12.03.2018

Održana duhovna obnova za redovnice grada Sarajeva

Mjesečna duhovna obnova je održana pod vodstvom fra Nikice Vujice, OFM, a u organizaciji sestara Milosrdnica. Sudjelovalo je 60-ak redovnica.

U nedjelju, 11. ožujka u organizaciji sestara Milosrdnica održana je mjesečna duhovna obnova za redovnice u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu pod vodstvom fra Nikice Vujice, OFM. Susret je započeo u poslijepodnevnim satima, a završio euharistijskim slavljem u 17 sati. Sudjelovalo je 60-ak redovnica.

Na početku je duhovnik Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa vlč. Jakov Kajinić, koji je zadužen za koordinaciju ovih mjesečnih susreta, pozdravio voditelja duhovne obnove i  sve sudionice.

U svom uvodnom dijelu razmatranja fra Nikica je kazao da u redovničkom životu ima dosta prepreka izdvojivši tri: obeshrabrenje, osjećaj promašaja i neuspjeha te nestajanje ideala. Prepreke se svladavaju radom na sebi i nastojanjem – ne zapustiti se u svom duhovnom životu. Jedno od sredstva na putu svladavanja prepreka su “Molitva i strpljivost” kako je voditelj i naslovio svoje razmatranje.

„Mnogo toga zavisi od naše molitve i čitav bi naš život trebao biti molitva. O tome govori sv. Jeronim koji razlikuje veliku molitvu i malu molitvu. Velika je molitva čitav život, a mala je molitva je molitva u užem smislu riječi. Obično se misli da molitva služi zato da napunimo naše duhovne baterije, da skupimo energiju za čitav dan, a to se događa tako da budemo s Bogom i da mu se stavimo na raspolaganje. Ali za molitvu nije važan samo naš odnos prema Bogu, nego i naš odnos prema bližnjemu, jesmo li zavidni ili srditi, ima li u nama mržnje? Molitva obnavlja u nama čežnju za Bogom, a ta čežnja postaje aktivna tako da smo sve ponizniji i Bogu odaniji, tako da nas na koncu zanima samo Bog.

Nekada nam se čini da Bog slabo pazi na naše molitve. Možda ima i razloga za to. Koji put i mi sami ne pratimo ono što molimo. Nekad nam molitva izgleda kao obaveza pa se veselimo kad možemo preći na nešto drugo. Jednostavno koji put dok molimo nismo uopće kod Boga, nego tko zna gdje. Možda se čak nikad i ne pokajemo što naša molitva uopće nije bila molitva.”

Govoreći o poteškoćama u molitvi, fra Nikica je kazao kako je, “ona u tom da se pitamo: kako razgovarati s Bogom koji je nevidljiv i nedokučiv? Može nam se učiniti dok molimo kao da govorimo u neki ponor, a ne čujemo da je odjeknulo kad su naše riječi došle do dna? To je ta poteškoća, ne čujemo odgovora, ne znamo jesu li naše riječi doprle do Božjeg srca. Teolog Rahner to objašnjava: 'Gospodine, zar to nije previše za mene, moliti i govoriti čitav život, a nikada ne čuti odgovora?'. Bog sluša svaku našu riječ, sluša nas čitavog života, dok sve ne izreknemo, i ne iskažemo sav svoj život. On šuti i tiho osluškuje dok mi sve ne kažemo, a tek tada će on progovoriti svoju riječ, a to je riječ vječnosti. Tek u susretu s Bogom na pragu vječnosti završit će naš ubogi monolog koga smo izgovarali u tami ovoga svijeta. Sav je naš život jedna jedina strelovita molitva, na koju Bog odgovara darivanjem samoga sebe za svu vječnost. Božja je šutnja dok mi molimo govor prepun obećanja na koja treba strpljivo čekati. Molitva treba biti čitav naš život, a moljenje je dio toga života. Bog u molitvi ne traži naše osjećaje, naše misli i odluke, nego traži nas same. Naša molitva ne treba biti zanos ili ushićenje, ne mora biti blistava i bezbrižno vedra. Molitva može biti ovakva ili onakva, a prava je tek onda kad u molitvi dajemo Bogu ono jedino što on od nas traži: nas same. U molitvi nije najvažnije što mi mislimo, hoćemo ili osjećamo. Cilj je molitve pretočiti se u Boga, sasvim mu se predati. On je prisutan u mojoj molitvi. On je sluša. Što on misli o mojoj molitvi, ne znam, ali znam da srca ponizna i skrušena neće odbiti. Znam da želi da mu se molimo, da nam to čak zapovijeda. Molitvom ga veličamo, klanjamo mu se, zahvaljujemo na dobročinstvima i molimo da nam oprosti grijehe. Molimo i za druge ljude. Vjerujemo da nas neće odbiti. Naše je da strpljivo i uporno molimo. Čitav naš život treba biti molitva, jer i radom molimo ako je Bogu na slavu, a samo moljenje samo je dio toga života.”

