06.01.2015

Zvanje Bogu posvećene osobe jest Božji dar koji ima svoju zadaću

Svjedočanstvo: s. Mara Matanović, ŠSF Bosansko-hrvatske provincije

S. Mara Matanović, članica Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije, pastoralno djeluje u zagrebačkoj župi Svete Obitelji te katehizira u školi. O svjedočanstvu njenog redovničkog života piše Vlado Ćutura u Glasu koncila. Tekst prenosimo u cijelosti (www.glas-koncila.hr).      

Oduševljavaju istinski svjedoci

»Vjerujem da jednostavnost, neposrednost i optimizam u svakidašnjici mogu biti i jesu izazov današnjim mladima. Zrele osobe i duhom jake jesu poput 'magneta'. To su Isusovi sretni ljudi. Potrebna je istinska svjedočka kršćanska radost. Ona ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Redovnica duboke i iskrene molitve jest izazov i oduševljenje za redovništvo«, istaknula je s. Mara Matanović, koja pastoralno djeluje u zagrebačkoj župi Svete Obitelji. Uz rad u školi na mjestu vjeroučiteljice, u župi radi s različitim skupinama. Organizira radionice za djecu, poput instrukcija u nastavi, zatim likovne radionice, kazališne i literarne radionice. Uključena je u katehizaciju te radi s krizmanicima i mladima, s pjevačima. Posebno je aktivna u organiziranju, prikupljanju građe i uređivanju župnoga glasila »Sveta Obitelj« te je uključila petnaestak različitih interesnih zajednica da zajednički priređuju tekstove pod njezinim vodstvom. Na taj način sudjelovala je i u priređivanju upravo objavljene monografije o župi. Posljednje tri godine redovito vodi i uređuje jednosatnu radijsku emisiju svaka dva tjedna na Radiju Mariji. Surađuje s tri škole na području župe i okuplja skupine mladih pa obilaze potrebite, prikupljaju pomoć... Rođena je u župi Kotor Varoš 1971. kao peto od devetero djece u obitelji, a pripada zajednici Školskih sestara franjevaka Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistoga Srca Marijina.

»Nakon srednje škole odlučila sam odazvati se na glas i poziv koji sam u sebi čula, a koji me neodoljivo privlačio, poći za Njim i slijediti Ga. Odlučila sam biti časna sestra«, navodi ona. »Biti redovnica privlačilo me još od malih nogu i zanimalo me kako se to može postići. U župi smo imali predivne svećenike franjevce i predivne časne sestre franjevke. Mi djeca redovito smo s roditeljima odlazili u crkvu na mise, pobožnost križnoga puta, zornice kojima smo se beskrajno radovali. Išli smo na župni vjeronauk, i ništa nas nije moglo spriječiti. Znala sam nakon škole otići u župu k časnim sestrama. Družila se s njima te bismo zajedno pospremali crkvu da u njoj uvijek bude lijepo, ugodno i sve uredno, kao i našu vjeronaučnu dvoranu. Velika mi je radost bila raditi župne panoe za krizmu«, prisjeća se redovnica Matanović. U njezinoj obitelj u vrijeme njezine mladosti svaki dan započinjao je i završavao zajedničkom molitvom. Kako ističe, snažne su to i dragocjene uspomene, koje čuva u srcu, kao i iskustvo obiteljskoga zajedništva. Iz takvoga okruženja u samostan je došla 26. lipnja 1989. te je prve redovničke zavjete položila 1992., a vječne 10. kolovoza 1997. na Gorici u Livnu. Na Katehetskom institutu u Zagrebu završila je religioznu pedagogiju i katehetiku. Vjeroučiteljsku službu započela je u Čakovcu, nastavila u Virovitici, a od 2008. je u Zagrebu. Djeluje na području župe Svete Obitelji. Uz rad u školi, katehizira u župi i pastoralna je suradnica.

Biti znak i nositelj Božje ljubavi

Na upit kako ostvariti karizmu u zajednici ona odgovara: »Živeći vjerno, autentično dragovoljno prihvaćene evanđeoske savjete: siromaštvo, čistoću i poslušnost i kršćanske vrijednosti. K tomu, biti u trajnom kontaktu i zajedništvu s Bogom, a to znači radikalno prihvaćajući zavjete kako bismo bili Bogu obraćeni. Na taj način možemo biti znak i nositelj Božje ljubavi, stječući svakodnevno iskustvo evanđeoskih vrjednota. Zapravo, treba živjeti tako da se više ništa nema izgubiti. Moramo biti slobodni ljudi u sebi, zagledani u otkrivanje Božjega Srca što pati, krvari, oprašta, ljubi i spašava. Biti slobodni od svega ovdje u prolaznosti do vječnosti, spremno čineći za druge ono što je Bog učinio za nas. U životu je važan Bog i ljudi oko nas, oni s kojima živimo.«

