08.09.2015

Redovnički dan 2015 - Homilija provincijala dr. fra Miljenka Šteke

Homiliju koju je izrekao provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Miljenko Šteko, OFM u euharistijskom slavlju prenosimo u cijelosti.

U subotu 5. rujna 2015. u franjevačkom samostanu i župi Uznesenja BDM u Tolisi održan je XVIII. redovnički dan na temu "Redovnici i redovnice u Godini posvećenog života". Euharistijsko slavlje predslavio je pomoćni biskup Marko Semren, a homiliju je izrekao provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Miljenko Šteko, OFM. Homiliju prenosimo u cijelosti.

 

Tolisa – Redovnički dan (Mk 4, 35-41)

 

Evanđelje koje smo čuli daje nam mnoštvo tema za razmišljanje. Izabrat ću neke od rečenica.

„Uvečer istoga dana kaže im: 'Prijeđimo prijeko!'"

Ako smo ovdje obavili posao. Ako smo rekli što imamo reći, ako je sjeme palo na plodno tlo uroditi će plodom, ako li je bačeno u vjetar mi smo učinili što se trebalo učiniti. Tako je mogao misliti Isus u ono doba kada je učenicima uvečer istoga dana dao nalog da pođu prijeko. Ta rečenica prati i naše živote. Stoga, jesmo li učinili dostatno? Jesmo li svima koji traže smisao života ponudili put, istinu i život? I jesmo li uistinu vjerovali u riječi koje smo govorili? Jesmo li svojim životima svjedočili tu vjeru? Sve su to pitanja koja traže duboko unutarnje preispitivanje i iskren odgovor.

I to ne samo u protoku vremena koje nam je darovano. Uz naše male obale, trebat će prijeći i na onu veliku, posljednju. Jesmo li uistinu spremni promijeniti obalu svjesni da smo sve učinili što je bilo u našoj moći. Jedna promjena obale svima nam je sigurna: Odlazak s ovoga svijeta na obalu s koje nema povratka. Novi početak s prtljagom ovoga što nosimo... Ni dana ni časa ne znamo kad će Gospodin reći – promijenimo sad konačnu obalu, krenimo!

Do te konačne promjene obale, ostaje nam ploviti s Gospodinom, kao njegovi učenici. A oni – čuli smo - „otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe.“

Učenici bespogovorno slušaju Isusa: otpuste mnoštvo i povezu Isusa koji je, očito, iz lađe govorio mnoštvu. Poučavao s izdvojenog mjesta. Lagano su njihali morski valovi lađu s koje je mnoštvu govorio Onaj koji ima riječi života vječnoga. I stoga za njima krenu i druge lađe. Oni koji su htjeli da im Isus nastavi govoriti.

Koliko je ljudi za nama spremno poći jer smo govorili riječi života, jer smo svojim životima svjedočili te riječi. Koliko lađa bi krenulo danas za nama? Ne zato jer ugađamo svijetu i jer podilazimo njegovim željama i potrebama za užicima, nego stoga jer osjećaju da je život u riječima koje iz ljubavi brinu za njihovo usmjerenje, jer osjećaju da riječi koje smo im govorili donose dugoročni plod u njihovim životima, da zapovijedi koje Bog daje ljudima nisu ograničenje njihove slobode, nego uvjet istinske slobode čovjeka i istinskog ljudskog dostojanstva? Koliko je uistinu ljudi spremno poći za nama? I koliko ih vodimo kao slijepac slijepca? Mnoštvo aktualnih tema otvara ova rečenica!

No, „Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku.“

A more, ko more kao i život u ovome svijetu, u kojemu jesmo, nikada ne miruje. I najednom nasta žestoka oluja. Kada se činilo da sve na tom putovanju prijeko na drugu obalu je sigurno i lako nastade pomutnja, udari valova, zapljuskivanje i prijetnja potopom. A on na krmi spavaše na uzglavku, mirno, kao beba. S potpunim pouzdanjem da se ništa loše ne može dogoditi. I da sve opasnosti svijeta ničim ga ne mogu ugroziti. Onaj tko zna da je u ljubavi Očevoj ne brine se pri udaru valova, njemu ne može ništa zaglušna buka topova. Njega ne može ništa uplašiti. On mirno spava. Nije to san onoga koji je usnuo jer je nemaran, koji ne zna da se svijet učas može promijeniti i postati mjesto stradanja. Ne! To je san onoga koji zna da ljubav Očeva nikada ga ne će napustiti. I da unatoč bjesnilu svijeta može usnuti siguran u ljubav Očevu. Ne spava da se ne bi probudio, ili da bi pobjegao, nego da odmori i pun pouzdanja nastavi tamo gdje je stao. Isus je već u ovom trenutku bio prijeko. I ničim ga se nije moglo zaustaviti. A mi, jesmo li mi sigurni u ljubav Očevu kada zapušu olujni vjetrovi. Usnemo li ili se tjeskobno brinemo. U komešanju svijeta jesmo li očuvali vjeru i pouzdanje?

„Probude ga i kažu mu: 'Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?'"

Možda nam je ovo najbliža rečenica! Zar ne vidiš da se svijet okomio na nas. Tuku nas diljem svijeta. I ovdje kod nas do jučer toliki su životom platili vjeru u Tebe, a Ti kao da ne vidiš. Zar ne mariš što ginemo? Nije ovdje poteškoća u riječima upita, nego u srži - Je li u tim riječima odraz naše vjere ili nevjere? Zar možemo sumnjati u ljubav Očevu i onda kada to od nas zahtijeva žrtvu? Zar ćemo posumnjati u smisao našeg poslanja da riječ života nudimo svima. Svima koji traže smisao života. Put u vječnost.

