30.05.2016

Duhovna obnova - Školske sestre franjevke Provincije Svete obitelji

„Nije li možda posvećeni život neka vrsta „rasipanja“ ljudskih snaga koje se prema kriteriju uspješnosti mogu iskoristiti za veće dobro čovječanstva i Crkve?"

U samostanu sv. Franje u Bijelom Polju održana je 21. svibnja 2016. godine završna duhovna obnova za Školske sestre franjevke Provincije Svete obitelji. Obljetnica izlaska posljednjih sestara iz Bijeloga Polja u Domovinskom ratu prigoda je već 24 godine da zahvaljujemo Bogu na daru života, Providnosti, na daru povratka u Bijelo Polje.

U sunčano subotnje jutro preko stotinu sestara pristiglo je iz svih samostana, kuća i područja svojega djelovanja i okupilo se oko Gospine špilje u Bijelom Polju gdje je program duhovne obnove započeo molitvom, zatim mimohodom do Milosrdnog Isusa a onda do samostanske kapele na molitvu Trećeg časa.

U velikoj dvorani duhovnog centra „Biskup fra Paškal Buconjić“ riječima dobrodošlice najprije se okupljenim sestrama obratila s. Zdenka Kozina, provincijska predstojnica. Riječ dobrodošlice uputila je i bratu Jozi Milanoviću, benediktincu koji je protekli tjedan vodio duhovne vježbe za sestre i koji je za ovu prigodu održao predavanje svim sestrama.

Tema predavanja o. Joze bila je kao i tema ovogodišnjih duhovnih vježbi „Bit ćete mi svjedoci ... sve do kraja zemlje“ (Dj 1,8), samo ju je naslovio: Bit ćete mi svjedoci ... bez preskakanja! (usp. Dj 1,8-14).

Ali prije negoli igdje pođemo da bismo svjedočili, naglasio je o. Jozo, treba „primiti snagu Duha Svetoga koji će sići na vas“ kako je rekao Isus svojim učenicima. Duh Sveti je taj koji prati svjedočenje, djelovanje. Prije bilo kojeg poslanja i svjedočenja ostaje temeljno – obući se u Silu odozgor. Ritam hoda Izraelaca nakon izlaska iz Egipta do Obećane zemlje određivao je oblak Božje prisutnosti – Gospodin je išao pred njima u ognjenom stupu noću i u stupu oblaka danju. Ritam našega puta i života određuje Duh Sveti. Ako naš put nije po njegovu nadahnuću, nećemo daleko stići. Jesmo li uistinu, upitao je o. Jozo, družba, provincija, samostanska zajednica ako tu nije oblak Duha na našem svjedočkom putu? Što svjedočiti? Ne nešto raditi, govoriti, propovijedati nego prije svega biti! Kriterij po kojem je biran učenik na mjesto apostolske službe umjesto Jude apostola  bio je: „Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća.“ (Dj 1, 21-22). Svako svjedočenje počinje iskustvom osobnog susreta s Isusom i zajedništva s njim. A gdje poći svjedočiti? Dajući naslov svojemu predavanju o. Jozo je htio podsjetiti upravo na to da kao Kristovi svjedoci trebamo ići po redu: „najprije u kući u kojoj živimo (gornja soba), zatim u mjestu gdje nam je kuća (Jeruzalem), pa u pokrajini u kojoj je to mjesto (Judeja), pa kod „neprijateljskih“ susjeda (Samarija) i tako sve do kraja zemlje. Bez preskakanja!“ A mi bismo ponekad lakše otišli do nakraj zemlje nego na kraj sobe…A hoćemo li biti uvjerljivi ako dođemo u neku drugu zajednicu, a „preskočimo“ svoju? Ima jedan način na koji i danas možemo doći do kraja zemlje i bez preskakanja a da ne moramo otići čak ni iz „gornje sobe“, zaključio je o. Jozo i poslužio se zaključkom apostolske pobudnice Vita consecrata pape Ivana Pavla II., ulomkom kojim opravdava postojanje i značenje posvećenoga života: „Nije li možda posvećeni život neka vrsta „rasipanja“ ljudskih snaga koje se prema kriteriju uspješnosti mogu iskoristiti za veće dobro čovječanstva i Crkve?”

Ta pitanja češća su u naše vrijeme, budući da ih potiče utilitaristička i tehnokratska kultura koja teži vrednovanju važnosti stvari i samih osoba u odnosu na njihovu izravnu „funkcionalnost“. Ali, slična su pitanja postojala uvijek, kao što rječito dokazuje evanđeoska epizoda pomazanja u Betaniji: „Marije uzme litru prave nardove dragocjene i miomirisne pomasti te Isusu pomaza noge pa mu ih otra svojom kosom. Miris pomasti ispuni kuću“ (Iv 12,3). Judi koji se, pod izlikom da je potrebna siromašnima, žalio zbog tolikog rasipanja, Isus reče: „Pusti je!“ (Iv 12,7).

