Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica
Bosne i Hercegovine

05.09.2015

Don Ivan Marijanović: "Redovništo: Identitet – spomen i proroštvo. Izgradnja i obnova."

Prvi doprinos redovnika i redovnica zajednici vjernika dolazi od njihova postojanja kao redovničkih osoba:'Ono što vrijedi kod redovničkih osoba nije toliko to što čine, mnogo više je to što one predstavljaju kao Bogu posvećene osobe'.

 

Redovnički dan 2015. u BiH

Franjevački samostan Uznesenja Bl. Djevice Marije, Tolisa, 5.9.

 

Redovništo: Identitet – spomen i proroštvo. Izgradnja i obnova 

 

Kad sam dobio poziv za predavanje “Može li redovništvo promijeniti suvremeni svijet” uplašio sam se pitanja držeći ga “pretencioznim” i htio sam otkloniti poziv. Ipak na inzistiranje odgovornih za ovaj “Redovnički dan” – odvažio sam se i prihvatio rizik, i ne znajući na što će to izaći. No, čitajući crkvene dokumente, osobito PC, CIC i VC, na kojima i temeljim ova svoja razmišljanja, postao sam sve uvjereniji da redovništvo – ne samo da može mijenjati svijet, nego mu je to smisao i glavna zadaća, dakako, pod uvjetom da svijet promatramo počevši od sebe, kao onog dijela svijeta koji je potpuno naš i za koji smo potpuno osobno odgovorni.

Bog izravno poziva redovnice i redovnike da budu sol zemlje, svjetlo svijeta, novi kvasac, pa što su oni drugo ako nisu to, i što rade drugo ako to ne rade. Ako pak istinski žive i rade ono na što ih Bog poziva, ništa drugo se ne može ni očekivati nego ispunjenje svrhe, tj. promjena, pre/obraćenje, novi život. Riječ je dakle o identitetu i autentičnosti redovništva, pa ćemo odatle i početi razmišljati.

IDENTITET I REDOVNIČKI IDENTITET

Identitet je skup karakteristika koje neku osobu čine onom koja jest[1]. Označava osobnost te istovjetnost i podudarnost. Pojam “identitet”izražava jednakost predmeta i sadržaja svijesti[2] tijekom vremena. To je dimenzija kontinuiteta, po kojoj čovjek ostaje ono što jest, iako se mijenja on sâm i svijet oko njega. Identitet dakle izražava: 

- podudarnost manifestacija (onoga što je zajedničko subjektu),

- istost – singularnost (jedinstvenost) u apstrakciji (u zamišljaju) ali

- pluralnost (mnogostrukost) u konkretizaciji (u ostvarenju).

Identitet podrazumijeva:

- uspoređivanje, odnos, pri čemu je važno znati

- što se uspoređuje (konkretni život) i – s čim se uspoređuje (model ili ideal). Uspoređivanjem se  utvrđuje stupanj istosti, sličnosti, ili pak različitosti života i modela: uočava se

- trajnost (kontinuitet ili diskontinuitet) te  

- privlačnost (ili odbojnost) s modelom uspoređivanja.

Sve te oznake mogu se primijeniti i na redovnički identitet, dakako, ne gubeći iz vida trans-cendentnu narav redovništva. Anticipirajući konačni zaključak rasprave, možemo već sada ustvrditi: Redovnička identifikacija je trajno podudaranje življenja, mišljenja, osjećanja i djelovanja osobe (pojedinca) s modelom identificiranja (s osobom Isusa Krista, Utemeljitelja, Zajednice), pri čemu će postojati trajna privlačnost i međusobno poštivanje.

Postoji međutim i identifikacija kao obrambeni mehanizam! Zbog nedostatka autentičnih motiva čovjek se identificira s modelom da bih se zaštitio od tjeskobe, prijetnje, frustracije, a identi-fikacija mu umanjuje te neugodne osjećaje, daje mu osjećaj da je onaj s kim se identificira.[3] Redovnik s takvom identifikacijom i takvim identitetom traži u redovništvu utočište, “uhljebljenje”, “sigurnost”, izvor zadovoljstva, a otklanja logiku križa koja vodi k slavi uskrsnuća.

SPECIFIČNOST REDOVNIČKOG IDENTITETA

Kad govorimo o redovničkom identitetu moramo uvijek voditi računa da je redovništvo trajni znak Crkvi i svijetu: Što se s nama događa sada dogodit će se i s Crkvom i svijetom ubuduće! Redovnički život može se razumjeti samo u širem okviru kršćanskog života. Potpunu posvetu Gospodinu, što je redovnički život želi promicati i prakticirati, treba, prema tome, shvatiti u njezinu odnosu prema krsnoj posveti.

Kakav je taj odnos? Je li redovnička posveta jednostavna primjena posvete što je daje krštenje? (Modus 106. na PC) Ili uz krsni biljeg postoji i drugi, koji se očituje u posvećenju po zavjetima. (Modus 92 na PC). Ovaj drugi usvaja konstitucija LG i dekret PC. “Bogu posvećen život”proizlazi iz “krsne posvete”, ali se razvija “iz sasvim određene posvete, a ona proizlazi iz evanđeoskih savjeta”.[4]

Redovnički identitet se očituje u jedinstvu osobe i primljene karizme. Ne postoji raskorak između posvećenja i poslanja, već uzajamno prožimanje koje čini istodobno apostole‑redovnike i redovnike-apostole. Konstitutivni i nerazdvojivi elementi redovništva, tj. njegov identitet čine: bratsko zajedništvo,apostolsko poslanje i življenje evanđeoskih savjeta u konkretnoj sintezi, u praktičnom življenju karizme. Taj identitet treba njegovati, proučavati, produbljivati i na njemu graditi svu duhovnost i akciju.On je dar i zadaća, kao što je i uopće redovnički poziv dar i zadaća. “To je Očeva milost, izraz Isusove posebne ljubavi, plod aktivne prisutnosti Duha, koji je nepresušni izvor milosti i potpora u svakodnevnom nastojanju oko rasta u ljubavi prema Bogu i ljudima. Zadaća je koja se ostvaruje prikladnim i stalnim odgojem, u potpunom predanju Bogu i braći, u neprestanom hodu putem posvećenja, u stalnom nastojanju oko obraćenja i obnove; ta zadaća traje cijeli život."[5]

