Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica
Bosne i Hercegovine

Fra Špiro Marasović: Uloga poglavara u redovničkoj zajednici

Uvod

        Povijest Crkve, kao i povijest ljudskoga društva općenito, pokazuje sklonost skakanja naglasaka s jedne krajnosti na drugu, preskačući na taj način onu zdravu sredinu koja jedina daje pravi odgovor a pitanje: što je zapravo istina? Krajnosti, naime, karikiraju stvarnost i utoliko predstavljaju svojevrsnu laž, a ne istinu.

       Ovo skakanje naglasaka ne pogađa samo odnos pojedinca i zajednice, tj. on je jednom na pojedincu (liberalni kapitalizam), a drugi put na kolektivu i zajednici (komunizam), nego i mnoga druga područja društvenoga života, pa i ono koje propitkuje odnos  između vlasti i onih nad kojima i kojima se vlada. I ovaj naglasak pozna svoje ekstreme od tiranije i apsolutne  monarhije, do demokracije i posvemašnje anarhije. Sličan razvoj primjećujemo i u povijesti Crkve: od one prvotne zajednice u kojoj je doduše bilo različitih službi, ali su ipak svi međusobno bili kao braća i sestre jednaki (usp. opis prve Crkve u Dj.) naglasak je s vremenom toliko skočio na samu i golu vlast da je sve do nedavna govor o Crkvi bio zapravo samo govor o crkvenoj vlasti, tj. puka hijerarhologija. Dugo je trebalo čekati dok Drugi vatikanski sabor nije ponovno «otkrio» laikat, odnosno Crkvu kao „Božji narod“ čime je prouzročio da se ponovno, a sada mnogo više utemeljeno na sv. Pismu nego prije, promisli i redefinira crkvena vlast, ne u prvom redu u koliko je vlast, nego ukoliko je ona služenje, jer njezina referentna točka nije profana i društvena vlast, nego služenje Sina Božjega (Vladari zemaljski nad svojima vladaju…među vama neka ne bude tako!).

