24.09.2011

Homilija biskupa Sudara na Misi uoči beatifikacije Drinskih mučenica

Mučeništva nema bez kulminacije mržnje, jednoga od najnižih nagona u čovjeku, kojom se drugom čovjeku oduzima život kao najveći Božji dar i okvir svega dobra.

Drugog dana trodnevnice uoči svečanog proglašenja blaženima Drinskih mučenica, tijekom Svete mise u crkvi Kraljice krunice u Sarajevu, u večernjim satima 21. rujna pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar uputio je prigodnu homiliju koju prenosimo u cijelosti:
 

DRINSKE MUČENICE – PRVE BLAŽENICE SESTARA KĆERI BOŽJE LJUBAVI – ZAŠTO?
Ef 4, 1-7; 11-13; Mt 9, 9-13
 

Trodnevnica kojom se pripremamo na proglašenje blaženima Drinskih mučenica nas nuka da, uz upoznavanje njihovih života i okolnosti u kojima su zasvjedočile svoju vjernost Bogu, se podsjetimo i na samo značenje kršćanskoga mučeništva. Živimo u vremenima olaka pridavanja ovoga časnoga naziva žrtvama nasilja i mržnje. Pa i u crkvenim poluslužbenim i službenim krugovima. A to nije bez ozbiljnih opasnosti! Oprostite mi što ću, zbog strahopoštovanja prema mučeništvu i ljubavi prema Drinskim mučenicama, svoje razmišljanje pročitati.

Mučeništva nema bez kulminacije mržnje, jednoga od najnižih nagona u čovjeku, kojom se drugom čovjeku oduzima život kao najveći Božji dar i okvir svega dobra. Promatrano s te, rekli bismo, ljudske i ovozemaljske strane mučeništvo nije cilj kojemu čovjek smije stremiti i kojemu se može radovati. Zato većina ljudi pa i vjernika zazire i od same pomisli da bi im život mogao biti na takav način oduzet. Stoga se i pred samim mučenicima osjećamo nekako nelagodno. Više ih sažalijevamo nego im zavidimo.

Mučeništvo nam je problematično i zbog toga jer ne znamo kako se odnositi prema mučiteljima. To je kod nas u Bosni i Hercegovini na poseban način osjetljivo jer kad odajemo počast i iskazujemo divljenje mučenicima kao da samim tim izričemo presudu mučiteljima. I to ne samo njima nego i narodu iz kojega potiču pa i Crkvi ili vjerskoj zajednici kojoj su, najčešće samo imenom, pripadali. A to je posve iskrivljeno shvaćanje i kriv osjećaj!

Mučeništvo u kršćanskoj teologiji, to jest promatrano u kontekstu Objave i vjere, je nešto daleko više i dublje od same činjenice nasilne, mučeničke smrti! Zapravo nasilna smrt postaje mučeništvom samo u kontekstu vjere, povjerenja u Boga i ljubavi prema čovještvu. I to one vjere koja od početnoga uvjerenja da Bog postoji, poput gorišičina zrna iz Isusove prispodobe, u srcu vjernika izrasta u stablo povjerenja i predanja te u ozračju milosti i životnih okolnosti donosi rod ljubavi. To stablo, hranjeno toplinom milosti, raste prema nebeskim visinama pružajući svoje grane i ogranke prema zemaljskim stvarnostima. Plod ljubavi i poklonstvene zahvalnosti prema Bogu podrazumijeva ljubav prema životu i svemu što ga sačinjava. Vjernik u čijem je srcu dozrio plod ljubavi prema Bogu i čovjeku zazire od smrti i mržnje. On, stoga, ne može željeti mučeništvo radi mučeništva! Vjernik i u mučeništvu ostaje vjeran Ljubavi pa zato i u smrti nazire i izabire život! U nasilnoj smrti prepoznati život i u mržnji ostati vjeran ljubavi može samo onaj tko je, poradi vjere u Boga i ljubavi prema čovjeku, svoj život stavio u službu tuđih života. Naime, kada je stavljen pred izbor između vjernosti i ljubavi prema Bogu i očuvanja vlastitoga života vjernik koji je dozrio u ljubavi mora izabrati Ljubav. Snagom te ljubavi, koja nije moguća bez svetosti, mučenik daje smisao i samoj smrti i otima se svakome besmislu pa i besmislu mržnje prema mučiteljima.

Upravo u kontekstu teologije kršćanskog mučeništva kao temeljnog opredjeljenja za Ljubav čini mi se posve normalno da su prve blaženice sestara Kćeri Božje ljubavi upravo mučenice. Naime, svaka nepatvorena ljubav, pa i ona savršena prema Bogu, uvijek je povezana s mukom izbora i cjeloživotnog opredjeljivanja. Stalna životna kušnja u mučeništvu kulminira smrtnom mukom izbora između darovane ljubavi prema Bogu i urođene ljubavi prema vlastitome životu. Tu ni ljudska logika ni trenutni zanos ne mogu podariti dostatnu snagu. Stoga nam se nameće pitanje, kojom snagom su se Drinske mučenice u vremenima i okolnostima mržnje odlučile za Ljubav? Odgovor nalazimo u govoru Božje riječi koju smo upravo čuli. One su, kako poziva i zaklinje sv. Pavao, živjele dostojno poziva kojim su pozvane. A bile su pozvane onim istim pozivom koji Bog, darujući mu život, upućuje svakome čovjeku. A to je poziv da Bogu, koji je Ljubav, uzvrati ljubavlju služeći čovjeku. Ove kćeri Božje ljubavi su Ljubav prihvatile kao pravilo svoga života. Prihvatile su skromni redovnički život u kojemu su svakodnevno umirale sebi da bi oživjele Bogu čineći Božju ljubav djelatnom u svijetu. Svladavajući svakodnevne kušnje darovale su život da bi ga u punini primile.

