Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine
19.06.2012
U sakramentu Euharistije snaži se zajedništvo s Isusom Kristom ali i zajedništvo među nama istaknuo je u svom izlaganju mons. Ivo Tomašević.
U nedjelju, 17. lipnja održana je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu duhovna obnova za redovnice na temu: "Euharistija – izvor zajedništva ".
Nakon izlaganja teme bilo je pokorničko bogoslužje i mogućnost za sakrament pomirenja te klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu.
Promišljanje mons. Ive Tomaševića, generalnog tajnika BK BiH koje je izložilo na mjesečnoj duhovnoj obnovi donosimo u cijelosti.
Euharistija – izvor zajedništva
Ljudi se povezuju na razne način, a redovito je u središtu povezanosti nešto ili netko. Ljude ponekad povezuje pojedina ideja pa su se tako razvili čak i cijeli pokreti koji su slijedili određenu ideju što je ponekad preraslo u ono što nazivamo ideologijom. Te ideologije su nerijetko donijele katastrofalne posljedice po živote tisuća pa i milijuna ljudi.
Ljudi mogu biti povezani i kroz razne klubove ovisno o tome povezuje li ih sklonost prema pojedinoj aktivnosti kao što su šport, lov, rekreacija ili slično ili ih muče isti problemi pa nastanu razna udruženja s ciljem međusobne pomoći ili ostvarenja pojedinih prava. Nerijetko razne vrste pokreta, osim ideje, u središte stavljaju i pojedinu osobu s nekom vizijom. Svi pokreti, društva, udruženja, klubovi... posebnu važnost daju onome što ih povezuje i nerijetko su puno toga spremni žrtvovati za to.
Jedini istinski izvor kršćanskog zajedništva nije ideja nego osoba i to osoba Isusa Krista, a pokretač toga zajedništva jest Duh Sveti koji je ljubav između Boga Oca i Boga Sina. Euharistija je vidljivi susret s, našim očima, nevidljivim Isusom Kristom koji dolazi i daruje se pod prilikama kruha i vina. Susret je to mene, krhkog i grešnog čovjeka sklonog sebičnosti i nespremnog da se sasvim daruje Bogu, s Isusom koji se u svom božanskom milosrđu božanski nesebično daruje i želi me učiniti dionikom božanske ljubavi.
Isus slavi Euharistiju sa svojim učenicima večer prije svoje muke i smrti. Do tada je bio zajedno s apostolima kao pravi čovjek – na nama ljudima potpuno vidljiv i opipljiv način. U Isusovoj blizini apostoli su se uvijek osjećali sigurno kao što se dijete osjeća sigurno u blizini svoga oca ili majke. Čovjek uvijek ima potrebu za blizinom voljene osobe koja je dovoljno mudra da u svim situacijama pronađe najbolje rješenje i koja je spremna odgovoriti na razna pitanja i nedoumice. Sve to posebno dolazi do izražaja u teškim trenucima. Mnoge bitke su izgubljene upravo u trenucima kada bi poginuo zapovjednik odnosno vođa. U danima prije Isusove muke i smrti počeo se u srca apostola uvlačiti strah da će izgubiti Isusa odnosno da će Isus biti ubijen. Htjeli su Isusa trajno zadržati u svojoj srediti i nisu više mogli zamisliti svoj život bez Isusa. Apostoli žele zadržati Isusa na svoj – ljudski način i uporno ostaju pri tome te ne žele ni čuti a još manje razumjeti Isusove riječi kako je za njih bolje da ode k Ocu. Apostoli ne žele ići putem umiranja i smrti iako im Isus jasno govori da put k Ocu vodi preko smrti. Taj bijeg od vlastitog žrtvovanja jest bijeg koji se ponavlja iz dana u dan, a koji se uvijek iznova nadvladava po Euharistiji.