1.  Uloga poglavara u starim redovničkim pravilima.

    Budući da suvremeni redovnički život svoje korijene vuče iz staroga pustinjačkog, odnosno monaškoga života, mnogo se toga u našem životu isprepliće i ne možemo reći da je to ispreplitanje baš uvijek i posvuda uspjelo. Monaštvo se, naime, nadovezuje na pustinjaštvo, a naše današnje redovništvo na monaštvo. Budući da je pustinjaštvo stavljalo naglasak na pojedinačnu askezu, zajednički život pustinjacima nije bio predmet glavne preokupacije. Ni kako je upravo manjak toga zajedništva bio nenadoknadiv, cenobitski način života je preuzeo prevagu i udario temelje monaštvu. No, kako su se rodile iz pustinjaštva, i prve su monaške zajednice stavljale glavni naglasak na askezu, pa i kad je o zajedničkom životu riječ, što će reći da je i funkcija poglavara bila više preduvjet mogućnosti posluha, kao pokore, nego duhovnoga predvoditelja. Duhovni predvoditelj je zapravo „stari“, t.j. onaj koji je usvojio askezu po propisu svetih otaca te po posebnom Božjem daru posjeduje sposobnost da i drugoga pouči. A takav može biti i mladi monah. Sv. Ivan Kasijan kaže: „I zato mi ne smijemo slijediti stope, predaje i smjernice sviju staraca s bijelom kosom koje preporučuje jedino dugi život, nego stope onih za koje znamo da su se hvalevrijedno i ozbiljno već u mladim dnima životom iskazali te nisu odgojeni vlastitom umišljenošću nego predajom pređa“ (Collationes Patrum, II, 13. PL 49, 543 A).  Ovaj starac je, dakle bio nešto kao duhovni vođa, ali on nije bio, odnosno nije morao biti ujedno i poglavar samostana. To se jasno razabire iz Pravila sv. Pahomija. Tamo, primjerice piše i ovo: „Nitko bez dozvole predstojnika ne smije raditi nikakav posao, niti nositi krčag pun vode, niti plesti uže (123)“. „Nitko osim predstojnika kuće i njegova zamjenika, i onoga kome bude naređeno ne smije izvaditi trn iz noge drugoga“ (96). „Nitko ne smije ošišati glavu bez dozvole predstojnika“ (97). „Bez dozvole predstojnika neka nitko ne jede ništa u svojoj ćeliji, pa bilo to i malovrijedno voće ili nešto slično“ (114). Iz ovih i sličnih propisa vidimo da je naglasak bio na posluhu kao askezi, t.j. kao specifičnom načinu mrtvenja, odnosno borbe protiv vlastite oholosti i tvrdoglavosti. Sv. Bazilije će poglavara učiniti duhovnim vođom pred kojim su se redovnici dužni ispovijedati do u najdublje tajne svoga srca. No nije jasno na čemu je on to pravo poglavara temeljio, jer u ono vrijeme ni poglavari ni podložnici u pravilu nisu bili svećenici, što će reći da to nije imalo veze sa sakramentalnom ispovijeđu. Sv. Bazilije, naime, postavlja tvrdnju da poglavaru treba izložiti sve, pa i tajne srca, te piše: „Nijedan podložnik – samo ako želi pokazati pohvalan napredak i nasljedovati život po zapovijedima Gospodina našega Isusa krista – ne smije kod sebe zadržati neotkrivenim nijedan pokret duše niti smije nepromišljeno izustiti nijednu riječ, nego mora razotkriti tajne srca onoj braći kojoj je povjerena briga da se blago i samilosno bave bolesnicima. Jer tako se učvršćuje ono što je hvale vrijedno, a ono što zaslužuje osudu, bit će popravljeno primjenom prikladnog lijeka, pa ćemo takvim zajedničkim vježbanjem i postupnim napredovanjem postići savršenost.“ (26. pitanje). Sv. Augustin u svojem pravilu razlikuje službu poglavara od službe prezbitera pa kaže: „Predstojniku se pokoravajte kao ocu, uz dužno poštovanje, da, ogriješivši se o njega, ne uvrijedite Boga, a još više prezbiteru koji vodi brigu o svima vama. (…) Onaj koji vam je na čelu neka se ne smatra sretnim što vlada vlašću, nego što služi ljubavlju. Neka bude nad vama zbog časnog položaja u zajednici, ali pred licem Božjim neka – bez straha – misli da je pod vašim nogama. Neka svima bude primjer dobrih djela. Nemirne neka kori, malodušne tješi, slabe podrži, prema svima neka bude strpljiv. Neka voli stegu, nek ulijeva strahopoštovanje. Ipak neka više teži da ga volite nego da ga se bojite – mada je oboje potrebno – uvijek svjestan da će za vas polagati Bogu račun.“ Sv. Benedikt, sjedinjuje u ulozi opata i zapovijedanje i naučavanje, ali to njegovo pravo je u potpunosti vezano uz Gospodinovu zapovijed, t.j. nije podložno Opatovoj samovolji. „Stoga opat ne smije ništ naučavati, određivati ni zapovijedati osim onoga što je po Gospodnjoj zapovijedi. Njegovo bi zapovijedanje i poučavanje moralo kvasac Božje providnosti prožeti srca učenika.“ (Tko, dakle, primi ime opata mora kao učitelj svoje učenike upravljati dvostrukim naukom: više svojim primjerom negoli riječima pokazivati sve dobro i sveto;poučljivim učenicima nek Božje zapovijedi predočuje riječima, a tvrdokornima i manje sposobnima svojim djelima. Nek uvijek vlastitim primjerom pokazuje kako se ne smije činiti sve ono što svoje učenike poučava da valja izbjegavati. Inače bi mu se moglo dogoditi da, pošto je drugima propovijedao, sam bude odbačen“. Sv. Franjo, pak o poglavarima govori tek u desetom poglavlju Pravila, i to u kontekstu opominjanja i popravljanja braće. Naglasak poglavara, dakle, u Franjinoj nakani nije toliko askeza, koliko učenje. Po Franjinoj logici poglavar se mora skrbiti o svim potrebama braće, materijalnim i duhovnim, ali ne smije nastupati s pozicija vlasti, nego s pozicija služenja. On izrijekom naglašava da su braća dužna u svemu se pokoravati svojim ministrima, a što se ne protivi njihovoj duši i „našem Pravilu“. Međutim, kako nije čovjek zbog subote, nego subota zbor čovjeka, tako je i Franjo predvidio mogućnost da poneki brat neće biti u stanju Pravilo duhovno obdržavati, te oni kod kojih bi to bio slučaj, upućuje na nadležne poglavare. „A ministri neka ih ljubazno i dobrostivo prime i neka se prema njima pokažu tako prijazni da braća mogu s njima govoriti i postupati kao gospodari sa svojim slugama; jer tako mora biti: ministri neka budu sluge sve braće“.