Identitet je dakle karizmatski dar i vlastita zadaća.U ostvarenju identiteta u svakodnevnom životu osjeća se napetost između karizme (izvora) i institucije (posude), između ideala i njegove konkretizacije. Nijedno konkretno povijesno utjelovljenje (oblik i način života) ne iscrpljuje izvornu karizmu, koja ostaje trajno nadahnuće i izvor. Zato svaki povijesni oblik zahtijeva poslušnost i predanje karizmi, te racionalnost (životnu mudrost, razboritost) u izboru i prakticiranju aktivnosti.

(Primjer voćke koja odlaže lijepe bijele latice i neoplođene cvjetove, a zadržava samo mali broj oplođenih koji onda dozore i donose obilan plod; nema dakle svaštarenja, nego razborit odabir).

REDOVNIŠTVO JE UTEMELJENO U EVANĐELJU

Ovo što je dosada rečeno o redovničkom identitetu, u skladu je s evanđeljem, iz njega proizlazi.Temelj mu je krsni poziv. U proglasu Kraljevstva Božjega (8 Blaženstava), Isus ponajprije naviješta program svoga života i djelovanja, i poziva učenike da ga u tome slijede. One koji se odazovu i prihvate Isusov poziv, Isus naziva i čini ih blaženima. Kao dobar učitelj on pokazuje svojim životom i činom što očekuje od svojih učenika: uzeti i nositi križ (Mt 10,38-39); odreći se samoga sebe i ići za njim (usp. Mt 16,24-27); uzeti jaram na sebe i učiti od Isusa krotka i ponizna srca (Mt 11,29-30).

Jesmo li shvatili tajnu redovništva? Zahtjevnost poziva, s progonima i utjehama: Ne bojte se: tko vas prima, mene prima. Jesmo li pronašli skriveno blago i dragocjen biser? (Mt 13,44-454) Što nam znači Kristova preobrazba? (Mt 17,1-13). Nije li to put i naše preobrazbe: po muci i križu k slavi uskrsnuća? Kako se mi preobražavamo? U čemu je veličina toga poziva? (Mt 18,1-5; 20,28). Najveća zapovijed – Ljubiti Boga i ljubiti bližnjega (Mt 22,37-40) smisao je i ispunjenje Isusova učeništva i redovništva. Sloboda od svih izvanjskih i unutarnjih uvjetovanosti te predano i dragovoljno služenje, njegovo je konkretno utjelovljenje: “Vi ste, braćo, na slobodu pozvani! ... da ljubavlju služite jedni drugima”(Gal 5,13-14).Ljubav je najviši izraz i vrhovno mjerilo (usp. 1 Kor 13) autentičnosti i ostvarenosti Kristovih učenika i redovnika. To je, dakle, temeljni poziv čovjeka, kršćanina, svakoga Kristova učenika. Unutar toga temeljnog krsnog poziva, možemo razabrati poseban redovnički poziv, tj. “izbližega slijediti Isusa” i to na radikalan, temeljit, dosljedan, upravo “redovnički” način.

Redovnički poziv je poseban poziv – izbližega slijediti Isusa: “Ne shvaćaju toga svi, nego samo kojima je dano” (Mt 19,11 ). Njima je obećana bogata nagrada: “Zaista vam kažem, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjesti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi Imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti. To su već iskusili radnici u vinogradu (Mt 20,1-16), budni upravitelj (Mt 24,45-51), budne djevice (Mt 25,1-13), sluge s talentima (25,14-30),  a očitovat će se u punini na posljednjem sudu (Mt 25,31-46), kad će svatko biti suđen po djelima ljubavi iskazanima bližnjima u potrebi. To je kriterij autentičnosti učeništva i kriterij zasluženosti nagrade (“po djelima svojim”). Dakle, “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!' nego onaj koji vrši volju Oca moga, koji je na nebesima (Mt 5,21).

Pojedinačni poziv apostola, a osobito ustanovljenje Dvanaestorice, koje Isus šalje da propovije-daju kraljevstvo Božje i liječe svaku bolest i svaku nemoć (usp. Mt 10,1-40), može se promatrati kao temelj specifičnog poziva Isusovih učenika-apostola, koji će nastaviti Kristovo djelo, te kroz progone, nevolje i muke, ostvariti povjereno im poslanje. U tom specifičnom pozivu apostola, redovnici gledaju i nalaze sliku i uzor svoga poziva i poslanja.

REDOVNIŠTVO U CRKVENIM DOKUMENTIMA

Perfectae caritatis, (Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkoga života)naglašava već u samom uvodu: “Nastojanje oko savršene ljubavi po evanđeoskim savjetima proistječe iz nauke i primjera božanskog Učitelja, a pojavljuje se kao sjajan znak nebeskog kraljevstva... ”

“Svi koje Bog u tolikoj raznolikosti darova poziva da u djelo provode evanđeoske savjete i da ih zdušno zavjetuju, posebno se posvećuju Gospodinu nasljedujući Krista koji je – u djevičanstvu i siromaštvu (usp. Mt 8,20; Lk 9,58), po poslušnosti sve do smrti na križu (Fil 2,8) otkupio i posvetio ljude. Potaknuti ljubavlju, koju Duh Sveti razlijeva u njihovim srcima (usp. Rim 5,5), oni sve više žive Kristu i njegovu tijelu koje je Crkva (usp. Kol 1, 24). Što se oni gorljivije sjedinjuju s Kristom predanjem samih sebe, koje obuhvaća cijeli život, to plodnijim postaje život Crkve i življim  njezin apostolat.”[6]

Sljedeći broj PC sažima bit redovništva: “Vrhovno je pravilo redovničkog života nasljedovanje Isusa Krista, kako je predloženo u evanđelju. To treba vrijediti kao vrhovno pravilo svih redovničkih ustanova."[7]

“Redovnički život, kao posvećenje cijele osobe, očituje u Crkvi divnu od Boga ustanovljenu vezu, znak budućega vijeka. Tako redovnik izvršuje svoje potpuno darivanje kao žrtvu Bogu prinesenu, kojom sav njegov život postaje neprekidno štovanje Boga u ljubavi."[8]

Iz ovog odčitavamo da je redovništvo biblijski utemeljeno, da u evanđeoskom nadahnuću i inicijativi Duha Svetoga možemo i moramo tražiti njegovu najintimniju narav, njegov identitet.

