28.10.2014

Duhovna obnova i provincijsko hodočašće ŠŠF u Široki Brijeg

Na susretu Školskih sestara franjevki mostarske Provincije okupilo se oko 120 sestara, a predvoditelj je bio fra Tomislav Pervan, duhovnik sestara.

U subotu, 25. listopada 2014., tradicionalnim provincijskim hodočašćem u širokobriješko svetište započeo je program mjesečnih duhovnih obnova za sestre. Tema ovogodišnjeg hodočašća i duhovne obnove koja je okupila oko 120 sestara sa pomlatkom Provincije bila je „S Marijom u Crkvi koja izlazi“, a predvoditelj je bio fra Tomislav Pervan, duhovnik sestara.

Nakon uvodne molitve kod ratnoga skloništa u samostanskome vrtu sestre su se moleći Krunicu u procesiji uputile u crkvu gdje ih je riječima dobrodošlice, u ime samostanskog bratstva, pozdravio gvardijan fra Tomislav Puljić.

„Marijin mjesec pa tako i ova subota krasna su prilika da, oslobođene od svakodnevnih poslova i briga, malo zastanemo i okupljene oko Marije uronimo u otajstvo naše vjere, kazala je u svom obraćanju sestrama prov. zamjenica s. Zdenka Kozina te nadodala: „Kao hodočasnici koji znaju u koga treba staviti svoju nadu zamolimo Gospu da majčinskim plaštem zakrili našu Zajednicu i sve sestre, kako ovdje okupljene tako i bolesne i nemoćne te one po svijetu razasute. Neka nas pouči da ne možemo donijeti plodove ljubavi, prije nego li u središtu srca zasadimo stablo križa. Neka nas opere Krv Njezina Sina da svoje posvećenje radosno prinesemo Bogu Ocu, da do smrti ostanemo vjerne zahtjevima svetog Evanđelja poput širokobrijeških svjedoka u Franjinu habitu. Oni koji su u suočavanju sa svojim progoniteljima išli dotle da su na samom stratištu znakom križa davali odrješenje neprijateljima svojim prisvajajući tako Isusove riječi i molitvu prvomučenika Stjepana: Gospodine ne uzmi im ovo za grijeh! (Dj 7,60) neka nam budu uzor i zagovor na putu.“

U predavanju o temi duhovne obnove fra Tomislav je naglasio kako papa Franjo od svojih prvih nastupa oslikava Crkvu, njezin identitet i poslanje skrećući pozornost na Crkvu koja je, prema Evanđelju, jedino moguća, a to je „Crkva koja izlazi na periferije svijeta i života i naviješta Evanđelje svima, u svim okolnostima, bez oklijevanja, nevoljkosti i straha nudeći milosrdnog Isusa koji se ne umara praštati“. Pojasnio je zatim kako se taj misionarski dinamizam Crkve koji naglašava Papa odnosi i na obnovu posvećenog života jer su i redovnici i redovnice pozvani „izaći“ iz vlastite udobnosti i polaganja nade u zemaljski uspjeh, iz kulture individualizma i posvjetovnjačenja od kojih samostanskom klauzurom nismo zaštićeni… Oslanjajući se na izviješća Lukina evanđelja fra Tomislav je istaknuo Marijinu sposobnost da u svim etapama svoga hoda, od nazaretskog do jeruzalemskog doma, sačuva unutarnji stav slušanja, kako bi o svakom događaju mogla razmatrati u tišini svoga srca i u razmatranju pred Bogom mogla shvatiti Božju volju i Njegove planove učiniti svojim planovima. Nasuprot Marijinoj spremnosti i prihvaćanju Božjega poziva prikazao je otpor i nevjernost Izabranog naroda Savezu s Bogom u kojima se zrcali i naša duhovna borba i rast u vjeri. Prema uzoru na Mariju, sv. Franju i tolike svece kao protežnicu našeg zadanoga hoda tijekom godine koja će, prema Papinoj odluci, biti Godina posvećenog života fra Tomislav je istaknuo „egzodus prema dolje“. Zaokret u životu, unutarnju pretvorbu, usmjerenje srca i duha Bogu, stalnu orijentaciju na Boga koja se ne očituje u kolikoći našeg posla nego u kvaliteti našeg zajedništva…

