Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine
02.09.2023
NOVI IZAZOVI PASTORALA ZVANJA U SUVREMENOM SVIJETU
„Gle, iziđe sijač sijati “ (Mt 13,4-9)
Uvod
Pastoral zvanja nije novost u Crkvi, ali svakom povijesnom razdoblju pokazuje nove potrebe. Nastao je u kritičnim trenucima velike krize duhovnih zvanja i dugo vremena bio je usmjeren na „regrutiranje“ novih zvanja. Uslijed društvenih i kulturalnih promjena sve više u središte dolazi model „čovjeka bez zvanja“ obilježen lutanjima i traženjima odgovora na temeljna pitanja o smislu vlastitog života. Na sve te pojave Crkva je tražila rješenja i tako se polako stvaralo jedno novo polazište unutar pastorala zvanja, a to je tzv. „nova kultura zvanja”. Te smjernice i poticaji iz temelja su promijenili pristup pastoralu zvanja. Kateheza i općenito pastoral usmjeravaju se prema otkrivanju osobnog zvanja. Takav pastoral zahtijeva ozbiljno uvođenje u život po vjeri, u otkrivanje poziva i poslanja. Gdje je Isus Krist u središtu okupljanja mladih, tu raste i oduševljenje da se krene za Njim. No ne možemo zanemariti i društveni i kulturalni kontekst u kojem živimo. Stoga ću ovo izlaganje podijeliti u tri dijela:
1. u prvom dijelu promotrit ćemo aktualnosti društva i kulture te crkvenog okružja u kojem živimo, jer ono uvelike utječe i na naš način življenja i svjedočenja kao i na život mladih, naših potencijalnih kandidata te kako u njemu izgrađivati novu kulturu zvanja s njezinim sastavnim elementima i polazištima.
2. Zatim ćemo se zaustaviti na izazovima i novim realnostima pastorala zvanja te izvući određene praktične smjernice za rad s mladima.
3. Na kraju ćemo predočiti neke dobre prakse i aktivnosti koje su već prisutne u našim zajednicama, s ciljem promocije i otvorenosti novim izazovima te međusobnog obogaćivanja na području pastorala zvanja.
1. Biblijska slika: „Gle, iziđe sijač sijati “ (Mt 13,4-9)
No, prije samog ulaska u temu, zaustavimo se na biblijskoj slici koja je u naslovu ovog izlaganja, Nemam namjeru ulaziti dublje u biblijski tekst, već želim da nam slika sijača bude okvir unutar kojeg ćemo smjestiti temu novih zvanja i izazova koji su vezani uz njih. Pa poslušajmo Božju Riječ:
»Gle, iziđe sijač sijati.4 I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga.5 Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje.6 A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se.7 Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga.8 Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.«9
Biblijska slika sijača bitna je za ovo izlaganje iz jednog važnog razloga: pastoral zvanja rođen je u Isusovo vrijeme, uz prvi navještaj Kraljevstva Božjega, prolazeći uz Galilejsko jezero On sam pozvao je prve učenike. Isus je u konačnici prvi sijač sjemena zvanja, zato je važno Njega staviti u središte našega djelovanja, u središte našeg promišljanja o zvanjima. Svi znamo da nova zvanja niču tamo gdje su osobe otvorene evanđeoskoj poruci. To znači, gdje god se evangelizira, ili gdje navještaj odjekuje radikalno i u svojoj novosti, postoji veća vjerojatnost da će se roditi zvanja. Kako kaže Papa Franjo „Tamo gdje je život, gorljivost, želja da se Krista donese drugima, ondje se rađaju istinska zvanja“ (Evangelii gaudium, br. 107.) Upravo stoga je toliko inspirativna evanđeoska ikona sijača koji širokim pokretom ruke sije sjeme poziva posvuda, u svaku vrstu tla, uz put, na tlo puno trnja, tamo gdje najmanje očekujemo odgovor na poziv. Pouka je jasna i stavlja u krizu sav pastoral koji je suzdržan, ograničen na samo uobičajena mjesta, koji se događa u sjeni zvonika, sa onima blizu i koji su najperspektivniji. Pastoral zvanja mora izaći iz svojih crkvenih okvira i imati hrabrosti suočiti se s novim mjestima. Koliko puta se žalimo slabim odazivom, a ne shvaćamo da smo se obratili samo malom broju osoba, kao da Bog ne zove sve i svakoga ili još gore, kao da smo mi odlučili tko može biti pozvan, a tko ne. Ako promatramo svijet oko sebe shvatit ćemo da je Bog široke ruke i da zove sve i svagdje.
