24.03.2014

Sv. Josip - Krepostan čovjek

U svojoj propovjedi fra Ivan Šarčević je govorio o krepostima i vrlinama koje su krasile život sv. Josipa koji je bio skroman, samozatajan, radin, brižan, pravedan i hrabar.

Na svetkovinu sv. Josipa, 19. ožujka, euharistijsko slavlje u istoimenoj župi u Sarajevu na Marijinom Dvoru  u 18 sati predslavio je dr. fra Ivan Šarčević, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene u suslavlju župnika župe mr. vlč. Luke Brkovića i još četvorice svećenika te sudjelovanje velikog broja vjernika.

U svojoj propovjedi fra Ivan je govorio o krepostima i vrlinama koje su krasile život sv. Josipa koji je bio skroman, samozatajan, radin, brižan, pravedan i hrabar. Homiliju fra Ivana Šarčevića prenosimo u cjelosti.

 SV. JOSIP

Krepostan čovjek – čovjek s vrlinama (Mt 1,16.18-21.24b)

Već preko dva desetljeća označavamo naše vrijeme tranzicijskim, prijelaznim. I ne znamo koliko će potrajati i kamo će nas odvesti prijelaz kojim hodimo više nošeni događajima nego što smo njihovi tvorci. Kao da je sve poljuljano. Došlo je ne samo do zamjene režima nego i do promjene vrednota, pa i slike čovjeka. Jer doista kakvoga čovjeka želimo učiniti od sebe; kakvog se odgaja u obitelji, u crkvi, školi, društvu u cjelini? Koji se uzor-čovjek postavlja mladima ili ljudima uopće? U nama je čežnje ne toliko za savršenim i bezgrešnim koliko za autentičnim i cjelovitim (integralnim) čovjekom, za dorečenim čovjekom. No, kako ga ostvariti?

U prijašnjim vremenima jedna od najboljih i najljepših oznaka za čovjeka bila je da je krepostan, da ga rese vrline. I svece se označavalo ne bezgrešnim nego onima koji su pojedine kreposti ili vrline ostvarili u visokom, govorilo se, u herojskom stupnju. Tako je i s Josipom Nazaretskim. Iako s oskudnim podacima koje nam donosi evanđelje, kršćanska predaja je ipak formirala jasnu sliku ovoga sveca. Josip je potomak Davidov. Spaja stari i novi zavjet, prvi i drugi savez, prvi i drugi izabrani narod. Od njegova roda dolazi Mesija, Isus Krist. No, ono na što želimo svratiti pozornost jest činjenica da je Josip krepostan čovjek, čovjek vrlina kao što su skromnost i samozatajnost, radinost i brižnost, pravednost i hrabrost u pouzdanju u Boga te u preuzimanju rizika u dilemama.

Spominjemo Josipove vrline svjesni da to zvuči strano našim ušima. Sam riječ vrlina odzvanja zaostalo, nekorisno i neupotrebljivo za današnji život. Danas su na cijeni druge mjere za čovjeka, pa govor o skromnosti, brižnosti, pouzdanju u Boga izaziva podsmijeh. Tko danas njeguje vrlinu samozatajnosti, zar ga se ne smatra pomalo naivnim i nesnalažljivim?

Ne treba bježati od činjenice da autentični ljudi i vjernici u svim vremenima bivaju smatrani “naivnim”, nesnalažljivim, u nekoj mjeri i ludim za ovaj svijet. Naravno, ovim se ne zagovara nikakav odlazak iz vlastite stvarnosti i vlastitoga svijeta, nego upravo suprotno: posvemašnje stajanje na zemlji i suočavanje s realnostima svoga svijeta i društva, nastojanje da se u našem vremenu ostvare vrline sv. Josipa. Uostalom, potrebno je i današnjem svijetu, kršćanstvu i Crkvi ljudi koji će biti “strani”, jedna vrsta skandala i izazova, jedna vrsta Božje drugosti ovom svijetu koji bi rado potonuo u duhovnu izvanjskost, vrijednosnu pustoš i neduh.

