11.10.2012

O Godini vjere, 2012./2013.

Mons. Nikola Eterović, generalni tajnik Biskupske sinode

Ususret Godini vjere koja će biti obilježena brojnim događanjima na razini opće Crkve ali i mjesnih Crkava, razgovarali smo s mons. Nikolom Eterovićem, generalnim tajnikom Biskupske sinode. Mons. Nikola Eterović je, kako to volimo kazati, „naše gore list“. Rođen je 1951. u mjestu Pučišća na otoku Braču. Za svećenika Hvarske biskupije zaređen je 1977. Ubrzo potom stupa u diplomatsku službu Svete Stolice te, nakon djelovanja u vatikanskim diplomatskim predstavništvima, biva 1999. imenovan apostolskim nuncijem u Ukrajini te postaje naslovni nadbiskup drevne Siscije. Na toj službi ostao je do veljače 2004., kad ga bl. Ivan Pavao II. imenuje generalnim tajnikom Biskupske sinode.

Preuzvišeni oče biskupe, Papa Benedikt XVI. za 11. listopada najavio je svečano otvorenje Godine vjere. O njoj je opširno pisao u pismu Porta fidei – Vrata vjere. Kako bismo ukratko saželi što Papa želi tom posebnom Godinom?

Obnoviti vjeru cijele Crkve, to znači svih vjernika, svih članova Katoličke crkve. Vrata vjere su otvorena svima na zajedništvo s Gospodinom i na ulazak u Katoličku crkvu. Mi smo članovi Crkve po krštenju. To naše članstvo biva pojačano primanjem drugih sakramenata osobito svete euharistije, ali vjera je Božji dar s kojim treba surađivati cijeli život. Dakle, to je hodočašće s Bogom kroz radosne i teške trenutke našeg života, osobnog, obiteljskog i zajedničkog. Sveti Otac je htio naglasiti važnost dara vjere za Crkvu, vjernike i za njihovo djelovanje u svim područjima života.

Što je Svetog Oca potaknulo na proglašenje ove Godine?

Razni razlozi su potakli Svetog Oca da proglasi godinu vjere: 50. obljetnica početka II. vatikanskog sabora, 20. obljetnica objavljivanja Katekizma Katoličke crkve, također svijest da je vjera dosta slaba u današnjem svijetu pa i u brojnim crkvenim zajednicama i pojedincima. Tu je izazov današnjeg vremena, ako želimo navijestiti Blagu vijest, ako želimo približiti Isusa Krista drugima, onda mi sebi moramo biti uvjereni u tu našu zadaću, našu dužnost. Moramo susresti osobno Isusa Krista, prihvatiti dar vjere koji nam daje uskrsli Gospodin silom Duha Svetoga, ljubiti Boga, ljubiti bližnjega i to dokazati u životu. Dakle, Godina vjere je prigoda da o tome svi razmišljamo moleći Gospodina da nam ojača vjeru kao što su Ga i apostoli molili: „Umnoži nam vjeru.“

Godina vjere, prema smjernicama Kongregacije za nauk vjere, bit će obilježena na više razina: opća Crkva, biskupske konferencije, biskupije, župe i zajednice. Je li to Godina masovnih događaja ili nešto drugo?

U prvom redu mora biti osobni doživljaj susreta s Isusom Kristom, Bogom i čovjekom, uskrslim Gospodinom koji je prisutan među nama u svojoj Crkvi do kraja svijeta, kao što je sam obećao: „Ja sam s vama do svršetka svijeta“. Taj susret s uskrslim Gospodinom treba živjeti osobno, posebno u obiteljima i u svim zajednicama. Jasno, vjera nije samo osobna privatna stvar, ona izlazi iz srca svakog pojedinca, ali nužno ima svoju socijalnu, društvenu dimenziju, stoga je treba živjeti i u krugu obitelji, župe, biskupije, mjesne Crkve, na razini cijelog naroda pa i opće Crkve. Zato su predviđena ta razna događanja, ali ona moraju biti izvanjska potpora tog unutarnjeg dara vjere koji je bitan jer bez njega sve ostaje suvišno, isprazno, formalno i na neki način bi se moglo pretvoriti u protusvjedočanstvo. Međutim, ako je to izraz žive vjere pojedinaca i zajednice, onda ima smisao te utvrđuje i drugu našu braću u vjeri.

