14.04.2014

Održana XII. skupština Konferencije VRPP BiH

Skupština je održana u Bugojnu, a razmišljanje na temu "Redovnici u crkvi s posebnim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu" izložio je nuncij Pezzuto.

Dvanaesta godišnja skupština Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine (KVRPP BiH) održana je 12. travnja u samostanu Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije u Bugojnu. Skupštinom je predsjedao predsjednik Konferencije fra Lovro Gavran. Na Skupštini su sudjelovali svi provincijalni poglavari i poglavarice sa sjedištem u BiH te devet predstavnika muških i ženskih redovničkih zajednica čiji članovi djeluju u Bosni i Hercegovini, s provincijalnim sjedištem izvan BiH. Također je sudjelovao apostolski nuncij u BiH nadbiskup Luggi Pezzuto, delegat Biskupske konferencije BiH vojni biskup mons. dr. Tomo Vukšić te dopredsjednica Hrvatske Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica i provincijalna glavarica Hrvatske provincije uršulinki s. Jasna Lučić. Nakon uvodnih riječi fra Lovre Gavrana te pozdrava biskupa Vukšića uslijedilo je kratko predstavljanje redovničkih zajednica koje djeluju u BiH.

Razmišljanje na temu "Redovnici u crkvi s posebnim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu" izložio je nuncij  Pezzuto koji je svoje  izlaganje temeljio na dva događaja, a tiču se susreta pape Franje s bogoslovima, novacima i novakinjama 6. srpnja 2013., te susreta Pape s Vrhovnim redovničkim poglavarima 29. studenoga iste godine. Nuncij se u svom izlaganju osvrnuo isključivo na pojedine teme koje su obrađivane na spomenutim susretima, a  tiču se i redovnika i redovnica u Bosni i Hercegovini.  

S obzirom na temu o identitetu i poslanju redovničkog života, Nuncij je istaknuo kako  Papa odgovara, da su nazočnost i poslanje redovnika usmjereni na „rast Crkve“. Nazočnost i djelo redovničkog života mora dopustiti rast Crkve. Redovnički život ima smisao ukoliko dopušta rast Crkve. S obzirom na to, može se zaključiti da je vrednota Crkve, prioritetna i apsolutna vrednota, dok je vrednota redovničkog života upravljena i orijentirana Crkvi i njenom rastu. Kada se govori o rastu Crkve, ne misli se, naravno, samo na kvantitativni rast, a pogotovo ne ekonomski rast ili osvajanje nekih političkih pozicija ili druge vrste moći. Rast Crkve znači unutarnje sazrijevanje kršćanske zajednice (dijecezanske, župne, itd.) u vjeri, nadi i ljubavi. Takvo unutarnje sazrijevanje ne isključuje brojčanu ekspanziju, štoviše, olakšava je i promiče. Prednost vrednote „Crkve“, kako je afirmira papa Franjo, zahtijeva onda određeno pomicanje točke pozornosti od redovničke „karizme“ prema činjenici Crkve, u smislu da ono što čini određenu karizmu treba biti usmjereno prema Crkvi i njezinu rastu. To znači da karizma vrijedi ukoliko se ispravno može „prevesti“ u konkretna djela i u mjeri u kojoj doprinosi rastu univerzalne i mjesne Crkve u kojoj su redovnici prisutni i djeluju.