Vidimo, dakle, da stare regule dodjeljuju poglavaru različite uloge: negdje samo vodstvo, koje zahtijeva askeza, drugdje vodstvo i pouka u redovničkom životu, odnosno vodstvo i duhovni život. Ovisno o tim naglascima i poglavar je imao različita prava ulaska u intimne probleme svojih podložnika. No očito je da sva stara Pravila nekako pretpostavljaju da je izabrani poglavar za to i prikladan i sposoban. Gotovo da se pretpostavljao idealni lik poglavara, jer nije tako bezopasno toliku vlast nad duhovnim i materijalnim životima dati u ruke jednoga jedinoga čovjeka! No tko je mogao takvo što jamčiti? Tu je isti onaj problem koji se pojavljuje u demokraciji: legitimitet vlasti ne dolazi od kreposti i sposobnosti izabranih, već od samoga – izbora. Izbor je ono u što se vjeruje i nakon kojega više nema diskusije. NO sv. Benedikt je ipak uvidio problem samoga izbora. Naime: Kako vjerovati da će nesavršeni ljudi birati savršenoga, a ne prije sebi sličnoga, t.j. nesavršenoga, točnije onga tko neće njih voditi pravim putem, nego će njima podilaziti? On piše: Kod izbora opata vrijedi načelo da se odredi onaj koga izabere cijela družba složno u strahu Božjemu ili jedan dio zajednice, pa i manji, ali razboritim sudom, Pri izboru, dakle valja gledati na zaslužan život, mudrost i znanje onoga koji se postavlja, pa bio on po redoslijedu i zadnji u družbi. No ako bi cijela zajednica, što ne dao Bog, složno izabrala nekoga koji se slaže s njihovim manama i kad bi za to loše stanje doznao biskup u čijoj je biskupiji to mjesto ili bi na bilo koji način došlo do znanja susjednim opatima ili kršćanima, neka tada oni spriječe da ne prevlada suglasnost opakih i nek se potrude da Božjoj kući postave dostojna upravitelja.“

Benedikt je uočio opasnost koja je bila realna, ali lijek koji je predvidio nije bio realan, jer time što je slučaj uputio na biskupa i druge opate, nije ništa riješio, budući da se na isti način može doći i na biskupska mjesta, odnosno nije isključeno da su i susjedni opati došli na isti način na vlast, čime se problem samo odlaže i razvlači, a ne rješava se. I on je ostao aktualnim sve do danas, to više što povijest Crkve obiluje takvim zlouporabama izbora i imenovanja, to jest izbora na vrlo odgovorne službe vrlo neodgovornih ljudi. Zakonik Kanonskoga prava u kanonu 626. kaže: „Neka poglavari u povjeravanju služba i članovi u izborima obdržavaju odredbe općeg i vlastitoga prava, neka se čuvaju svake zloupotrebe i pristranosti prema osobama, i neka, imajući pred očima samo Boga i dobro ustanove, imenuju ili izaberu one za koje znaju da su u Gospodinu uistinu dostojni i prikladni. Osim toga, neka se u izborima čuvaju bilo od izravnog bilo od neizravnog pridobivanja glasova kako za sebe tako i za druge.“.  ovaj je problem trajno aktualan gdje se služba poglavara shvaća i prihvaća prvotno kao vlast, uz koju je povezana moć i čast, a ne kao svjedočenje vlastitim životom  kako treba živjeti kršćanin, odnosno kako treba živjeti jedan redovnik.