2. Nova kultura zvanja unutar suvremenog društveno - kulturalnog i crkvenog konteksta
Dio smo europskog konteksta i kada se promatra situacija po pitanju stanja mladih i pastorala zvanja, nemoguće je jednoznačno odrediti europsku situaciju. Europa i svijet prolaze kroz vrlo teško vrijeme. Klimatske promjene, pandemije, bolesti i ruski vojni napad na Ukrajinu konkretne su situacije koje imaju dugoročne globalne ekonomske, političke, društvene i moralne posljedice. Nije ni čudo da raste briga i tjeskoba. Više nego ikada, čovječanstvu treba povjerenje jednih u druge i solidarnost za opstanak. Na globalnoj razini svijet se danas ubrzano mijenja i to je glavna karakteristika suvremenog društva i kulture. Sprega složenosti i brzog ritma tih promjena, stvara situaciju promjenjivosti, nesigurnosti i ranjivosti. Nadalje postoji cijeli niz uzroka (političkih, ekonomskih, društvenih i ambijentalnih) koji objašnjavaju veliki porast broja izbjeglica i migranata. Nasuprot malom broju privilegiranih koji mogu uživati blagodati koje pružaju procesi ekonomske globalizacije, mnogi žive u neizvjesnoj i nesigurnoj situaciji, što ima utjecaj na njihov životni put i njihove životne izbore. Na globalnoj razini suvremeni je svijet označen kulturom koja se temelji na »znanosti«, kojom često dominira tehnologija. U težnji za profitom stvara se kultura bacanja (iskoristi i baci!), koja dovodi do iskorištavanja prirodnih dobara i srozavanja okoliša.
Ne smije se, nadalje, zanemariti činjenicu da su mnoga društva sve više multikulturna i multireligijska. U Europi vidi se razlika između Istoka i Zapada zbog različitih povijesno - političkih zbivanja, ali i zbog tradicijsko kulturne pluralnosti (grčko - latinska, anglosaksonska i slavenska). Prisutnost više religijskih tradicija u njima predstavlja izazov i priliku te pruža više mogućnosti za plodni dijalog i uzajamno obogaćivanje, ali može dovesti i do povećanja dezorijentiranosti i napasti relativizma. Sa stanovišta vjere tu situaciju treba promatrati kao znak našeg doba, koji traži unaprjeđivanje kulture slušanja, poštivanja i dijaloga. Religija i redovničke zajednice stoljećima su bile izvor nade. Danas, kada je ta uloga prijeko potrebna, mnoge redovničke zajednice u Europi jesu u poteškoćama i krizama, osobito u krizi vjerodostojnosti. Crkve, samostani i sjemeništa se prazne, pa čak se i zatvaraju, a deseci tisuća vjernika napuštaju crkvu. Mračne sjene nedavne prošlosti lišavaju Crkvu vjerodostojnosti zbog različitih vrsta skandala koji izlaze na površinu i pokazali su se kao alarmantan simptom ozbiljne bolesti u cijelom sustavu Crkve, koja zahtijeva duboku reformu. Papa Franjo dijagnosticirao je bolest sustava kao klerikalizam, zloporaba moći i autoriteta. Prema papi Franji, izlaz iz ove slijepe ulice Crkve je sinodalnost: transformacija crkve iz birokratsko hijerarhijskog sustava u dinamičnu mreža komunikacije, zajedničkog putovanja, zajedničkog puta (syn-hodos).
