Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine
03.08.2015
Propovjed mons. dr. Marka Semrena koju je 31. srpnja 2015., izrekao za vrijeme misnog slavlja okupljenim vjernicima na Grbavici donosimo u cijelosti.
U petak 31. srpnja 2015. svečano je proslavljena svetkovina sv. Ignacija Lojolskoga u istoimenoj župi u sarajevskom naselju Grbavica. Na samu svetkovinu svečano misno slavlje u 18 sati predslavio je mons. dr. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki. Propovjed mons. dr. Marka Semrena koju je tom prigodom izrekao okupljenim vjernicima donosimo u cijelosti.
SV. IGNACIJE LOJOLSKI, SARAJEVO-GRBAVICA 31. 7. 2015.
Čit.: 1Kralj 19,9-15; Ps 1,1-6; Ef 3,14-21; Mt 8,18-27.
Uvod. Sestre i braćo, nalazimo se u Godini posvećenog života i slavimo sv. Ignacija Lojolu, zaštitnika ove župe na Grbavici i utemeljitelja Družbe Isusove. On nas poziva na preispitivanje vlastitog života i na odvažno prihvaćanje onoga na što su kršćani danas pozvani: na nasljedovanje Isusa Krista. Stoga vas pozivam pojedinačno i sve zajedno: Sjećajte se svega puta kojim vas Gospodin, Bog vaš, vodio! (Pnz 8,2) i recite hvala Kristu na svemu što je bilo i na svemu što će biti. Uskrsni Isus je svakom čovjeku otvorio put za susret s Bogom, kako bi čovjek uspostavio odnos s Bogom i tako našao samoga sebe. Kad čovjek otkrije, kao što je to otkrio i naš zaštitnik sv. Ignacije Lojola, da je Isus put, u njegov život ulazi radost: radost evanđelja ispunjuje njegovo srce i njegov cio život. A tu mu radost nitko ne može oduzeti. Radost da smo Kristovi učenici pretvara se u svjedočenje Kristove poruke i Kristove ljubavi. Kad smo puni Kristova duha, nitko i ništa nam neće moći nauditi.
Papa Franjo je 29. studenoga 2013, za vrijeme susreta s Općim Poglavarima Instituta Posvećenog Života i Društva Apostolskoga Života, navijestio da će 2015. biti za Crkvu Godina posvećenog života (30. 11. 2014 – 2. 2. 2016), želeći da evanđeoski oblik života bude mjerodavan za sve kršćane, a osobito za redovnice i redovnike koji žele živjeti svetim životom, a to znači koji žele nasljedovati Isusa Krista. Redovnici u BiH, a posebno braća isusovci, svjesni su značenja dokumenata Drugog vatikanskog sabora o posvećenom životu, posebno dogmatske konstitucije Lumen Gentium, u kojoj je posvećeni život našao osobito crkveno priznanje, i Perfectae caritatis, velike povelje koncila za prilagođenu obnovu instituta u Crkvi: „Kada nam Koncil kaže da je redovnički život dar Duha u Crkvi, ističe ne samo narav dara, nego također stvarnost u kojoj je dar dan: Crkva, tijelo Crkve (...). Okvir je Crkva: posvećeni život je dar Crkvi, rađa se u Crkvi, raste u Crkvi, sav je usmjeren na Crkvu“ (J. M. Bergioglio, Sinodo sulla Vita consacrata, alla XVI Congregazione generale, 13 listopad 1994). U stvarnosti, posvećeni život se stavlja u samo srce Crkve kao konstitutivni element za njezino poslanje, budući da „izražava intimnu narav kršćanskog poziva“ i čežnju čitave „Crkve-Zaručnice prema ujedinjenju s jedinim Zaručnikom“ (VC 3). Posvećeni život nikada neće moći nestati iz Crkve jer ga je želio sam Isus kao neizostavan dio svoje Crkve“ (Benedikt XVI). U Godini posvećenog života tri su cilja: 1. Sa zahvalnošću prihvatiti prošlost; 2. s nadom prigrliti budućnost i 3. sa strašću živjeti sadašnjost.