Potom je uslijedilo pokorničko bogoslužje i pojedinačna sv. ispovijed. Program je nastavljen klanjanjem Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Molitvu klanjanja pjesmom su pratile naše najmlađe, a Euharistijsko slavlje je obogatio sestarski zbor pod ravnanjem s. Mire Majić i uz orguljašku pratnju s. Bibijane Ćurlin.

Prigodnu homiliju fra Tomislav je temeljio na tumačenju odsječka iz Poslanice Efežanima (4,7-16) naglašavajući personalnost vjere sažete u ljubavi što je temelj teološke misli pape Emeritusa, jednoga od hrabrih i pravih istinotražitelja: „Govoriti o kršćanskome poimanju ljubavi i istine znači ujedno govoriti i o Bogu koji je prava Ljubav, jedina Istina i savršena Sloboda. U Isusu Kristu preklapaju se i podudaraju istina i ljubav tako da činiti istinu, istinovati u ljubavi, postaje temeljnom odrednicom kršćanske egzistencije i mjerilom je svakoga pravoga humanizma. Čovjek u konačnici živi od ljubavi i za ljubav, a ta se ljubav do krajnjih granica utjelovila u osobi Isusa Krista. Nitko ne može živjeti ne prihvati li sebe kao osobu. Nitko ne može prihvatiti sebe, ako prethodno nije od nekoga prihvaćen i ljubljen. Kršćanska vjera živi od toga da ne postoji samo objektivni smisao nego da me taj smisao poznaje i ljubi. Stvorenju kojim vlada strast za istinom izlazi ususret Istina koja je Ljubav – Isus Krist pa Kristovi učenici s pravom i oduševljenjem mogu kliknuti da je „breme istine postalo lako (Mt 11,30) onoga trenutka kada je Istina došla i uzljubila nas i našu krivnju spalila u ognju svoje ljubavi. A gdje se istina povezuje s ljubavlju, postaje ona mogućnošću koja se čovjeku ne nameće, nego u slobodi preuzima. Po njoj čovjek usmjeruje svoj život i osmišljava vlastito bivovanje. Ona nije vječna daljina, već iziskuje svakodnevne odgovore od čovjeka, napor nadilaženja vlastitih interesa i stupanja u odnos s vječnošću u kojoj će se smiriti nemirno srce naše.“

Na kraju misnoga slavlja s. Zdenka je zahvalila fra Tomislavu na darovanom vremenu i poticajima i usmjerenjima na hrabri „izlazak prema dolje“ – za upuštanje u život kakav je živjela Blažena Djevica Marija u stalnoj povezanosti i ljubavi s Njezinim Sinom. Zahvalila je i svim sestrama na sudjelovanju, na požrtvovnosti i talentima kojima su doprinijele ozračju otvorenosti za govor Duha Svetoga i shvaćanje poruke važne za naš duhovni rast: „Iako naš misijski horizont najčešće ne prelazi granice samostanske radionice, kuhinje, bolnice ili učionice pozvane smo vjernošću Kristu i svome pozivu ‘otisnuti se od sebe’ te međusobno i onima ‘vani’ naviještati da je Evanđelje uistinu Radosna vijest.“

Pred crkvom je napravljena zajednička fotografija za provincijski arhiv. Sestre su se vratile svojim zajednicama okrijepljene molitvom, sestrinstvom i poticajima da Godina posvećenog života bude škola „umiranja sebi“ i približavanju „mjeri uzrasta punine Kristove“. (Ef 4,13 ). šsf/www.mostar.ssfcr.org