Govoreći o pastorala zvanja, u takvom društvenom kontekstu, govori se o zahtjevu korjenite promjene ili „kvalitativnog skoka“. To znači da je pastoral došao do raskrižja između navedenih stari praksi i novih zahtjeva. Da bi se ušlo u novi mentalitet pastorala zvanja sa svim ovim smjernicama, važno je osvijestiti dvije krize (antropološka i teološka) koje su posljedica opće egzistencijalne krize koja nastaje unutar kulture koja ne uspijeva postići suglasnost oko vrednota koje daju smisao životu. U središtu je model „čovjeka bez zvanja“ po kojem mnogi mladi nemaju ni „osnovnu gramatiku postojanja“, oni su nomadi: lutaju bez zaustavljanja na zemljopisnoj, afektivnoj, kulturalnoj, religioznoj ravnini, oni „iskušavaju“, eksperimentiraju. Usred velikog mnoštva informacija, siromašni su formacijom. Boje se budućnosti, tjeskobni su pred konačnim odlukama i preuzimanju obveza i pitaju se o svom bitku.
U pripremnom dokumentu XV. opće redovne skupštine Biskupske sinode koja se održavala u Vatikanu od 3. do 28. listopada 2018. godine na temu „Mladi, vjera i razlučivanje zvanja” navedene su karakteristike današnjih mladih:
1) Današnja generacija mladih živi u svijetu različitom od onoga u kojem su živjeli njihovi roditelji i odgojitelji. Ekonomske i društvene promjene ne samo da utječu na njihove obaveze i mogućnosti, već također i na želje, potrebe, senzibilitete, odnos pojedinca prema drugima. (...)
2) Izazov multikulturalnosti na poseban je način prisutan u svijetu mladih, npr. tzv. »druge generacije« (to jest naraštaj onih mladih koji odrastaju u društvu i kulturi koji se razlikuju od onih u kojima su odrastali njihovi roditelji, kao posljedica migracije) ili djece koja dolaze iz »mješovitih« brakova (s etničkog, kulturnog i/ili religijskoga gledišta).
3) Kod mladih naglašena je potreba za pripadnošću i sudjelovanjem te žele biti aktivni dio procesa promjene koji se događa u sadašnjem vremenu. Ali ima i grupacija koje su pasivne, obeshrabrene i bez interesa. Osim u pasivnosti, manjak povjerenja u sebe same i vlastite sposobnosti može se manifestirati u prevelikoj zaokupljenosti vlastitim likom i pokornom podlaganju prolaznim modama.
4) Osobne i institucionalne referentne točke - razna istraživanja pokazuju kako mladi osjećaju potrebu za bliskim, vjerodostojnim, dosljednim i čestitim osobama u koje će se moći ugledati, kao i za mjestima i prigodama u kojima će moći iskušati svoju sposobnost uspostave odnosa s drugima (bilo da je riječ o odraslima ili vršnjacima) i baviti se svojim osjećajima i emocijama. Oni traže osobe koje su kadre izraziti empatiju i pružiti im potporu, potaknuti ih i pomoći im da prepoznaju vlastite granice, a da pritom ne osjete da ih se osuđuje. Nije li ovo izazov za naš pastoralni rad? S te točke gledišta, uloga roditeljâ i obiteljî je od ključne važnosti no katkad je problematična. Starije generacije često teže podcijeniti potencijale mladih. Oni ističu njihove slabosti i imaju problema sa shvaćanjem potreba mladih. Roditelji i odrasli odgojitelji mogu također imati pred očima vlastite pogreške i znaju što ne bi htjeli da mladi čine, ali, isto tako, često nemaju jasnu sliku o tome kako pomoći mladima da usmjere svoj pogled prema budućnost. Dvije najčešće reakcije u vezi s tim su da im radije ne govore ništa ili da im nameću vlastite izbore. Odsutni ili pretjerano zaštitnički nastrojeni roditelji čine djecu nespremnom suočiti se sa životom i skloni su podcjenjivati opasnosti ili biti opsjednuti strahom od pogreške.
5) Ravnodušnost ili odbojnost prema institucijama - Mladi su po prirodi oprezni prema onima koji su izvan njihova kruga osobnih odnosa, često gaje nepovjerenje, ravnodušnost ili odbojnost prema institucijama. I to ne samo prema politici, već sve prema obrazovnim ustanovama i Crkvi kao instituciji. Oni bi htjeli Crkvu koja će biti bliže ljudima i osjetljivija na društvene probleme, ali shvaćaju da se to neće dogoditi preko noći. Iako mladi nisu otvoreno »protiv«, uče živjeti »bez« Boga predstavljenog u Evanđelju i »bez« Crkve i traže oslonac u alternativnim i slabo institucionaliziranim oblicima religije i duhovnosti ili odlaze u sekte i traže utočište u vjerskim iskustvima u kojima postoji snažan osjećaj pripadnosti. U mnogim mjestima, Crkva je sve manje prisutna i samim tim se teže s njom susresti, dok je prevladavajuća kultura nositelj ponuda koje nerijetko odudaraju od evanđeoskih vrijednosti.