Papa podsjeća da je vjera i slobodni čin koji zahtjeva društvenu odgovornost za ono što se vjeruje. Je li nam to zbog „mlakosti“ promaknulo, te smo se zatvorili u privatnost? I koje su posljedice zanemarivanja društvene odgovornosti vjernika?

Često u razgovoru s biskupima imam dojam da nešto ne funkcionira dobro u našem u katoličkom odgoju. Imamo toliko katoličkih škola u cijelom svijetu, toliko sveučilišta, toliko mladih ljudi koji završe naša katolička sveučilišta, ali to kasnije ne pokazuju djelujući javno u pojedinim područjima društvene djelatnosti, a to bi trebalo biti, jer „vjera bez djela je mrtva“ kako veli sveti Jakov. Bez djela ne možemo dokazati da imamo vjeru. Dakle, vjeru moramo animirati, oživljavati naše djelovanje ne samo osobno nego i društveno. Vjerojatno, Katolička crkva bi tu morala staviti veći naglasak u svim svojim institucijama, posebno u formiranju vjernika. Vjernik je onaj koji ima jasan stav osobito o važnim životnim pitanjima, koji zastupa pa i onda kada treba biti protiv struje, osobito u današnjem vremenu koje nam želi nametnuti neke stavove koji idu protiv života, protiv dostojanstva ljudske osobe koje također mijenja i antropološko shvaćanje čovjeka. Sjetimo se samo ženidbe, prema Svetom pismu, objavi, crkvenoj tradiciji, zdravom razumu: postoji ženidba muža i žene otvorena rađanju djece. Danas nam se žele nametnuti drugi modeli kao da su ravnopravni ovomu. Dakle, kršćanin koji ima javnu ulogu, javnu službu, mora zastupati stavove svoje Crkve koji nisu izmišljeni nego imaju duboku podlogu i u objavi i u crkvenom naučiteljstvu. Također, i za one koji nisu vjernici važno je da postoji temelj u samoj naravi.

S obzirom da Sveti Otac često upućuje na čitanje Katekizma Katoličke crkve i dokumenata Drugoga vatikanskog sabora, možemo li zaključiti da među vjernicima vlada određeno neznanje s obzirom na sadržaj koji ispovijedamo kao svoje Vjerovanje?

Nažalost, to se često događa i mislim da treba biti realističan u tome te da svi vjernici na svim razinama moraju ponoviti ono što su učili u Katekizmu. Obično dobar broj vjernika se zaustavi samo na onim znanjima koja su primili kao djeca za vrijeme vjeronauka. To nije dovoljno, to je priličilo njihovoj mladenačkoj dobi, ali čovjek se razvija i mora stalno dopunjati svoje znanje te ga obnavljati i produbljivati i na području vjere. Vrlo je važno da i kasnije sudjeluje u svetim otajstvima, osobito svake nedjelje i blagdanima, da sluša Božju riječ, propovijed koja bi ga morala poticati u vjeri te koja bi mu morala davati novo spoznanje o vjeri i aktualizirati tu vjeru. U tom produbljivanju vjere vrlo je važan Katekizam. Neki su mi rekli, kad smo o tome govorili, da je Katekizam vrlo ozbiljna knjiga, vrlo stručna, pa i debela, da je to više za stručnjake. Pa i jest, Katekizam je namijenjen biskupima, svećenicima, redovnicima i vjeroučiteljima, ali oni imaju zadaću to prenositi ljudima na jedan njima pristupačan način. U tom smislu treba vidjeti katekizme koje izrađuju mjesne Crkve, pa i Crkva u Hrvata. Osim toga, imamo i sažetak Katekizma koji je dostupan svim vjernicima.

Kada je riječ o dokumentima II. vatikanskog sabora, i oni su vrlo brzo stavljeni sa strane. Možda ih svećenici studiraju za vrijeme teološkog studija, ali kasnije na neki način – neću reći potisnuti – nisu toliko prisutni u pastoralnom djelovanju naših vjerskih službenika. Evo, Godina vjere je upravo prigoda obnoviti, pročitati, produbiti sadržaj tih glavnih dokumenata II. vatikanskog sabora koji su vrlo važni za nas, za današnje vrijeme. Blaženi Ivan Pavao II. je rekao da je to kompas kojeg je Božja providnost dala Crkvi 20. stoljeća da bi kročila u 21. stoljeće. I sadašnji papa Benedikt puno je puta naglasio važnost II. vatikanskog sabora i dokumenata te dao smjernice kako treba ispravno tumačiti ovaj sabor i dokumente. Nažalost, uvijek u Crkvi ima manjina koja ne prihvaća II. vatikanski sabor. To je čudno jer ne može netko biti katolik, a ne prihvatiti jedan koncil. Kao da je naša vjera po izboru, kao da idemo u supermarket i izaberemo samo ono što nam se sviđa. S druge strane imamo one koji bi htjeli dati svoje radikalno tumačenje II. vatikanskog sabora, tako da imamo ta dva ekstrema koje obično zovemo tradicionalisti i progresisti. Katolička crkva nastoji sačuvati jedan objektivan stav i pristup II. vatikanskom saboru i dokumentima kako bi se otkrilo, na crti kontinuiteta, ono što su doista sinodalni oci, vođeni Duhom Svetim, htjeli poručiti Crkvi našega vremena.