Redovništvo očituje, svjedoči i podržava duboku napetost i težnju Crkve za njezinim konačnim oblikom. Ono ga već sada proklamira i proživljava kao oblik vjere cijele Crkve. Svi veliki uteme-ljitelji redova polaze od dubokog uvjerenja da je prva kršćanska zajednica njihovo opravdanje, temelj i nadahnuće. To im je priznala sama Crkva. Kad je odobravala njihova Pravila, učinila je to zato što je u njima prepoznala sebe. Redovničke zajednice jednostavno su nastavak i izraštaj apostolske i prvokršćanske zajednice. Apostolska zajednica jest 'proročki model' i 'kvasac Crkve', a redov-ništvo današnje proživljavanje onoga tipa života koji su dali apostoli... Ukratko, redovnički je život nasljedovanje Krista, apostola i jeruzalemske Crkve koja je imala 'jedno srce i jednu dušu' (Dj 4,32).[9]

“U nicanju raznih redova u raznim vremenima treba vidjeti snagu koju Duh Sveti daje Crkvi da bi je doveo do njezine autentičnosti. Redovništvo vidi u duhovskoj Crkvi svoj izvor, korijen i model. ... Ono izvire iz srca evanđelja kao normalan, autentičan i radikalan odgovor na Božju riječ. Zato su redovnici, po kršćanskoj tradiciji, 'martires' (svjedoci, mučenici). Predstavljaju 'ebed Jahve', patno tijelo Kristovo i trajnu 'kenosis' (ogoljenje sebe, samopredanje) koja stvara Crkvu.”[10]

Redovništvo je evanđeoski radikalizam u posebnoj stilizaciji, koji se duboko ukorjenjuje u evanđelje i Crkvu. To je jedan oblik kako Crkva živi evanđelje. Postoje i drugi oblici, drugi načini života. Zato je Crkvi potreban pluralizam.

Redovništvo je karizmatski pokret koji svjedoči prisutnost i djelovanje Duha. Ono je proročki znak stanja u kojem se Crkva nalazi, i u koji ima potpuno prijeći. Ono čuva Crkvu od zaborava auten-tičnog evanđelja i od pogubnih kompromisa. Zbog svoga duhovskog podrijetla i svoje sociološke usmjerenosti redovništvo je znak sveopćega bratstva koje povezuje sve ljude u zajednicu tijela Kristova da budu ljudima kriterij života. Sve to pretpostavlja povezanost a ne odvajanje, otvorenost a ne zatvaranje, vjernost i budnost a ne lažnu sigurnost i uspavanost.[11]

Redovništvo je nastalo u Crkvi kao plod crkvenosti kršćanstva. Ono je karizma u Crkvi i za Crkvu, ali ne u oprečnosti sa strukturama crkvene hijerarhije, nego u komplementarnosti i služenju. Redovništvo predstavlja znak trajne svetosti same Crkve, ono je i najočitiji primjer duhovnog i apostolskog pluralizma u Crkvi.[12]

Iako je redovništvo “javna” karizma, dana za opće dobro cijele Crkve, ipak je to dar koji svaka osoba pojedinačno prima od Krista. Poziv na put evanđeoskih savjeta rađa se u nutarnjem susretu s Kristovom ljubavlju; a njegova je ljubav otkupiteljska. Krist zove snagom te otkupiteljske ljubavi. U oblikovanju zvanja susret s tom otkupiteljskom ljubavlju je nešto posve osobno. Kad vas je “Krist pogledao i zavolio vas”, piše papa Ivan Pavao II., “pozvavši svakoga i svaku od vas, dragi redovnici i redovnice, ona otkupiteljska ljubav bila je darovana posve određenoj osobi, i ujedno je dobila zaručnički značaj: postala je ljubav izabranja. Ta ljubav zahvaća čitavu osobu, njezinu dušu i tijelo, bio muškarac ili žena, njezin osobni 'ja', koji je jedini i neponovljiv.”[13]

Bit je redovništva, dakle, slobodno osobno prihvaćanje ponuđenog Božjeg dara na opće dobro Crkve i svijeta. To je temeljna oznaka redovničkog identiteta, bez obzira na povijesne naglaske koje je redovništvo poprimalo u suživotu s društvenim i kulturnim prilikama i utjecajima.

