Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine
Duhovna obnova, Franjevački samostan Gorica (Livno), 2. veljače 2012.
S. Kata Karadža, Školska sestra franjevka
Razmišljanje o važnosti vjere uz Dan posvećenog života. Na vjeru pozvani!
Dok sam razmišljala o čemu bi danas, na Dan posvećenog života mogli promišljati, učinilo mi se veoma prikladnim progovoriti o onome na što je čitavu Crkvu prije nekoliko mjeseci pozvao papa Benedikt XVI. najavljujući godinu vjere – a to je o vjeri! Za svakog vjernika, a za nas redovnike/ce još i više, ovo je važna tema jer snažno zahvaća naš svakodnevni život i čini ga iznutra smislenim. Naša vjera, osobna ili ona koju živimo u okrugu zajednice, prepoznatljiva je i uočljiva ljudima s kojima živimo i koji nas okružuju. Pitanje vjere spada među one stvarnosti o kojima nije lako govoriti. Upravo vjera povezuje, objedinjava naš zemaljski i duhovni život. Naše zajedničko promišljanje započet ću svjedočanstvima nekih osoba po pitanju vjere, po pitanju kako se danas živi vjera i što ona za njih osobno znači?
Tako jedna udovica/starica kaže: U životu sam bila sama, ali samo mi je vjera pomogla da riješim sve probleme. Vjera mi je pomogla da odgojim sina i da živim bez muža, pomogla mi je da prihvatim život. Jednostavno vjera mi je sve i kada bi svime dokazali da Bog ne postoji ja bi i dalje vjerovala jer sam vjeru doživjela. Vjeru ne pokušavam shvatiti nego živjeti.
Jedan svećenik je rekao: Kako izreći ono što se može samo živjeti? O vjeri se ne priča, nego vjeruje, o ljubavi se ne priča, nego ljubi. Kao što život moraš živjeti da bi živio. To je ono što je potrebno današnjim ljudima. Ono što je najvažnije jest više u životu ne govoriti o onom što životom ne potvrđujemo. Vjera je Isus, živi, uskrsli. Vjera je baciti se u naručje živome Bogu, Ocu.
Izjava jedne redovnice/sestre: Vjera je moj odnos s Bogom. Vjeru produbljujem činjenjem dobra. Što mi je križ bivao teži to je moja vjera bila sve veća. Križem se vjera ispituje i raste.
Jedna studentica kaže: Ni jedna teškoća, neuspjeh i bol ne mogu čovjeka ubiti do kraja. Jer je Bog upravo na strani takvih. A oni koji pate i trpe znaju da ih to ne može ubiti jer vjeruju u Njegovu prisutnost. Vjera je ljubav i dobrota u srcu čovjeka koji nas vodi prema Svemogućoj ljubavi. Vjera je sve ono u što smo toliko sigurni, bez obzira što drugi misle. Ima puno toga, teško se izjasniti a kamo li napisati.
Vjeroučenica trećeg razreda osnovne škole je rekla: Vjera mi je potrebna da vjerujem u ono što želim. Vjera mi je potrebna jer bez nje ne mogu ostvariti ono što želim. Vjera mi je potrebna u životu. Vjera mi puno znači i ona je kao dio mog života.
Već ovih nekoliko izjava otvara nam čitavu lepezu osobnih i različitih doživljavanja vjere. Zar nam to ne govori da svatko na svoj, originalni način, živi vjeru! Svako je življenje vjere jedno osebujno, vlastito iskustvo.
