04.04.2015

Uskrsna čestitka fra Slavka Topića nadbiskupu Vinku kard. Puljiću

Naše uskrsno slavlje jeka je i odjek snažne i jedinstvene radosti, koja je na dan uskrsnuća Gospodinova ušla u nasu dramatičnu ljudsku povijest, rekao je fra Slavko.

Na Veliku subotu, 4. travnja 2015. u prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog upriličeno je Uskrsno primanje na kojem su čestitku kardinalu Vinku Puljiću, nadbiskupu metropolitu vrhbosanskom uputili biskupi, svećenici, redovnici i redovnice koji žive i djeluju u Sarajevu. Čestitku kardinalu Puljiću u ime svih nazočnih uputio je profesor na Franjevačkoj teologiji dr. fra Slavko Topić, a prenosimo je u cijelosti: (preuzeto: kta)


Dragi naš Nadbiskupe i Kardinale!

Rado sam preuzeo ulogu da u ovom svečanom i radosnom blagdanskom, najradije bih kazao, obiteljskom slavlju budem glas svoje braće i sestara ovdje prisutnih i svih drugih, te Vam u ime svih nas izgovorim ove uskrsne želje i čestitke.

Prvo što trebamo reći jest dužno i bratsko HVALA za sve sto činite za ovu našu Crkvu: nesebično, požrtvovno, neumorno, s ljubavlju i predanjem svojoj pastirskoj službi. A kao zelje i čestitke istaknuo bih ovo.

Ovu godinu i ovaj Uskrs, kako znamo, živi cijela Crkva u znaku Godine posvećenoga života - 50. obljetnica saborskog dokumenta „Perfectae caritatis“ .Uz dan otvaranja Godine posvećenog života u Bazilici sv. Petra u Rimu (30. 11. 2014.) papa Franjo je redovnicima i redovnicama u Crkvi stavio na srce tri primjera, važna za današnju evangelizaciju: ,Budite radosni! Budite žene i muškarci zajedništva! Budite hrabri svjedoci!“ A drugom zgodom, kao cilj Godine posvećenog života, istaknuo je tri pravila: Sa zahvalnošću gledati u prošlost! Strasno živjeti sadašnjost! S nadom prigrliti budućnost!“ Nisu potrebna tumačenja. Sama Godina posvećenog života i brojni koncilski i postkoncilski crkveni dokumenti (od 16 saborskih dokumenta 14 ih izravno ili neizravno govore o redovništvu) očituju veliku brižnost Crkve i važnost koju pridaje posvećenom životu. U njemu kao da vidi ostvarenje sebe same i svoga poziva u svijetu. U širem smislu u posvećeni život zaista su uključeni svi udovi Crkve, na prvom mjestu svećenici, s kojima su redovnici i redovnice izravni suradnici na izgradnji i na posvećenju otajstvenog Tijela Kristova. Neka nas proslava Godine posvećenog života učvrsti u kršćanskom, redovničkom i svećeničkom duhu, u našoj posveti Bogu i Crkvi!

Nadalje, naše uskrsno slavlje, okupljanje i čestitanje zapravo je jeka i odjek one snažne i jedinstvene, one prave i nezaustavljive radosti, koja je na dan uskrsnuća Gospodinova ušla u ovu nasu dramatičnu ljudsku povijest, poput svjetla u tami. Današnju Crkvu nadahnjuje, jača i nosi kroz bure i oluje suvremenoga života ta ista neuništiva uskrsna radost, koja je prvoj Crkvi davala hrabrost i nadu, ulijevala u dušu onu onako nesalomivu životnu snagu i optimizam. O tome često govori papa Franjo, a i Vi u svojim nastupima često ističete ovu kršćansku radost i nadu. Prisjetimo se dviju činjenica zabilježenih u Evanđelju.

Prva je kod Ivana (20,20): „Dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im 'Mir vama!' I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“. Riječi ,Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina' uporno ponavlja Crkva u svojoj liturgiji svaki dan tijekom cijelog uskrsnog vremena, kao da se želi opiti njihovom snagom. Ta snažna radost potekla je iz vjere u uskrslog Isusa, s kojim su jeli i pili, pošto uskrsnu od mrtvih. Ova uskrsna vjera i njezina radost rađaju u Crkvi, sve do danas, Kristove svjedoke i mučenike, proroke i čudotvorce, propovjednike i ispovjednike po cijelom svijetu.

Drugu upadljivu činjenicu zabilježio je Matej (28,10), opisujući Isusovo ukazanje ženama na grobu: „Tada im Isus reče: 'Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti“. Iz Jeruzalema ih vraća u Galileju, 150 km na sjever. Zašto nazad u Galileju? Zašto ne tu u Jeruzalemu?

Galileja je, naime, mjesto svakodnevnog života Isusovih učenika: tu im je naviješteno Evanđelje, tu su susreli i upoznali Isusa. Nakon uskrsnuća kao da se ništa nije promijenilo: Isus se vratio u ambijent svakodnevnog galilejskog života da zajedno s učenicima, na nov način, nastavi živjeti njihovu svakodnevicu, često tegobnu, nejasnu, upitnu.

Dobro poznajemo ovu svoju bosansko­hercegovačku svakidašnjicu, ovu nasu bosansku Galileju. Po Providnosti smo ovdje rođeni i ovdje pozvani, da bas ovdje životom svjedočimo, mi danas, svoju vjeru u uskrslog Krista i svoju kršćansku radost i nadu. Naravno, da jest, ali i kao da nije važno koliko nas je poslije rata ostalo, već je važno naše osobno kršćansko svjedočenje. Držim da onaj prvi cilj Sinode ove naše Nadbiskupije koju proživljavamo, plod tako poželjan i potreban može biti samo jedan: potaknuti i učvrstiti u nama uskrsnu vjeru, njezinu radost i nadu, da ojačamo i rastemo u jake kršćane, sposobne nadvladavati poteškoće koje su pred nama.

SRETAN VAM I BLAGOSLOVUEN USKRS!