Redovnica Matanović uz obveze u školi i samostanu najveći dio vremena provodi u župnoj zajednici. »Svjesna sam i Bogu zahvalna da moj poziv i zvanje Bogu posvećene osobe jest Božji dar meni koji ima svoju zadaću. Ta zadaća je zahtjevna, ali zadaća što osvaja. Moj redovnički poziv i poslanje u službi Crkve jest moja životna radost i ispunjenje. Svoje kanonsko poslanje vjeroučiteljice nastojim ispunjati svjedočanstvom vjere i redovničkoga života, istinskim prenošenjem pologa vjere. Vjeronaučna nastava u školi u svojoj naravi je evangelizatorska. U suodnosu s drugim predmetima, poučavajući vjeroučenike, evangelizacijskim pristupom svojim obvezama i slobodnim aktivnostima, ljudskim i kršćanskim odnosima sa svima, moje poslanje postaje svakodnevna evangelizacija.Katehizacija jest odgojno posredovanje susreta ljudi s Božjom ponudom koja traži odgovor. Bog je glavni inicijator svih događanja, a uloga vjerskoga odgoja ima svoj cilj: pomoći djeci, srednjoškolcima, mladima, čovjeku našega vremena otkrivati Božju prisutnost i Božje lice.«

Djeca poučavaju roditelje

Samozatajna redovnica Matanović ističe da uz obitelj, župna zajednica ima prevažnu ulogu. »Roditelji su prvi odgojitelji vjere svojoj djeci, prvi su im uzori. No obitelj, župna zajednica i škola jesu bitni čimbenici i međusobno su povezani te dobrom koordinacijom postižu dobre ishode. Prekrasno je kad djeca svjedoče da su svojim roditeljima postala poticaj te idu na misu i uključe se u život župne zajednice. Jednostavno, djeca su postala vjeroučitelji u svojim obiteljima. Prekrasna su i svjedočanstva roditelja o osobnom iskustvu približavanja Bogu zahvaljujući svojoj djeci, kao i duhovnoga rasta i dozrijevanja na putu vjere. U našoj župi Sv. Obitelji i djeca i mladi radosno sudjeluju u životu župe, uključujući se u razne aktivnosti. Vole sudjelovati svojim prilozima u župnom glasilu 'Sveta Obitelj', izrađivati župni pano, osobito kad primaju sakramente, dolaziti redovito na vjeronaučne susrete, učiniti nešto lijepo na radost župne zajednice. Sretna sam i radosna što su spremni svjedočiti prave vrijednosti života u školi, na ulici, gdje god da se nađu. Prepoznaju ih i upravo se za njima povode. Župno zajedništvo i kvalitetan zajednički rad rađaju duhovno bogatstvo pojedinca i cijele zajednice. U tome je jako važna vjerodostojnost jer djeca, mladi, traže istinu i jednostavnost. Željni su prave ljubavi, topline, razumijevanja, iskrenoga razgovora. Uz djecu, ministrante, pjevače, prvopričesnike, krizmanike, srednjoškolce, mlade, studente i radničku mladež i roditelji, odrasli u župi, ljudi su velikoga srca i velike duše.«

Odgovorna u radu s mladima, s. Matanović ističe da u društvu mladi postavljaju pitanja o smislu života i traže odgovore na egzistencijalna pitanja. »Oni moraju biti u župi prihvaćeni u svoj svojoj subjektivnosti, poštovani u svojoj različitosti i sigurno vođeni. Važno je pomoći im prihvatiti kršćanske vrjednote kao što su istina, ljubav, dobrota, pravda, poštenje, altruizam. Važno je buditi svijest suodgovornosti i suradnje. Osposobljavati za urastanje u župnu zajednicu te svoju pripadnost Kristu živjeti odgovorno kako u župnoj zajednici tako u društvu i u svijetu. Mlade privlače i oduševljavaju istinski svjedoci i heroji vjere, poput bl. Alojzija Stepinca, bl. Miroslava Bulešića i mnogih drugih«, svjedoči s. Mara.

Svjedočanstvo života oduševljava

O tome kako oduševiti mlade za redovničko zvanje s. Mara kaže: »Nužno je biti svjedok Kristov, imati iskustvo Boga, imati živu vjeru u živoga Boga, biti od duboke molitve. Moleći za njih. Važno je njegovati u sebi poniznost, skromnost, solidarnost, iskrenost, poštenje. Biti osoba koja zna i umije slušati, koja razumije druge, koja se zauzima za mir i dobro i sreću drugih. Osoba koja druge usrećuje! Biti živa poruka radosne Isusove vijesti. Uskladiti svoje riječi, djela i život. U svakidašnjem djelovanju važno je prihvaćati mlade s ljubavlju i poštovanjem, poznajući njihov svijet, probleme. Uz to mora biti osoba otvorena i spremna na timski rad. Mogu posvjedočiti da su djeca i mladi kroz vjeronauk dublje susreli Isusa Krista, doživjeli radost zajedništva i ljepotu darivanja te se odlučili poći redovničkim putem ili su se aktivno uključili u razne župne aktivnosti. Primijetila sam da vjeroučenici i mladi jako vole sudjelovati u raznim aktivnostima kroz koje ih nastojim približavati Bogu.«