No ipak, postavljamo si uvijek iznova pitanje: Što to znači vjerovati? Vjeruje li svaki čovjek ili samo onaj koji je religiozan? Možemo li o njoj govoriti kao antropološkoj datosti, nečemu što je čovjeku svojstveno. Je li moguće govoriti o rastu djeteta, dječaka, mladog čovjeka bez dimenzije povjerenja? Vjerovati drugome, roditeljima, braći, sestrama, prijateljima … je nešto što na svoj način prethodi vjerovanju u vjerskom, religioznom smislu. I sam papa Benedikt XVI. govori o raznim situacijama u kojima doživljavamo da "vjerovati" je sastavni dio našeg svakodnevnog života: od ranog jutra do večeri svi rabimo tehničke proizvode čije znanstvene uzroke ne poznajemo: tko može proračunati statiku visokogradnje i osobno se u nju osvjedočiti? U čitavo područje elektrike s kojima se svakodnevno susrećemo? Ili u pouzdanost sastava nekoga lijeka? Živimo u mreži onoga što ne znamo, ali se u to pouzdajemo poradi općih pozitivnih iskustava. Kao što je čovjek siguran u ljubav drugoga, ne podvrgavajući je metodama prirodoznanstvenoga ispitivanja, tako i u doticaju Boga i čovjeka postoji sigurnost koja je posve drukčije naravi od izvjesnosti matematički dokazivog mišljenja. Mi ne živimo vjeru kao hipotezu, nego kao sigurnost koja nosi naš život. Ako dvoje ljudi svoju ljubav promatra samo kao hipotezu koju uvijek iznova treba verificirati, oni je na taj način razaraju. Tada je ona već uništena. Možda danas tolike veze ne uspijevaju upravo stoga što poznaju još samo izvjesnost pretpostavke. I, zato, onomu što nije prirodoznanstveno zajamčeno ne pridajemo nikakvu konačnu valjanost.
Po čemu se odlikuje vjera vjernika kršćanina? Koje su njene bitne karakteristike? U odgovoru na ovo pitanje najispravnije je posegnuti za Božjom Riječju. Ograničila sam se na nekoliko naglasaka iz Biblije, odnosno biblijskih likova. U Starom zavjetu odnos čovjeka s Bogom - koji se izražava kroz pojam vjerovanje - označava nešto što zahvaća cjelovitog čovjeka u njegovoj nutrini ali i vanjskom djelovanju. Biti vjeran, živjeti vjernost je bitno te će zato za Izraelca posebno teški grijeh biti ne ateizam već idolopoklonstvo. Možda je dobro naglasiti i neke pojmove koji se u Starom zavjetu upotrebljavaju za vjeru. Pred Bogom čovjek je pozvan na povjerenje, pristanak i poslušnost. Drugim riječima vjerovati u Starom zavjetu znači prepustiti se s povjerenjem Bogu saveza, prepoznati njegovo djelovanje u povijesti, iskusiti istinitost njegovih riječi te ostvarivati pravednost. Između Boga i čovjeka uspostavlja se osobni odnos. Bog poziva, izabire, obećava dok čovjek kroz vjeru sluša i izvršava njegovu Riječ. Samo u povjerenju u Boga čovjek nalazi svoje usidrenje. "U savršenom povjerenju bit će vaša snaga (Iz 30,15)".
Za Izraelca vjerovati nije samo neko djelovanje već prvenstveno ekskluzivni odnos s Bogom. Kao primjer poznat nam je Abraham kojega i nazivamo praocem naše vjere ili ocem svih vjerujućih! Abraham čuje Božju riječ, obećanje, iako mu nije potpuno jasno što bi ono bilo ili što bi ono značilo. Možda nije ni slutio da će ta njegova poslušnost uroditi plodom, da je odlazak u nepoznato početak svih njegovih potomaka. Povjerenje u Boga za njega znači ne računati toliko na sebe, nego na Boga se oslanjati i onda kada nije vidio dosege takvoga vjerovanja. Takva vjera pretpostavlja ponizno srce koje će se u Boga pouzdavati. Zbog svoga životnog povjerenja i pouzdanja u Boga on ostaje stalni primjer vjerovanja za Izraelski narod kroz povijest.
U Novom zavjetu vjerovati znači prije svega prihvatiti navještaj Kristova kraljevstva, Kristove svemoći, a vjerovati znači ne računati na sebe već jedino na Boga! Za učenike vjerovati postavlja zahtjev nasljedovanja, privrženosti osobi Isusa Krista. Ako promatramo samoga Isusa, vjerovati za njega znači biti poslušan nalogu svoga Oca i to sve do smrti: "Moja je hrana vršiti volju Božju i dovršiti djelo koje mi je dao izvršiti (Iv 4,34)". U Novom zavjetu Crkva će na osobit način u Mariji prepoznati najvjerniju vjernicu stavljajući je za uzor vjere. Djevica Marija ostvaruje na najsavršeniji način vjeru kroz poslušnost koja joj se u tom trenutku prihvaćanja Božjega plana čini nejasnom. Ona vjeruje da "Bogu ništa nije nemoguće" (Lk 1,37). Taj "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" (Lk 1,38), to vjerovanje da će se - kako kasnije kaže Elizabeta - "ispuniti što je rečeno od Gospodina! (Lk 1,45)" postaje razlogom da je svi naraštaji zovu blaženom. Marija nije prestala vjerovati "da će se ispuniti" Božja riječ.