Tu božansku logiku shvaćaju samo oni koji suradnjom uzvraćaju na milost koja im je dana po mjeri dara Kristova. Prosvjetljenje i osnažene tom milošću mogle su i u užasavajućem skoku kroz prozoru prepoznati jedini put u život. Život i smrt Drinskih mučenica poučava da onaj tko samozatajno ostaje vjeran u malim svakidašnjim kušnjama vlastitoga poziva odolijevajući napasti da se u začaranome krugu vrti oko samoga sebe postaje vrijedan vjernosti i u trenutku kulminacije kušnje u mučeništvu. Njihovo kao i svako autentično mučeništvo nije ni slučaj ni iznenađenje niti sklop okolnosti iz kojih nije bilo drugog izlaza. Mučeništvo je kruna i vrhunac posve svjesnog opredjeljenja za vjernost. Posve sigurno je utvrđeno da su se Drinske mučenice do zadnjega nadale sretnome ishodu i da su vapile Isusu da ih spasi. Isto tako se pouzdano zna da su imale mogućnost izbora i u trenutku kada se sjena smrti nadvila nad njihove živote, kada ih je ruka smrti već bila dotakla. Posve ljudski bi bilo da je u dušama tih žena nadvladao strah od muka i smrti. Ali nije! I to zato jer su, očito je, cio život surađivale s Milošću koja ih je pripremala i na ovakav susret. Isus, zasigurno, nije prečuo njihov tjeskobni vapaj. Svoj odgovor im je dao u svome Kraljevstvu. Jeka toga odgovora, u svoj svojoj jačini i jasnoći, odzvanja danas Vrhbosanskom ali i cijelom sveopćom Crkvom. Njihovu vjernost i hrabrost Bog je okrunio pobjedom svoje Ljubavi i krunom njihova blaženstva! Onima koji vjeruju one su potvrda i poruka da je i u najgoremu vrtlogu mržnje moguće ostati u Ljubavi te da ni okrutnost mučenja niti dubina mutnih valova ljudskoga bezumlja i zvjerstva nisu mogla otrgnuti od blaženoga prijateljstva s Bogom one koje su mu se, po redovničkim zavjetima i čestitosti života, posve predale. Naprotiv, s Bogom se njihova okrutna smrt okrenula u kršćansko mučeništvo a iz mutne vode u svemu sjaju izronila očaravajuća ljepota njihova blaženstva.

Mučeništvo nije zatvoreno samo u odnos između Boga, mučenika i mučitelja. Stoga ni poruka ovoga mučeništva i proglašenja blaženima se ne iscrpljuje na čisto unutar crkvenome značenju blaženstva Drinskih mučenica. Ono, osim vjerske, ima i svoju društveno-povijesnu dimenziju. Bog je dopustio da s potocima ljudskom mržnjom prilivene krvi bude pomiješana i krv sestara koje nisu prihvatile mržnju. Dopustio je, a možda zbog nas i zbog našega i općeljudskoga spasenja i poželio, da u blatu neljudskosti zasjaju biseri čovječnosti. Kako je vjerniku utješno i ohrabrujuće da su se u i krvavome mulju našega udjela u nečovječnosti pojavili ljiljani evanđeoske ljudskosti! Zato smrt i crkveno priznaje Drinskih mučenica ima svoju ohrabrujuću, iscjeliteljsku i pomirbenu snagu koja se pretvara u poziv i izazov. I to, ponajprije, Družbi koja ih je u svetosti odnjegovala, Crkvi kojoj pripadaju i narodima iz kojih dolaze. Naime, ljekovitost njihove žrtve ljubavi umanjuje ubojitost otrova svih onih koji, i u njihovo i naše ime, tada nisu odoljeli a ni do danas ne odolijevaju zovu mržnje i zla. Njihovo mučeništvo i proglašenje blaženima utjelovljuje i uprisutnjuje evanđeosku obvezu opiranja zlu i biranja dobra u svim okolnostima i prema svim ljudima. I još više! Čudo njihove hrabrosti i izbor prije umrijeti nego se vlastitim idealima iznevjeriti budi nadu da je u onim kao i svim prethodnim i narednim vremenima zla na svim stranama bilo nama neznanih ali Bogu znanih svetaca i mučenika. Stoga su Drinske mučenice trajno podsjećanje na Isusovu pouku iz susreta u Zakejevoj kući: Božja milost je jača od ljudske grešnosti! Stoga ni jedno a ponajmanje ovo mučeništvo ne može biti prilika za osudu drugih nego kajanje i pročišćavanje vlastite grešnosti. Kako važna i kako aktualna poruka čovjeku i društvu ove svakim zlom napaćene zemlje! Dao Bog da tu poruku prihvatimo kao svoju a njihov primjer kao nadahnuće!