6) Generacija brze internet veze - mlade naraštaje karakterizira povezanost s modernim tehnologijama komunikacije i ono što se obično naziva »virtualni svijet«, ali koji ima također veoma stvarne učinke. Taj »virtualni svijet« omogućuje pristup nizu mogućnosti koje prethodne generacije nisu imale, ali ujedno u sebi krije opasnosti. Ipak, veoma je važno usredotočiti se na to kako iskustvo tehnološki posredovanih odnosâ oblikuje shvaćanje svijeta, stvarnosti i interpersonalnih odnosâ. Na temelju toga Crkva je pozvana osmisliti svoj pastoralni rad, koji treba razviti odgovarajuću kulturu.
Unutar ovakvog društveno - kulturalnog konteksta i opisa mladih naraštaja valja nam s nadom i pouzdanjem u Gospodina – onog koji prvi poziva – poduzeti korake i omogućiti situacije i prilike da mladi pronađu svoj put i svoje zvanje. Mladima danas ne nedostaje težnji istinskih vrijednosti za koje su spremni ozbiljno se zauzeti, no s druge strane obilježeni su krhkošću, kao što je rečeno bilo u egzistencijalnim uvjerenjima, bilo na putu vjere.
Polazeći od temeljnih promišljanja iznesenih u dokumentu “Nova zvanja, za novu Europu“, nužna je potreba za novom evangelizacijom, iz koje proizlazi nova kultura zvanja. (NZNE, br.11,12,13.) Ona poziva na nove vrijednosti koje su možda zaboravljene u mentalitetu današnjega čovjeka, kao što je zahvaljivanje, prihvaćanje tajne, osjećaj za čovjekovu nesavršenost, ali ujedno i za njegovu otvorenost transcendentnomu, raspoloživost da ga netko drugi (ili Drugi) poziva i da mu život postavlja pitanja, povjerenje u sebe i u bližnjega, ganuće zbog primljenog dara, zbog srdačnosti, razumijevanja, opraštanja, otkrivajući da je ono što je primljeno uvijek nezasluženo, da premašuje vlastitu mjeru i da je izvor odgovornosti.Glavna misao toga dokumenta je potreba promoviranja „nove kulture zvanja“, iz koje proizlazi da temeljna zadaća pastorala zvanja nije „regrutiranje“, nego razlučivanje, tj. ne pita se ima li mlada osoba zvanje nego koje zvanje ima. Stoga se nova kultura zvanja temelji na sljedećim uporištima:
3. Nove realnosti pastorala zvanja
Iz nove kulture zvanja proizlaze nove realnosti. Pedagogija zvanja ili animacija zvanja vezana je uz teološku viziju čovjeka, koja nadahnjuje metodologiju poziva i uvodi je prema novim načinima ostvarivanja. Zato ćemo ovdje dotaknuti te nove realnosti pastorala zvanja kroz teoretsko praktične smjernice:
1. Teologija pastorala zvanja
Pastoral zvanja uvijek se smatrao vrlo funkcionalnim i praktičnim pastoralom, a nastao je - kao što je bilo rečeno - u vrijeme krize, usmjeren na prilično neposredan cilj - povećanje broja svećeničkih zvanja. U stvarnosti pastoral zvanja ima svoj identitet, a prije svega teološki identitet koji mu daje razlog postojanja i koji daleko nadilazi čisto funkcionalnu svrhu. Otkrilo se da pastoral zvanja ima vlastitu teologiju, sa specifičnom slikom Boga, koji je onaj Vječni-Koji-Ljubi i s odgovarajućom slikom čovjeka, koji je pozvan u svakom trenutku i stoga je ob-audiens, uvijek u slušanju, jer ne postoji samo jedan trenutak poziva, nego svaki trenutak u životu, svaka životna situacija skriva i sadrži jedan poziv i upravo u toj činjenici da ga Bog poziva, čovjek nalazi svoje dostojanstvo.
