11.03.2014

Korizmena propovjed dr. Darka Tomaševića u sarajevskoj prvostolnici

Radost koja dolazi iz susreta s Isusom se uvijek nanovo rađa. Nije nešto što stari; nego je uvijek nova; uvijek svježa; uvijek mlada, rekao je dr. Tomašević.

U skladu s višegodišnjom tradicijom da na korizmene petke profesori Vrhbosanske i Franjevačke teologije u Sarajevu predvode Misna slavlja u sarajevskoj katedrali Srca Isusova i upute prigodnu propovijed, na prvi korizmeni petak 7. ožujka 2014. Euharistiju je slavio i propovijed uputio preč. dr. Darko Tomašević, kanonik vrhbosanski i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Tema propovijedi bila je: Radosno naviještanje evanđelja, a propovijed prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre! 

Ovogodišnje korizmene propovijedi u sarajevskoj katedrali imaju za temu pobudnicu pape Franje Evangelii gaudium (Radost evanđelja). Tema ove prve korizmene propovijedi jest upravo radosno naviještanje evanđelja.

Evanđelje treba radosno naviještati – ma i ne može se drukčije. Samo onaj tko je radostan može tu radost širiti.

Ali ne bilo kakvu radost, nego istinsku radost. A radostan je jedino onaj tko je susreo Isusa. Oni koji nisu radosni, nisu susreli Isusa; nisu mu se približili. Oni su samo puki promatrači Isusa.

Čega je srce puno, o tom usta govore je poslovica koju često ponavljamo. Onaj tko je susreo Isusa njegovo srce je puno Isusa. I on tog Isusa ne čuva samo za sebe; nego je tim Isusom ispunjen njegov cijeli život. „Radost je mreža ljubavi kojom možeš uloviti duše“ – rekla je Majka Terezija. Uloviti duše za Krista.

Onaj koji je susreo Isusa mora biti radostan, jer je svjestan da je oslobođen od grijeha; da više nije sam; da nije duhovno prazan. Isus je s njim; Isus ispunja sve naše praznine; praznine duha. Onaj tko ima Isusa on nije prazan.

Život s Isusom donosi još jednu zanimljivost. Radost koja dolazi iz susreta s Isusom se uvijek nanovo rađa. Nije nešto što stari; nego je uvijek nova; uvijek svježa; uvijek mlada.

A kako se ta radost obnavlja? Ona se obnavlja i rađa, kad se dijeli s drugima. Problem je u tome što je današnje društvo to koje nas uči gramzivosti. Uči nas egoizmu – samo ja, samo meni. U tom kontekstu čovjek se okreće površnim užitcima. A to onda vodi u izoliranu savjest. Naime, čovjek ne mari za društvene norme, zaboravlja ih, i svoju savjest ne formira u odnosu na drugog, na Drugog pisanog velikim slovom, nego svoju savjest formira na temelju sebe, svojih pogleda, svojeg egoizma.

Onaj koji je okrenut samo sebi, on ne sluša druge, ne sluša Boga. I jednostavno se više ne raduje Bogu i Božjoj ljubavi. Takva osoba gubi zanos činiti dobra djela. Takva osoba postaje ogorčena; postaje nezadovoljna; osoba koja nema života; nema životnog soka i vitalnosti. A to Bog nije htio; Bog nije želio da živimo tako.

Potrebno je dakle obnoviti svoj osobni susret s Kristom i onda ćemo biti radosni. Ili barem, kako kaže papa Franjo, dopustiti Isusu da se on susretne s nama. Da barem, ako mi ne želimo ići u susret njemu, da dopustimo da on dođe u susret nama! Jer onaj koji krene u susret Kristu, koji krene u taj „rizik“, Gospodin ga sigurno neće razočarati. Mi trebamo; mi moramo krenuti u susret Kristu jer mi Krista trebamo.

Kako je lijepo ponovno se vratiti u svoj dom kad se čovjek izgubi. Kako je lijepo ponovno naći put. Kako je to prelijep osjećaj. Kako je lijepo vratiti se u Očev dom; gdje nas raširenih ruku čeka naš prijatelj i brat Isus Krist. On je onaj koji nadahnjuje. Ma nitko nas ne može nadahnuti kao On. Nitko nas ne može tako nadahnuti kao njegov život.

A radost se živi u malim stvarima svakodnevnog života. Ne treba imati puno da bi se bilo sretan. Jedna slavonska pjesma kaže: „Jer nije sretan k'o puno ima, sretan je onaj tko malo treba; ne da se sreća zlatom kupiti“. Sreća se može jedino dobrom kupiti; ili još bolje rečeno – sreća se ne da kupiti; sreću daje jedino Dobri i to dobrima.

Paradoksalno je, ali istinito da čovjek može biti radostan i kad oskudijeva, i kad mu je teško i kad podnosi križ. Kako papa Franjo kaže: Evanđelje, u kojem blista slavni Kristov križ, neprestano poziva na radost. Jer naša se radost napaja na vrelu njegova prepunog srca.

Kršćanski život mora biti život radosti. Nažalost, „ima kršćana čiji život izgleda kao korizma bez Uskrsa“ – ističe papa. Bez obzira na nevolje radost mora uvijek ostati poput tračka svjetla koje izbija iz tame, bez obzira na sve. Moramo biti radosni zbog uvjerenja da smo beskrajno ljubljeni.

Čovjek ne postaje sretan i radostan kad se ispune neki vanjski uvjeti. Sreća nije izvana, sreća je „unutra“. Papa ističe: „tehnološko društvo nudi mnoštvo prigoda za zadovoljstvo, ali teško uspijeva pobuditi radost“. I nastavlja: „Mogu reći da su najljepši i najprirodniji izrazi radosti koje sam vidio u svom životu bili oni u vrlo siromašnih osoba koje imaju malo toga na što se mogu navezati“. Nažalost mi se navezujemo na materijalno, a trebali bi se navezati na Krista i onda ćemo istinski biti radosti i sretni. Takvu nam korizmu želim – navezanu na Krista.   Izvor: www.kta.bih