13.09.2016

Redovnički dan 2016 - Homilija provincijala fra Joze Marinčića

Homiliju koju je izrekao provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene u euharistijskom slavlju prigodom Redovničkog dana prenosimo u cijelosti.

U subotu 10. rujna 2016. održan je u Katoličkom školskom centru „Don Bosco“ u Žepču XIX. redovnički dan na temu milosrđa i kontemplacije. Euharistijsko slavlje predslavio je pomoćni biskup Pero Sudar, a homiliju je izrekao provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić, OFM. Homiliju prenosimo u cijelosti.

 

Redovnički dan 2016. (Lk 6, 43-49) – Žepče

Kada mi Bogu posvećene osobe govorimo i razmišljamo o svome pozivu rado se pozivamo na Isusove Riječi;“Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas...”, a nerijetko zaboravimo razmišljati ili imati na umu i svoje poslanje; „... postavih vas, da vi idete i rod donosite, i da vaš rod ostane.“ (Iv 15,16)

U danješnjem Evanđeoskom ulomku, Isus nam daje jasne i konkretne smjernice za život. “Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom, niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve, niti se s gloga grožđe trga.”

Svako se stablo po svom plodu poznaje.Po  ćemu se mi redovnici danas poznajemo (ako zanemarimo svoje redovničke uniforme)? Koji su to i kakvi naši  plodovi? Jesmo li mi dobra stabla,koja donose dobre plodove? Koliko u svome životu i u životu svojih zajednica prepoznajemo plodove Duha sv.;ljubav, radost, mir, strplivost,  blagost,poniznost? Kako izgledaju naši plodovi siromaštva, poslušnosti?

Prorok Jeremija piše: “Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod” (Jr 17, 7-8).

Stavljamo li mi svoje (po)uzdanje u Boga ili se (po)uzdajemo u sebe i svoje snage i sile? Koliko mi živimo iz vjere u Božju providnost, dobrotu, blagoslov? Ovo su samo neka od pitanja na koja nas poziva današnje Evanđelje. (Zašto) Mi redovnici, Bogu posvećene osobe pozvani smo u svojoj svakodnevici Isusovu riječ,koja je  život naj prije primiti u svoje srce ,razmišljati o njoj i po njoj u vjeri živjeti. Ako vjerujemo Božijoj Riječi, koju svakodnevno slušamo, puštat ćemo svoje korjenje u nju, crpiti život iz nje i bit ćemo blagoslovljeni i plodonosni. Bit ćemo kršćani čina, a ne riječi.

Od Isusa smo primili poslanje da donesemo ljudima plodove i rod koji ostaje za vječnost. Poslanje je svjedočenje Radosne vijesti svojim vlastitim životom. Za prihvaćanje Isusova poslanja nužno je izići iz samoga sebe, obratiti se. Isus šalje svoje učenike da navještaju 'novi život' kraljevstvo Božje, život bratstva i ljubavi. Nitko se neće spasiti niti istinski ostvariti bez zajednice i zajedništva. Nitko neće biti prihvaćen u Božju ljubav ako ne ljubi druge osobe. Zato je cilj kršćanske vjere spasenje svih ljudi. Ne samo nekih. Isus je ušao u ljudsku povijest da uzdigne ljudsko biće, svakog čovjeka.

Ljudska povijest će završiti početnim pitanjem: Gdje ti je brat, sestra? Prema tome ne možemo govoriti o spasu svoje duše a ne vodeći brigu o drugima. Mi smo u drugima, drugi su u nama. Kroz druge postajemo ljudi, kroz druge se rađamo, kroz druge ulazimo u vječnost. Mi smo okrenuti i poslani prema drugima. Ovo je osnovno za kršćanstvo. Korijen našeg kršćanskog zajedništva i međusobne odgovornosti klija iz krštenja koje se dogodilo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, u ime Božanske Zajednice. Sam Bog je zajednica, Bratstvo, a opet Jedno. Zato biti poslan naviještati Evanđelje, Isusa, znači naviještati univerzalno bratstvo i vjeru u Ljubavi. Zato je svaki redovnik i redovnica 'poslan' i 'pozvan' da naviješta Boga (Zajedništvo i Ljubav).