Susret s Isusom u Euharistiji je za svakoga od nas poziv da uvijek iznova sebi posvijestimo kako je Isus taj koji je pozvao svakoga od nas i to pozvao po imenu i kako je On taj koji nas poziva da sve više umiremo sebi kako bismo živjeli Njemu. Prigodom dolaska u crkvu ili u kapelu svaki poklon i svaki pogled prema svetohranilištu treba biti izričaj vjere sv. Tome apostola: Gospodin moj i Bog moj! Svaki pogled treba biti pogled osobe zaljubljene u Isusa, pogled čežnje da se bude zajedno s Isusom. Kada dolazim u crkvu ili kapelu, dolazim Osobi koja poznaje dubine moga srce, moje kvalitete i moje slabosti; Osobi koja me unatoč svemu ljubi i želi biti sa mnom. Taj Isus uvijek će dati potrebnu snagu kada smo spremni slijediti ga i kada nas zove putem umiranja znajući da je On Život.
Papa Benedikt XVI. često navodi primjer kada je rimski car Dioklecijan kršćanima zabranio, pod prijetnjom smrtne kazne, posjedovanje Svetoga pisma i nedjeljno okupljanje na slavlje Euharistije kao i na gradnju mjesta za svoja okupljanja. Godine 304. u malom mjestu Abitena na teritoriju današnjeg Tunisa u sjevernoj Africi 49 kršćana, unatoč carevoj zabrani, jedne nedjelje iznenada su zatečeni dok su bili okupljeni u kući Ottavija Felicea na slavlje Euharistije. Uhićeni su i odvedeni su u Kartagu da bi ih ispitao prokonzul Anulino. Jedan od njih zvao se Emerito. Kada ga je prokonzul upitao, zašto su prekršili carevu odredbu, odgovorio je: „Sine dominico non possumus“ - bez okupljanja u zajednici nedjeljom na slavlje Euharistije ne možemo živjeti. Nedostajalo bi nam snage da se suočimo sa svakodnevnim poteškoćama a da ne podlegnemo. Nakon okrutnih mučenja, 49 mučenika iz Abitene je ubijeno. Tako su, prolijevanjem svoje krvi, potvrdili svoju vjeru. Iako su ubijeni, oni su pobijedili jer su u slavi Krista uskrsloga, a kršćanima su kroz stoljeća postali simbol euharistijskog zajedništva s Isusom Kristom i međusobno.
U sakramentu Euharistije snaži se zajedništvo s Isusom Kristom ali i zajedništvo među nama. To jedinstvo postaje tako snažno da bivamo spremni podnijeti i smrt, a ne odreći se susreta s Isusom Kristom u međusobnom zajedništvu. Euharistijsko zajedništvo nužno treba biti izvor i temelj i svakog redovničkog zajedništva. Samo zajedništvo utemeljeno u euharistijskom Kristu može voditi istinskom rastu zajednice. Apostoli su mogli opstati zajedno tijekom i nakon Kristova života na zemlji jer su bili u zajedništvu s Isusom, najprije tjelesno prisutnim a potom nazočnim u Euharistiji.
Što će nas zapravo povezati ako neće euharistijski Krist. Svi utemeljitelji i utemeljiteljice redovničkih zajednica iz dna su duše ljubile euharistijskog Krista. Teško da se može naći ijednog sveca ili sveticu koji nije na osobit način ljubio Krista pod prilikama kruha i vina. Što će povezati članove redovničke ili neke druge zajednice, koji su različitih godina, rođenja, sklonosti, ideja... ako neće euharistijski Krist. Sve drugo je na krhkim nogama i lako može odvesti na stranputicu. U zajednici u kojoj ohladi ljubav prema Kristu u Euharistiji, vrlo brzo postaju važne neke druge stvari, a ne ono što je Kristovo. Tada počinju sjedničenja, ljudska mozganja, besplodne rasprave... Ljubav prema euharistijskom Kristu jest istinsko vezivno tkivo svakog kršćanskog, a osobito redovničkog zajedništva. Zato je nužno, u trenucima kada srca počnu hladiti u ljubavi prema Isusu i jednih prema drugima, da se u nama ponovno probudi strah – i to strah Božji da ne ostanemo bez Isusa jer smo bez Njega izgubljeni. Prevažno je da u zajednici uvijek vlada ozračje ljubavi prema Isusu koji nas čeka u svetohranilištu i koja nas hrani u svakom Euharistijskom slavlju.
