Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica
Bosne i Hercegovine

S. Ines Kezić: Savez u Krvi Kristovoj

 Uvod

            Mi u redovničkim zajednicama živimo u vremenu velikih izazova, novih odvagivanja i odlučivanja. Zapažamo kako se mnogo toga poljuljalo. Imamo više slobode i mogućnosti za nove pothvate, ali nismo baš zadovoljni postignutim. Često nas mnoštvo novih obveza i usmjerenja razvuče na mnogo strana te onaj prvotni žar ohladi i splasne. Zajedno s nužnim promjenama, koje mi izabiremo ili na koje nas prisiljava današnje vrijeme, uvlače se i promjene koje nas zateknu, koje nismo izabrali i koje ne doprinose našoj životnosti. Nismo zadovoljni s kvalitetom života u našim redovničkim zajednicama. Treba nam čvrsto uporište, koje bi nam pomoglo u traženju i donošenju novih odluka, u traženju nove svježine i izvornosti redovničkoga života.

            Pred nas se postavljaju mnoge potrebe Crkve i svijeta kao nezaobilazni imperativ, a postojećim i novim snagama jedva možemo odgovoriti na ono što trenutno činimo i što ne možemo napustiti. Katkada i drugi i mi same stojimo bespomoćno pred očekivanjima i potrebama suvremenoga svijeta te se pitamo kako prepoznati prioritete i opet ražariti vatru prvih početaka.

            Istraživanja o redovničkom životu daju nam djelić svjetla za razumijevanje današnje situacije. Revitalizirati redovnički život ne znači ponovno odrediti njegove forme, nego probuditi osjećaj za svrhu njegova postojanja, obraniti njegovo značenje pred novim potrebama i stvarnostima, bile one institucionalne ili filozofske naravi. Svijet koji se oko nas mijenja, mijenja i nas. Nemamo više privilegij da ostanemo na istom mjestu. [...] Ono što je važno je da postanemo ono za što smo određeni...[1]

            Dobro je podsjetiti da se redovnički život nije nikada pojavljivao kao radna snaga u Crkvi, nego kao prisutnost jednog žarišta, skupine koja je bila u istraživanju, očitovanje ljudske duše i katalizator društvene svijesti. Niti jedna redovnička zajednica nije u početku mogla zadovoljiti sve potrebe društva u području u kojem se pojavila.[2]

            Navedeni tekstovi potiču nas da pogledamo svoju situaciju i u njoj tražimo ono što nam je sada najpotrebnije. Čini mi se da nam u sadašnjem trenutku svjetlo može doći iz sličnih situacija u povijesti spasenja. Druga knjiga o Makabejcima, koja govori o vremenu obnove i traženja vlastitog identiteta, donosi zanimljiv podatak o traženju žrtvene vatre koju su svećenici sakrili pri progonstvu u Perziju. Poslije mnogo godina bi Božja volja da perzijski kralj pošalje Nehemiju: ovaj je dao da vatru potraže potomci onih svećenika koji su je sakrili. Ti izvijestiše da nisu našli vatre, nego nekakvu muljevitu vodu, a on im zapovijedi da je zahvate i donesu. Pošto je sve bilo pripravljeno za žrtvu, naloži Nehemija svećenicima da tom vodom poškrope drva i što je na njima. Čim su to učinili u trenutku zasja sunce, dotad zastrto oblakom, i buknu velika vatra tako te se svi zadiviše. (2 Mak 1,20-22)

            Zanimljivo je da Nehemija najprije traži vatru, a ne obnovu hrama. Vatra je ona koja je započela obnovu. Vatra je bila sakrivena i sačuvana, ali ju je trebalo prepoznati jer je kroz tako dugo vrijeme promijenila svoj oblik, ali ne i snagu. Tek s povjerenjem u Nehemijino vodstvo i izlijevanjem pronađene muljevite tekućine u pravi čas, nastaje vatra i započinje obnova i to obnova koja vodi i motivira svaku daljnju obnovu i rast.

            Ovaj slikoviti i simbolični tekst daje nam usmjerenje za istraživanja i usmjeravanja obnova u našim zajednicama. Prema sigurnim temeljima usmjerava nas i izjava jednog latinsko-američkog redovnika, koji je sažeo iskustvo mnogih redovničkih zajednica: Budućnost kršćanske vjere povezana je s onim pokretima, skupinama i družbama koje su sposobne uvesti osobu u kršćansko iskustvo susreta s Bogom. Apostolska družba koja nije sposobna uvesti u iskustvo osobnog susreta s Isusom Kristom i pomoći da se ono produbljuje i njeguje, nestat će nakon prve generacije.[3]

            Savez je središnji pojam koji se proteže kroz cijelu povijest spasenja i koji u sebi povezuje sva iskustva susreta s Bogom.