I kod Marije kao i kod Abrahama vrijedno je zapaziti stav nerazumijevanja Božje volje, obećanja i poziva. Zapravo, Božja riječ upućena i Mariji i Abrahamu "Ne boj se Marijo!" i "Ne boj se Abrame ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika!" (Post 15,1) govori o njihovoj zbunjenosti ali i obećanju blizine koju im Bog garantira. Imajući pred očima ove velike likove jasnije su nam riječi francuskog pisca Varonea zapisane u knjizi Nevolje s odsutnim Bogom: "Ni vjera također nije u sebi neko okamenjeno stanje. Ona poznaje sigurnost, ali ne bezbrižnost. Ona je strujanje, kretanje, ulaganje života s njegovom tajnom i njegovom stvarnošću. Ona je neiscrpno vrelo i beskonačna avantura. Ona je središte i obzor, ali i hod u nesigurnoj ravnoteži. Ona je snaga i sigurnost, ali i krhkost i ranjivost. Ona je živo iskustvo o životu, o kruženju života koji je biblijska povijest... Za vjernika ovaj čas nema drugog portreta, osim lica Zakejeva koji silazi sa svoje smokve"[1].
Papin poziv na razmišljanje o vjeri
Papa, govoreći o vjeri, upotrebljava jednostavnu sliku: Vjera je nastojanje da današnji čovjek otkrije pravo Božje lice. Stoga ne čudi da će upravo ovaj papa svoju prvu encikliku posvetiti Bogu - Deus caritas est! - Bog je ljubav. K tome - u kontekstu ove teme - možemo pribrojiti i dvije knjige Isus iz Nazareta koje su također usmjerene prema "otkrivanju" Boga. Papa uočava potrebu današnjeg čovjeka da na novi način otkriva autentičnost vjere, da dopire do Boga. Objavljujući apostolsko pismo Vrata vjere, Papa je najavio Godinu vjere, koja će trajati od 11. listopada 2012. do 24. studenoga 2013., upravo kao vrijeme istinskog obraćenje Gospodinu. U pismu upozorava na potrebu "ponovnog otkrivanja hoda vjere, da se otkrije draž Božje riječi". Vrata su vjere uvijek otvorena. Moguće je prekoračiti taj prag kada se naviješta Božja riječ a srce se prepusti da ga oblikuje milost koja preobražava.
Očito imajući u vidu različita povijesna razdoblja u kojima se ponekad više isticala važnost poznavanja sadržaja vjere a u drugima naglasak stavljao na samo vjerovanje, papa Benedikt XVI. poziva na sintezu: ističe duboko jedinstvo između čina vjere i sadržaja vjere. Vjera je prihvaćanje Gospodina i život s njim. To se treba očitovati u svjedočenju i u javnom zauzimanju. Bitno je poznavati vjerske sadržaje a onda umom i voljom prihvati nauk Crkve. Da se stekne sustavno poznavanje sadržaja vjere - poziva na novo proučavanje Katekizma Katoličke crkve. Katekizam u ovoj godini može biti istinska potpora vjeri. Da bi se raslo i sazrijevalo u vjeri, vjeru je potrebno poznavati. S Godinom vjere papa Benedikt XVI. želi da u središtu crkvene pozornosti bude "susret s Isusom Kristom i ljepota kršćanske vjere".