Svetkovina sv. Ignacija je prigoda za posvješćivanje činjenice da je Družba Isusova dar milosti Božje Crkvi, a ne samo ljudsko djelo. Na početku stoji Ignacijeva otvorenost Riječi Božjoj i Božjem djelovanju. Čovjek je, po svetom Ignaciju, otvoren Bogu, a to zapravo znači da je otvoren svome punom životu, svom životu u punini. Ovu čežnju za punim životom čovjek trajno nosi u sebi, a puni mu život dolazi od Boga, od njegova Stvoritelja. Čovjek je ugrožen od svoga grijeha, tj. od svoga vlastitog egoizma. Čovjek se iz svoje slobode odlučuje ili za dobro ili za zlo. Odluka za dobro vodi čovjeka u puni život. Čovjek ne može sam sebe osloboditi od svoga grijeha odnosno od svoga egoizma. Samo ljubav drugih ljudi i apsolutno Drugoga, koga nazivamo Bogom, može nas osloboditi od našega egoizma, od našega robovanja samima sebi.
Kad god čovjek želi postići puni život na tuđi račun tako što želi biti moćniji, bogatiji i slavniji od drugih, on tada škodi svome vlastitom životu i životu drugih ljudi. Povjerenje u druge ljude, a ne vlast na njima, vodi čovjeka u puni život. Svi individualni i kolektivni egoizmi vode ljude, narode i cijelo čovječanstvo u uzajamne sukobe i time u zajedničku propast. Htjeti dobro drugim ljudima znači ujedno htjeti dobro i samome sebi jer smo mi ljudi braća i sestre po stvorenosti.
Odlučiti se za slobodu djece Božje znači ne htjeti robovati ni svojoj ni tuđoj koristi. Kad se čovjek odluči za pravu slobodu, to ga vodi u patnju, jer živimo u svijetu egoizma: nacionalnoga, religijskoga i kapitalističkoga. Zato su mnogi ljudi koji su ostali vjerni svojoj savjesti, svojoj temeljnoj opciji za dobro, bili često progonjeni i ubijani, i to od svojih sunarodnjaka. Biti čovjek za Ignacija Lojolskoga znači naći ispunjenje svoga života u Beskonačnom Bogu, koji nam se darovao i saopćio u Isusu Kristu. Božja se ljubav u Isusu Kristu pokazala kao samoponiznost, kao bezuvjetno, nesebično i bezgranično služenje drugima. Bog je za Ignacija Lojolskoga bezgranična sreća za čovjeka, jer On usrećuje čovjeka, spašava ga, njegov život čini ispunjenim. Ako je filozofija ljubav prema mudrosti, onda je kršćanstvo za nas kršćane ljubav prema Isusu Kristu koji je rekao da je On istina.
O tome govore današnja čitanja.
Mnoštvo trajno prati Isusa. Iz različitih interesa mnogi žele biti u njegovu društvu. Tako i jedan pismoznanac nudi se Isusu da bi išao s njim. Je li zamijetio na Isusu nešto posebno što u drugih nije bilo? Je li osjetio da u Isusa može naučiti nešto što dotad nije naučio? Kaže mu Isus: „Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio“. Isus time upozorava pismoznanca na svoj stil života. Nema kuće, nema trajnog prebivališta, a o školi i ne govori. Stalno je na putu, trajno u pokretu. To traži i od svojih učenika. Ništa nema, ali je zato cijeli svijet njegov. Gospodina slijediti znači sve ostaviti i jedinu sigurnost imati u njemu. To znači biti doista njegov učenik. Učenik koji je pošao za Isusom mora biti spreman ostaviti sve, jer u toj ljubavi prema Isusu nalazi svoju sigurnost.