2.  Smisao redovničkoga poglavara općenito

Odnos čovjeka prema Bogu općenito, a predanje Bogu u okviru neke zajednice posvećenoga života posebice, još pred stotinjak godina, za cijelu je Europu bitno određen vrtoglavim promjenama na znanstvenom i socijalnom području koje su te promjene sa svoje strane još više poticale, ne ustezajući se ni od zagovaranja potpune duhovne i društvene anarhije. Stoga je duhovni život toga vremena u Crkvi bitno određen zbijanjem redova prema unutra, i zatvaranjem vrata prema vani. Političkim strankama i građanskim udrugama izvan Crkve, nastoji se suprotstaviti Crkva kao – pokret.[1] Glavna je deviza "Spasi dušu svoju", na unutrašnjem planu, i "sve obnoviti u Kristu" na vanjskom planu, pri čemu je ovo potonje uvelike mirisalo na političku i civilizacijsku restauraciju. Oba pak ta plana, sukladno rečenom vojnom obrascu, stoje pod naglaskom dužnosti, odnosno poslušnosti. Naime, Crkva se u to vrijeme bitno definira s pozicija hijerarhijske vlasti, tj. kao društvo u kojem postoje dva staleža, pastiri i stado, kako kaže Pio X. u enciklici Vehementer nos (11. veljače 1906.). "Pritom su ovi staleži – kaže papa – tako međusobno različiti da pravo i vlast članove Crkve poticati i voditi u ostvarenju njihova cilja, leži na hijerarhiji, a vjernici imaju dužnost podložiti se crkvenome vodstvu, poslušno slijediti odluke svojih pretpostavljenih."[2] Određujući vjernika u Crkvi samo s pozicija njegove dužnosti da se podloži crkvenome vodstvu i da poslušno slijedi odluke svojih pretpostavljenih, udaren je ujedno i pečat njegovom odnosu prema Bogu, tj. njegovoj duhovnosti koja je također bitno određena dužnostima i poslušnošću. Tako je u svemu naglasak bio više na dužnostima, nego na pravima, više na "kršćanskim obvezama" nego na sadržajima tih obveza. Molitva je bila "dužnost", nedjeljna misa je bila "dužnost", u braku se više govori o dužnostima i obvezama, nego o ljubavi, i tome slično. A kad je takvo ozračje opće, onda ne čudi što i u redovničkoj duhovnosti prevladava više govor o obvezama, dužnostima i poslušnosti, nego o slobodi i predanju. Poslušnost je, naime, dvostruko korisna:

1. onoga tko sluša, poslušnost oslobađa vlastite odgovornosti, sukladno onoj: Poglavar može pogriješiti, ali ti, ako poslušaš, nećeš nikada pogriješiti, što može biti i vrlo komotno, i

2. posluh čini da smo svi "k'o jedan", što stvara bolju učinkovitost u borbi s neprijateljem.

Ovakav pogled na Crkvu kao na društvo podijeljeno na dva staleža, stalež onih koji imaju vlast i stalež onih čija je dužnost da slušaju, uvelike je izdvojila osobu i ulogu poglavara iz cjeline zajedničkoga života. Ne samo da je takav pogled opravdavao  socijalnu, materijalnu, političku, pa i svaku drugu izdvojenost biskupa i visokog klera u odnosu prema, ne samo običnim vjernicima, već i tzv. nižem kleru – pretvorivši one prve u izdvojenu crkvenu i društvenu elitu koja je u svemu, pa i u načinu života, više ugrađena u profanu društvenu elitu, negoli u crkveni puk, već se to uvelike pretočilo i na redovničke poglavare tako da su u mnogim zajednicama i oni dobili ne samo određenu vlast, koja im inače pripada, nego i stanovite privilegije u materijalnom i inom pogledu. Oni su smjeli u materijalnom pogledu sebi priuštiti što su godi htjeli, a ponegdje, nakon isteka službe, zavjet posluha je više redovničke poglavare obvezivao samo u odnosu prema generalu i provincijalu, ali ne i prema kućnom poglavaru. A kako nitko u svojim rukama nema koncentriranu toliku vlast kao crkveni poglavari – jer je u njihovim rukama sva i duhovna i materijalna vlast – ne čudi da su oni s vremenom postigli golemo materijalno bogatstvo i političku moć do te mjere da je pitanje izbora novoga biskupa, opata, opatice, gvardijana i sl. bilo više političko i ekonomsko pitanje, nego redovničko: nije se pitalo tko je prikladniji redovnik da riječju i primjerom predsjeda određenoj zajednici, nego tko je vještiji u upravljanju bogatstvom i u stjecanju novca, odnosno tko je politički prihvatljiv. Takvo je stanje uvelike na snazi i danas u Crkvi u hrvatskom narodu o čemu svjedoči činjenica da se i s oltara više govori o Hagu, nego li o Hadu, tj. paklu, više o Karli del Ponte, negoli o Bogu, više o ratnicima negoli o svecima, više o politici negoli o duhovnosti, više o povratu imovine negoli o siromaštvu, više o osobnom uhljebljenju i karijeri, negoli o služenju, više o slavi koju je Hrvatskoj priskrbila Janica Kostelić, koja je samo krštena i ništa više, svojim skijama, negoli o Mariji Petković koja je primila sve sakramente i koja je proslavila Hrvatsku Crkvu svojim služenjem i svojom svetošću.