Danas se govori o krizi zvanja svečeničkog i redovničkog, ali se malo govori o tome kako su nam neophodni gorljivi navjestitelji Božje istine, osobe potpuno predane Bogu i njegovoj riječi. Kad govorimo kako je malo zvanja, onda se uglavnom misli kako je malo onih koji će obaviti činovničke poslove , umjesto da vapimo da bude više molitelja. Kao da želimo da bude onih koji će obaviti servisne poslove, a ne da budu istinski tražitelji Boga.

Papa Franjo spomenuo je tri važne stvari za posvećeni život.

Važnost življenja proročke dimenzije u poslušnosti, zatim važnost blizine i svjedočenje nade. Danas su važni proroci koji svjedoče svojim životom. Posvećene osobe pozvane su biti ti svjedoci. Proroštvo ispunja radošću, ono je poseban dar. Papa naglašava da ono želi reći da postoji nešto puno veće i bolje negoli čovjek može zamisliti.

Druga stvar je blizina. Posvećena osoba mora biti blizu osobama u potrebi, koji su u životnim problemima, patnji. Ali blizina također uključuje brigu i za vlastite članove u zajednici (npr. bolesna redovnica ili redovnik).

Zadnja točka je nada. Papa kaže da se muči s time, jer promatra posvećeni život i pita se zašto je on postao tako sterilan. Neke zajednice prave eksperimente umjetnog sjemeništa, gdje primaju nova zvanja bez kvalitetnog razlučivanja. To nije ispravno jer kasnije nastanu još veći problemi. Za nova zvanja treba moliti i to ustrajno i svim srcem nikada se ne umarajući.

Istina, Isus je želio radnika, ali je bio usredotočen na Božju njivu i žetvu. Znao je koje su stvarne potrebe Božjeg vjerničkog puka, te je htio sve dovesti u žitnicu Božju. Žetva je bila velika, no trebalo je i radnika koji će ljude privesti poznavanju živoga Boga. Htio je poslati one koji će nadići zakonodavne okvire, te dati narodu svjetlo i žar Duha po kojem bi prestali živjeti u duhovnoj nesigurnosti.Tako je Isus krizi broja nastojao doskočiti kvalitetom radnika u žetvi, a ne ljudskim tehničkim rješenjima. Uočljivo je stoga da nije htio zaobići istinski problem, a to je kvaliteta radnika u žetvi Božjoj, te je zato pokušao odgojiti učenike koji će biti kadri zapaliti srca i učiniti da plamte za Boga. Htio je one koji su sami oduševljeni i spremni oduševljavati za Boga.

Opasnost je da i kršćanstvo ne skrene na ugađanje ušima i životu. Istina, Isusova poruka uvijek poziva na više, na duhovnije, na uzvišenije. Isusova poruka se ne naviješta ni novcima, ni bogatstvom, ni moću, ni bahatošću. Ona je put skromnosti i jednostavnosti.

Najveći redovnički argument jest svakodnevna praksa. Pomaganje slabih, nemoćnih, bolesnih. Učenje bratstvu i zajedništvu. Vrednovanje samoga sebe. Koliko ljudi danas gubi smisao života? Ako je ikada trebalo naviještati životni optimizam, to je danas. Kao što je u početku kršćanstvo liječilo, to isto može i danas. Danas su druge bolesti koje ljubav i povjerenje liječe. Za takvo liječenje nema 'svjetovnih' liječnika.

Mi smo Božji instrument otkrivanja vječne ljubavi. Zato smo svi mi odgovorni za vrijednosti u svijetu. Sve nas Isus šalje u svijet. Ne treba se strašiti. Nikada nećemo biti sami ako se angažiramo u dobru i ljubavi. Uvijek je Bog s nama i u nama, na svim našim životnim putovima!

Fra Jozo Marinčić, OFM, provincijal Bosne Srebrene