Čija je odgovornost to „neznanje“ ili možda nezainteresiranost za formaciju u odrasloj dobi?

Svi smo odgovorni za to, svi na svim razinama. Možda je bolje pitati što možemo napraviti da se iziđe iz takve situacije. Svatko na svom području treba nešto napraviti i nemojmo samo kriviti biskupe, svećenike i vjeroučitelje, sami smo također odgovorni. Danas, hvala Bogu, imamo toliko mogućnosti bolje upoznati našu vjeru, imamo toliko knjiga – spomenuli smo već Katekizam Katoličke crkve, nacionalne katekizme, ima toliko literature koju možemo ne samo kupiti nego je dostupna i preko sredstava društvenog priopćavanja, interneta i tako dalje. Treba malo volje, znatiželje, Božje milosti da bolje upoznamo našu vjeru kako bismo onda živjeli bolje, kršćanskije, bili doista svjedoci Isusa Krista u ovo naše vrijeme. Veoma je važno mlade uvesti u bolje poznavanje Svetoga pisma, crkvene tradicije itd. Nije se dovoljno zaustaviti na onome što smo naučili na prvopričesničkom vjeronauku; potreban je i vjeronauk, možemo ga nazvati i drugačije: pouka produbljivanja naše vjere i u odrasloj dobi.

Papa primjećuje da je vjera izložena „više no u prošlosti nizu pitanja koja dolaze iz promijenjenog mentaliteta, a koji, osobito danas, svodi razumu sigurne činjenice isključivo na sigurnosti koje pružaju znanstvena i tehnološka otkrića.“ Jesu li vjera i znanost u „sukobu“? U javnosti se gotovo nameće takav dojam, no Papa potiče na zajednički put traženja istine?

Istinska vjera, istinska znanost nisu proturječne, nego se nadopunjavaju. Problem nastaje kad jedna ide na područje druge, kada se umjesto znanosti želi nametnuti vjera i umjesto vjere znanost. Međutim, i kada vjera i znanost ostaju na svom području, one se međusobno isprepliću i o tome je pisao Ivan Pavao II. u enciklici Fides et ratio - Vjera i razum - i ta je tema vrlo aktualna, osobito u naše vrijeme. Osim toga izazova odnosa vjere i znanosti, živimo u svijetu dosta složenom koji je karakteriziran vjerskom indiferentnošću. Mnogi žive kao da Boga nema. Također, postoji i jaki sekularizam koji nekada dovodi do ateizma koji je ponekad agresivan, ali češće je pasivan tako da se čovjek praktično nađe u situaciji da živi kao da Bog ne postoji, Bog mu nije potreban za svakodnevni život i možda se samo u trenucima krize počne pitati i počne razmišljati o važnim temama života. To su prigode koje Bog daje svima da mislimo na Njega, da razmišljamo o smislu života i da ga pronađemo u Isusu Kristu koji je put, istina i život.

Papina je želja da se u Godini vjere vratimo „povijesnim tragovima vjere koja je označena nedokučivim misterijem isprepletenosti svetosti i grijeha.“ Što iz te povijesti možemo naučiti? Crkvi mnogi predbacuju grijehe prošlosti… Koja je poruka u tome za nas danas?