„On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: 'Utihni! Umukni!' I smiri se vjetar i nasta velika utiha.“

On ima moć i ovom svijetu reći da zastane u opačini svojoj i da se kao uzburkano more zaustavi, jer je u stanju zaustaviti vjetar zloduha. Samo jednom jedinom riječju.

Ali to more koje se pjeni, taj vjetar je kupelj u kojoj se preispituje naša vjera, čeliči naše pouzdanje i uzgaja naša ljubav. Mi se stavljamo na kušnju i dajemo vlastite odgovore. Naš narod kaže na muci se poznaju junaci, u kušnjama svijeta tek se može utvrditi tko je dostojan imena koje nosi, zvanja koje je odabrao i na koncu tko će pred licem Božjim moći sagledati vlastiti život u istini. U istini vječnosti i njezinoj perspektivi. Nitko od nas ne će moći odbiti to zrcalo. Svi ćemo u njoj ugledati istinu vlastitog života, onu koju krijemo od drugih i često i sami od sebe. To zrcalo vječnosti dat će konačni odgovor kako smo živjeli vlastitu vjeru. Je li nam ona bila tek navika ili jedno od mnogih mišljenja koje smo imali na dohvat ruke. Ili je ona bila ono zrno nade koje smo primili u vlastito srce i uzgajali vjerom do plodova među braćom ljudima. Jer ako se naša vjera ne oplodi u radu s braćom i sestrama, u misiji koja nam je povjerena i u radu sa svima onima koje susrećemo, ako se ona ne pretvori u plamen ljubavi za ljude i svijet po kojem će se raspoznavati naša pripadnosti Riječi Života uzalud nam je govoriti da smo baštinici jedine istinske vjere.

„Tada im reče: 'Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?'"

Ako se bojimo svijeta i njegovih valova, ako se povijemo na vjetru i uplašeni ispadamo iz čamca ili u strahu od potonuća zazivamo druga rješenja zar smo uistinu kćeri i sinovi koji su ostali u Ljubavi Očevoj. I zaista će nas Krist upitati zašto nemamo vjere? Jer strah naš nas odaje.

I kada utihne more i prođe opasnost. Umjesto da prestane svako zapitkivanje i da vjera ojača, čujemo u evanđelju upite koji odaju one što još uvijek žive u sumnji: „Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?“ Biti slijep kod očiju. Ne ojačati u kušnji, nego ostati još uvijek u sumnji. Naše redovničke zajednice prošle su tolika iskušenja, ima toliko mučenika, svjedoka vjere, a mi se još uvijek pitamo: Tko li je ovaj koji nas unatoč svim nevoljama još uvijek drži i održava na ovoj zemlji?

Možda bi trebali, unatoč svim nevoljama koje živimo, pokušati izlazeći iz samih sebe.

Baš onako kako nam Papa Franjo poručuje u okružnici za ovu Godinu Posvećenoga života:

„Očekujem, nadalje, od vas ono što tražim od svih članova Crkve: izaći iz samih sebe i poći na egzistencijalne periferije.

»Pođite po svem svijetu« bile su posljednje riječi koje je Isus uputio svojima i koje nastavlja upućivati danas svima nama (usp. Mk 16, 15).

Postoji čitav jedan svijet koji čeka: osobe koje su izgubile nadu, obitelji u teškoćama, napuštena djeca, mladi kojima je oduzeta budućnost, bolesnici i starije napuštene osobe, bogati siti dobrima i s prazninom u srcu, muškarci i žene u traženju smisla života, oni koji žeđaju za Bogom…“

Izići iz samih sebe i poći na egzistencijalne periferije, poći u susret svijetu upravo onako kako nas je Isus oporučno uputio: Pođite po svem svijetu. I ovdje kod nas. I svugdje u svijetu postoje rubni dijelovi društva. Ljudi koji su u društvenim igrama doživjeli marginalizaciju, pa i društveni zaborav. Tko će se pobrinuti za njih? Tko će im iznova vratiti vjeru u život? Pomoći da se iznova nadaju, raduju ako i mi dignemo ruke od njih?

A da bi to mi mogli trebamo izići iz sebe. A kako se to iz sebe izlazi? upitat ćete. Papa nam je sam ponudio i odgovor u istoj pobudnici: „Ne budite prignuti nad samima sobom, ne dopustite da vas uguše male zadjevice u kući, ne ostanite zatvorenici svojih problema. Ovi će se riješiti ako budete išli van pomagati drugima da riješe svoje probleme i naviještaju radosnu vijest. Naći ćete život darivajući život, naći ćete nadu dajući nadu, ljubav ljubeći.“

Ne budite prignuti nad samim sobom. Zabavljeni sobom zaboravljamo druge. Zabavljeni sobom ni sami sebe ne uspijevamo shvatiti, jer je čovjek biće za druge. On se ostvaruje ne u potrazi koja se odvija kao udubljenjem, kao što bi rekao A. B. Šimić: mišlju u prazninu, nego djelatnom ljubavlju za druge – naviještajući radosnu vijest i pomažući drugima da riješe svoje probleme. I naši problemi će se rješavati sami od sebe jer će smisao našeg poslanja početi ostvarivati i naša unutarnja nezadovoljstva će kopniti jer nismo zatvorenici vlastitih problema, jer se svijet proširio i ugledao u svoj svojoj složenosti koja nam naše sitne probleme čini razumljivijim i jednostavnijim za rješavanje, potrebno je problem sagledati u njegovoj objektivnoj dimenziji koja nije ni izbliza tako velika (ili nije barem onako velika kakve smo joj dimenzije prethodno pridavali).

Postoji čitav jedan svijet koji čeka...