U sklopu teologije pastorala zvanja može se govoriti i o dva teološka modela koja nadahnjuju poziv. Riječ je o prijelazu iz teološkog modela stvaranja koji je dugo vremena bio baza pastorala zvanja, u teološki model otkupljenja. Po modelu stvaranja čovjek je Božji projekt, kojega je On stvorio na svoju sliku i priliku. Po tom modelu čovjekov poziv je ostvarenje izvornog plana koji je zamislio Bog za njega od trenutka stvaranja. U modelu otkupljenja, zvanje je poziv koji Otac Otkupitelj upućuje svakom čovjeku kojega je spasio krvlju svojega Sina, ne samo u smislu prihvaćanja spasenja, nego također čovjek može izabrati aktivno surađivati u planu spasenja, uz odgovorno sudjelovanje u korist drugih, uvijek po milosti i po uzoru na Isusa koji je dao svoj život za spasenje cijelog čovječanstva. Ukratko, stvaranje i otkupljenje su dva pola pojma (ili otajstva) poziva. Upravo ta antropološka i teološka pitanja rađaju autentičnu kulturu zvanja. Danas teologija sve više razmišlja o ovom drugom aspekt zvanja tj. teološkom modelu otkupljenja, što ukazuje na neistraženu dimenziju identiteta pozvanog. Time zapravo želimo reći da kršćanski poziv nikada ne postoji zbog pojedinca, čak niti zbog njegovog osobnog spasenja i svetosti, već je to poziv kojim pozvani preuzima brigu za druge, osjeća se odgovornima za spasenje drugih, poput Sina. Istina je da nitko ne može dati čovjeku ono što mu samo Bog može dati, isto tako nitko ne može tražiti od čovjeka ono što samo Bog od njega može tražiti: ući aktivno u dramu otkupljenja. Iz ove ideje teološkog modela otkupljenja rađa se nova vrsta pedagoške ponude, izgrađena na kršćanskoj logici otvorenosti i odgovornosti za drugoga. Odnosno, to više nije subjektivna logika "ako hoćeš i voliš..." ili "ako ti se sviđa...", čak ni perspektiva samoostvarenja, niti se ide za logikom korisnosti, zadovoljiti potrebe Crkve ili ublažiti probleme svijeta. Svi ovi motivi zvanja su preslabi, pred kojima mlada osoba može lako reći: “da, zanimljivo je, ali nije za mene”. Prijedlog zvanja temelji se na osnovnoj abecedi života, a to je da je život primljeni dar koje po svojoj naravi teži postati darovano dobro.
2. Promocija svih zvanja u Crkvi
U prošlosti promocija zvanja odnosila se samo i prije svega na neka zvanja, sada bi se trebalo težiti prema promicanju svih zvanja, budući da se u Gospodinovoj crkvi zajedno raste ili nitko ne raste. Kršćanska zajednica koja je uključena u svijet, zvanja nisu samo na službu njoj samoj, već je ta zajednica ambijent u kojoj mogu nicati i rasti različita zvanja. Stoga treba vrednovati sve oblike pastoralnih aktivnosti koji pomažu živjeti vjeru na svjež i vitalan način, kao što su molitvene zajednice, duhovni pokreti, udruge i dr. Svi su pozvati i svima je ponuđena služba razlučivanja zvanja. Inače se upada u redukcijski proces pastorala zvanja, po kojem svi su pozvani, ali samo neki ulaze u proces razlučivanja zvanja. Od toga manje ima onih koji slušaju i prihvaćaju apel poziva, a još manje na njega odgovaraju.
3. Zvanja s periferije
U svojim počecima pastoral zvanja ograničavao se u svom djelovanju na samo neke kategorije osoba: „naši“, oni najbliži crkvenim sredinama ili oni koji su izgledali da pokazuju odmah stanovito zanimanje, najbolji, najzaslužniji, oni koji su već izvršili opredjeljenje za vjeru itd. Sada se javlja sve više potreba da se navještaj i prijedlog zvanja smiono proširi na sve ljude. Mogli bismo reći da zvanja danas sve više dolaze s periferija svijeta i crkve. Ako pogledamo Isusov način biranja, pozvao je ljude s onu stranu, izvan Hrama; otišao ih je tražiti ne među onima koji su bili zaduženi za bogoslužje, već ribare; izabrao je učenike grešnike u narodu grešnika, šaljući ih ne pravednicima, nego grešnicima; pozvao je Mateja i Juda. Definitivno je prakticirao nekonvencionalan pastoral zvanja.