Druga tema odnosila se na svjedočenje. Koji je to konkretni mehanizam po kome redovnička karizma doprinosi rastu Crkve? Papa Franjo odgovara, pozivajući se na papu Benedikta, koji je rekao: „... Crkva raste po svjedočenju, a ne po prozelitizmu“. I nastavlja papa Franjo: „Svjedočenje koje uistinu može privući, jest ono svjedočenje koje je vezano uz geste koje nisu svakodnevne: velikodušnost, odricanje, žrtva, zaboravljanje sebe radi drugoga. To je svjedočenje, mučeništvo redovničkog života“. Svjedočiti se može na dva načina: jedan je onaj koji se služi riječju, drugi je dosljednošću života. Između ova dva načina svjedočenja postoji ipak određena hijerarhija, u onoj mjeri u kojoj nešto bolje doprinosi „rastu Crkve“. Istina je da oba načina doprinose rastu Crkve, ali vidimo da je svjedočenje riječju prilično krhko, naravno, ne zbog nedostatka elokventnosti ili nauka, nego zbog nedostatne koherentnosti života. Postajemo „cimbali što zveče“ i „zvona što uprazno zvone“. To sprečava privlačnost vjere i Crkve kod naroda, tako da ona ne raste. Imamo ipak dužnost svjedočiti i riječju, bez obzira na naše slabosti, čak i na naše grijehe, jer u životu nije sve matematički jasno, precizno i pravolinijski. Crkva očekuje od redovnika ovo svjedočenje riječju i u ovo vrijeme slabosti i krhkosti. Redovnik koji se priznaje grešnikom, ne proturječi svjedočenju općenito, pa ni onom riječju; naprotiv, pojačava ga. Ono što je ključno za privlačnost vjere i Crkve jest svjedočenje s dosljednošću i autentičnošću života. Kako tvrdi Sv. Franjo Asiški, Naviještajte evanđelje uvijek, a ako je potrebno i riječima. Propovijedajmo Evanđelje primjerom, a onda i riječima! Prije svega je naš život ono iz čega ljudi moraju čitati Evanđelje! I ovdje bez straha, s našim manama. S obzirom na objekt svjedočenja redovnici moraju svjedočiti konačne (definitivne) vrednote Kraljevstva Božjega, ali utjelovljeni u svoje vrijeme i s ljudima ove zemlje.

S obzirom na "Međusobne odnose" redovnika i mjesnih Crkava, Papa kaže prije svega da danas više nisu dovoljni kriteriji iz 1978. god., sadržani u dokumentu „Mutuae relationes“. Taj dokument je odgovarao za jedno određeno vrijeme, ali više nije aktualan. Zato je papa povjerio Kongregaciji za institute posvećenog života i družbe apostolskog života zadatak da ponovo promisli i revidira taj dokument. Crkva je, dakle, u toj tematici, danas u fazi istraživanja i studiranja. Papin odgovor u kontekstu tih odnosa sadrži određene elemente koji mogu biti prosvjetljujući: a) Biskupi moraju poštivati i promicati karizme redovničkih instituta, jer su one esencijalne za autentičnost i kompletnost mjesne Crkve. „Mi biskupi, kaže papa Franjo, moramo razumjeti da posvećene osobe nisu pomoćni materijal, nego karizme koje obogaćuju biskupiju“. 

b) Redovnici, bi sa svoje strane morali čuvati dijalog s biskupima i voditi računa o problemima u kojima se ovi mogu nalaziti u određenim okolnostima, koje su ponekad neizbježne. Očuvanje ovog dijaloga je od vitalne važnosti za uključivanje neke redovničke zajednice u mjesnu Crkvu. Nuncij Pezzuto je zaključno rekao, kako mu se čini da je ključ za rješenje konflikta u „Crkvi“, u „crkvenom zajedništvu“ i u „jedinstvu“ i konceptu „rasta i napretka Crkve“, što su te stvarnosti važnije od bilo kojeg konflikta, stvarnosti za koje vrijedi nadići sve konflikte, i po cijenu poneke žrtve.

Nakon kraće rasprave, oko podneva euharistijsko slavlje je predslavio mons. dr. Tomo Vukšić koji je, obraćajući se sudionicima Skupštine, u svojoj propovjedi istaknuo kako smo kao različiti udovi Crkve, pozvani izgrađivati jedinstvo naroda Božjega, svatko prema svom umijeću i poslanju, odnosno prema karizmi, na mjestu i službi koja nam je povjerena. Graditi jedinstvo Crkve i širiti dobro treba tako da bi Krist u svijetu mogao rasti, a ne naša slava, ne slava naših zajednica, provincija, biskupija. Slava dobra, plemenitosti i svetosti koje ujedinjuju Božji narod, zaključio je mons. Vukšić.

U popodnevnom radu pročelnici povjerenstava koja djeluju pri KVRPP BiH podnijeli su izvješća, a zatim je uslijedilo izvješće o radu i aktivnostima Konferencije koje je izložio predsjednik fra Lovro Gavran.

Na koncu, u Napretkovom domu u Bugojnu, za sudionike Skupštine kao i župljane bugojanske župe sv. Ante prikazan je dramski komad "Judita" po istoimenom romanu Mire Gavrana u dramatizaciji Anele Križanac te izvedbi bogoslova Franjevačke teologije u Sarajevu.  (kvrpp bih)