Prije manje od mjesec dana, 7. siječnja 2012., objavljena je pastoralna smjernica Zbora za nauk vjere za Godinu vjere. U dokumentu se ističe da se početak Godine vjere poklapa s dvije važne obljetnice: pedeset godina od otvaranja II. vatikanskog sabora i dvadeset godina od objavljivanja Katekizma Katoličke crkve. Godinom se vjere želi potaknuti obnovljeno obraćenje Gospodinu i ponovno otkrivanje bogatstva vjere, da svi članovi Crkve u današnjem svijetu budu vjerodostojni i radosni svjedoci uskrsloga Gospodina, da su sposobni drugima pokazati vrata vjere. Smjernice za Godinu vjere žele potaknuti susret s Kristom preko istinskih svjedoka vjere i njezina produbljivanja. Riječ je o prijedlozima čiji je cilj odgovoriti na poziv Svetoga Oca da se posvema živi Godina vjere, čije će produbljivanje pridonijeti učvršćivanju jedinstva i zajedništva između raznih sastavnica velike obitelji Crkve.
Pozorna na znakove vremena, vjera obvezuje svakoga da u svijetu bude živi znak prisutnosti uskrsloga Krista. Vjera je osobni i zajednički čin, dar je Božji koji se živi u zajedništvu Crkve a ima se naviještati svijetu. Nakana je smjernica potaknuti sve članove Crkve da im Godina vjere bude povlaštena okolnost da s drugima dijele ono što im je najsvetije: Isusa Krista, čovjekova Otkupitelja, Kralja svemira, tvorca i usavršitelja vjere - istaknuto je u zaključku dokumenta. Na prvu nedjelju došašća, 27. studenoga 2011. nadbiskup metropolit vrhbosanski Vinko kardinal Puljić obznanio je da je započela Godina vjere u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Kardinal tom prigodom ističe da bi Godina vjere trebala pomoći "vraćanju povjerenja u čovjeka, upoznavanju i jačanju svoje vjere u Boga i Njegovo Kraljevstvo, koje je osnovni cilj naših života". On poziva svećenike, redovnike i redovnice, katehete i katehistice, i obitelji - sve članove svoje Crkve da ulože sve napore i ljubav prema svojoj vjeri te da je istinski upoznaju, produbljuju, svjedoče i od nje žive.
Franjina vjera i vjera naših utemeljitelja
Što vjera stvara u čovjekovu životu? Što je čovjek, vjerom prožet kadar ostvariti? Pokušajmo vidjeti djelotvornost vjere kod Sv. Franje, a samin tim i Sv. Klare - jer ova dva imena je teško razdvojiti. U središtu Franjinoga i Klarinoga života jest iskustvo Boga i to u osobnom susretu s Kristom. Važnost ove tvrdnje nije u tome da se kaže kako su Franjo i Klara bili samo ljudi vjere, nego da je vjera temelj na čemu se zasnivaju njihovi životi.
a) Možda zvuči gotovo stereotipno ali Krist je doista u središtu Franjina života. Njegova je vjera kristocentrična. Franji je najveća briga (najvažnije) kako što više sličiti Kristu, kako mu biti bliže, kako ga što bolje nasljedovati. Vrhunac njegove sličnosti i suobličenja s Kristom bile su stigme, rane koje je primio 1224. na brdu La Verni.
Žeđ za duhovnošću koja se primijeti u našem narodu i društvu u kojem živimo jest predivna prilika za redovnike i redovnice današnjice. U našim životima Krist bi trebao biti središte. Možda nismo ni svjesni dara kako mi preko našeg poziva ljude podsjećamo da Bog hoće i želi da ljudi budu ispunjeni životom. Štoviše mi smo Božji posrednici na zemlji. Kada nas ljudi vide ostvarenima i zadovoljnima to u njima budi želju da i oni vide što je to što nas drži, motivira, i daje snagu da djelujemo na ovakav način. Za nas redovnike/ce važno je imati na umu da pazimo na osobni duhovni rast, na odnos s Bogom. Franjo, Klara i naši utemeljitelji (ovdje mislim na utemeljitelje naših redovničih zajednica) su u tome uspjeli. Ono što se protivi toj stalnoj usmjerenosti prema Bogu je rutina. Ne smijemo pasti u rutinu. Naša molitva treba biti izvor vlastitog života da život bude vidljiv u i po molitvi, dopuštajući da nas molitva preoblikuje i mijenja. Redovnici/ce preko različitih svojih karizmi daju mogućnost različitosti iskustava i značenja koje je važno usaditi u narod gdje živimo. Mnogi ljudi danas prakticiraju razne seminare, duhovne vježbe, čine djela milosrđa, tečajeve molitve žeđajući za duhovnošću a to žele učiti upravo od nas.
b) Franjina/Klarina je vjera osobna i nasljedovateljska - Njih zanima osoba, čovjek, Krist. Franjo s Bogom razgovara - rekli bi danas - face to face (lice u lice)! Franju ne pokreće ideja, nego primjer Sina Božjega. Pokreće ga konkretni Isusov život: njegove geste, njegovi koraci, njegova poniznost, njegovo siromaštvo, njegova poslušnost, njegova sudbina. Čitav je Franjin život usmjeren ovome: preslikati, ponoviti Isusove geste, slijediti njegove stope, sve do cilja do kojeg je on stigao: mučeništva.
