16.09.2017

Juniorke Školskih sestara franjevaka obnovile privremene zavjete u Mostaru

Sestra Matija Pačar, jedna od devet juniorki, napisala je osvrt i svoje iskustvo o činu obnove privremenih redovničkih zavjeta na godinu dana .

U utorak, 12. rujna 2017., u samostanu Svete Obitelji Školskih sestara franjevaka u Mostaru, devet sestara juniorki obnovile su privremene zavjete na godinu dana. Jedna od njih, s. Matija Pačar, napisala je osvrt i svoje iskustvo o tom događaju.

Malo je onih koji barem jednom u životu nisu čuli za misao sv. Franje: „Počnimo, braćo, ispočetka jer evo do sada nismo učinili ništa!“ Poznajući njegov život i činjenicu da ovu rečenicu izgovara pred kraj svog ovozemaljskog života, nemoguće je ne začuditi se tomu mišljenju. Zar je Franjo bio toliko slijep da nije vidio kako su za njim pošli mnogi? Zar nije primijetio da se propovijedanjem malene braće ipak nešto mijenja u sredini u kojoj borave? Zar nije prepoznao koliko je on sam značio svojoj braći koja su u njemu vidjela živoga Krista. Zar nije mogao prepoznati barem jednu obraćenu dušu koja je vidjevši njegovu jednostavnost ponovno krenula Gospodinu u susret? Ova ili slična pitanja možemo postaviti i mi sebi kada se odlučujemo slijediti primjer sv. Franje u novim počecima. Začuđuje stvarnost kako se na novim križanjima života gotovo uvijek pomalo lukavo uvuče strah i sumnja. Neizvjesnost i nepoznavanje onoga što dolazi rađa strahom dok naša navezanost na ono što smo do sada činili potiče sumnju da uopće trebamo činiti nešto novo ili pak činiti ispočetka. A sv. Franjo u svojoj malenosti i jednostavnosti potiče na nove korake i nove početke.

Tim franjevačkim nadahnućem i mi smo sestre s privremenim zavjetima u jutarnje sate, na blagdan Imena Marijina stale na novo križanje i odlučile obnoviti svoje zavjete u Zajednici Školskih sestara franjevaka Krista Kralja. Sveto Misno slavlje predslavio je fra Danko Perutina, gvardijan u Franjevačkom samostanu u Mostaru, koji nas je ohrabrio i potakao da se čvrsto držimo za Isusa. Oslanjajući se na ulomak iz sv. Evanđelja podsjetio nas je na važnost molitve koja uvijek prethodi velikim odlukama i događajima u Kristovu djelovanju. Evanđelist Luka svjedoči o uspinjanju na goru i Isusovu povlačenju u osamu kako bi susreo Oca te iz toga susreta primio dovoljno mudrosti i snage za svoje poslanje.

Kako bi naše Da Gospodinu bilo pročišćeno od naših slabosti, grešnosti želja i površnosti, dan prije obnove privremenih redovničkih zavjeta imale smo priliku uzići na našu goru i u našu osamu. To vrijeme provele smo u našoj kući u Bukovici koja nosi ime Božjega milosrđa, a nimalo slučajna činjenica jest da se i sama kuća nalazi na malom brežuljku. Sve je to doprinosilo da se više stopimo s Božjom Riječju i da nasljedujući Isusa svoju molitvu uputimo Ocu koji proniče naša srca i pozna naše putove. Ni hladnoća, ni vjetar, ni kiša nisu mogle rastopiti radost sestara koje su nas otvorena srca primile i ugostile kako bi ovo povlašteno vrijeme boravka s Gospodinom pred novi početak, provele u miru. Zajedno iščitavajući četvrtu Franjinu opomenu „Neka si nitko ne prisvaja prvenstvo“ promišljale smo o bogatstvu i odgovornosti služenja Bogu po ovoj Zajednici koju nam je On namijenio. Ne prisvajati prvenstvo u duhu Franjine opomene bilo bi ne uznositi se svojom titulom, znanjem ili sposobnošću nego ostati u posluhu u poniznosti očuvani za Kraljevstvo Kristovo. Upravo u poslušnosti prema Bogu i poniznosti prema bližnjemu rađa se i Franjina sloboda da može početi ispočetka. Tu leži temelj životnog poziva svetosti na koji je pozvana svaka od nas. Biti Bogu poslušna u svakodnevici jest vjernost koja se očituje u malim stvarima. To znači biti slobodna Gospodinu uvijek reći Da na sve što od nas traži, nikada mu ništa ne odbiti.

Služeći Bogu u poslušnosti raste naša poniznost pred drugima i rađa se odgovor na ona pitanja s početka. To je put kojim je sv. Franjo išao i u kojem je morao biti svjestan promjena na dobro koje su bile plod ponizne prisutnosti malene braće. To je put na kojemu je sv. Franjo gledajući ono što je Gospodin po njemu činio ostao slobodan Isusu iznova reći svoje Da za novi početak tamo gdje on ne zna puta i gdje on sam nema snage ići. To je put koji je Franju doveo podno križa kako bi mogao razumjeti Kristovo darivanje za nas te boriti se da Ljubav ne ostane neljubljena. To je put kojim je i nama koračati uzdajući se u zagovore naših nebeskih zaštitnika i blažene Djevice Marije, put kojemu cilj uvijek ostaje Isus Krist.