Savez

            Kad govorimo o savezu onda mislimo na mnoštvo Božjih ponuda i njegova približavanja ljudima preko znakovitih osoba, predstavnika naroda, poput Noe, Abrahama i Mojsija. Odgovor je to na mnoga lutanja i traženja, na mnoge pokušaje i protezanja, ali uvijek je nezasluženi dar, pothvat pun slobode i milosrdne naklonosti, poput one zabilježene u Knjizi Izlaska: Vidio sam jade svoga naroda [...] i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Zato sam sišao da ga izbavim... (Izl 3,7-8)

            Zaustavimo se malo u podnožju Sinaja, gdje se događa najveći susret između Jahve i njegova naroda, pri sklapanju saveza. Knjiga Izlaska donosi sljedeći tekst: Dođe Mojsije i kaza narodu sve riječi Jahvine i sve odredbe. Sav puk odgovori u jedan glas: Sve riječi što ih Jahve reče, vršit ćemo. Tada Mojsije popiše sve riječi Jahvine. A ujutro podrani te podigne žrtvenik na podnožju brda i dvanaest stupova za dvanaest plemena Izraelovih. Zatim naloži mladim Izraelcima da prinesu žrtve paljenice i da žrtvuju Jahvi junce kao žrtve pričesnice. Mojsije uhvati krv; polovinu krvi ulije u posude, a polovinu izlije po žrtveniku. Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušati. Mojsije potom uzme krvi te poškropi narod govoreći: Ovo je krv Saveza koji je Jahve s vama uspostavio na temelju svih ovih riječi. (Izl 24,3-8)

            Mojsije podiže žrtvenik. To je važan trenutak, vrhunac prema kojem je išao Božji narod kroz pustinju pripremajući se za susret sa svojim Bogom. Mojsije svoj narod vodi, priprema i poučava. Prenosi mu 'sve riječi Jahvine i sve odredbe' (r. 3). Narod prihvaća 'sve riječi što ih Jahve reče' (r. 3) i uz njih voljom pristaje: 'vršit ćemo' (r. 3). Znak je to dijaloga, dogovora, onog unutarnjeg hoda kojemu je vanjski hod kroz pustinju rječit znak odvajanja od prijašnjeg načina života u ropstvu te približavanja i usklađivanja životnih usmjerenja s propisima što ih Jahve povjerava svome narodu.

            Mojsije podiže žrtvenik od dvanaest stupova za dvanaest plemena Izraelovih, a od mladih Izraelaca traži da pripreme žrtve. Sklapanje saveza pečati se krvlju.

            Krv je imala snažno obredno značenje: Tu krv ja sam vam dao da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje živote. (Lev 17,11) Krv je bila zabranjena za blagovanje, zabranjena za bilo kakvu svjetovnu upotrebu. Propisa o krvi morali su se pridržavati i stranci i pridošlice. Čak su se i kod dozvoljenog klanja životinja, npr. za ishranu, morali obdržavati određeni propisi. Krv je morala isteći do kraja (usp. Post 9,4), biti prinesena na žrtvenik (usp. Lev 17,3) ili prekrivena zemljom (usp. Lev 17,13), a ostaci te tradicije i strogost tih propisa odjekuju još i dvoranom prvog jeruzalemskog sabora kao nešto što nije ni tada izgubilo svoju snagu (usp. Dj 15,29). Snaga značenja krvi ležala je u tome što je ona nositeljica života: Jer je život živoga bića u krvi. (Lev 17,11) Jer život svakoga živoga bića jest njegova krv. (Lev 17,14)

Već pri običnom promatranju istjecanja krvi iz živog organizma zapažamo da se u njemu gasi život. U ljudskom biću nestaje onaj dah koji mu je Stvoritelj udahnuo u nosnice (usp. Post 2,7). Budući da je život Stvoriteljev dar i da je on jedini gospodar života, možemo s te točke gledišta razumjeti tako stroge zabrane zlorabljenja krvi ili bolje rečeno tako snažne zaštite života: A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga, tražit ću obračun za ljudski život. Jer na sliku Božju stvoren je čovjek! (Post 9,5-6)

Stoga je krv mogla postati vidljiv znak povezanosti Gospodara života sa svjesnim nositeljima toga dara na zemlji - ljudima. Krv je najbolje mogla izraziti tu stvarnost - zapečatiti savez.