Isus je u dvorani posljednje večere učinio jedan gest koji će svim kršćanima i svakoj kršćanskoj zajednici ostati smjerokaz i koja daje najbolji odgovor, koliko ta zajednica ili ta osoba uistinu pripada Isus Kristu. To je čin pranja nogu apostolima. Isus je mogao izabrati bilo koji drugi čin kojim bi pokazao da želi služiti ljudima, ali odabrao je upravo vrlo jasan i zoran čin služenja koji čine sluge toga doba – pranje nogu. I gospodari su mogli reći da na razne načine služe drugima, ali gospodari nisu služili na način da bi drugima prali noge. A Isus upravo to čini i daje znak apostolima i kršćanima svih vremena, a osobito onima koji obnašaju razne odgovorne službe da uvijek budu spremni služiti i na način na koji služe oni posljednji u društvu ne zaboravljajući da će posljednji biti prvi, a prvi posljednji. Euharistija nas uvijek podsjeća i potiče da, kakvu god službu obnašali, uvijek budemo spremni služiti i na način na koji služe oni najsiromašniji i oni s najmanjom plaćom. U takvim trenucima sigurno dajemo najbolje svjedočanstvo živoga Krista, svjedočanstvo ljubavi za koje nam se može učiniti da nas čini manjim u ljudskim očima. Međutim, manji možemo biti samo u očima onih koji vide neku svoju korist u nekoj našoj navodnoj veličini, koja nam je povjerena po određenoj službi i zvanju.
Apostoli su ostali neugodno iznenađeni kada im je Isus počeo prati noge. Bili su zbunjeni i nisu znali što bi rekli. Sigurno se to nikako nije uklapalo u njihove vizije Isusa za kojeg su oni htjeli da bude velik kako bi oni uz Njega i po Njemu postali veliki. A tu veličinu nisu mogli niti htjeli vidjeti u onom što čini jedan sluga. Zato Petar odbija tu izvanrednu gestu Kristove ljubavi koju će kasnije shvatiti i prihvatiti i u život provoditi. Shvatit će i prihvatiti u potpunosti kada bude potvrdno odgovarao na Kristov upit: Petre, ljubiš li me? Prihvatit će i u dvorani posljednje večere, ali ne zato što bi to razumio i srcem sasvim prihvatio, nego zato što ne želi biti izuzet iz Kristova kraljevstva.
Koliko god se mi otimali i čeznuli za putem svetosti, na nas uvijek iznova udara duh ovoga svijeta nudeći nam ovozemaljske časti u raznoraznim oblicima. Nema te službe i poslanja koje nije makar ponekad podložno tom zovu pa makar bile to i male časti i vlasti. Nisu tome zovu podložne samo oni koji obnašaju najodgovornije službe, iako su one uvijek prve na udaru napasti, nego svatko od nas. To mogu biti i službe kuharice, nastavnice, medicinske djelatnice, vratarice, urednice, one koje šiva, pegla... I od najmanje službe možemo napraviti neku svoju zonu kojom, služeći zajednici i drugima, u isto vrijeme suvereno vladamo i nikom ne dopuštamo da dođe blizu. Lako se može dogoditi da nismo spremni raditi ništa drugo nego samo svoj posao pa makar i vidjeli potrebu da priskočimo u pomoć nekom drugom. Dolazak pred euharistijskog Krista treba uvijek biti poziv na otvorenost posebno prema onima s kojima živim i to osobito u onima stvarima koje teško i nerado prihvaćam, a koje su „pranje nogu“ onima pored mene pa makar oni to i ne zaslužili.