Drugi vatikanski koncil, međutim, stvar je ipak postavio drukčije. Dogmatska konstitucija o Crkvi, Lumen gentium, naime, ne počinje ni s papom, ni s kardinalima i biskupima – premda su neki upravo to htjeli, nego – u prvoj glavi - govori najprije o misteriju Crkve iz perspektive Presvetoga Trojstva, o njoj kao vidljivoj duhovnoj stvarnosti, o njoj kao Mističnom tijelu Kristovu, i o njezinu odnosu prema Kraljevstvu Božjem, da bi odmah zatim – u drugoj glavi - prešao na govor o Crkvi kao Božjem narodu, a tek u trećoj glavi govori o Hijerarhijskom uređenju Crkve, posebno o episkopatu. Ovaj redoslijed nije slučajan ni za cijelu Crkvu, pa onda ne može ostati bez utjecaja ni na redovničke zajednice koje participiraju na životu te Crkve. Stoga ne ćudi da taj isti Koncil govoreći u dekretu o prilagođenoj obnovi redovničkog života Perfectae caritatis, najprije govori o samoj srži redovničkoga života, o njegovu smislu i o smislu zajednica koje oni formiraju. U tom kontekstu Koncil kaže:

a) Vrhovno je pravilo redovničkoga života: slijediti Krista kako je to izloženo u   Evanđelju. To ima važiti kao vrhovno načelo svim redovničkim ustanovama.

b) Dobro je za Crkvu da ustanove imaju svoju posebnu narav i vlastitu zadaću. Stoga neka sve one dobro upoznaju i vjerno slijede duh osnivača i njegove posebne nakane kao i zdrave tradicije, što sve sačinjava baštinu svake pojedine redovničke ustanove.

c)  Sve ustanove neka sudjeluju u životu Crkve i neka prema svojoj vlastitoj naravi prihvate   kao nešto svoje te svim silama promiču njezine pothvate i ciljeve na biblijskom, liturgijskom, dogmatskom, pastoralnom, ekumenskom, misijskom i socijalnom području.

d)  Neka se ustanove zalažu da njihovi članovi steknu primjereno poznavanje prilika ljudi i vremena kao i potreba Crkve, tako da u svjetlu vjere s razumijevanjem prosuđuju okolnosti suvremenog svijeta te goreći apostolskim žarom uzmognu što uspješnije ljudima pritjecati u pomoć

e)  Budući da je redovnički život prije svega određen za to da njegovi članovi slijede Krista te se zavjetovanjem evanđeoskih savjeta s Bogom sjedine, sa svom ozbiljnošću valja uočiti da najbolje prilagođivanje potrebama današnjeg vremena neće biti uspješno ako ne bude prodahnuto duhovnom obnovom, kojoj i u vanjskom djelovanju uvijek treba dati prvenstvo. (PC 2)

Polazeći od ovih osnova, koje podjednako obvezuju i poglavare i podložnike, budući da su i poglavari redovnici, i da to nisu prestali biti za vrijeme dok obnašaju poglavarsku službu, Koncil onda određuje:

Neka dakle članovi, u duhu vjere i ljubavi prema volji Božjoj, iskazuju dužnu poslušnost svojim poglavarima, kako to propisuju pravilo i konstitucije. Neka ulažu snage razuma i volje, darove naravi i milosti u izvršenje zapovijedi i u ispunjavanju dužnosti koje su im povjerene, znajući da prema planu Božjem sudjeluju u izgradnji tijela Kristova. Tako redovnička poslušnost nipošto ne umanjuje dostojanstvo ljudske osobe, nego je, povećanom slobodom djece Božje, dovodi do zrelosti.