            Vratimo se Mojsiju, koji uzima polovinu krvi i izlijeva je po žrtveniku, znaku Jahvine prisutnosti, a drugom polovinom škropi narod nakon što mu je još jednom pročitao 'Knjigu Saveza' i čuo njihov pristanak (r. 7). Škropeći narod, Mojsije izjavljuje: Ovo je krv Saveza koji je Jahve s vama uspostavio na temelju svih ovih riječi (r. 8). Židovi su vjerojatno po svojoj tradiciji značenja krvi čuli i razumjeli značenje navedenih riječi otprilike ovako: Ovo je znak istog života jer krv je život života koji ja dijelim s vama. (usp. Lev 17,14)

Dok Mojsije škropi oltar i narod krvlju, tajanstveni vez života povezuje okupljeni narod s njegovim Bogom. Stoga je put kojim narod ide Jahvin put, put kojim ga vodi onsam. Zemlja u koju ih vodi je Jahvina zemlja koju im daje u baštinu... Jahve s njima ide, za njih se bori, odgaja ih, izbavlja, spašava...

            No ovaj lijepi sklad ubrzo dolazi u iskušenje. Mojsije uzlazi na brdo da primi kamene ploče (usp. Izl 24,15). Narod vidi slavu Jahvinu u liku oblaka, poput vatre koja sažiže (usp. Izl 24,16-17), ali ne vidi Mojsija. Ta Mojsijeva 'odsutnost' veliki je izazov za daljnje povjerenje. Čekanje postaje teško, budnost dolazi u iskušenje te se javlja potreba za vidljivom sigurnošću. Narod podiže 'zlatno tele' (Izl 32,1-7). Klasični je to primjer ljudske nesigurnosti kroz svu povijest, traženje brzih rješenja, nečega što je na dohvat ruke, opipljivo i vidljivo, ali što ubrzo pokazuje svu svoju varljivost.

Narod po iskustvu krhkosti i nepostojanosti iznova doživljava Božju veličinu i vjernost. Bog obnavlja savez (usp. Izl 34). Ne ostavlja svoj narod u pustinji, nego ide s njim kroz pustinju. Daje mu i dalje znakove svoje prisutnosti i zaštite (usp. Br 21,8), odgaja ga za povjerenje i prepoznavanje znakova te prisutnosti i onda kad je do kraja neće shvatiti. S leđa ćeš me vidjeti, lice se moje ne može vidjeti (Izl 33,23), reći će Jahve Mojsiju nakon što je ovaj zaželio vidjeti 'slavu Jahvinu' te je iz pećine, nakon uklanjanja 'ruke Jahvine', mogao naslutiti tek tragove njegova prolaza.

Obećanje Novoga saveza

            Uz sva nastojanja oko očuvanja saveza i uređenja života prema prihvaćenim obvezama, narod i dalje pokazuje svoju krhkost. Zato Jahve obećava Novi savez. Posebno je značajan navještaj upućen preko proroka Jeremije: Evo dolaze dani - riječ je Jahvina - kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez. Ne savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, savez što ga oni razvrgoše premda sam ja gospodar njihov - riječ je Jahvina. Nego ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana - riječ je Jahvina. Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: Spoznajte Jahvu! nego će me svi spoznavati, i malo i veliko - riječ je Jahvina - jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati. (Jer 31,31-34)

            Savez s ocima podsjeća na tradiciju, na ono što je primljeno i što treba prepoznati, ali ne treba ostati na tome. Jahve izričito poručuje kako je nekoć svoj narod 'uzeo za ruku i izveo iz zemlje ropstva' (r. 32). Vidljivo je i opipljivo to vodstvo, ali kao da odgovor nije dovoljno osoban i svjestan. Narod je također nepostojan te se povremeno udaljava od vjernosti savezu. Stoga dolazi obećanje Novoga saveza. Inicijativa je potpuno Božja. Dolazi kao dar Božje naklonosti, a ne kao plod nagađanja i diskusija: Ja ću... sklopiti Novi savez. (Jer 31,31.33)