Josip Nazaretski je skroman čovjek, ne pokazuje se većim nego što jest. Današnjim se ljudima za uzor nudi bahat, lukav i prepreden, samodopadan i samoljubiv čovjek, hvalisavac i moćan. Nasuprot skromnosti koja sadrži poniznost, svijest ograničenja i osjećaj prolaznosti, suvremeni čovjek ponaša se kao da je gospodar svega i kao da će vječno živjeti. Biti skroman znači smjerno hoditi ovom zemljom, znati svoje granice. Skromnost pritom nije držati sebe skromnim, nego neprestano kontrolirati svoj nezajažljiv poriv sveznanja i oholosti.

Josip je samozatajan. Kako strano, naivno i ludo djeluje ova vrlina. Suvremeni čovjek živi u buci i areni stalnih događanja. Sav je izvanjšten. Ako nije viđen, ne postoji. Ako nitko nije vidio što je uradio, kao da ništa nije uradio. Ako nitko nije vidio da moli, kao da nije vjernik. Današnji čovjek živi u iluziju da prati sve informacije, da je upleten u sve, da je subjekt svega, da vlada svime, da je uvijek u središtu pažnje, da je centar svijeta. Na koncu se osjeća prazan i opustošen. Zato tu svoju prazninu i dezertnost popunja uvijek novim događajima, uvijek novim doživljajima. I u prostoru pobožnosti i duhovnosti. Koliko je samo lutalica duha koji uvijek misle da je bolje tamo gdje trenutno nisu. I pobožnost i molitve nagomilavaju, traže uvijek nove doživljaje, manifestacije, sakralne spektakle. Gotovo je sve u prividu količine i mobilnosti. Sv. Josip je samozatajan, rekli bismo tihi čovjek svakodnevnih obaveza i dužnosti, čovjek zatajan, sabran i skrovit.

Daljnja Josipova vrlina jest da je radin. Biti radin u kulturi koja ne cijeni radnika nego si je postavila kao mjeru čovjeka potrošača, mjerilo da sa što manje rada odnosno nerada, stekne što više novca, stvarno djeluje smiješno i naivno. Raditi i zarađivati, cijeniti i pravedno nagraditi/platiti tuđi rad u društvu i državi u kojoj vlada strukturalni kriminal i tajkunstvo, rijetkost je. Kriminalci i politički mešetari su uzor. Srebroljupstvo je poništilo ideale tolikih i mladih ljudi. Vrijednost nije studij. Posjedovanje bez rada i težnja za vlašću nema granica. Štoviše bogaćenje na sirotinji i siromaštvu, na patnji drugih, gotovo je normalno za naš svijet. Josip Nazaretski je pošteno živio od svoga rada.

Josip je brižan. Predaja ga označava brižnim suprugom i ocem. Kako zvuči riječ brižnost u kulturi u kojoj se čovjek brine ako ne samo a ono najviše za sebe a i to jedva stiže pa očekuje da se svi brinu za njega a da je on bez-brižan, ostavljen da sam slobodno uređuje svoj život po svojoj volji. Brižnost uključuje odgovornost i nježnost. Živimo u kulturi oskudne brižnosti. Mnogi a ne samo poglavari i vođe hoće vlast, ali ne brižnost, stvarnu odgovornost za druge, nego očekuju da svi njima služe. I crkveni ljudi smatraju kao da svi moraju služiti njima (Crkvi), a oni nikomu, premda su im usta puna “mučeničkog” služenja. Naša društva i religijske zajednice prepune su ljudi koji ne vode brigu o drugima, koji se ponašaju vrlo neodgovorno, nemilosrdno i nesolidarno. Može se živjeti s drugim i nikada ga ne upitati da mu se što pomogne. Lišeni smo brižnosti. A kako i ne bismo bili kad je i u crkvi i među svećenicima glavni kult slobodnoga vremena. U svetinju slobodnog vremena se ne smije dirati, a njega je sve manje jer sve više vremena trošimo na sebe i izgrađivanje svoga ugleda i vlasti. Uvijek pazimo hoće li nam netko oduzeti vrijeme, a ne hoćemo li biti od koristi drugima, čak i ondje gdje je naša odgovornost da posvetimo brigu za druge. Od Josipa nam nije ostala ni građevina ni knjiga, nije ostala nikakva organizacija ni ideja. Ostao je važan kao ključna osoba koja je brižno bdjela nad svojom obitelji, nad povjerenim osobama.

