10.04.2013

Obilježena 123. godišnjica smrti sestre Luke Liengitz

"Sestra Luka Božju ljubav je činila vidljivom svojim dolaskom u Sarajevu 1883. - 1890., a danas to čini svojim zagovorom iz neba", rekla je s. Davorka Šarić.

Na Bijelu nedjelju, koja je i Nedjelja Božanskog milosrđa, 7. travnja 2013. na groblju sestara Kćeri Božje ljubavi u sarajevskom naselju Betanija, Svetom misom obilježena je 123. godišnjica smrti sestre Luke Liengitz (Lingic) iz Družbe Kćeri Božje ljubavi. Misno slavlje predvodio je mons. dr. Pavo Jurišić, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, uz suslavlje vlč. Mije Nikoliće i vlč. Marijana Kopića. Sudjelovao je veći broj sestara Kćeri Božje ljubavi iz Sarajeva, Kaknja, Travnika, Novog Travnika te nekoliko sestara drugih redova i veći broja štovatelja sestre Luke.

Unatoč hladnom vremenu, a i štrajku radnika gradskog prometa, oko groba sestre Luke okupio se veći broj osoba različite dobi, od djevojčice Ane koja je rođena prije 10 mjeseci iz Vogošće, do najstarije gđe Finke s 74 godine. Lijepo šarenilo životne dobi i profesija molili su ili zahvaljivati sestri Luki za pomoć i zagovor, a među njima je bilo i pravoslavnih i muslimana.

U prigodnoj propovijedi, uz kratki životopis s. Luke, mons. Jurišić je istaknuo svetački život te mlade redovnice, Austrijanke, koju su resile odlike jednostavnosti, skromnosti, poniznosti, služenja, a na poseban način osjetljivost za siromahe. Kazao je da s. Luka čvrstu vjeru u Boga i plemenito srce ponijela iz svoje obitelji i kao nezamijenjive vrijednosti živjela i u njoj nepoznatom kraju, shvaćajući da se bez Isusa ništa dobra ne može učiniti.

Mons. Jurišić je u propovijedi je povezao nedjelju Božanskog milosrđa i sestru Luku koja je u Sarajevu širila ljubav milosrdnog Isusa, onog Isusa koji briše sve naše slabosti i grijehe, a uvijek nas traži i dolazi da nas spasi. Istaknuo je da je sestra Luka milosrdnim srcem i ljubavlju primala sve one koji su svakodnevno dolazili na vrata Zavoda sv. Josipa u Sarajevu tražeći pomoć i utjehu u životnim tegobama. Kazao je da je svakoga bi primala kao brata i sestru i svima pomagala te da govore kako je prosila hranu, odjeću i obuću da bi mogla pomoći onima koji su bili najpotrebniji, a posebno je brinula za dječicu koja su svako jutro dolazila u školu gladna i promrzla. Dodao je da je netko zapisao kako se sestra Luka ponekad i sama odrekla svoga obroka da bi ga darovala nekom drugom. Spomenuo je i papu Leona XIII., utemeljiteljicu Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi M. Franzisku Lechner (Franciska Lehner) i prvog vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera kao prepoznatljive znakove svoga vremena. Naglasio je da su svi zauzimali i brinuli za one koji su se našli na marginama, a posebno su im bila u srcu i na brizi siromašna djeca, mladi, stari i bolesni. Rekao je da nisu oni nastojali mijenjati druge nego su sebe mijenjali, a druge prihvaćali onakvima kakvi jesu i pomagali im.

Sestra Luka je, odmah nakon položenih prvih redovničkih zavjeta u Beču, upućena na službu u Sarajevo. Imala je tada 22 godine. Mlada i poletna sestra spremno je prihvatila svoj prvi premještaj i nakon 4 dana putovanja iz Beča sretno stiže u Sarajevo, njoj nepoznat grad, nepoznat narod, nepoznat jezik i običaji. Samo 16 mjeseci prije njezina dolaska u Bosnu odnosno u Sarajevo stigle su prve tri sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi koje je nadbiskup dr. Josip Stadler pozvao za rad među mladeži, za rad u ženskom školstvu i odgoju.

Sestra Luka u Sarajevu je radosno dočekana i odmah prima odgovornu i napornu službu vratarice u Zavodu sv. Josipa, za nju još težu jer osim njemačkog nije znala drugi jezik, a kao vratarica morala je kontaktirati sa građanima, sa školskom djecom, sa siromasima i svima koje je neka potreba dovela na vrata Zavoda sv. Josipa. Sestra Luka se isticala savjesnim vršenjem povjerene joj službe i požrtvovnom ljubavlju prema siromasima bez razlike na njihovu vjeru, dob i narodnost. Snagu za taj rad i za ljubav prema svima crpila je u kućnoj kapelici pred Isusom u svetohraništu i kipom Srca Isusova, koje je posebno štovala, i to navečer kad bi završila sav posao.

Iscrpljena napornim radom, u siječnju 1890. razboljela se od tuberkuloze pluća i blago u Gospodinu preminula 30. ožujka 1890. u 29 godini života, života bogata djelima ljubavi prema svakome bratu čovjeku.

U Zavodu sv. Josipa, mnogima je sestra Luka bila kao majka, jednima kao sestra, drugima kao liječnica duše i tijela. Danas je sestra Luka postala uzor, zagovornica, tješiteljica pa je mnogi štovatelji prozvaše „sveta Luka“.

Njezin grob na Betaniji danas posjećuju potrebiti, bolesni i ožalošćeni i to bez razlike vjere, dobi i zanimanja. Svatko moli na svoj način, kiti grob, pali svijeće, preporučuje se sestri Luki ili zahvaljuje za primljeno dobro. Danas je njezin grob postao mjesto molitve i zahvale. To svjedoče stotine pismenih molbi i zahvala koje štovatelji ostavljaju na grobu ili nam šalju poštom.

„Sestra Luka uistinu je bila prava Kći Božje ljubavi koja je Božju ljubav činila vidljivom svojim dolaskom u Sarajevu 1883. - 1890., a danas to čini svojim zagovorom iz neba.

Hvala ti sestro Luka“, kazala je s. Davorka Šarić. (kta)