            Uočimo snagu kojom se naviješta novost Novoga saveza. Nije to nešto što je već postojalo pa se sada samo obnavlja, poput novog izdanja već postojeće knjige[4], nego nešto sasvim novo. Prof. Vanhoye objašnjava tu razliku Isusovim izjavama o 'novom vinu' koje se ne ulijeva u 'stare mjehove' (usp. Mt 9,17). Riječ je o vinu koje je tek počelo proces fermentacije za razliku od 'novog vina' koje će s učenicima 'piti u kraljevstvu Oca svojega' (usp. Mt 26,29), gdje je riječ o nečem sasvim novom, što ne dolazi kao proizvod zemlje nego predstavlja radost neba. U tom smislu i Pavao govori: Ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo. (2 Kor 5,17) Pavao ne govori o pomlađenoj, nego o preobraženoj osobi, kojoj je Krist darovao novi vid postojanja.[5]

            Novi je savez doista nešto sasvim novo. Nije to jednostavno obnavljanje već postojećeg saveza. Važno je to shvatiti i na praktičan način. Možemo se i mi pitati jesu li naše obnove doista obnove ili ponavljanje već postojećeg? Židovi su bili uvjereni da imaju savršen zakon, ali ih mnoštvo obnova nije uspjelo obnoviti, nego ukrutiti... Kakvu obnovu mi očekujemo? Joan Chittister u svojoj knjizi "Vatra pod pepelom" smatra da prava obnova treba raspiriti vatru redovničkih zajednica koja se uspavala ispod pepela. Ispravlja mnoge zabrinutosti s obzirom na smanjivanje redovničkih zajednica te nas stavlja pred pitanje: Nudi li redovnički život dovoljno izazova našemu vremenu kako bi se odgovorilo na njegove potrebe.[6] Spisateljica nas zapravo potiče na preispitivanje gledamo li u svojim nastojanjima oko obnova samo svoje potrebe ili imamo hrabrosti biti proročki znak novosti na koju nas naše karizme obvezuju. Zato dodaje: Pravi problem sastoji se u tome da otkrijemo postoji li pod pepelom još uvijek dovoljno vatre koja bi mogla raspiriti one snage koje su potrebne da redovnički život učine autentičnim. [...] Pravi izazov sastoji se u tome da oslobodimo u sebi snagu duha da u ovom vremenu učinimo ono što smo učinile u jednom drugom vremenu. To bi moglo značiti da u jednom gotovo izgubljenom društvu, u društvu koje je već prešlo u patološki egocentrizam, ponovimo Božji poziv na zajedništvo.[7]

            Takav snažan poziv i djelotvorno svjedočanstvo bio bi istinska novost i pravi doprinos današnjemu društvu. Stoga trebamo bolje shvatiti pravu narav Novoga saveza.

            U Knjizi Izlaska opisana je obnova saveza kao ponovno ispisivanje Jahvinih riječi na kamene ploče (usp. Izl 34), a u Jeremijinom navještaju riječ je o nečem drukčijem, Novom savezu koji će biti upisan u ljudska srca (usp. Jer 31,33).

            Obilježja Novog saveza jasno su izražena po samom proroku Jeremiji:

1. Savez je to unutarnji, ne vanjski (srce, duša) - r. 33
2. označava odnos uzajamne pripadnosti - r. 33
3. izražava odnos svake osobe s Bogom - r. 34
4. utemeljen je na praštanju - r. 34

            S obzirom na prvo obilježje, ovdje nailazimo na preobrazbu srca i nut  Knjizi itvorno svjedočanstvo,rine: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. (Jer 31,33) Taj se savez jasno razlikuje od sinajskog. Tamo je zakon napisan na kamenim pločama i obuhvaćao je propise i zakone koje je trebalo obdržavati, a koji su se često kršili zbog ljudske slabosti i tvrdoće srca. Kad je srce tvrdo i neobraćeno, i najbolji zakoni ne mogu pomoći. Pri obećanju Novoga saveza riječ je o unutarnjoj preobrazbi, što nadilazi ljudske napore. Ljudsko biće jedino može za tim težiti otvorenim i poučljivim srcem, s punim povjerenjem da je ono što mu Bog povjerava za njega najbolje, ali unutarnja preobrazba srca može se ostvariti jedino uz božansku intervenciju.

