Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine
14.03.2022
Duhovna obnova je održana pod vodstvom fra Marinka Pejića, profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i u organizaciji ŠSF Bosansko-hrvatske provincje.
U organizaciji Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina održana je u nedjelju 13. ožujka, mjesečna duhovna obnova za redovnice grada Sarajeva, pod vodstvom dr. sc. fra Marinka Pejića, profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Susret je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu započeo u poslijepodnevnim satima, a završio euharistijskim slavljem.
Fra Marinko je u svom izlaganju govorio o problemu koji je vrlo čest u životu svake osobe, a posebice u životima redovnika i redovnica, a on nosi naziv „Žalost ili potištenost kao duhovna bolest.“
Na početku izlaganja predavač je naglasio kako „do ove 'duhovne bolesti' često dolazi zbog posvemašnjeg pomanjkanja nade čiji je uzrok potištenost/depresija. Isto tako, moramo biti svjesni da se to ne događa zbog neke teške ekonomske situacije ili nečega sličnog, nego da se radi o jednom očito dubljem problemu. Veliki broj ljudi danas se jednostavno boji budućnosti i shvaća svoju budućnost kao prijetnju, a ne kao onu koju bi se trebalo shvaćati kao obećanje. Ponestaje nam životne radosti i dolazi do razočarenje, gubitaka povjerenja, osjećaja krhkosti iz kojih se rađa pogled potištenosti.“
Nadalje je istaknuo „kako bismo trebali shvatiti da se ovdje radi o jednoj sklonosti koja je prisutna u srcu samog čovjeka. Zbog toga je važno uzrok tog stanja tražiti upravo u unutrašnjem svijetu čovjeka koji je pogođen nekom teškom situacijom.
U početcima redovništva potištenost se smatrala jednom od osam strasti koja može izroditi mnoga druga zla. Potištenost pogađa čovjekov psihički svijet. Ako se čovjek ne uhvati u koštac sa tim stanjem, to stanje može prerasti u jedno dublje duhovno pa i psihičko stanje.
Postoje dva oblika potištenosti: Žaljenje zbog grešnog stanja u kojem se čovjek nalazi – ako se pojavi stanje potištenosti, potrebno je suočiti se sa sobom. Trebali bismo prihvatiti taj osjećaj tuge koji nam signalizira da nešto ipak nije u redu. Potištenost je neminovna ljudska emocija s kojom se čovjek treba suočavati i koja ima svoje mjesto u sazrijevanju čovjeka. Živjet a nikada se ne susresti s njom, bilo bi osiromašenje.
Druga vrsta potištenosti je definirana kao duhovna bolest. To je sklonost protiv koje se treba boriti, protiv koje treba reagirati. Ova vrsta ne otvara nikakav put. Ona nam naprotiv blokira svaki put koji vodi u život. Ova potištenost više ovisi o čovjekovu srcu koje je izgubilo nadu i radost. Govori o srcu koje je izgubilo odnos s Bogom i povjerenje u njegovu ljubav i milosrđe. Ali ona slabi i mogućnost čovjeka da iskoristi svoja dobra koja posjeduje, da se raduje malim dostupnim stvarima i ljudskim odnosima, prijateljstvima. No unatoč svemu upravo nam je ovo stanje pokazatelj naše zrelosti, jer nas uči sposobnostima kako da prihvatimo ograničenosti vlastitog života.
Na koncu izlaganja predavač je kazao: „Čovjek mora biti iskren prema sebi, a iskren prema sebi znači biti iskren i prema Bogu. Stajati pred Bogom onakvim kakvim jesmo. Jedino je tako moguće da čovjek to svoje stanje ne doživi tragično, da ga ono ne zatvori i pritisne nego da ga otvori, da mu da povjerenje u život i da Bog unatoč svemu i svim promašajima vodi ipak taj život.“
Nakon izlaganja slijedilo je klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom i mogućnost za sakrament pomirenja. Duhovna obnova je završena euharistijskim slavljem koje je također predslavio predvoditelj duhovne obnove fra Marinko u zajedništvu s koordinatorom mjesečnih duhovnih vježbi vlč. Milenkom Krešićem. Za vrijeme euharistijskog slavlja, uz pjevanje okupljenih redovnica na orguljama je svirala s. Mira Bliznac, ŠSF.
(s. Suzana Benković)