Možda nismo ni svjesni koliko redovnik/ca mogu biti dobri suputnici mnogim ljudima na njihovom životnom hodu. Vjerujem da u komunikaciji i približavanju ljudima danas najvažnije jest vrijeme i sve više otkrivamo da je važno moći posvetiti drugome vrijeme. Usred stalne trke pokušavamo raditi više stvari u isto vrijeme. Rezultat takva života je potpuna iscrpljenost. Ako nam je vrijeme darovano, koliko vremena posvećujemo Bogu? Imamo li uopće vremena za Boga, odnosno ima li Boga u našim životima? Imamo li mi vremena za čovjeka pored mene? Franjo je bio sav za Drugoga - Krista i čovjeka.
c) Franjina vjera je djelotvorna, zauzeta, raspoloživa. On je bio neumoljiv u usklađivanju života s vjerom. Nije mogao smisliti vjeru koja ne bi bila izražena djelima.
Mi se danas nalazimo u dobu novih tehnologija komunikacije i usprkos toga imamo veliku poteškoću u međusobnoj ljudskoj komunikaciji, istinskoj, dubokoj komunikaciji kako bi učvrstili odnose i da bi se iskreno otvorili jedni prema drugima. Vrijeme komunikacije u obiteljima ili našim zajednicama zamijenjeni su drugim glasovima izvana koji zauzimaju puno našega svakodnevnog života (televizija, internet, itd.).
Čini se da današnje vrijeme od nas očekuje da budemo iskusni u čovječnosti, ljudskost, da smo kadri čuti i prepoznati vrijednost svakoga čovjeka i njegova života i zbog toga slušati, prihvatiti i dopustiti sebi da mi drugi pomogne. Ili drugim riječima, veliki izazov za naše društvo jest hitnost da se nadoknadi ono što smo zanemarili a to je staviti osobu u središte, humanizirati/očovječit, kako bi mogli biti i djelovati profesionalno, društveno, politički, religiozno...
Papa Benedikt u knjizi O vjeri, nadi i ljubavi spominje kako cilj svakog života jest uvježbavanje u kršćanskom životu, u egzistenciji u vjeri. Svatko je pozvan, a posvećene osobe posebno na jedan intenzivniji način promišljanja o svom kršćanskom životu. Pod tim se misli jednostavno pravilno življena čovječnost ili mogli bismo reći želimo uvježbavati umijeće ispravna života - "želimo bolje izučiti umijeće nad umijećima - kako biti čovjek"[2] .
d) Franjina vjera je bila nježna vjera. U skladu s time očituje se nježnost s kojom prepoznaje božanske osobe i njihovo djelovanje. To uzbuđenje titra u svim njegovim spisima "O, kako je slavno i sveto i veliko imati Oca na nebesima! O, kako je sveto, utješno, lijepo i divno imati takva Zaručnika! O, kako je sveto i drago, ugodno, milo, smirujuće, slatko i umiljato i iznad svega poželjno imati takva brata i sina, koji je život svoj položio za ovce (2P 9,54-55)". Franjina vjera je divljenje, tišina, klanjanje, radost, kliktanje, nježnost. Odakle dolazi to uzbuđenje? Prije svega od zahvalnosti koja preplavljuje njegove osjećanje, počevši od viđenja Boga kao najvišeg Dobra i nositelja svakog dobra (usp. OP 17,1; 19,1; NPr 27,6).