To je uvijek valjan odgovor na pitanje koje mnogi, i u dobroj namjeri, postavljaju sebi o suvremenu značenju posvećenoga života: Ne bi li se mogla vlastita egzistencija iskoristiti na uspješniji i racionalniji način za boljitak društva? Evo Isusova odgovora: „Pusti je!“ … Dragocjena pomast izlivena kao čisti čin ljubavi, i stoga daleko od svakoga „utilitarističkoga“ razmišljanja, znak je preobilja dragovoljnosti koja se izražava u životu potrošenu na ljubav i službu Gospodinu, kako bi se posvetilo njegovoj osobi i njegovu mističnome Tijelu. Ali, upravo se iz toga života, žestoko „izlivena“, širi miomiris koji ispunja cijelu kuću. Kuća Božja, Crkva, jest danas, ne manje nego jučer, urešena i podragocijenjena po posvećenu životu.“ (VC, 104)

Nakon predavanja koje je na jednostavan i katkad duhovit način izložio o. Jozo, slijedilo je pokorničko bogoslužje i sakrament pokore.

Euharistijsko slavlje je također predvodio o. Jozo. U pokorničkom slavlju pred oči je stavio smokvu pod kojom je bio Natanael u trenutku kad ga je Isus pozvao, a na početku misnog slavlja u pokajničkom činu podsjetio nas je na drugu smokvu na koju se bio popeo carinik Zakej i s koje ga je Isus pozvao jer je želio proboraviti u njegovoj kući. Treća smokva o kojoj je o. Jozo govorio u svojoj homiliji je ulomak iz Evanđelja o neplodnoj smokvi i vinogradaru koji čini sve ne bi li smokva konačno donijela plod. Isus je naš Vinogradar, te nas kod Oca zagovara: „Ostavi je ...“ Kao i drugdje razotkriva svoje milosrdno srce i kako kaže sv. Augustin: „Milosrdni sprječava Milosrdnoga“ da ne posiječe neplodnu smokvu. On nas okopava i gnoji: ore po našem srcu, daje križeve, udara po korijenju, ali Bog nikada ne otpisuje. On hoće da živimo. Svjedočimo li to silno Božje milosrđe?

Zbor sestara pod ravnanjem s. Mire Majić svojim je pjevanjem pridonio svečanosti misnog slavlja. Nakon blagovanja sa stola Gospodnjega nastavljeno je blagovanje i druženje u samostanskoj blagovaonici.

Zaodjevene u znak križa

Izvanjski znak naše pripadnosti i posvećenja, kako piše u Konstitucijama, osim redovničkog odijela i vela je i franjevački znak. Na Vrhovnom kapitulu 2011. godine odabran je idejni prijedlog znaka, a Vrhovna uprava je ostvarila njegovu izradu. Svečanost dodjele razlikovnog znaka družbe svim sestrama provincije upriličena je u popodnevnim satima.

U tajnu života s Kristom, u tajnu križa, odricanja i radosti kojom Gospodin ispunja svoje zaručnice, uvele su nas naše najmlađe meditacijom u obliku razgovora između sv. Franje i njegove kćeri. Nakon uvodne riječi s. Zdenke, pročitano je okružno pismo s. Klare Šimunović, vrhovne predstojnice. Potom je s. Zdenka svakoj sestri osobno, zovući je po imenu, dodijelila znak podsjećajući svaku na ucijepljenost u Krista od časa krštenja do opredjeljenja u nasljedovanju Krista, siromašnog i raspetog, kao i na znak pripadnosti Družbi školskih sestara franjevaka Krista Kralja.

Opis znaka

Znak je izrađen u drvu. Ima oblik hebrejskog slova tau.  Na njemu su prikazani Krist i sveti Franjo.

Linije dvaju likova na nekim se mjestima preklapaju i simboliziraju Franjinu pripadnost Gospodinu.

Krist je prikazan kao Kralj koji se svojom smrću na križu daruje za spasenje čovjeka. Istaknuta je rana njegova srca iz koje se Božje milosrđe izlijeva na čovječanstvo.

Pokraj Krista je sveti Franjo u spokojnom stavu. Njegov je pogled usmjeren prema Nebeskom Ocu i, u isto vrijeme, na put koji vodi k braći i sestrama. Ruke su skrivene – ukazuju na ljudsku malenost, jer bez Gospodina koji daje blagoslov čovjek ne može ništa učiniti.

Tri čvora na habitu svetog Franje predstavljaju naše zavjete: čistoću, siromaštvo i poslušnost.

Znak nas podsjeća da smo i mi, po primjeru svetoga Franje, pozvane u ovaj svijet nositi radost i mir Kraljevstva nebeskog. (ŠSF)