REDOVNIŠTVO KROZ POVIJEST – TIPOVI I NAGLASCI

U povijesti redovništva iskristalizirali su se različiti tipovi redovničkog identiteta, koji su – u većoj ili manjoj mjeri – uspješno ostvareni i/ili ostvarivani:[14]redovnički perfekcionizam (“stalež savršenstva”), tradicionalna perspektiva (tomizam). Nije riječ o tome da su svi redovnici (bili) savršeni, nego taj redovnički stalež nudi(o je) najbolja sredstva na putu prema savršenosti. Nakon II. vat. koncila prisutne su i druge perspektive, osobito

- evanđeoski radikalizam (“imitatio Christi”, nasljedovanje Krista), posebno naglašen u crkvenim dokumentima, a temelji se na evanđeoskim savjetima i Isusovim izričajima (logijama). Posebno ga zastupa J.M.R. Tillard

- transcedentalizam (“svetost” i “priziv onostranosti”), življenje eshatološke i transcendentne dimenzije kršćanskog života čini identitet redovničkog poziva. Za ovu viziju se posebno zalaže K. Rahner;

- projekt kršćanskih vrijednosti (“kršćanski humanizam”). E. Schillebeckx i L. Gutierez zalažu se za antropološki oblik kršćanskog bivovanja, izražen psihopedagoškom sintagmom “projekt kršćanskih vrijednosti”. Na tom antropološkom planu oni jedino i vide razliku između redovničkog i laičkog poziva;

- proročka solidarnost (posebno s rubnima, “siromasima”), perspektiva osobito prisutna u Trećem svijetu, gdje zajedno s “teologijom oslobođenja” uživa izrazite simpatije, što je vidljivo i u dokumentima Latinsko-američke Crkve. Vidljiva je i u duhu i konstitucijama nekih redovničkih zajednica[15];

- komplementarnost redovničkog poziva s drugim oblicima života u Crkvi, perspektiva koja ne isključuje druge, nego ih dovodi u odnos interakcije. Ono što posebno treba njegovati jest: svijest različitosti darova i službi, ali i uzajamnosti i suradnje u njihovu prakticiranju, prvenstvo eklezijalnog, apostolsko zalaganje u okviru općeg poslanja Crkve, naglašena proročka uloga, te vanjsko “misijsko” i unutarnje “obnovno” poslanje.

- cjelovit odgoj – suvremena perspektiva, osobito naglašena u novijim crkvenim dokumentima i stručnoj literaturi (FSE – LOOZ, Cencini, IM).

REDOVNIŠTVO U KRIZI

Unatoč bogatom povijesnom iskustvu, velikoj sposobnosti prilagodbe i dubokom ukorjenjenja u različite društvene i kulturne prilike, današnje redovništvo kao da je iznenađeno svime što se zbiva u svijetu i što se postavlja preda nj kao izazov. Već dulje vrijeme govori se o krizi redovništva, a to se vidi, s jedne strane u nedovoljnoj jasnoći vizije redovništva i pojedinih redova, a s druge strane u opadanju zvanja i “izjednačavanju”, uopćavanju i stoga razvodnjavanju redovničkih karizmi, zbog čega dolazi do njihove (barem djelomične) neprepoznatljivosti i neprivlačnosti.

Papa Ivan Pavao II. u razgovoru s redovničkim poglavarima kaže: “Redovnički je život u krizi.  U godinama odmah nakon II. vat.koncila vladala je kriza; možemo je nazvati krizom identiteta. Više redovnika postavljalo je pitanje: kakav smisao ima moje zvanje i zvanje moje ustanove? Koje je specifično poslanje redovnika danas u Crkvi i u svijetu? U okviru te krize vidjeli smo jaki pad zvanja, osobito na Zapadu. Mnogi su otišli...”[16]

“Treba reći da je kriza u redovničkom životu samo jedan vid opće krize, osobito krize u Crkvi, koja je osjetljivo uzdrmana u svojim tradicijama, u svojim strukturama – pa zato i u svom identitetu. Crkva i redovnički život su povezani: redovnički je život dar Gospodinov Crkvi. To je konstitutivni element Crkve i izraz njezine vitalnosti. To znači da treba vratiti redovničkom životu njegovo mjesto u Crkvi, i tako će izaći iz krize. Toga moraju biti svjesni oni koji su odgovorni u Crkvi i u redov-ničkom životu. Svaki na svom mjestu treba učiniti ono što o njemu ovisi da posvećeni život bude poznat, priznat, cijenjen i pomagan, i to na svim razinama: zvanja, odgoja, poslanja.”[17]

No, kriza u Crkvi nije izoliran problem, koji pogađa samo Crkvu. Danas su u krizi sve institucije. Osobito nakon pada velikih ideologija, svijet se pomalo gubi u plićaku “slabe misli” i u diktaturi relativizma (Benedikt XVI). To znači da nema općeprihvaćenih čvrstih uporišta istine, jer sve je tobože “istovrijedno”, svi imaju jednaka prava proglašavati ili čak nametati “svoju istinu” o čovjeku, njegovu smislu postojanja, svrsi  i cilju ovozemnog putovanja. Tu je Crkva pozvana snažno navijestiti Istinu Isusa Krista, i biti u tome “prva crta” obrane čovjekova dostojanstva (svetost braka i obitelji, katolički društveni nauk, poslovna etika, očuvanje mira, napredak i blagostanje čovječanstva) te novog “proboja” Riječi u život ljudi (nova evangelizacija, navještanje i svjedočenje vjernika i redovnika).[18]

SUVREMENO RASLOJAVANJE REDOVNIŠTVA

 U ovom “kriznom” vremenu redovništva, možemo uočiti da postoji određeno unutarnje raslojavanje današnjeg redovništva. I zato se ne može jednoznačno odgovoriti na pitanja: Postoji li kriza i kakva je to kriza? Tko i kako traži rješenja na tu krizu? Ustanove, pojedinci, samo neki ili svi? Mogli bismo naprotiv navesti nekoliko podskupina raslojenog redovništva, koje se različito odnose prema problemu redovničkog identiteta

-  umorni i zasićeni (“istrošeni”). Zbog neostvarenih, možda nerealnih želja i očekivanja oni su se “predali”, nemaju više nikakve nade, ništa ne traže, ni za čim ne tragaju, nemaju volje za obnovu

-  zadovoljni i profesionalni (“ostvareni”). Oni znaju da svijet ne ovisi o njima, imaju svoj mali svijet u kojem se dobro snalaze, vrše ono što moraju i u tome nalaze svoje zadovoljstvo;

-  tražitelji i inovatori (“nemirni duhovi”). Osjećaju da moraju pomoći nositi teret svojoj braći, u zajednici i u svijetu. Zato traže nove načine i mogućnosti da dignu suživot na višu razinu kvalitete. Svojim izvornim pristupom, stavovima i mentalitetom “zadaju probleme” već uhodanim rješenjima i “zdravim redovnicima”;

- rezignirani i revoltirani (“raz-očarani”). Njima “sve ide krivo”. “Taj svijet je poludio”. Osci-liraju između pasivizma kojim opravdavaju svoju nemoć i ekstremizma raznih vrsta kojim bi željeli riješiti prije svega svoj osobni problem, a ne biti “znak i ostvarenje Božje ljubavi u svijetu”.[19]  Veoma su slični prvoj skupini,  s tom razlikom što se oni uklapaju “u prirodni proces starenja”, a ovi se služe “revolucionarnim metodama”.

