07.12.2012

Poruka provincijske glavarice s. Admirate Lučić za Dan Provincije

Kao zajednica Bezgrešne, u ovoj godini, koja je i godina vjere, želim sa svakom od vas moliti i razmišljati o korijenu naše radosti kao i koracima 20. godišnjeg hoda.

Pismo s. Admirate upućeno sestrama Služavkama Malog Isusa Provincije Bezgriješnog začeća Bl. Djevice Marije prenosimo u cijelosti.

Drage sestre!

Razmišljam o danu naše Provincije, o svetkovini koja ga obilježava. Kako je samo otajstveno ovo sjećanje! U našem narodu je poznato i kao prvo čelo Božića. Za nas, sestre Služavke Maloga Isusa, je povezano sa tjelesnom smrću Utemeljitelja Družbe. Mislim da je upravo radi tog događaja naša provincija dobila ime. Kao zajednica Bezgrešne, u ovoj godini, koja je i godina vjere, želim sa svakom od vas moliti i razmišljati o korijenu naše radosti, i o nekim koracima koji su obilježili naš hod u proteklih dvadeset godina.

Utemeljiteljeva ljubav prema Bezgrešnoj

Imao je 11 godina kada je papa Pio IX  1. prosinca 1854. proglasio dogmu o Bezgrešnom začeću BDM. Častio ju je cijeloga života. Bila mu je suputnica gdje god je boravio. Kad je službovao u Bosni preporučivao je svećenicima, sestrama i vjernicima da joj se utječu. Planirajući u svojoj biskupiji obilježavanje pedesete obljetnice o proglašenju Dogme o Bezgrešnom Začeću BDM (1854-1904)  napisao je okružnice svećenicima i vjernicima. Tumačio je podrobno koliku važnost za nauk o katoličkoj vjeri ima upravo ova dogma i svetkovina. Preporučio je veliku molitvenu devetnicu kao pripremu za zlatni jubilej proglašenja dogme. Zanimljivo je čitati kako poziva sve vjernike da svakog osmog u mjesecu časte Bezgrešnu majku. I zaista, u Vrhbosanskoj crkvi svetkovina Bezgrešne ima posebno mjesto. Svevišnji Gospodar života je nadbiskupa Stadlera pozvao u vječnost baš na dan Bezgrešne 1918. Od tada, kada god slavimo svetkovinu Bezgrešne, u Sarajevskoj se katedrali spominjemo Utemeljiteljeva prelaska u vječnost. Mi sestre, upravo iz ovog događaja crpimo vjeru, rekla bih sigurnost u vjeri po milostima koje smijemo živjeti o svetkovini Bezgrešne. Naše su pokojne sestre, osobito one koje su osobno poznavale Utemeljitelja, živjele istinsku pobožnost prema majci Mariji i to su prenosile iz generacije u generaciju. Danas ubiremo plodove zasijanih zrnaca njihove vjere. U znak zahvalnosti upisale smo njihova imena na grobljima Dolorozi i na Barama u Sarajevu.

Došašće i Božić 1992.

Prošlo je dvadeset godina, drage sestre, kako smo pod pritiskom rata morale napustiti sve naše samostane u Bosni. Svetkovina Bezgrešnog začeća BDM 1992. je bila u našoj provinciju ispunjena trpljenjem za izgubljene članove obitelji, za razasute zajednice i obitelji, za razrušene samostane. Živjele smo neizvjesnost, život prognanika sa izbjeglicama. Bezgrešna nam je davala snagu. Držala nas je na okupu. S njom smo išle korak po korak kroz vrijeme došašća. Uz nju smo se radovale djetetu Isusu. Betlehemske jaslice su u svim zemljama gdje smo došle iste, imaju istu poruku. Isus, nemoćan, malen, siromašan nas je čekao gdje god nas je providnost vodila: Zagreb, Gašinci, Đakovo, Hvar, Brač, Geretsried, Garmisch, Viggiu, San Giusto, San Benedetto. Vjerujem da svaka u srcu nosi uspomene iz tih godina. Brojna pisma svjedoče o ljubavi i trpljenjima u izgnaničkim danima.