Poglavari opet, jer će polagati račun za povjerene im duše, neka u ispunjavanju svoje dužnosti budu poučljivi volji Božjoj i neka izvršavaju vlast u duhu služenja braći, da im tako očituju ljubav kojom ih Bog ljubi. Neka upravljaju podložnicima kao sinovima Božjim, poštujući ljudsku osobu i promičući njihovo dragovoljno podvrgavanje. Stoga neka im osobito ostave potrebnu slobodu s obzirom na sakramenat pokore i vodstvo savjesti. Neka svoje članove dovedu do toga da u izvršavanju dužnosti i u preuzimanju pothvata sudjeluju svojom aktivnom i odgovornom poslušnošću. Stoga neka poglavari – premda im uvijek ostaje netaknuta vlast odlučiti i zapovjediti ono što treba da se uradi – rado saslušaju svoje članove i neka im omoguće da pruže svoju udruženu suradnju za dobro svoje ustanove i Crkve. (PC15)

Iz ovih koncilskih tekstova naziremo takvo postavljanje naglasaka u redovničkom životu gdje će prvo i osnovno biti nasljedovanje Krista za sve, a ne samo za podložnike i gdje će se vlast poglavara tako obnašati da u svakom subratu ili susestri prepoznaje najprije Božju sliku i osobu koja je zavjet posluha položila dragovoljno, odnosno osobu koja, uza sav zavjet posluha, ima svoje od Boga darovane talente koje poglavar mora otkriti i znati iskoristiti ne samo zbog osobnoga razvoja svakoga pojedinoga podložnika, nego i zbog općega dobra cijele zajednice, jer osobni talenti svakoga pojedinoga darovani su cijeloj zajednici te ih ona ne smije «zakopati». Odatle obveza poglavara da s podložnicima prije donošenja odluke razgovara i da se po mogućnosti sa svima savjetuje. Pa ipak, uza sve to, zavjet posluha time nije pretvoren u dokono razgovaranje i dogovaranje, nego samo u uvertiru donošenja obvezujuće odluke koja uvijek pripada poglavaru i koju svaki podložnik s vjerom i ljubavlju mora prihvatiti.

3.   Osobni i imperativni mandat

Ove specifično koncilske naglaske  o redovničkom životu, odnosno o ulozi poglavara i podložnika u životu redovničke zajednice bilo je važno iznijeti utoliko što gotovo u svim redovničkim zajednicama sami podložnici na ovaj ili onaj način, tj. direktno ili indirektno sami biraju svoje poglavare do se inače svugdje unutar Crkve poglavari ne biraju nego od viših instanci imenuju, s jedinim izuzetkom izbora novoga pape, gdje kardinali biraju novoga papu, budući da ga inače nema tko imenovati. Međutim, baš zbog toga što mi sami biramo svoje više poglavare, postoji opasnost da pri tom izboru zaboravimo na ovom o čemu govori Koncil, tj. da zaboravimo i koja je svrha redovničke zajednice, pa onda i koja je u njoj uloga i poglavara i podložnika. Nije, naime, nikakva tajna da prizemnost interesa zatamni u nama svijest zbog čega smo uopće došli u samostan pa da onda, umjesto nasljedovanja Krista, u prvi plan stavimo neke svoje osobne i grupne prizemne interese, a poglavara vrednujemo samo kroz prizmu udovoljava li i, ako da, u kojoj mjeri tim i takvim našim interesima. A to će onda reći da ga po tome ključu i preporučamo, odnosno biramo. Stoga se valja prisjetiti  na osnovnu logiku svakih izbora, kako onih profanih tako i ovih naših crkvenih.

Mi ne biramo samo poglavare, nego i raznorazne delegate za ovaj ili onaj kapitul i sl. Mi usto u državi i društvu biramo delegate, predsjednike i sl. O bilo kojem izboru da je riječ, onaj koji je na taj način izabran dobiva mandat da na određeni rok, ili čak i doživotno, obnaša određenu službu povezanu s određenim ovlastima, odnosno da obnaša određenu vlast. Politološka znanost razlikuje dvije vrste mandata:

      1. osobni i

      2. imperativni mandat.