Svaka od tih skupina ima svoj identitet o kojem treba voditi računa, ako se ne želi apstraktno govoriti o konkretnom redovničkom problemu. U analizi i rješenju tim problema treba uvijek polaziti od mjerodavnih crkvenih dokumenata o redovništvu i redovničkom identitetu.

 IZGRADNJA REDOVNIČKOG IDENTITETA – ZADAĆA POJEDINCA I ZAJEDNICE

Redovništvo se ne živi u hermetički zatvorenu prostoru i vremenu, nego podliježe svim utjecajima ljudskog življenja. Zato će se ti utjecaji odraziti i na redovničkom identitetu, na njegovoj izgradnji. Stoga nas ne zanima prvenstveno statični, apstraktni odnos, već dinamični, životni. A taj  se izgrađuje prvenstveno po odgoju i obrazovanju kao procesu rasta do punine mjere Kristove, te po društveno-političkom, kulturnom, crkveno‑vjerničkom djelovanju. Identitet je načelo (ključ struktu-riranja) svega odgoja i obrazovanja, a ujedno i konačni cilj kojemu teži sav odgoj i obrazovanje.

   Promatran u svojoj dinamičnoj perspektivi redovnički identitet je cilj odgoja, a sastoji se u tome da surađujemo s Duhom Božjim koji nas vodi i prosvjetljuje, kako bi dar našega poziva učinio zbiljskim i osobnim. Vodeći računa o stvarnim prilikama svijeta i njegovim zahtjevima – jer u njemu živimo i djelujemo – dajemo s njim svoj odgovor dozrijevajući kao ljudi, kršćani i redovnici‑apostoli, te postajući pastiri-odgajatelji u vjeri, u stilu koji je vlastit našoj karizmi. Trajno težimo postizanju sve veće jasnoće Gospodinova poziva i osjećanju zvanja kao iskustva vjere. Zauzimamo se cijelim životnim zanosom za ostvarenje svoga osobnog identiteta, odgovarajući dan za danom na Božje traženje u sadašnjem trenutku i osjećajući zvanje kao iskustvo zalaganja, proaktivnosti. U postup-nom produbljenju odnosa između vlastitog osobnog zvanja i zvanja zajednice, sve točnije prenosimo sliku koju imamo o sebi u izraze i jezik zajedničarskog poslanja, prihvaćajući sve njegove posljedice u svom načinu postojanja, osjećanja, djelovanja: živimo svoje zvanje kao iskustvo identifikacije.[20]

Odgojna svrha ili cilj odgoja, u ovoj perspektivi kršćansko‑humanističke antropologije, može se označiti kao napredovanje do potpune integracije (objedinjenja) svih ljudskih dimenzija (čuvstvene, voljne, razumske, djelatne, društvene) u skladnu osobnost. To podrazumijeva izgradnju životnog projekta koji u sebi uključuje pozitivne crte osobnosti: proaktivnost (ne reaktivnost), sebedarje‑ljubav (ne samoživost i sebičnost), razboritu kreativnost (ne pasivnost i ne destruktivnu kreativnost), zatim diferenciranu cjelokupnost (ne fuziju elemenata niti predominaciju jednih nad drugima), motivacijsku autonomiju (ne prisilno neurotično djelovanje), dinamičnost i dosljednost (ne zbrku i neodgovornost).[21]Cilj je dakle izgraditi “sustav značenja”, ostvariti “projekt vrijed-nosti”, što je obilježje autentičnog ljudskog djelovanja, a redovništvo po svojoj naravi teži upravo za ostvarenjem takva, životno ukorijenjena i eshatološki usmjerena projekta!

U tom smislu kanonsko pravo određuje: “Neka odgajanje i obrazovanje bude sustavno, prila-gođeno shvaćanju članova, duhovno i apostolsko, znanstveno i ujedno praktično.”[22]  "Neka redov-nici svega života brižljivo nastavljaju svoj duhovni, znanstveni i praktični odgoj i obrazovanje; poglavari pak neka im za to osiguraju sredstva i vrijeme."[23]

Iz ovih izričaja vidimo da je to proces koji traje cijeli život, pa ga zato i zovemo trajni (perma-nentni) odgoj. To proizlazi iz Božjeg poziva koji je uvijek nov, izazovan i neponovljiv. Zato je i “karizma redovničkog života u određenoj ustanovi živa milost koju treba prihvaćati i živjeti u često posve novim okolnostima.”[24] Ovaj trajni odgoj je sveopći proces obnavljanja koji zahvaća sve vidove redovnikove osobe te same ustanove u cijelosti. Njegovi razni aspekti su neodvojivi i uzajam-no utječu na život svakog redovnika i zajednice. Možemo spomenuti sljedeće vidike: život po Duhu (duhovnost), sudjelovanje u životu Crkve (crkvenost), doktrinarna i pastoralna obnova (suvreme-nost), vjernost vlastitoj karizmi (autentičnost).[25]

Unatoč trajnosti tog procesa postoje posebna vremena koja mogu predstavljati trenutke krize:

‑ prijelaz iz početnog odgoja i obrazovanja na prvo iskustvo samostalnijeg života,

