12.12.2016

Mjesečna duhovna obnova za redovnice u Sarajevu

Promišljanje na temu “Božić i tajna utjelovljenja” izložio je vrhbosanski pomoćni biskup mons. dr. Pero Sudar, a sudjelovalo je 80-ak redovnica.

U nedjelju 11. prosinca, u organizaciji Školskih sestara franjevki hercegovačke Provincije održana je mjesečna duhovna obnova za redovnice u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Susret je započeo u poslijepodnevnim satima, a završio euharistijskim slavljem u 17 sati. Sudjelovalo je oko 80-ak redovnica. Promišljanje na temu “Božić i tajna utjelovljenja” izložio je vrhbosanski pomoćni biskup mons. dr. Pero Sudar.

Biskup Sudar u svom je promišljanju govorio o značaju i značenju Božića te istaknuo da je sv. Franjo taj događaju našega spasenja nazivao svetkovinom nad svetkovinama. “Riječ Božić u hrvatskome jeziku je deminutiv od Boga, a označuje maloga Boga. Zbog činjenice da je Bog tajna, Božić nazivamo i objavom Boga, a to bi značilo da nam se Bog Utjelovljenjem htio otkriti, približiti, postati manje tajan i tajanstven. Bog je postao čovjekom zbog, očito, neutažive njegove želje da se čovjeku primakne, da mu osjeti dah i duh, osluhne mu otkucaje srca. Veliki Bog skriven u Božiću, u čovjeku, koji je mali Bog, je Emanuel – što znači: s nama Bog (Mt 1, 23). Emanuel je tako božanski Bog s nama, sa svakim čovjekom i sa svim ljudima da im je dao moć da i oni postanu djeca Božja (usp. Iv 1, 12).

Božić je transfuzija Božje životne limfe čovjeku, i to iz vene u venu. I zato, nije Božić najveće čudo i otajstvo, kako kaže papa Benedikt, zato što je svemogući Bog postao čovjekom, nego zato što je grešni i nemoćni čovjek, ne simbolično, nego stvarno postao djetetom Božjim. I to se nije dogodilo zato što su ljudi, u punini vremena (Gal 4,4), postali dobri ili bolji, nego zato što je Bog dobar i, zato, ne može i ne želi dopustiti da čovjeka trajno ostane daleko od njega. Božić nije samo premošćenje goleme egzistencijalne provalije što je zjapila (usp. Lk 16, 26) između Boga i čovjeka, između svijeta kakvoga ga želi Bog i kakvim ga čini čovjek, između Života i smrti, nego je to božanski čin kojim se Bog, snagom ljubavi, smanjio do čovjekove mjere, dajući čovjeku moć da uzraste do mjere uzrasta punine Kristove" (Ef 4, 13). Da bi neraskidivim vezom privezao čovjeka uza se, Bog je, rođenjem u Betlehemu, sam postao tim vezom. Ipak, iako znamo da nam Dijete u jaslama ostaje nedokučiva tajna naše vjere, Bog nas darom razuma obvezuje da Isusa, kao Čovjeka upoznamo do granice do koje nam je to moguće a, onda, da ga kao Boga darom vjere prihvatimo i srcem zavolimo.

Velika opasnost je da nam pogled na Isusa Čovjeka skrije Boga ili da nam želja i potreba prepoznati u njemu Boga zasjeni čovjeka. To je trajna napast kojoj nije lako odoljeti! Naime, potrebna je velika mjera ljudskoga razbora i Božje milosti da bi se u Isusu, Sinu Čovječjem prepoznalo i prihvatilo Sina Božjega, a to posve konkretno znači, u zemaljskome nebeskoga, u tjelesnome duhovnoga, u muškarcu dušu žene, u ubijenome živoga, u bespomoćnome svemoćnoga, u žrtvi pobjednika, u odbačenome glavnoga, u gubitniku otkupitelja. Utjelovljenjem se Bog ukorijenio u čovjeku i otpočeo proces čovjekova urastanja u Boga.

Božić, nipošto, nije i ne može biti bajka za djecu, iako smo ga mi, da bismo sakrili onu njegovu zahtjevnu stranu, u velikoj mjeri pretvorili u lijepu i sladunjavu priču. Kao osobe koje je Bog, bez ikakve naše zasluge, pozvao u svoju blizinu, pozvani smo i izazvani, uvijek iznova, kušati, u svjetlu evanđeoskih izviješća, dokučiti onaj dublji smisao i poruku Božića i, koliko je to moguće, usvojiti otklon o svega što taj smisao i poruku banalizira. Razumjeti ono što možemo od Božića znači shvatiti da je Utjelovljenje božansko-ljudska drama s kojom površno slavlje i pompozno slavljenje Božića ne može imati puno zajedničkoga! Božić i cijeli Isusov život je drama Božje ljubavi i ljudske zloće. Autentični susret s Božićem kao tajnom Utjelovljenja ima, kao svoju nužnu posljedicu, iskrenu i nepatvorenu zahvalnost Sinu Božjemu ali i spremnost, kakvoćom odnosa prema svakome čovjeku, kročiti stopama Sina Čovječjega. Ova dva stanja, zahvalnost Bogu i nasljedovanje Isusa, su u životu kršćanina neraskidivo povezana, kao što su u Isusu neodvojivi Bog i čovjek. Upravo zato je bezboštvo klanjati se Bogu, a u isto vrijeme svjesno i hotimično, bilo kome, činiti nepravdu, pa i samo mislenim omalovažavanjem, preziranjem, sumnjičenjem i osuđivanjem.

Razumjeti i prihvatiti tajnu Utjelovljenja znači shvatiti da je Božić trajni događaj, da se Bog, na samo njemu znan način, rađa sa svakim i u svakome čovjeku. Oni kojima je dao moć da postman djeca Božja su pozvani, trajnim činom zahvalnosti Bogu i empatijom prema čovjeku, planetu Zemlju pretvarati u veliki Betlehem. Bog svakome čovjeku nudi mjeru milosti i životne radosti koja mu je dostatna da ovaj kratki i smrtni životni tijek proživi tako da mu se prelije u onaj vječni. Da bi se to dogodilo, postavljen je samo jedan uvjet, ne dopustiti da ga ni vlastiti grijesi i nesavršenosti, ni nanesene nepravde i rane odvoje, nego još više približe Jaslicama. Naime, u Jaslicama nam je Bog darovao i Liječnika i Lijek!”, zaključio je biskup Sudar.

Nakon predavanja slijedilo je klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu, te sakrament pomirenja.

Duhovna obnova je završena euharistijskim slavljem kojeg je također predslavio te homiliju izrekao voditelj duhovne obnove mons. Sudar u zajedništvu s preč. Josipom Kneževićem, rektorom Vrhbosanskoga bogoslovnoga sjemeništa, vlč. Jakovom Kajinićem, duhovnikom bogoslova, Mariom Ćosićem, ravnateljem KŠC-a “Sv. Josip” te vlč. Goranom Kosićem, ekonomom Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa.

Bogoslovi sjemeništa brinuli su za posluživanje kod oltara te orguljsku pratnju, dok su Školske sestre franjevke čitale i pjevale zajedno sa svim okupljenim redovnicama grada Sarajeva. (kvrpp bih)