O osobnom mandatu govorimo u slučaju kada mi nekoga biramo za neko odgovorno mjesto pri čemu odluke koje bude donosio u potpunosti prepuštamo njegovoj uviđavnosti, sposobnosti i savjesti. Taj dotični ne mora pri obnašanju svoje službe pitati što mi mislimo i želimo, nego samo ono što on drži da je ispravno i dobro, a ukoliko mi nismo time zadovoljni, možemo pri isteku mandata birati neku drugu osobu. Međutim, kad je o imperativnom mandatu riječ, tada onaj koga smo birali ima dužnost zastupati ne svoje, nego naše stavove, tj. stavove onih koji su ga birali. Gotovo svi svjetski parlamenti poznaju osobni mandat, dočim poslanici i razni drugi opunomoćenici imaju imperativni mandat, što će reći da jedan veleposlanik mora zastupati stavove vlade, a ne svoje vlastite.

Kad je o biskupima riječ, njih nitko ni ne bira, pa onda nisu nikome za svoje postupke ni odgovorni. Njihova vlast dolazi od Boga, pa su samo njemu za sve odgovorni. Međutim kad je o redovničkom poglavaru riječ, budući da njega biramo, postoji opasnost da taj njegov izbor shvatimo kao imperativni mandat, tj. kao dužnost da donosi onakve odluke kakve od njega traže i zahtijevaju oni koji su ga birali. Ali to ne smije biti tako! Redovnički poglavar nema imperativni, nego osobni mandat, s time da je u isto vrijeme odgovoran i pred Bogom i pred onima koji su ga birali. Isto tako, svojim izborom oni koji ga biraju odgovaraju i pred Bogom i pred zajednicom, ali ne u smislu izvršavaju li se njihove želje, nego jesu li te želje u skladu s onim što Bog i Crkva od nas traži. Ne biramo poglavara, dakle, po načelu osobnih interesa, nego po načelu svrhe i smisla redovničke zajednice, vlastite krizme i uvjerljivoga svjedočenja. Samo ona osoba koja pruža vjerojatnost da je spremna i sposobna zauzeti se za te i takve vrednote, samo bi takva osoba smjela biti predlagana, birana i imenovana za poglavara. Tko postupa drukčije, taj direktno ruši redovničku zajednicu u samim njezinim temeljima, tj. od zajednice vjere i Bogu posvećenih osoba, pretvara je u nekakvo poduzeće za ostvarivanje osobnih i grupnih interesa. Stoga s pravom kaže Ivan Pavao II. u Vita consecrata:

U posvećenom životu dužnost poglavara i poglavarica, čak i mjesnih, uvijek je imala veliku važnost i za duhovni život i za poslanje (podcrtao Š.M.). Tijekom ovih godina istraživanja i promjena ponekad se osjetila potreba za revizijom te službe. Međutim, treba priznati da se ovaj tko vrši vlast ne može odreći svoje zadaće prvoga odgovornog za zajednicu, kao vođe braće i sestara u duhovnom i apostolskom hodu.

U sredinama koje su snažno obilježene individualizmom, nije lako postići da se prizna i prihvati zadaća koju vrši vlast u korist svih. Ipak se mora ponovno potvrditi važnost te zadaće koja se pokazuje nužnom upravo radi učvršćivanja bratskog zajedništva i sprječavanja uništenja zavjetovane poslušnosti. Ako vlast treba prije svega biti duhovna i bratska i ako, prema tome onaj tko je obnaša mora znati dijalogom uključiti subraću i susestre u proces odlučivanja, ipak valja podsjetiti da vlasti pripada zadnja riječ, te ona onda treba da se pobrine za poštovanje donesenih odluka. (VC 43)

