bratsku (sestrinsku) kršćansku – redovničku ljubav.

Zajednica srca u kojoj je jaka vjera međusobne odnose proživljava s Bogom; od koga ustvari i proizlaze ti i takvi odnosi. Blago toj zajednici i njezinim članovima!

Pravo zajedništvo dolazi odozgo, od Boga, od Krista!

Zato je naš zajednički život posvećen – svetište – tabernakul u kojem s članovima zajednice prebiva živi Bog!

Naše vrijeme – naša suvremenost – obilježena je individualnošću. Naše vrijeme rađa društvo koje je obilježeno individualnošću – pojedinačnošću. Potrebna mu je prirodna terapija zajedništva (kako društvenog tako i duhovnog imajući u vidu da su ova dva pojma neraskidivo povezana).

Zaključak

Slikovito rečeno, u zajednici naša je sudbina u rukama naše braće – sestara. Ako netko želi biti sretan u zajednici, a želi svatko, neka njeguje svoju ljubav prema svome bratu – svojoj sestri. Ne zaboravimo:

- Naš duhovni napredak ostvaruje se u zajednici.

- Ozračje u zajednici izravno ovisi o našem doprinosu.

- Bog koji želi naše zajedništvo neće nas ostaviti same u našim teškim prilikama.

- Jedni drugima (u međusobnim odnosima) ne smijemo biti "lanci", ni "križevi", nego "zvijezde" vodilje.

Završimo ovo razmišljanje tekstom sv. Pavla Rimljanima: «I neka vam Bog strpljivosti i utjehe, dadne da imate uzajamno isti osjećaj po primjeru Krista Isusa, da jednodušno jednim ustima slavite Boga, Oca Gospodina našega Isusa Krista»(Rim 15,5-6).