Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine
20.09.2013
Biskup Perić je istaknuo znanstvenu vjerodostojnost i objektivnost koje je autorica gradila oslanjajući se na arhivski provjerene podatke.
U Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosače u Mostaru, na blagdan Rana sv. Franje, 17. rujna javnosti je predstavljena nova knjiga s. Natalije Palac „U Knjigu života upisane“. Riječ je o nekrologiju koji na 364 stranice donosi životopise 162 sestara koje su preminule u 114 godina od dolaska i djelovanja Školskih sestara franjevki u Hercegovini.
Ista je knjiga odmah nakon izlaska iz tiska, u svibnju ove godine, predstavljena isključivo sestrama Provincije Svete Obitelji prigodom zajedničke duhovne obnove u Bijelome Polju. Predstavljanju je ovoga puta nazočila rodbina preminulih sestara te sestre drugih zajednica koje djeluju u Mostaru, svećenici kao i brojni prijatelji i dobročinitelji Zajednice. O knjizi su govorili dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i upravitelj trebinjsko-mrkanski; fra Iko Skoko, gvardijan samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru i s. Natalija Palac, autorica. U programu predstavljanja sudjelovao je Zbor sestara i Zbor župe Presvetog Srca Isusova iz Potoka (Bijelo Polje), a odabrane ulomke iz životopisa sestara čitale su postulantice Matija Pačar i Ivana Čuić. Moderatorica predstavljanja bila je s. Magdalena Šarić.
Na početku je okupljenima pozdravnu riječ uputila s. Franka Bagarić, provincijalna predstojnica. Zahvalila je svima na dolasku i nazočnosti kojima odaju priznanje i počast pokojnim sestrama. Zahvalila je predstavljačima kao i onima koji su na bilo koji način pridonijeli nastanku knjige te svima koji su događaj predstavljanja učinili još svečanijim i ljepšim. Čestitala je i zahvalila s. Nataliji na trudu kojim je s ljubavlju sabirala i oblikovala retke ove knjige. Posebnu je zahvalnost izrazila mjesnomu biskupu msgr. dr. Ratku Periću, prvomu predstavljaču knjige podsjećajući da je Otac biskup ujedno i inicijator ovog predstavljanja.
Promišljanjem o „Služenju i vjeri sestara“ Biskup je oživio kontekst života i djelatnosti sestara u žilavoj a pokatkad i neizvjesnoj borbi za održanje i za vlastiti identitet, posebno pred opasnošću potpunog nestajanja uslijed komunističkog progona nakon Drugog svjetskog rata. Ilustrirajući te iznimno teške godine poslužio se i navodom iz životopisa s. Sebastijane Marinčić: „Započinje jedno stresno razdoblje – za s. Sebastijanu, za zajednicu u Bijelom Polju i za cijelu Provinciju. Sestre su morale napustiti sve kuće, počevši s provincijalnom, prvih dana travnja 1949. Ostaje jedino sklonište Bijelo Polje. Zatvaranje sestara, osobito ono masovno, u travnju 1948. nastavilo se i 1949. Mnogima je „Ćelovina“, mostarski zatvor, postala krov nad glavom. Pretresi u Bijelom Polju vršeni su često uz redovita zastrašivanja i prijetnje UDBE. Nije se znalo što nosi dan, a što noć. Niti kako će se namaknuti najnužnije za život svakog dana.“ (U Knjigu života upisane, str. 219.).
Kao trajnu vrijednost knjige istaknuo je znanstvenu vjerodostojnost i objektivnost koje je Autorica gradila oslanjajući se na arhivski provjerene podatke i dokumentirana sjećanja o pojedinim sestrama ne sustežući se uz njihove uzvišene osobine i težnje za Bogom navesti i slabosti, praznine i nedostatke njihovih životnih putova. U osvrtu na sam izgled knjige izložio je Otac biskup teološko značenje pomno odabranog naslova i oblikovanja korica napominjući kako način i pristup opisu života preminulih sestara dovoljno govori da se radi o izuzetno vrijednoj i potrebnoj knjizi.