Sveta misa i molitva pred svetohranilištem izvanredno je mjesto da svatko dadne od sebe ono što je najbolje i najljepše. Zato ne treba štedjeti ni svoja grla ni svoje osjećaje. Okupljanja prvih kršćana bila su klicanje Kristu Gospodinu. Kakva je to ljubav u kojoj nema nikakvih emocija? Zar ne bi smjela biti primjetna radost u našoj molitvi pa i naša žalost u teškim trenucima? Sve to ne znači nered nego izraz želje da s Isusom i svojom zajednicom podijelimo svoje radosti, svoje brige i svoje tuge. S jedne strane potrebna je spremnost podijeliti s Isusom i s drugima ono što se živi, a s druge strane, nužno je prihvatiti da drugi s mnom podijeli ono što on odnosno ona živi.
U zajednici tako često znaju nastati trenuci šutnje između dvije osobe i potpunog nerazumijevanja upravo radi nespremnosti da se nešto s drugim podijeli. Iz iskustva višegodišnjeg življenja i djelovanja u Ordinarijatu, koji je također jedna povelika iako ne redovnička zajednica, znam da to može biti tako neugodno i tako dugotrajno. Jedna osoba mi je tek nakon nekoliko godina rekla da mu nešto kod mene smeta što meni ni na kraj pameti nije bilo i što bih bez imalo ustezanja promijenio. Ali, kako mi nije rekao a ja sam nisam primijetio jer se radilo o nečem što samo po sebi nije ni dobro ni loše, to je trajalo godinama. Ako jedemo s istoga stola i pijemo iz iste čaše, nužno je da dijelimo i svoju svakodnevicu.
Dok sam bio bogoslov, desetak nas bogoslova stalno smo se družili i svi smo postali i, dobrom Bogu hvala, još uvijek i ostali svećenici. Razgovarali smo o svemu i čim bi se netko pokušao osamiti, ostali mu to nisu dopuštali. U takvom zajedništvu pojedinac gotovo da nije imao šanse odlutati na duži rok kamo ne treba. Razgovarali smo o svemu i u razgovoru bi izbistirli puno toga. Zahvalan sam svojim kolegama što su bili uza me i što sam bio uz njih. Zahvalan sam i poglavarima i profesorima što u našem zajedništvu, koje nije bilo uvijek sasvim uskladivo s dnevnim redom, nisu vidjeli nikakvu opasnost nego su to, na njima svojstven i strpljiv način, kanalizirali i usmjeravali.
Za današnje vrijeme čini mi se simptomatičnim strah da se ne zarazimo od onog pored nas. Iako su mnogi od nas, koji su moje dobi ili stariji, jeli s braćom i sestrama iz iste zdjele i pili iz iste posude, danas je to gotovo nezamislivo i to iz straha da se ne zarazimo od onog drugog kao da su pored nas redom zaražene osobe. Nisam zagovornik toga da se jede i pije iz istih posuda jer danas postoji mogućnost da svatko jede iz svoje posude i pije iz svoje čaše, ali me uvijek iznova iznenadi taj strah kod nemalog broja posvećenih osoba.
Nije rijetkost među posvećenim osobama izvanredna znatiželja da se prodre u nutrinu druge osobe kako bih saznao, što ta osoba od mene skriva makar to nemalo veze sa mnom i makar ne bilo ni blizu želje da toj osobi pomognem. U isto vrijeme ljubomorno čuvam od drugih neke svoje kutke i neke svoje povezanosti i postajem lav ili lavica kada u to moja brat ili moja sestra želi dirnuti. Kako drugačije razumjeti da uvijek ili gotovo uvijek pričamo o slabostima drugih? Je li netko od Vas čuo da nam netko počne priču i otprilike kaže: jesi li čuo to i to pa ispriča neki svoj grijeh? Je li nekom od Vas netko ispričao neku svađu ili neki nesporazum priznavši da je za to kriv? Nisu li redovito u našim pričama uvijek krivi oni drugi i ne pričamo li samo takve priče? Nerijetko se jako namučimo smišljajući kako bi u ispovijedi rekli svoje grijehe na način da ne izgledaju baš tako loši kao što jesu. Nerijetko postajemo pravi majstori umotavanja u lijepe folije vlastitih grijeha i razgolićavanja tuđih grijeh i slabosti. Pravi smo umjetnici u „peglanju“ vlastitih grijeha.