S vama sam, drage sestre, nedavno u prigodi  Rafaelova, prošla put svetog Rafaela kroz Bosnu. Danas, kad slavimo zaštitnicu naše Provincije želim zajedno s vama proći Marijin put iz Ljubljanske ulice na Bjelave. Vjerujem da se sjećate kako smo u provincijskoj kući u Ljubljanskoj imale kip Marije Lurdske, izrađen od drveta. Bio je na jednom baroknom ormariću u hodniku na izlazu iz novicijatske sobe. Kad god smo prolazile hodnikom Gospa nas je pozivala na molitvu i hrabrila nas. Tu u blizini bila je i soba u kojoj sam boravila pa se dobro sjećam cvjetića koje smo stavljale pod podnožje njezinih nogu.

Kada smo morale, pod pritiskom rata, napustiti kuću, Marija Lurdska je ostala. Vijest da je kuća izgorjela veoma nas je rastužila ponajviše radi uspomena i naših svetih znakova. Pričale smo o njima kad god bi se susretale. Osobito bliski po iskustvu su nam bili naši patri Isusovci sa Grbavice. Župnik je bio pater Tomislav Slokar. Njegova sveta Misa na Duhove 1992. bila je zadnja u provincijskoj kući. I oni su morali napustiti župu i samostan. Izbavljeni su sa našim sestrama.

Kada sam patra Slokara pod kraj 1994. srela u Sarajevu kazao mi je kako mu je jedan gospodin iz Lukavice poslao poruku da je sačuvao vrijedne uvezane sveske periodike iz naše i njihove biblioteke i kako nam je voljan to dati uz novčanu naknadu. Pater je imao njegovu adresu. Bilo je veoma opasno preći na „srpski“ dio grada, ali pater mi je rekao da ima garanciju da nam se ništa neće dogoditi. I pošla sam s njime u nadi da ćemo naći sveske Vrhbosne, Katoličkog Tjednika koji su nam bili važni, vrijedni i dragi. Prošli smo Ilidžu, Kasindol, Lukavicu, sve do pod Vrace, gdje smo iza novog pravoslavnog groblja krenuli na desno uz brdo do jednog sela. Tu nas je dočekao gospodin srdačno nas pozdravio i uveo u podrum kuće gdje je bilo više ormara. Otvorio je ormare i zaista tu su bile knjige i svesci naše periodike. Kazao nam je kako ga je puno koštalo spasiti knjiga i da traži 3.000,- DM za njih. Dogovorila sam sa patrom Slokarom pa smo ih „kupili“. Dali smo sve novce što smo imali. Zatim nam je gospodin otvorio jedan ormar, odgrnuo začađenu tkaninu. Ugledala sam našu Mariju Lurdsku. Rekla sam kroz suze: „Pa to je naša Gospa“. Rekao mi je da za nju traži 1.000,-DM. Nismo imali novce. Našu Gospu je ponovo pokrio, i zaključao ormar. Bilo mi je strašno. Rekla sam u sebi: „ Majko Bezgrešna pomozi mi, molim te, da dođem po tebe.“ Stavili smo u auto knjige i pod pratnjom krenuli prema Ilidži i Kiseljaku. Vozili smo se, a ja sam samo mislila na Mariju Lurdsku. Nisam prestala misliti kako ponovo otići u daleko selo, i izbaviti Gospin lik iz zaključanoga ormara. Prošlo je više mjeseci. Prikupile smo novce. Ponovo sam sa patrom Slokarom prešla isti put. Tada su nam predali kip Marije Bezgrešne, a pater Slokar je uzeo još neke knjige.

Donijeli smo ga i stavile u blagovaonicu tek useljene, nedovršene Kuće Navještenja. Nije dugo potrajalo i doživjele smo milost povratka u Egipat. Nismo gledale na uvjete stanovanja, bilo nam je važno biti i živjeti pod svodom Egipata. Ponijele smo i Majku Bezgrešnu. Stavile smo ga na postolje ulaza u Samostan Egipat. Gleda nas kad dolazimo i odlazimo, blagoslivlja sve prolaznike. Kada god prođem pored nje, pogledam je i osjetim kako mi je duša sretna. Bezgrešna majko ti si svjedokinja našega stradanja. Sve si vidjela i sve znaš. Budi uz nas i s nama na svim putovima. Kaži svome Sinu sve što Tvoje majčinsko oko vidi da nam treba. Ti znaš da od Tebe želimo učiti kako Mu služiti. Neka vam je , drage sestre, novakinje i kandidatice blagoslovljena draga svetkovina naše Bezgrešne Majke! Vaša po djetetu Isusu

Sestra M. Admirata Lučić
provincijska glavarica