            Odnos uzajamne pripadnosti, drugo obilježje Novoga saveza, proizlazi iz prvoga. Pravi savez moguće je uspostaviti kad je srce obraćeno. Tada se može uspostaviti odnos unutarnje povezanosti između Boga i ljudskoga bića. Na to smjera obećanje: I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. (Jer 31,33) Ovo je tipičan izričaj saveza koji se trajno ponavljao, ali je uvijek izražavan u budućem vremenu, kao nešto što se treba ostvariti. Proroci su na to uvijek upozoravali i konstatirali nepostojanost ljudskoga srca. Potpuna uzajamna pripadnost ostvarit će se kad ti zakoni doista budu upisani u ljudsko srce, kad ono bude preobraženo.

            Treće obilježje odnosi se na osobni odnos svake osobe s Bogom i unutarnje shvaćanje i poznavanje Gospodina. Jeremija odvažno tvrdi: I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: Spoznajte Jahvu! nego će me svi poznavati, i malo i veliko. (Jer 31,34) Poznavanje u biblijskom smislu nije puko intelektualno poimanje, nego je to dubok osoban odnos. Proroci su često korili narod zbog nepoznavanja Gospodina: Vo poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve - Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije. (Iz 1,3) Njihov glas često je bio snažan poput trube (usp. Iz 58,1), ali su nerijetko nailazili na tvrdoću srca i nerazumijevanje, na koje ih je sam Gospodin pripremao (usp. Jer 7,27). Stoga je posebno značajan učinak Novoga saveza, po kojem će se ostvariti unutarnje poznavanje i osoban odnos, bez izvanjskog poučavanja. Poznavanje Gospodina vodi u ostvarenje novoga poretka: Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune mora. (Iz 11,9)

            Kao posljednje obilježje spominje se oproštenje grijeha: Jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati. (Jer 31,34) Oproštenje objavljuje Božju velikodušnost, koja se još jače odražava jer je baš Jeremijino vrijeme poznato po tvdokornosti naroda. Nekoć je Abraham molio oproštenje za Sodomu barem zbog deset pravednika (usp. Post 18,22 sl.). No Bog Jeremiji kaže da ne posreduje za svoj narod: A ti ne moli milost za narod ovaj, ne diži glasa za njih i ne moli, ne navaljuj na me jer te neću uslišati. Ne vidiš li što čine po gradovima judejskim i po ulicama jeruzalemskim? (Jer 7,16-17)

Tako oproštenje izgleda kao nešto nedostižno.

            Ali Bog se daje ganuti i obećava potpuno oproštenje, oproštenje koje će omogućiti nov, osoban odnos svake ljudske osobe s njim. Jeremijin navještaj ne objašnjava na koji će se način ostvariti ovo izvanredno Božje obećanje. To će nam objaviti Isus na zadnjoj večeri, u trenutku kad nad kaležom izgovori ove riječi: Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva. (Lk 22,20)[8]

            Obećanje dano po Jeremiji ostvaruje se po Isusu.   

Ostvarenje Novoga saveza na Posljednjoj večeri

            Isus izabire posebno svečan trenutak, za koji brižno priprema svoje učenike, u kojem i njegovi osjećaji kulminiraju ('vruće sam želio' - Lk 22,15). Isus je svjestan dramatičnosti trenutka, svjestan je brutalnosti izdaje, ali baš taj trenutak koristi da 'izrazi ljubav do vrhunca' (usp. Iv 13,1). Tako preobražava vlastitu smrt u žrtvu Saveza za sve. Tako smrt, koja je po sebi uništenje i odvajanje, biva preobražena u dar posebne povezanosti, zajedništva. Prolivena krv postaje krv Saveza.

            Isus, poput novog Mojsija (usp. Izl 24), priprema sa svojim učenicima pashalnu večeru (usp. Mk 14,12-16). Za vrijeme večere uzima kruh i daje ga svojim učenicima kao svoje tijelo, a zatim im daje i čašu vina uz riječi: Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se prolijeva za sve. (Mk 14,24) Svjesni zabrane blagovanja krvi, mogli su se šokirati (usp. Iv 6,59), ali svjesni obrednog značenja krvi i posebnosti trenutka osjetili su da se događa nešto novo.  Po židovskom shvaćanju krvi mogli su razumjeti da im je Isus želio reći: 'Ovo je moj život koji vam dajem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ga ja u slobodi darujem (usp. Iv 10,18). Dajem vam ga da ga pijete, da on u vama nastavi postojati na unutarnji, a ne izvanjski način. Dajem vam svoj život, svoju osobnost, da se u vama ostvari novost novoga postojanja.'