Euharistija i Isus u svetohranilištu najbolje su mjesto da uvijek iznova sebi dozovem u svijest kako na početku Mise govorim: moj grijeh, moj grijeh... Čovjek i čovječanstvo su uvijek u napasti kritizirati i popravljati druge, a zaboravljati na sebe. Samo u priznavanju grijeha nije vlastiti ego na prvom mjestu nego najčešće baš na posljednjem ako smo uopće predvidjeli takvo mjesto. A bez priznavanja grijeha, obraćenje nije moguće.
Euharistijski Krist je najsnažniji vez cijele Crkve. Kao njezini članovi snažimo trajno svoju povezanost s euharistijskim Kristom i među sobom. Euharistija svakodnevno „umiva“ našu karizmu i naše služenje i u mojim očima „pere“ lice moga bližnjega kojeg trebam ljubiti i kojem trebam biti spreman i „prati noge“ jer to tako činio naš Gospodin koji se, nama grešnim ljudima, cijeli daruje i to iz dana u dan. Amen.
ISPIT SAVJESTI
Isus se raduje svakom mom dolasku na Svetu misu. Rastem li u ljubavi prema euharistijskom Kristu ili se ta ljubav u meni hladi?
Slušam li pozorno Božju riječ?
Govorim li rado o Isusu?
Ismijavam li pobožnost svoga brata ili sestre?
Potičem li na pobožnost?
Namećem li svoju pobožnost drugima kao mjerilo?
Tražim li u trenucima Mise i molitve zajednice kutove i osamu te tako bježim od zajedništva?
Štedim li svoj glas kod slavljenja Boga?
Reagiram li kod Euharistije i molitve na pogreške i propuste drugih?
Izbjegavam li susret sa svojom sestrom ili svojim bratom kako ne bih morao oprostiti ili pitati za oproštenje?
Bježim li od „pranja nogu“ onih s kojima živim?
Jesam li spreman podijeliti s Isusom nutrinu svoje duše i poslušati Njegov glas?
Jesam li spreman u zajednici dijeliti svoje radosti i žalosti i prihvatiti da i drugi to podijele sa mnom?
Kažem li često Isusu: Isuse, volim te; više od sveg drugog ljubim te?
Jesam li spreman pred Isusom i pred svojim bližnjima reći: sagriješio sam i pogriješio sam, molim te, oprosti?
Jesam li spreman čuvati glas svoje sestre i svoga brata s kojima tako često, a možda i svakoga dana blagujem za stolom Gospodnjim?
Živi li Isus i na mom jeziku na kojeg ga svakoga dana otajstveno primam?
Opraštam li svojoj sestri i svome bratu kao što Isus meni oprašta?
Gradim li istinsko crkveno zajedništvo poštujući one kojima su povjerene odgovorne službe?
Obnašam li svoju službu uistinu onako kako bi to Isus želio?
Jesam li stvorio i od, meni nepoćudnih osoba s kojima blagujem istoga Isusa, zatvorio svoj mali prostor u kojem sam ja gazda?
Je li mi stalo do rasta zajedništva i zajednice u duhu Isusa Krista?
Je li moja vizija zajedništva uskladiva s onim što Krist želi?
Zahvaljujem li euharistijskom Kristu za toliko toga što mi svakoga dana daruje ili sam osoba koja je uvijek nezadovoljna i kojoj uvijek nešto nedostaje?
Jesu li uvijek samo drugi za sve krivi? Na koje sam mjesto stavio sebe na toj listi?