Odgojem, formacijom i posvećenjem svoje karizme posvećene osobe mogu biti divni suputnici na životnom putu mnogih živeći u perspektivi gostoljubivosti, prijema, slušanja, nježnosti, povjerenja i vjere u drugog približavajući se osobi u konkretnoj situaciji u kojoj se ta osoba nalazi a ne u prilici u kojoj bi se nama svidjelo da bude. Ne radi se o tome da preuzmemo ulogu profesionalnog psihologa nego da budemo suputnici na putu hoda koji pomažu živjeti. Ništa drugo ne oživljava i pokreće čovjeka kao osjetiti se ljubljen i cijenjen od druge osobe. Sestra, svećenik to može svakodnevno vježbati bilo u vlastitoj zajednici bilo vani gdje djeluje. Mnogi redovnici/ce su na raspolaganju drugima i to bezuvjetno a s druge strane kod nekih se primijeti individualizam, onaj koji je prisutan i u društvu. Nemaju zajedništva sa društvom niti sa zajednicom a niti sa drugima. Ovo nije pitanje dobi i godina nego je pitanje koliko hoću i koliko želim biti za druge, predati se i podijeliti sa drugima ono što ja jesam. Benedikt XVI. u enciklici Deus Caritas est naglašava važnost odgoja srca iznad profesionale pripreme kada se odnosi na one koji moraju brinuti o ljudima. Svatko od nas treba brinuti o sebi i o drugima (usp. br. 31).
e) Franjina vjera je dinamična vjera. Dinamizam je konstanta Franjina temperamenta i na području vjere. Franjin životopisac Toma Čelanski piše: "Najradoznalije je istraživao i najpobožnije želio znati na koji način, kojim putem i kakvom željom bi mogao biti savršenije s Gospodinom Bogom povezan (1Čel 91)".
Franjo je veseli vjernik! Svoju vjeru živi radosno. Vjerovati za njega znači doživljavati cjelinu stvorenoga, radost darovanoga i zajedništvo ne samo s drugim ljudima već i stvorenim svijetom. Redovnici/ce pozvane su biti radosni proroci. Oni su znaci nade koji vode radosnijem evanđeoskom svjedočenju posvećenog života. Prije svega trebamo biti svjesni da je naš život kao i naše zvanje neizrecivi Božji dar. Pozvani smo podijeliti i priopćiti životom i djelima ove božanske darove koji svoj temelj imaju u sigurnosti nade u Krista Uskrsloga.
Da bi se to ostvarilo nužno je živjeti u jedinstvu s Bogom te s pouzdanjem u Boga - Nadu. Ljudi s kojima živimo i radimo - u župama, bolnicama, raznim drugim apostolatima - u nama gledaju osobu vjere, nade i ljubavi. Kad nas ljudi vide sretne, prijateljske i sućutne, tada smo znaci nade. Znak je nade i naša pozitivna prisutnost posredstvom djelatnosti koje obavljamo i svjedočenje vjere među ljudima. Klice nade ukorijenjene u Kristu - našoj Nadi, kadre su mijenjati sadašnjost po karizmi kojoj Gospodin obogaćuje Crkvu i po našim redovničkim obiteljima.
Zaključak
Privodeći koncu, želim ukazati na dvije biblijske "ikone" uzete kao slike - Samaritanke i Samaritanca - primjere za današnje redovništvo na početku 21. stoljeća kako je istaknuto na Prvom kongresu posvećenog života u Rimu 2004. na temu Žar za Krista, žar za čovjekoljublje. Naime, Samaritanac susreće na putu polumrtvog čovjeka te potaknut sućuti prema njemu, stavlja na stranu svoje obveze i brine se za njega velikodušno. Žena Samaritanka susreće Isusa na zdencu, u njoj se rađa žarka ljubav za Gospodina i, obraćena, postaje svjedok i apostol evanđelja.
Još od vjeronaučnih dana znamo da je vjera nezasluženi dar koji nam Bog nudi, kao i to da ona uključuje naš odgovor Bogu. Taj dar mi slobodno prihvaćamo ili s druge strane odbijamo. Toma Akvinski će to jednostavno izreći: "Sve drugo čovjek može činiti i protiv volje, vjerovati može samo dobro-voljno". Vjera doista zahtjeva i pretpostavlja čovjekovu spremnost, odaziv i njegovo djelovanje. Bog, jednostavno rečeno, računa na čovjekov udio, na njegovu i otvorenost i suradnju. Sastavni je dio vjere raspoloživost za traženje. Upravo poput Marije Magdalene koja je tražila svog Učitelja, posvećeni život traži susret s Isusom. Pretpostavlja jedna novi susret jasan i suosjećajan sa ljudskom, kulturnom i religioznom stvarnošću konkretnoga trenutka. Posvećeni život ima potrebu mistike, žara i proroštva. Krist je naš suvremenik. On ne pripada prošlosti kao što ni posvećeni život nije nešto iz drugih, davnih stoljeća.