‑ desetak godina od doživotnog zavjetovanja, kada se pojavljuje opasnost 'uhodanog' života i gubitka poleta,

‑ puna zrelost koja nerijetko nosi opasnost individualizma,

‑ trenuci teških kriza, pod utjecajem vanjskih čimbenika,

‑ časovi potpunog povlačenja iz akcije zbog starosti, nemoći...[26]

OBNOVOM DO AUTENTIČNOSTI REDOVNIČKOG IDENTITETA

PC naglašava potrebu prilagođavanja novim uvjetima i ujedno povratak izvorima. Kako obnova može biti “povratak na izvore”, u prošlost? Ne očituje li se tu paradoksalna narav “prila-gođene obnove redovničkog života”?[27]

   Istovjetnost obnove i povratak izvorima tumači se samom prirodom kršćanskog života. A ta je da nam je u Isusu Kristu, početniku života, sve dano, i to u punini. I samo živeći intimni odnos s njim i mi možemo u punini živjeti svoje ljudsko i kršćansko dostojanstvo, svoj autentični redovnički poziv i vlastiti identitet. U tom smislu put autentičnom redovničkom životu jest put izvoru toga života, put osobnom odnosu s Kristom. I samo taj osobni odnos s njim može jamčiti i drugi element “prila-gođene obnove”, naime ukorijenjenost u vrijeme i prilike, mentalitet i duh današnjeg čovjeka. I ovdje se očituje dvostruka vjernost: vjernost izvorima (Bogu, Isusu Kristu, karizmi) i vjernost suputniku, čovjeku. Možemo tako govoriti o utjelovljenju redovničke obnove, karizmatski duh se inkarnira u čovjekovu svagdašnjicu!

Obnova se mora izvršiti “pod utjecajem Duha Svetoga i pod vodstvom Crkve”.[28]  Obnova nije dakle zadatak samo ljudskih sila, već prvenstveno inicijativa Duha, koji je protagonist sve crkvene obnove, svega života “u Kristu”.

Nevidljivom ravnanju Duha koncil pridružuje i vidljivo ravnanje, “vodstvo Crkve”, dajući tome izrazu namjerno široko značenje, da se očituje i širina akcije i mnogostrukost subjekata, struktura, načina i sredstava te obnove. Pa kao što redovništvo po svom krsnom pozivu izvire iz opće Crkve, ono tako po svom cilju, ulozi i samoj obnovi uvire u opće tokove te iste Crkve, očitujući tako svoju crkvenost, služeći istim ciljevima kao i sama Crkva, tj. pripremanju i ostvarenju Božjeg kraljev-stva. Temeljna načela obnove jesu ujedno elementi redovničkog identiteta:[29]  Krist Evanđelja kojeg se proučava, nasljeduje, svjedoči i propovijeda,

- vlastita narav pojedine ustanove - provjeravanje autentičnosti, njegovanje “zdravih tradicija”, traženje novih mogućnosti, a sve to za dobro sveopće Crkve,

-  sudjelovanje u životu Crkve -  ne samo prema svojoj naravi i posebnoj djelatnosti, nego i u općem životu Crkve, i to na svim područjima: biblijskom, liturgijskom, dogmatskom, pastoralnom, ekumenskom, misijskom i socijalnom.[30]  Ništa od onog što se događa u Crkvi ne može biti strano redovničkim ustanovama,

- poznavanje svijeta ‑ to je novost! Prije se više isticala odijeljenost od svijeta, “fuga mundi”. Dekret traži bolje poznavanje današnjih prilika kao nužan uvjet obnove i vjernosti Kristu samome, prisutnom u svakom čovjeku, posebno onom najpotrebnijem, kakav je i sam bio. Cilj je da redovnici “u svjetlu vjere s razumijevanjem prosuđuju okolnosti suvremenog svijeta” radi što plodnijeg apostolata,

-  duhovna obnova ‑ neophodan uvjet svake obnove. Narav te obnove jest nasljedovanje Krista i sjedinjenje s Bogom, što je i prvotni cilj redovničkog života.

Prema duhu pojedine ustanove mogu se nadodati i drugi specifični elementi: pastoralna ljubav kao nadahnjitenjica obnove, posebna naklonost i ljubav prema rubnima, ljubaznost kao stil ophođenja i komuniciranja, obiteljski duh, optimizam i radost, radinost i mudrost, preventiva i suradnja...[31]

“Način života, molitve i rada neka se svagdje, a napose u misijskim krajevima, primjereno uskladi s današnjim fizičkim i psihičkim sposobnostima članova; a prema zahtjevima naravi svake pojedine ustanove neka se uskladi s potrebama apostolata, sa zahtjevima kulture, s društvenim i ekonomskim okolnostima...”[32] Ovo podrazumijeva “ljudsku mjeru”redovničkog života, usklađenost ljudske naravi i milosnog poziva, suradnju naravi i milosti. To pak “jedinstvo naravi i milosti” postiže se i najviše ovisi o odgoju članova. “Odgoj neka bude takav da se svi njegovi elementi skladno slijevaju te pridonose životnom jedinstvu svih članova.”[33] Kako se to jedinstvo na osobnoj razini može izraziti rječnikom suvremene znanosti, i što je zapravo cilj toga odgoja i koji mu je domet, već smo rekli u odjeljku o cilju odgoja.