Na lađi je Isus okružen skupinom učenika koji ga prate kamo god ide. Odjednom se sručila oluja i žestok vjetar. Unatoč vještini učenika koji su, premda iskusni ribari, zapali u nevolje, bore se za život s podivljalim jezerom, a Isus ništa ne čuje, nego spava. Taj prizor postao je simbol Crkve i slika naše vjerničke i crkvene zajednice. Učenici u panici bude Isusa: „Gospodine, spasi, pogibosmo! Kaže im: Što ste plašljivi, malovjerni?“ Ima trenutaka kada zbilja trebamo vapiti Gospodinu kao što su učinili i njegovi učenici one noći u oluji. Isus ne paničari. Uopće ne ustaje, nego sjedi ili možda leži na svojem ležaju. Svojim neobičnim pitanjem želi učenicima u tim trenucima otvoriti oči za druge stvarnosti. Želi im reći: „Ako je oluja tu, zar i ja nisam tu u vašoj sredini, zajedno s vama? Zašto se onda bojite? Gdje vam je vjera?“ Gospodine, utišaj naše unutarnje oluje i strahove kako bismo s Tobom pobijedili sve nedaće koje nas prate u svagdašnjici.
Odlomak iz poslanice Efežanima pokazuje gdje se nalazi snaga, spas u svim olujama: „Zato sagibam svoja koljena pred Ocem od koga svako očinstvo u nebesima i na zemlji ima ime. Neka vam dadne, prema bogatstvu svoje slave, da se ojačate u snazi po njegovu Duhu u nutarnjega čovjeka, da Krist stanuje u vašim srcima po vjeri.“ Apostol upućuje kršćane na veličinu Kristove ljubavi prema njima jer Kristova ljubav nadilazi svaku spoznaju.
Krist nas šalje da svojom kreativnošću i vjernošću svjedočimo o Božjoj volji za spasenjem svih ljudi, da se u svoju tradiciju i svoju povijest ne zatvorimo kao u kakav kavez, nego da krenemo na nove putove i otvorimo se poticajima Duha te progovorimo novim jezicima, to jest jezikom ljudi koji nas danas mogu razumjeti. Taj jezik je i krajnje praktični angažman oko gorućih problema današnjeg čovjeka. Sveprisutnoj indoktrinaciji treba suprotstaviti živu vjeru, proizašlu iz osobnog iskustva Božje blizine. Kulturi ravnodušnosti i relativizma odgovoriti pastoralnom revnošću i davanjem prvenstva Bogu u svim svojim aktivnostima. Prenaglašenom individualizmu i antropocentrizmu treba ponuditi radikalnu decentralizaciju svoga ega, kristocentričnost i maksimalnu otvorenost milosti. Proročku gestu ima apostolsko poslanje, koje se suprotstavlja zlu ovoga svijeta, a služi na slavu Božju i na spasenje svijeta. U svijetu bez ideala, putokaza i perspektive valja širiti jasne vidike transcendencije. Zaboravna čovjeka, zauzeta brigama za prolazno i vremenito valja podsjetiti na posljednje stvari i vječno spasenje tako što ćemo mu pokazati da je Bog apsolutna vrijednost našeg osobnog i zajedničkog, intimnog i institucionalnog života. U svijetu u kojem tragovi Božje prisutnosti iščezavaju posvećeni će život djelovati svojim suobličenjem Kristu po kojem će Bog opet biti vidljiv i prepoznatljiv kao ispovijedanje Presvetog Trojstva, znak bratstva i služba ljubavi. Redovnici su spomenici budućnosti, jer su pozvani pretkazati čovječanstvu njegovu vječnost (Ivan Golub).
Poznata je deviza sv. Ignacija, kojom zaključujem ovu propovijed:
Sve na veću slavu Božju / Omnia ad maiorem Dei gloriam. A radeći sve na slavu Božju, istodobno radimo i sve za svoje spasenje. Amen.