S obzirom na strpljivost fra Nikica je rekao da „ona znači ostati tu, ne bježati ne tražiti neku mišju rupu, neki zakutak ili neki geto. Strpljivost znači izdržati i ne dozvoliti da ti se lomi kičma. ' Neka vam On po sili svoje slave dadne obilje svoje snage da u svemu budete strpljivi i postojani' (Kol 1, 11).

Za naš (redovnički) kršćanski duhovni život jako su važna dva pojma, strpljivost i ustrajnost. Ustrajnost je svojstvo koje se posebno traži na nekom dugom putu. Kratak komad puta lako je preći. Dugačak put traži zdravo srce i zdravo disanje. Na njemu je potrebna ustrajnost. Pavao moli da svemoćni Bog dadne kršćanima u svemu strpljivosti i ustrajnosti. On kaže 'u svemu', a to zapravo znači da se strpljivost i ustrajnost ne traže samo ponekad, u nekim slučajevima, nego da strpljivost i ustrajnost spadaju na (redovnički) kršćanski duhovni život i da ga omogućavaju. Upravo u tim darovima izražava se Božja moć i snaga. Upravo onda kad se čovjek osjeća slab, kad mu je potrebna strpljivost i ustrajnost, tada dolazi do izražaja Božja snaga.  'Mi se dičimo i u nevoljama, jer znamo tjeskoba rađa strpljivost, a strpljivost prokušanost, a prokušanost rađa nadu' (Rim5, 3). Strpljivost u progonstvima bilo je obilježje prvih kršćana. Naravno, tu strpljivost ne smijemo poistovjetiti sa statičkom neosjetljivošću. Moramo biti strpljivi s drugima, ali najprije sa samim sobom, naročito s našom ograničenošću. Naša ograničenost upućuje na našu slabost iz koje dolaze mnoge pogreške. Naročito je važna strpljivost u duhovnom životu. Htjeli bismo poletjeti, ali smo osuđeni da se teško uspinjemo stepenicu po stepenicu. Bez strpljivosti nećemo nikada sazrijeti. Tko sam sebe ne podnosi postupno će postati i drugima nepodnošljiv. Nestrpljivost razara mnogo toga u životu. Brakovi se rastavljaju vrlo često jer su bračni drugovi izgubili strpljivost jedni s drugima. Djeca se ponekad loše odgajaju jer su roditelji s njima nestrpljivi. Sveti Pavao kaže: 'Ljubav je strpljiva'. Sjetimo se kako je Bog strpljiv s ljudima. 'A Gospodin neka upravi vaša srca ljubavi Božjoj i strpljivosti Kristovoj' (Sol 3, 5). Strpljivost znači zapravo ustrajnost u vjeri, u dobrim odlukama, u svojim obećanjima i onda kada to postane teško. Strpljivost zapravo znači hrabro se suočiti s poteškoćama života, a tih poteškoća ima u svakom životu, zaključio je fra Nikica.

Nakon izlaganja slijedilo je klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu, zatim sakrament pomirenja.

Fra Nikica je  u zajedništvu s vlč. Kajiniće predslavio euharistijsko slavlje te također izrekao i homiliju.

Za vrijeme euharistijskog slavlja na orguljama je svirala s. Petronila Kovačević.

(s. Jadranka Obućina)