OPĆA NAČELA PRILAGOĐENE OBNOVE

Sržni tekst za prilagođenu obnovu redovničkog života jest PC 2, pa ga ovdje donosimo u cijelosti: “Prilagođena obnova redovničkog života treba da jednako obuhvati: s jedne strane neprestano vraćanje na izvore svakog kršćanskog života kao i na izvorni duh redovničkih ustanova, a s druge strane njihovo prilagođivanje promijenjenim prilikama vremena. Tu obnovu treba izvršiti pod utjecajem Duha Svetoga i pod vodstvom Crkve prema slijedećim načelima:

a) Vrhovno je pravilo redovničkog života: slijediti Krista kako je to izloženo u Evanđelju. To ima važiti kao vrhovno načelo svim redovničkim ustanovama.

b) dobro je za Crkvu da ustanove imaju posebnu narav i vlastitu zadaću. Stoga neka sve one dobro upoznaju i vjerno slijede duh utemeljitelja i njegove posebne nakane kao i zdrave tradicije,  što sve sačinjava baštinu svake pojedine redovničke ustanove.

c) Sve ustanove neka sudjeluju u životu Crkve i neka prema svojoj vlastitoj naravi prihvate kao svoje te svim silama promiču njezine pothvate i ciljeve na biblijskom, liturgijskom, dogmatskom, pastoralnom, ekumenskom, misijskom i socijalnom području.

d) Neka se ustanove zalažu da njihovi članovi steknu primjerno poznavanje prilika ljudi i vremenâ kao i potreba Crkve, tako da u svjetlu vjere s razumijevanjem prosuđuju okolnosti suvremenog svijeta te goreći apostolskim žarom uzmognu što uspješnije ljudima pritjecati u pomoć.

e) Budući da je redovnički život prije svega određen za to da njegovi članovi slijede Krista te se zavjetovanjem evanđeoskih savjeta s Bogom sjedine, sa svom ozbiljnošću valja uočiti da i najbolje prilagođivanje potrebama današnjega vremena neće biti uspješno ako ne bude prodahnuto duhov-nom obnovom, kojoj i u vanjskom djelovanju uvijek treba davati prvenstvo.”[34]

TEŠKOĆE U OSTVARIVANJU REDOVNIČKOG IDENTITETA

U ostvarivanju redovničkog identiteta postoje razne teškoće i o njima treba voditi računa. Nabrojit ćemo samo najznačajnije.[35]         

- Poteškoće koje proizlaze iz promijenjenog shvaćanja čovjeka, društva i svijeta (filozofija života),

- Poteškoće koje nastaju iz nedovoljne ucijepljenosti u konkretno društvo u kojemu naše redovni-štvo danas živi (površnost),

- Poteškoće koje proizlaze iz naše eklezijalne situacije (nedovoljna svijest ucijepljenosti u Crkvu i suodgovornosti za nju),

- Poteškoće koje proizlaze iz nejasnoće vlastite karizme (nepoznavanje autentične karizme i težnja “prilagođavanja karizme na “vlastitu mjeru“ i osobno viđenje,

- Poteškoće koje proizlaze iz materijalizacije poziva (konkretno ostvarenje poziva koje ne vodi računa o evanđeoskoj i karizmatskoj dimenziji).

Jasno je da svaka od mogućih dijagnoza zahtijeva različit pristup i različitu terapiju.

ZAKLJUČAK

Ovo naše razmišljanje o redovništvu i redovničkom identitetu mogli bismo završiti snažnim mislima s jednog eminentnog crkvenog skupa. “Mjesna Crkva čini prostor u kojem se redovnički život, 'posvećen Bogu na dobro cijele Crkve', može potpuno i stvaralački izraziti... Prvi doprinos redovnika i redovnica zajednici vjernika dolazi od njihova postojanja kao redovničkih osoba: 'Ono što vrijedi kod redovničkih osoba nije toliko to što čine, mnogo više je to što one predstavljaju kao Bogu posvećene osobe'. Njihova prisutnost je znak za 'poziv‑odgovor' na život radikalno prožet evanđeljem, što čini pravi smisao života svake... redovničke osobe.”[36]

Iz toga proizlazi briga za dosljedno davanje svjedočanstva kao vjernosti pozivu koja usrećuje, kao vedrine života primjerenog Evanđelju i kao predanosti u služenju Crkvi i svijetu. “Neka cijelim svojim životom... svjedoče za Kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta i koje nikad ne prolazi.”[37]

REDOVNIŠTVO JE POEZIJA CRKVE  I PROROŠTVO BUDUĆEGA SVIJETA

Za sam kraj evo i jednog pitanja, nadam se da nije neumjesno, a sigurno je u skladu s našom temom i dosadašnjim razmišljanjem – Nisu li danas redovnici, kao i pjesnici, čuđenje u svijetu? Može li pjesništvo i redovništvo promijeniti suvremeni svijet?

Osobno vjerujem da redovništvo može promijeniti svijet. To mu je zapravo poziv i smisao. To što su redovnici, kao i pjesnici, čuđenje u svijetu, to je šansa da svi koji se čude, u nama vide i odgonetnu znak, tj. otkriju viziju budućega svijeta.

Pjesnici su čuđenje u svijetu, jer promatraju svijet drukčije od drugih ljudi. Imaju “svoju” viziju. Poezija je po svojoj naravi vizija svijeta. Za ostvarenje svoje vizije čovjek je spreman sve učiniti. Redovništvo je po svojoj naravi poezija Crkve, tj. vizija i (početno) ostvarenje onoga svijeta koji se ima dogoditi na kraju vremena. Redovništvo je radikalan iskaz vjere u zbilju Božjega kraljevstva, koje se naviješta i živi već sada i ovdje na “redovnički” način, tj. kao ono “jedino potrebno” (usp. Lk 10,42). Poezija i redovništvo su slični i povezani po projekciji budućega svijeta, za razliku od ovoga svijeta pritisnuta problemima, koji su često nametnuti i teško pritišću čovjeka, a ništa ne pridonose njegovoj humanizaciji. Biti pjesnik i biti redovnik znači neku negaciju ove zbilje, “izlazak” iz “ovoga svijeta” i projekciju u onaj koji obećaje sretnu budućnost. Uspjeh ovisi o tome koliko smo povezani s Autorom projekta koji obećaje tu novu budućnost. Ako ostanemo vjerni nje-govu pozivu – ako ostanemo s njim, svjedočimo njegovu zbilju i naviještamo je svojim životom, to je radikalna promjena ovoga suvremenoga svijeta, dublja i učinkovitija od svih nasilnih revolucija, jer mijenja čovjekovo srce, a ne izvanjske okolnosti. Zato će čovjek ostati čovjek ako pjesnik postane. Redovnik će promijeniti svijet ako redovnik ostane!