            Dok čaša Isusove krvi ide od učenika do učenika, tajnoviti vez Novoga saveza povezuje ih u novo zajedništvo. Isus kod zadnje večere ne treba neke druge žrtve. On sam je žrtva i prinositelj žrtve. On prinosi samoga sebe Ocu 'po vječnom Duhu' (usp. Heb 9,14). On se dariva. Njegov prinos je 'jedanput zauvijek' (usp. Heb 9,26) te ne treba više ponavljati čin žrtvovanja jer On je jednim jedinim prinosom učinio zauvijek savršenim one koje posvećuje (Heb 10,14). 

            Zatim poziva: Ovo činite na moju uspomenu! (Lk 22,19) Isus pritom nije sigurno mislio samo na liturgijsko obnavljanje pashalne gozbe, nego i na darivanje života do kraja. To je sam potvrdio kad je darovao život do kraja i kad je iz probodenog boka potekla krv i voda (usp. Iv 19,34).

            Uspostavljajući Savez u svojoj krvi, Isus se oslanja na simboliku i postojanje Staroga saveza, ali ga nadilazi i daje mu potpuno ostvarenje, ispunjenje onoga što je tek u slici naviješteno.

• Dok je Stari savez bio sklopljen s jednim narodom, Isus svoju krv prolijeva za sve i tako uspostavlja univerzalni savez otvoren svima.
• Dok je u Starom savezu krv mnoštva žrtava tek simbolično naviještala život i težnju da se ostvari Savez s Gospodarom života, u Novom savezu sam Gospodar života po krvi i tijelu uzima vidljivi oblik i daruje nam svoj vlastiti život.
• Dok je u Starom savezu krv bila izlivena po kamenom oltaru i poškropljena izvana po narodu, u Novom savezu ona se pije i tako obuzima nutrinu ljudskoga bića. Znak je to nove dimenzije postojanja i unutarnje motiviranosti, a ne nekog jednostavnog vanjskog obilježavanja.

Možemo sebi postaviti nekoliko pitanja u skladu s obilježjima Saveza u krvi:

• Jesu li naše zajednice otvorene za univerzalnost Saveza i promatramo li kroz tu prizmu svaku osobu ili smo još u Starom savezu i zatvoreni u neke svoje kategorije spasenja i pripadnosti Gospodinu po tradiciji?
• Jesmo li s Isusom doista stupili u Savez i dopustili da se njegovo darivanje života, njegovo prolijevanje krvi nastavi po našem životu?
• Je li Savez u krvi postao glavni unutarnji pokretač našega života, koji obuhvaća sve dimenzije osobnog i zajedničkog života, naše ugrađenosti u Crkvu i sudjelovanja u povijesnoj stvarnosti ili je to samo vanjski znak na našem odijelu ili zgradama?
• Jesmo li uopće ušli u dinamiku Saveza?

            Isus je od Oca primio snagu za darivanje vlastitoga života. Njegov prinos bio je darivanje čitavim bićem, sveukupnim svojim postojanjem, kao nevin i bez mane jaganjac, ali dragovoljno i svjesno. Tako je u sebi ostvario dvije bitne dimenzije: povezanost s Ocem i darivanje ljudima. Njegovo potpuno darivanje Ocu i prihvaćanje Očevog plana uvodi ga i u nenadmašivo ostvarenje i druge dimenzije. Tako upravo u trenutku izdaje i ljudske nevjere Isus od Oca prima snagu za ljubav koja nadilazi sve zapreke, za uspostavljanje saveza i ostvarenje zajedništva. Isusova prolivena krv, koja je znak njegove nasilne smrti, po ljubavi koja dolazi od Oca a koju Isus prima po svojoj molitvi zahvaljivanja, biva preobražena u Novi savez.[9]

            I mi smo poput Isusa pozvani živjeti savez u Isusovoj krvi kroz već spomenute dvije dimenzije. I mi trebamo primiti snagu ljubavi od Oca po Isusovoj krvi. Primati snagu ljubavi znači ulaziti u dinamiku saveza, dopuštati da nas ona vodi i usmjerava, a ne da mi kreiramo svoju povijest po ljudskim kriterijima uspješnosti i ostvarenosti. Tu snagu ne možemo sami sebi dati, nego je jedino možemo primiti u stavu otvorenosti i sinovskog predanja. Isusova krv, po snazi saveza, tada nastavlja svoj tijek preobražavajući osobu u njegov dar braći i sestrama po velikodušnom služenju svima, bez traženja nagrade ili priznanja. To djelovanje je uprisutnjenje saveza, živ i dinamičan vez. Ono nam predočuje sliku nove stvarnosti, novog poretka, koji je uvijek u nastajanju i dinamičnom procesu, koji ne možemo u potpunosti ostvariti, ali ga u viziji gledamo i za njim težimo.