4. Fenomen „nepovoljne selekcije“
Amadeo Cencini u svom članku „Nove stvarnosti unutar pastorala zvanja“ govori o neobičnom fenomenu „nepovoljne selekcije“, konstatirajući da u današnje vrijeme kvaliteta zvanja nije na visokom stupnju. O čemu se radi? Čak i prije (mogućih) pozvanih, u pitanje se dovodi kvaliteta života i svjedočanstvo pozivatelja, odnosno u našem slučaju naše redovničke zajednice. Kada je ta kvaliteta niska, kaže ovaj sociološki zakon, institucija privlači osrednje, tj. koja tu osrednjost neće dovoditi u pitanje. To je gorko, ali stvarno otkriće koje potvrđuju činjenice: prosječnost privlači osrednje. Prosječnost posjeduje znatnu snagu, sklona je obnavljati se privlačenjem i rađanjem osrednjih, što joj jamči opstanak tijekom vremena. Institucija na taj način postaje sve više osrednja i time uzrokuje gubitak duha radikalnog darivanja tipičnog za poziv koji dolazi odozgo. Što učiniti?
Jedina ispravna reakcija na ovaj fenomen jest autentično osobno i zajedničko svjedočanstvo. Rizik snižavanja razine kvalitete zvanja posljednjih godina postaje sve očitiji. U vrijeme kriza redovito postoji opasnost od snižavanja kriterija, zanemaruje se razborito rasuđivanje, ne traži se previše, ponekad se prelazi preko problematičnih situacija kandidata. Sjetimo se, na primjer, vrlo negativne pojave "turističkih zvanja", onih koji su otpušteni iz sjemeništa ili zajednica i lutaju iz biskupije ili kongregacije u drugu dok ne pronađu svoje gnijezdo, s malim izgledima da će pronaći svoj mir (i isto s tako malo šanse da ga pruže drugima). Još je gore ako poglavari i odgojitelji podrže takve osobe i misle na taj način riješiti problem brojčanog pada. I to nije samo problem koji se tiče formacije, već i način provođenja pastorala zvanja. Iluzorno je misliti da ćemo privući ako se sve prikaže lako. Psihologija nam zapravo kaže suprotno: visoki ideali privlače ljudsku dušu.
Danas nova zvanja privlače one redovničke zajednice, u kojima se evanđeoski ideali jasno ističu i koje postavljaju visoke zahtjeve za ljudsko srce. Mladi trebaju snažne ponude, one koje dolaze iz Evanđelja i njegove snage, koje spajaju dar i zahtjev, koji traže i također daju maksimum, za koji se isplati potrošiti život. Polovične mjere privlače na trenutak, ali onda razočaraju i ne zadovoljavaju srce. Mlada osoba bira polazeći od dara: što je dar veći, to je veća odgovornost pred njim ili osjećaj da odgovor mora biti potpun. Iz toga proizlazi duboki ispit savjesti o kvaliteti našeg svjedočanstva, kao pojedinaca tako i zajednice. Jedina, prava i najveće katastrofa nije naš brojčani pad, već duhovna osrednjost. Kao reakciju na to, ovdje spominjem samo nekoliko aspekata u perspektivi pastorala zvanja:
Papa Franjo je rekao: „U mnogim mjestima osjeća se oskudica svećeničkih i redovničkih zvanja. Često se to duguje odsutnosti “zaraznoga“ apostolskog žara u zajednici, što ima za posljedicu jenjavanje oduševljenja i privlačnosti tog poziva (…) Čak i u zajednicama gdje svećenici nisu vrlo zauzeti i radosni, bratski i gorljivi život zajednice može kod mladog čovjeka probuditi želju za potpunim posvećivanjem Bogu i navještaju evanđelja, osobito ako se ta zajednica neprestano moli za zvanja i ima hrabrosti predložiti mladima poseban put posvećenja.“ (Evangelii gaudium, br. 107.)