Treba vidjeti cjelokupnu crkvenu povijest koja je puna Božjega milosrđa. Bogu hvala, imamo veoma mnogo svetaca, ne samo onih kanoniziranih. Veliki broj tih službeno priznatih svetaca i blaženika pravi su heroji Crkve kroz ovih 2.000 godina koliko ona postoji. Crkva je i zajednica vjernika među kojima smo svi mi grešnici pozvani na svetost. Dakle, postoji i ta strana povijesti koja je obilježena grijehom u Crkvi. Ne smijemo prikazivati samo u jednom svjetlu povijest Crkve. Godina vjere će biti prigoda i za razmišljanje o toj povijesti kako bi nam bila učiteljica života. Mi smo svi grešni, ali Bog nam daje mogućnost da budemo Njegovi, da budemo aktivni na putu svetosti, da budemo pribrojeni tim herojima koji su već proglašeni kao blaženi i sveti u našoj Katoličkoj crkvi. Ovisi od svih nas da ne ponavljamo greške iz prošlosti, da ne okaljamo naš život, život naših zajednica grijehom, da se borimo protiv grijeha i da budemo doista Kristovi svjedoci, da budemo „sol zemlje i svijetlo svijeta“. Sol je potrebna da daje ukus hrani. „Ako se sol pokvari“, kaže nam Isus, „što će onda posoliti hranu“, tko će dati smisao ovom svijetu? Ako se svijetlo ugasi, tko će onda osvijetliti tamu ovog svijeta? Kršćani su pozvani unijeti to svijetlo Isusa Krista u naš suvremeni svijet i dati mu smisao kršćanskom Blagom viješću.

Godina vjere traži i svjedočanstvo ljubavi. Što to konkretno znači?

Znači da vjera nije samo privatna stvar, da nije samo ograničena na nas i na uski krug ljudi s kojima se susrećemo nego mora biti djelatna i u crkvenoj i društvenoj zajednici. To znači da je vjera bez djela mrtva, da vjera mora biti poticaj za karitativno djelovanje na svim područjima života. To je osobito važno u ovo vrijeme krize. Bogu hvala, Crkva je uvijek osjetljiva za potrebe, osobito onih malih, siromašnih. Evo, i u današnje vrijeme je konkretno angažirana na tom polju. Dovoljno se sjetiti što radi Caritas kada dijeli odjeću i hranu potrebnima koji bi bez toga bili još siromašniji i gladniji, još napušteniji; kada posjećuje starce, organizira svoje domove za njih, za nezbrinutu djecu itd. To su primjeri u kojima Katolička crkva i svi kršćani moraju svjedočiti kao učenici Isusa Krista jer On je rekao: „Što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ Upravo je to jezik nove evangelizacije koji svi razumiju, tj. djelatna ljubav. Svi znaju što je učinila Majka Terezija iz Kalkute. Iako je bila kršćanka, nju su prihvaćali i predstavnici drugih religija: budisti, hinduisti i muslimani jer je radila dobro svakom čovjeku bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. I to je primjer zorne karitativne djelatnosti u prilog svakog čovjeka, osobito onog koji je najsiromašniji i najnezaštićeniji u današnjem društvu.

Mislimo samo na proročku službu Crkve u promicanju života, dakle protiv pobačaja i eutanazije, ali također i u praćenju svih ljudi koji su u teškim situacijama. Sjetimo se samo katoličkih udruga koje pomažu mladima koji su se drogirali kako bi izišli iz tih nevolja, onima koji su robovi alkohola ili drugih opojnih sredstava. Ljubav je izraz vjere. Vjera bez ljubavi bila bi hendikepirana, bila bi neautentična. Ako smo kršćani, onda moramo svoje kršćanstvo dokazati zorno, pomažući onima koji su u potrebi. Ne čekajući izvanrednu situaciju, moramo započeti pomagati onima koji su blizu nas. To nekada može biti jednostavan čin, posjetiti starca u zgradi, u susjedstvu, pomoći mu, okupati ga, nahraniti ga, utješiti osobu koja se nalazi u teškoj životnoj situaciji. Imamo toliko mogućnosti. Ljubav je djelotvorna, ona zna pronaći najbolji način da pokažemo drugima da smo braća i da smo svi djeca Boga Oca našega na nebesima.

Papino pismo za Godinu vjere prati i Nota s pastoralnim smjernicama koju je izdala Kongregacija za nauk vjere. U njoj je razrađeno ono što je Sveti Otac potaknuo. Na poseban način na početku Note podsjeća se na važnost Drugoga vatikanskog sabora. Je li Sabor aktualan i danas, nakon punih 50 godina od početka održavanja?