Poradi odsutnosti provincijala Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije fra Miljenka Šteke o Memoriji u službi čuvanja identiteta u njegovo je ime govorio fra Iko Skoko, gvardijan samostana u Mostaru. Između ostaloga istaknuo je kako su ukoričeni životopisi duhovno štivo koje će svakog iskrena čitatelja obogatiti novim spoznajama i uvidom u identitet školske sestre franjevke Provincije Svete Obitelji u Hercegovini, u poslanje i apostolsko djelovanje sestara na ovim prostorima koje je obilježeno ustrajnom vjernošću Evanđelju. Istaknuo je zavidnu vrijednost i čestit doprinos ovoga djela za daljnja istraživanja i pisanja povijesti Provincije prepoznajući u njemu i aktualnu poruku: „Ovo je knjiga sjećanja, ali i knjiga sadašnjosti i knjiga budućnosti. Sjećanjem se vraćamo na život onih koji otiđoše pred nama obilježeni znakom vjere, na trenutke susreta i zajedništva s njima, na lica po kojima ih pamtimo, na djela koja su iza njih ostala, na povezanost koja smrću nije prekinuta nego je zadobila novo obličje. Njihovi životi utemeljeni na svjedočanstvu vjere u Isusa Krista uzor su i vrata u budućnost. Baština su koja obvezuje… Glas koji poziva vjerodostojno ispisivati nove, svijetle stranice povijesti unatoč mnogim izazovima s kojima se sučeljavamo u ovom našem vremenu i podneblju.“
Dinamiku rada i nastajanja knjige predstavila je autorica s. Natalija Palac. Posebno se osvrnula na poteškoće na koje je nailazila u prikupljanju građe navodeći oskudnost i nedostatak pisanih izvora za razdoblje do Drugog svjetskog rata i desetak godina poraća zbog kojih su nekrologiji sestara umrlih u tom periodu pisani uglavnom po sjećanju i pripovijedanju.
Nastojala je doći do informacija i od najstarijih živih sestara. Nažalost, samo njih dvije – tri iz naše provincije i jedna iz bosanske-hrvatske provincije, mogle su joj ponešto reći. Druge sestre u visokoj dobi, uglavnom su umrle prije nego je počela ovaj posao. Naglasila je kako je određene vrijedne podatke našla izvan provincijalnog arhiva: u arhivima biskupskih ordinarijata u Mostaru i Mariboru te u arhivima naše Sarajevske i Slovenske provincije. Služila se i podatcima iz kronika nekih podružnica Družbe, podatcima iz Generalnog arhiva, šematizmima, itd. Podatke o nekim sestrama pronašla je u Osvitu, Narodnoj slobodi i Kršćanskoj obitelji, novinama i časopisima koji su izlazili u Mostaru prije više desetljeća. Prema riječima s. Natalije dragocjene su joj pri pisanju bile i zapisane uspomene nekih naših sestara. Kao najveću poteškoću istaknula je usporedbu osnovnih životopisnih podataka koji su, ovisno o izvoru, razlikovali. Istaknula je, kako se zbog navedenih problema, često osjećala kao da sastavlja mozaik od razbijenih i raspršenih kamenčića: „Zato ovi ‘mozaici’, životopisi susestara, nisu savršeni. No, ovo je sve baština naše redovničke obitelji, ove provincije. To je ono što je vidljivo izvana, a što pomaže naslutiti ono što je osoba iznutra“. Zahvaljujući svima koji su joj pomogli pri nastajanju knjige s. Natalija je izrazila želju „da ova knjiga bude znak zajedništva njih koje su bile dio života naše Zajednice i nas živih, koje još ispisujemo svoju životnu knjigu. Da nas one koje su U Knjigu života upisane podsjećaju i pozivaju da pred Gospodina ne dođemo s praznim stranicama svoje životne knjige.“
Nakon svečanosti predstavljanja zajedništvo je nastavljeno uz ugodni razgovor i prigodni domjenak, a sudionicima su bile ponuđene predstavljena i druge knjige u izdanju Školskih sestara franjevki. Slobodno ih se moglo uzeti, uz dobrovoljni dar koji će biti proslijeđen za misijske potrebe Školskih sestara franjevki koje djeluju u Kongu u Africi.
Na koncu, biskup Perić sve je sudionike pozvao na molitvu za pokojne sestre.
Predstavljanje životopisa preminulih sestara u dvorani Kosačina doma bilo je dragocjeno sjećanje ali i svojevrsni sat povijesti te poticaj da poput psalmiste molimo„Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce…“ (Ps 90,12).
S. Zdenka Kozina