4.   „Vođa braće i sestara u duhovnom i apostolskom hodu“

            Još kao student u Njemačkoj sam pročitao riječi nekoga teologa koje glase: „Nitko pametan među nama ne bi rado bio svoj vlastiti nasljednik“.  Ta rečenica ne puca baš od nekoga zdravog optimizma, naprotiv, govori o tome kako stvari iz dana u dana bivaju sve teže i teže tako da onaj tko za to snosi odgovornost ni za živu glavu, ako je pametan, ne bi bio svoj vlastiti nasljednik, jer će tomu nasljedniku biti teže nego što je trenutačno njemu. Isto vrijedi i za poglavarsku službu. Ako je točno ovo što je rekao Ivan Pavao II. Da dužnost poglavara u redovničkim zajednicama, a ja bih rekao u Crkvi općenito, jest ta da bude vođa braće i sestara u duhovnom i apsotolskom hodu, onda to znači da ta osoba to mora znati, htjeti i moći. A ja baš nisam siguran da bi netko normalan za sebe mogao tvrditi kako on(a) to zna. Istina, političari se sami natječu za vlast, ali od njih se i ne traži duhovna zrelost, već jedino sposobnost da rješavaju konkretne probleme, dočim se kod redovnika traži i da svojim intelektualnim znanjem i svojim duhovnim profilom, ne samo riječju, nego i primjerom pokazuje kako to danas treba da izgleda pravi redovnik. Ruku na srce, takva osoba bi bila idealna, a ideala u prosjeku nema toliko da bismo ih pronašli ta tolika poglavarska mjesta, sve da se i ne moraju mijenjati nakon izvjesnog vremena. Osoba koja bi sama o sebi povjerovala da je to i takva, bila bi u najmanju ruku neskromna, što opet nije kompliment za ozbiljnu redovničku osobu.

            Zapravo, danas je teško biti redovnički poglavar s nogo razloga, mnogo teže nego nekada. Nekada se znalo birati među onima učenijima, pa su onda takve osobe, zbog svoje veće učenosti, imale nešto što se zove prirodni autoritet zbog kojega se pretpostavljao i onaj moralni. Osim toga u strogo hijerarhijskim strukturama koje su okružene patrijarhalnim društvenim okolišem, puka legalnost dolaska do vlasti, sa sobom je već nosila i sigurnost da će ona za podložnike biti neupitna. Neovisno, primjerice, o životnoj dobi poglavara(ice).

            Danas više ništa nije tako. Poglavar u pravilu nema neku izrazito veću i višu izobrazbu od podložnika, a sam legalnost izbornog postupka, zahvaljujući demokratskom mentalitetu, ne jamči mu i uvjerljivost prilikom obavljanja službe. To nije više zajamčeno ni biskupima, čiji se autoritet inače temelji na sv. redu, a ne na pukom izboru ili imenovanju, a pogotovu onda to vrijedi za redovničke poglavare. Osim toga, sama motivacija posluha asketskim odricanjem, što je bio jedan od glavnih naglasaka prvih cenobitskih zajednica, danas je ustuknula u korist upravljanja zajednicom.  U vremenu kad ni svi skupa ne znamo sve, ne može se više ni jedan pojedinac postaviti kao da on sam to zna. Naprotiv svi smo danas upućeni jedni na druge i u pogledu znanja i u pogledu duhovne zrelosti. Kapituli i savjetnička tijela sve više dobivaju na važnosti. Pa ipak, redovnički posluh, i kao sepcifičan oblik asketskoga života, ne bi se smio zanemariti, što ne znači da onda poglavar ima slobodne ruke za samovolju, nego da zajednica ima pravo i mogućnost živjeti kao redovnička zajednica ograničenih ljudi s vrhunaravnom motivacijom. Poglavari, naime, i podložnici jesu ograničeni ljudi u svakom pogledu, ali odnos koji snagom zavjeta vlada među njima je vrhunaravno, a ne naravno utemeljen. Utoliko bi procedura donošenja odluka trebala biti što šira, da stvarno zajednica iskoristi sve svoje intelektualne i moralne kapacitete i talente koje joj je Bog dao, ali da uvijek, neovisno o tome koliko u tom nastojanju odluke bile savršene, asketska motivacija uvijek bude ona koja potiče podložnika da te i takve odluke usvoji i ostvari. To je, naime jedan od specifičnih načina kako smo mi sebe darovali Bogu, i jedan od specifičnih načina kako se borimo protiv svoje oholosti, tvrdoglavosti, taštine i samovolje. Stoga, uza svu skromnost, pa i ograničenost poglavara, zbog ozbiljnosti članova zajednice, zajednica će se razvijati upravo kao redovnička zajednica, t.j. kao zajednica osoba koje su svoj život posvetile Bogu. Ako više i ne živimo u patrijarhalnom ozračju gdje je poglavar uvijek bio „otac“, a poglavarica „majka“, moguće je s ovih polazišta jednako tako uspješno ostvarivati redovničko zajedništvo i upravljanje tim  zajedništvom, t.j. s polazišta kad su i poglavari samo „braća“, a poglavarice samo „sestre“.

Riječ i život

• Predavanja
• Prezentacije