Dakle, ponovimo, redovništvo nije prvenstveno ono što ono čini, nego ono što jest i što živi. Ono je znak i ostvarenje – tj. sakrament – spasenja, i to ne samo redovništva nego i Crkve u cjelini, i cijeloga svijeta. Redovništvo je proroštvo, jer što ono sada živi kao dragovoljan izbor, to će cijela Crkva živjeti u punini (na kraju vremena). Redovništvo je ekleziološka vizija svijeta, odraz savršenstva, zajedništva i potpunog ostvarenja Crkve kao vidljivog kraljevstva Božjega. Ono je eshatološka dimenzija Crkve – jer živi već sada ono što će Crkva i svijet živjeti tek u konačnici vremena (proroštvo života, KUPŽ i DAŽ - KVRPP Istražujte..., Zagreb, 2015, str. 28...).

Biti autentičan redovnik/ca znak je izabranja, posvećenja, poslanja i spasenja. Dakle, cjelovite i potpune ostvarenosti (do punine mjere Kristove) ljudske i vjerničke osobe!

“Blažena/i ti što povjerova!”

PROBLEMI I PITANJA

(povezani s redovničkim identitetom i poslanjem)

1. Identitet redovništva odčitava se i u određenoj napetosti prema svijetu, iz koga je uzeto, ali kojemu “ne pripada”. U općoj klimi “demokratičnosti” može li redovništvo biti dovoljno “radikalno” u pogledu rješenja bitnih ljudskih pitanja!?

2. Redovništvo je inovacija i korektiv za veliku Crkvu. Nije li Crkva II. vat. koncilom pretekla samo redovništvo!? Treba li redovništvo neki svoj “koncil” ili neku posebnu krizu da bi opet postalo izazovno!?

3. Vjernost karizmi jest nastavak identiteta. Nije li međutim ta vjernost (katkad, ili često) uzrok petrifikaciji, učmalosti, pa time i izdaji prvotne karizme!? Može li se izgraditi dinamička vjernost koja će omogućiti autentični redovnički identitet!?

4. Nasljedovanje Krista jest središnji dio kršćanskog i redovničkog poziva. Kako se to odnosi s originalnošću svakog čovjeka, njegovom slobodom, povijesnim trenutkom, duhom vremena!?

5. Redovništvo je izazovi priziv transcendentalnih, eshatoloških vrijednosti, i duboka ukorijenjenost “u situaciju” čovjeka, svakoga čovjeka. Uspijeva li redovništvo autentično ostvariti obje ove “vjernosti”!?

6. Kriza redovničkog identiteta (ukoliko postoji) nije kriza podmlatka, nego funkcije redovništva!?

7. Odgoj i obrazovanje je redovan put u postizanju identifikacije pojedinca s redovničkom zajednicom. Je li i redovan put u postizanju zrelog vjerničkog identiteta!?

8. Zavjeti su “znak” i “ostvarenje” redovničkog identiteta. Koliko su doista osobni put zrelosti u vjeri!? Nisu li često “izigrani”, formalizirani, neefikasni!? Više zaštita nego izazov i život!?  Više iluzija (“kao da”), nego križ koji vodi u život i uskrsnuće!?

9. Je li redovništvo doista “zaručništvo”? Očekuje li “budno” i s nadom Gospodinov dolazak? Ili je to falsificiranje “očekivanja” i odlaganje konačnog dolaska!?

10. Je li redovništvo “poezija Crkve”, “proroštvo budućega svijeta” ili tek mučno nošenje križa, zatvorenost u patnju preživljavanja, bez radikalne težnje za “onostranošću”!? Je li moje redovništvo “poezija života”, tj. radosno i potpuno predanje Kristu i njegovoj stvari!?

11. Može li redovništvo “stresti sa sebe rđu” povijesnih naplavina i ponovno biti izvorna kristovska novost koja oduševljava (o-duhovljuje) ljudski život!?

12. Tko sam ja kao redovnik/ica u svojoj zajednici – “znak” i “sredstvo” (sakrament) žive izvorne karizme, ili tek jedan broj u instituciji!?

13. Kad molim Gospodina da “pošalje radnike u svoju žetvu” – za što molim: da Bog nastavi svoje ili naše djelo!? Jesam li spreman iskreno moliti i prihvatiti uslišanje te molitve!?

14. Koliko je redovništvo podložno društvenim i kulturnim uvjetovanostima i promjenama. Je li sposobno i spremno mijenjati ih, a time mijenjati svijet!? Je li redovništvo uopće subjekt društvenih, kulturnih i duhovnih događanja, ili tek povijesni i kulturološki proizvod, institucionalni ostatak nekadašnje karizme!?

BIBLIOGRAFIJA (važnija): II. vat. sabor: GS; GE; OT; PC; Ivan Pavao II: PDV, VC, Otac i učitelj mladeži, CEC, RFIS; CIVCSVA, PI; ODBS - Načela i norme – Ratio fundamentalis institutionis et studiorum, KSC, 2002; Odgajati mlade u vjeri; Viganò-Aubry-Schepens, Duhovno vodstvo; C.M. Martini, Bog odgaja svoj narod; A. Cencini, Tajnovitost poziva, KSC 1999; ISTI, Osobna povijest tajne, KSC, 2000; RPKL, KSC, Zagreb, 1991; LOOZ – (u pripremi - izabrani pojmovi); Ivan Pavao II., Enciklika Crkvi u Hrvata, Zagreb, KS 1998; Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, Istražujte. Posvećenim muškarcima i ženama u hodu za Božjim znakovima, HKVRPP, Zagreb, 2015.

Redovnički dan

• Kronologija
• Predavanja i prigodni tekstovi
• Fotogalerija