Da bi se to događalo moramo računati na neprestanu komunikaciju s Bogom kojega susrećemo u Riječi Božjoj. Vjera se hrani Božjom Riječju! Na međunarodnom Kongresu posvećenog života održanog u Rimu od 23.-27. studenoga 2004. naglašava se: "Riječ Božja je izvor posvećenog života! Rasti u životu vjere i stvarati zajednicu plod je slušanja Riječi. Hranjeni riječju preobražavamo se u poslužitelje Riječi koje žele evangelizirati. Žar prema Riječi dovodi nas do žara prema čovječanstvu. Slušanje Riječi hrani ozračje međusobnih odnosa." U mjeri u kojoj se približavamo riječi i pretvaramo je u život, naša različita viđenja stvarnost smjerat će prema istoj točki sve dok se ne susretnu u dubokom zajedništvu. Generalni ministar Reda Manje braće Fr. José Rodrìguez Carballo u svom pismu Prosjaci smisla, vođeni Riječju kaže: "Krajnji razlog našega stila života nazvanog posvećenje nije drugo doli slušanje riječi na jedan ili drugi način. Svi utemeljitelji, a s pravom to možemo reći za Franju i Klaru, bili su stražari Riječi, neumorni slušatelji Riječi, i od svoga su života učinili čvrst i proročki odgovor Riječi. Današnji posvećeni život i s njim onaj franjevački trebaju se ogledati u Riječ i uresiti se njom. Samo će se iz riječi moći nanovo roditi (Iv 3,3) i dobiti na značajnosti, koračati s jasnoćom i odvažnošću očiju uprtih prema budućnosti (usp. VC 110) i, na taj način, biti ne samo sjećanje, nego i proroštvo budućnosti (usp. NMI 3), živjeti sadašnjost sa žarom i prigrliti budućnost s nadom (usp. NMI 1)".
Zato se franjevački život, kao i posvećeni život općenito, treba staviti u osluškivanje Riječi. U našem svijetu je previše riječi a malo šutnje da bi se Riječ mogla jasno čuti. Riječ nalazi svoj potpuni odjek tek u šutnji a šutnja postaje plodno tlo za riječ koja tek u njoj donosi svoj plod. Dadne li se naš život od Riječi dotaknuti, bez sumnje će se preobraziti: uhodanost će prepustiti mjesto evanđeoskoj novosti, umor hrabrosti, malodušnost jasnoći odvažnosti, strahovi slobodi. Ako naš život postane osluškivanje Riječi te se od te Riječi prepusti voditi, otvorit će se nove staze na kojima će ovaj hod biti podnošljiviji i radosniji. Nužno je otvoriti Riječi osobne i zajedničke prostore. Naša budućnost, kao i budućnost svega posvećenog života, je u tome da dopustimo da nas Riječ preobražava.[3]
Ostanimo na putu, na putu koji želimo da nas dovede do bitnoga našeg iskustva vjere, koji bi od nas udaljio napast da krivotvorimo proročke riječi Evanđelja da ih prilagodimo udobnom stilu života. Dopustimo da nas pomiluje lahor Riječi, da doista u Bogu posvećenom životu stalno i sve više otkrivamo pravo lice Božje!
Neka naš svakodnevni odgovor Božjem glasu bude: Govori, sluga tvoj sluša!
I sveti Franjo je rastao u vjeri. i on je molio da mu Gospodin umnoži vjeru. O tome nam govori i njegova poznata molitva koju donosim na kraju izlaganja.
Molitva Sv. Franje pred Raspelom u crkvi Svetoga Damjana
O uzvišeni i slavni Bože,
rasvijetli moje srce!
Daj mi pravu vjeru, sigurnu nadu,
savršenu ljubav, duboku poniznost,
osjet i spoznaju,
da opslužujem tvoje zapovijedi.
Amen.