4. Učinkovite inicijative pastorala zvanja u Hrvatskoj
Za ovaj prikaz učinkovitih inicijativa pastorala u Hrvatskoj, poslužili smo se podacima dobivenih od jednog dijela redovničkih zajednica, za potrebe susreta Stalnog vijeća HBK s provincijalnim i vrhovnim poglavaricama ženskih redovničkih zajednica, održanog 8. lipnja 2012., na kojem se razmišljalo o promicanju ženskih duhovnih zvanja u pojedinim redovničkim zajednicama. Između ostalog, evo nekih inicijativa pastorala zvanja prisutnih u Hrvatskoj:
1. Redoviti dani molitve za nova duhovna zvanja.
2. Sudjelovanje u molitvama i misama koje se slave u katedralnim ili župnim crkvama npr. u Zagrebu:
3. Promicanje molitve za zvanja kod postojećih skupina:
4. Uspostavljanje Vijeća/Odbora za zvanja na razini pojedinih redovničkih zajednica.
5. Pastoralno djelovanje za duhovna zvanja.
6. Ljetni kampovi, redovnički domovi, centri duhovnih vježbi.
7. Odlazak na župe - animatorice duhovnih zvanja za mlade odlaze na župe, u osnovne i srednje škole, odnosno tamo gdje ih svećenici ili vjeroučitelji pozovu.
8. „Otvorena“ vrata samostana.
9. Stalni kontakti.
10. Korištenje medija: plakati, obavijesti, dopisi, brošure kao suvremenog Aeropaga, vrata su za ulazak u svijet mladih i komunikaciju s njima; evangelizaciju, predstavljanje družbi, promociju zvanja i duhovnosti.
5. Poteškoće ili nedovoljno iskorišteni resursi u pastoralu zvanja u Hrvatskoj
Na temelju izvješća sa susreta animatora za zvanja proizašle su različite problematike vezane uz specifične poteškoće mladih, uz nedovoljnu osposobljenost animatora i eksponiranost pastorala zvanja u medijima, i sl.
6. Nove ideje i novi obzori…
Uz gore navedena iskustva postoje također različite nove ideje, koje su plod promišljanja i rada animatora za zvanja. Te inicijative mogu se podijeliti na organizacijske, metodologijski i formativne inicijative u animaciji zvanja.
Za poboljšanje organizacijskih inicijativa u pastoralu zvanja na razini župe predlažu se sljedeće aktivnosti:
U metodologiji rada s mladima predloženo je da se:
U formaciji animatora, ali i svih boguposvećenih osoba u promociji zvanja iznimno je važno:
Zaključak
I na kraj želim se vratiti sijaču i njegovoj gesti sijanja. Želja mi je da nam ovo promišljanje o novoj kulturi zvanja pomogne u novim spoznajama, da nas ohrabri da sijemo širokim zamahom ruke, da dobro sjeme naših nastojanja u služenju našim zajednicama, posebno najmlađima - pada svugdje, na svakom mjestu i u svako srce. Zapravo je to nova pedagogija zvanja – potiče nove modele komuniciranja, potiče na kreativno i hrabro suočavanje s novim kulturama, novim sredinama, novim mladima što rezultira i rađanjem novih zvanja. Naša osobna i zajednička odgovornost u buđenju zvanja ponajprije uključuje molitvu. Svjedočanstvo našeg osobnog života življenoga u radosti i otvorenosti zajednica najvažniji su poziv da mladi prigrle redovnički život. Potrebni su novi pothvati, a za to se traži nova kvaliteta. Mi koji smo osjetili poziv da slijedimo Gospodina Isusa Krista životom potpuno posvećenim Njemu, poticani smo Duhom Svetim svjedočiti ljepotu nasljedovanja Učitelja i Zaručnika. „Ne postoji ništa toliko ushićujuće kao svjedočenje vlastita zvanja s takvim žarom koji ga čini privlačnim. Ništa nije logičnije i dosljednije od zvanja koje rađa druga zvanja i čini nas punim naslovom „majkama i očevima.“ (NZNE, 6)
Literatura:
u https://www.ucesm.net/cms/wp-content/uploads/TomasHalik.pdf, str. 1.-6.