Josip je pravedan. Kada bismo imali samo ovu krepost, krepost pravednosti, mogli bismo se smatrati integralnim ljudima. Pravednost je jedna od temeljnih ljudskih kreposti, pretpostavki da možemo vjerovati u Boga. Označava da se svakome dadne ono što mu pripada. I Bogu i ljudima. Za Bibliju je pravedan čovjek onaj koji se drži Božjih zapovijedi, koji je bogobojazan, koji ne krade, ne laže, ne sudi i ne optužuje krivo, koji se ne vodi požudom za materijalnim ni tijelima drugih, koji ne orobljuje siromašne.

Josip Nazaretski ima i vrline koje su uvijek rijetkost. On je hrabar, jak čovjek koji svoju jakost temelji na pouzdanju u Boga i odatle se ne boji budućnosti. Evanđelje govori kako se Josip kolebao što učiniti sa svojom zaručnicom Marijom. Kolebao se ne iz straha nego, jer je bio pravedan, da ne povrijedi Božje zapovijedi. Ali bio je otvoren Božjem glasu u sebi. San je slika za to. Božji anđeo, Božji glasnik mu se objavljuje u snu i poziva ga na odvažnost, na preuzimanje rizika. Rizika s Bogom. Koliko je danas ljudi koji nemaju hrabrosti biti autentični, reći što misle, koji su mekušci, oportunisti, kompromiseri, kod kojih može i ovako i onako, koji se straše ući u brak, koji su dopustili da se s njima poigravaju politički i duhovni smutljivci. Malo se u kršćanstvo govori o Josipovoj hrabrosti utemeljenoj na vjeri, kroz godine bijega u Egipat, kroz razne kušnje i nerazumijevanja.

 Da zaključimo: Mnogi današnji katolici (i Hrvati), u Bosni i gradu Sarajevu, žive u osjećaju poraza, velikoga gubitka. Nažalost ne mogu priznati da je taj gubitak velikim dijelom posljedica vlastitih zabluda i grijeha, osobnoga ljudskog i vjerničkoga zakazivanja. Mnogi su u ovom gradu dvostruko depersonalizirani, razosobljeni, poniženi u dostojanstvu kao manje vrijedni: od svojih i od drugih. Mnogima je oduzeta budućnost i stalno im se sugerira da im budućnost nije u njihovoj tradiciji i njihovom domu. U Crkvi se jedni ponašaju sektaški i od Crkve prave navijačke klubove i mračne prostore samo za svoje, vrše nadzor i provjere, kontroliraju milost i nameću poreze na molitvu (i nacionalnost). Prisutan je verbalni elitizam i duhovnjački elitizam. Josip Nazaretski nas poziva da se prisaberemo, da podvučemo crtu i da ne čekamo kamo će nas ovaj prijelaz odnijeti nego da se izgrađujemo kao integralni ljudi.

Nećemo pogriješiti ako se vratimo Josipovim krepostima: skromnosti, samozatajnosti, radinosti, brižnosti, pravednosti, hrabrosti što dolazi iz pouzdanja u Boga. Time se nećemo materijalno obogatiti, ali nećemo osiromašiti. Štoviše, vratit će nam se smisao života, životna radost i ono tako potrebno samopoštovanje. Zato valja iznova osluškivati tihi Božji glas u nama, kojeg ćemo prepoznati po tome što od nas traži naš osobni odgovor, odgovor koji je među mnogim ponuđenim možda najmanje atraktivan i isplativ, zacijelo najteži. Bog i nama kao i Josipu kaže: Ne boj se! Preuzmi rizik saveza sa mnom. Neću te ostaviti.

 Izvor: www.svantosarajevo.org