            To uključuje vjernost dinamici saveza po osobnom izboru i predanju iz ljubavi. To znači biti spreman teći tamo kamo nas snaga ljubavi Božje pokrene, prolijevati se poput krvi, izgubiti život, obojiti svoju povijest i svoje prostore krvlju saveza. To znači hoditi u vjernosti s Bogom koji je prisutan u povijesti i čini nas svojim suradnicima i suradnicama.

Krv saveza kao nadahnuće redovničkih zajednica

            Krv saveza je kroz povijest bila nadahnuće i dinamična snaga mnogih redovničkih zajednica. Utemeljitelji i utemeljiteljice redovničkih zajednica bili su poneseni vizijom, koja je različitim vidicima izražavala ovu stvarnost. Marija De Mattias, utemeljiteljica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove, kojoj pripadam, željela je da njena Družba ...u sebi sadržava i odražava živu sliku božanske ljubavi kojoj je ista božanska Krv bila i jest znak, izražaj, mjera i zalog[10] kako bi se i uz njenu suradnju, ali po Božjem daru, mogao ostvariti onaj lijepi poredak što ga je uzvišeni Sin Božji došao uspostaviti na zemlji svojom Krvlju.[11] Te riječi su i danas pokretačka snaga i poticaj zajednice jer u sebi nose vatru početaka. Na njima su se nadahnjivale mnoge osobe i prema njima oblikovale svoje stavove, posebno u služenju ljudima. To je bilo očito u nekim povijesnim trenucima, kad su bile pozvane i životom potvrditi savez ljubavi.

            Mislim ovdje na primjer sestara Klanjateljica koje su kao misionarke služile u Liberiji. Kad su u zemlji izbili nemiri i život im bio ugrožen, njihova poglavarica htjela ih je zaštititi i povući na sigurnije mjesto. One su pritom zapitale: 'Kakvo bi to bilo svjedočanstvo darivanja života samo riječima, a izbjegavanje svake male opasnosti? Isusovu riječ i primjer treba živjeti do kraja, do vlastitog prolijevanja krvi.' To svoje darivanje i zauzimanje za siromahe živjele su do kraja, dok nisu dale život u listopadu 1992. Svih 5 ubijeno je u Liberiji za vrijeme pobune u toj zemlji.

            Ili drugi primjer iz naše nedavne prošlosti. Za vrijeme protjerivanja naroda s područja Banja Luke 1995., skupina Klanjateljica iz Bosanskog Aleksandrovca i Nove Topole bila je prisiljena ući u kombi, a da nisu znale kamo i zašto ih voze. Nisu se mogle presvući, uzeti dokumente niti zaključati kuću jer je nalog bio žuran. Dovezene su do mosta na Savi kod Bosanske Gradiške te dobile nalog da idu na drugu stranu po miniranom mostu. Sestre su oprezno pošle. I tada, kao po dogovoru, zajedno su zapjevale 'Veliča'. To je bio povijesni prijelaz preko rijeke, a Marijin hvalospjev promijenio je tu mučnu situaciju u trenutak nade i življenja saveza u Isusovoj krvi na konkretan način. 'Veliča' je zapalio novu vatru u srcima sestara i to ne samo onih koje su je tada pjevale, nego i onih koje s njima i sada proživljavaju taj spomen.

            Uz ove nesvakodnevne primjere, koji su dotaknuli naš život, ne želim umanjiti snagu svakodnevnog darivanja života i svjedočenja saveza tolike braće i sestara koji svojim životom produžuju 'Isusovu poklonstvenu ljubav Ocu' i 'sebedarnu' ljubav prema ljudima[12] i tako uprisutnjuju snagu Isusovog saveza u krvi.

            Savez u Isusovoj krvi ne može ostati samo izgovorena riječ. To je događaj koji treba pokrenuti cjelokupnu stvarnost, motivirati sav naš život. Pred nama je veliko djelo!

s. Ines Kezić, ASC

 
 

---

 

Riječ i život

• Predavanja
• Prezentacije