Drugi vatikanski sabor je aktualan i danas. To je velika Božja milost koja je dana Crkvi 20. Stoljeća, ali on je aktualan i u 21. stoljeću. Sabor je odredio smjer Katoličke crkve u suvremenom društvu kojemu je također potreban Isus Krist i Njegovo evanđelje. Sabor je dao smjernice kako u suvremenim kulturama navijestiti Isusa Krista koji je uvijek isti, kao što je i Njegovo evanđelje isto, ali se mijenjaju društvene, političke, kulturne pa i religijske situacije u svijetu. Sjetimo se samo koliko je Sabor zaslužan za ekumenski dijalog. Prije Sabora Katolička crkva nije bila angažirana na tom polju, ali danas, zahvaljujući i velikim papama Pavlu VI., Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI., Katolička crkva je postala lider okupljanja i promoviranja ekumenizma, okupljanja drugih Crkava i crkvenih zajednica da bi se ostvarila Kristova molitva „da svi budu jedno“ kao što je On jedan ujedinjen s Ocem. Također, u današnje vrijeme je toliko aktualan međuvjerski dijalog i tu smo zahvalni ocima II. vatikanskog sabora koji su nam po nadahnuću Duha Svetoga dali smjernice kako pozitivno pristupiti dijalogu s predstavnicima drugih nekšćanskih religija i kako taj dijalog može biti na dobro Katoličke crkve da otkrije još bolje poklad svoje vjere, a također, da taj dijalog bude na dobro svih ljudi u cijelome svijetu, osobito gdje su katolici u manjini.

Nakon Drugoga vatikanskog sabora uslijedile su Biskupske sinode. Koja je njihova uloga?

Sluga Božji Pavao VI. je, u dokumentu u kojem je osnovao Biskupske sinode, naglasio da bi one trebale gajiti duh i metodu II. vatikanskog sabora u životu Crkve i to se ostvaruje. Biskupske sinode su mjesta na kojima se sakupljaju biskupi cijelog svijeta prema dobro ustanovljenim kriterijima te oni na sinodi predstavljaju pojedinu biskupsku konferenciju. Sveti Otac predsjeda biskupskom sinodom i, ako pogledamo malo u pedesetogodišnju povijest od početka II. vatikanskog sabora, svaka je Biskupska sinoda povezana s njime. Zadnja redovita Biskupska sinoda se bavila temom Božja riječ u životu i poslanju Crkve. Papa Benedikt XVI., prihvativši savjet sinodalnih otaca, izdao je apostolsku sinodalnu pobudnicu Verbum Domini - Riječ Božja - i odmah se na početku tog dokumenta veoma pohvalno izražava o Dei verbum, bitnom dokumentu II. vatikanskog sabora o važnosti Riječi Božje u Crkvi i u pastoralnoj djelatnosti svih njezinih osoba i ustanova. To je samo jedan primjer. Općenito, Biskupska sinoda nastavlja kontinuitet tema II. vatikanskog sabora koji želi približiti i prenijeti Radosnu vijest suvremenom čovjeku, suvremenom društvu koje je stalno u pokretu, koje se mijenja osobito u ovo naše doba kada su te promjene radikalnije, brže i kada zahvaćaju čak i u crkvenu zajednicu.

Pogledamo li u povijest Crkve vidjet ćemo da je Godinu vjere, također, proglasio (1967.) papa Pavao VI. Možete li nam ukratko reći što je nju obilježilo? Kakve su bile njezine posljedice? Je li se stvarno dogodio rast u vjeri i jačanje njezinoga svjedočanstva?

Teško je dati osvrt kada se radi o duhovnim stvarima, ali Godina vjere sluge Božjega Pavla VI. imala je veliki utjecaj u ono vrijeme i u godinama nakon toga. Pavao VI. je živio deset godina nakon Godine vjere koja je završila 1968. U jednom od svojih zadnjih nastupa naglasio je, pred smrt, da je za tu Godinu vjere bila važna osobito ispovijest vjere kojom je ona završila 1967./1968. Vremena su bila teška, možemo reći da je ta odluka Pavla VI. bila proročka. Sjetimo se samo što znači 1968. na društveno-političkoj razini: praktički se u europskim zemljama zapadne civilizacije živjela svojevrsna kulturna revolucija. U Crkvi se nalazimo nakon II. vatikanskog sabora kada je u mnogim krugovima bilo dosta pomutnje jer se mislilo da II. vatikanski sabor donosi neku drugu vjeru, neko drugo evanđelje, što je pogrešno. Upravo u toj situaciji Pavao VI. naglašava što je bitno, što je temelj kršćanske vjere od početka do danas, od Isusa Krista, od apostola sve do danas, a to je Nicejsko-carigradsko vjerovanje koje je on, na neki način, suvremenim jezikom ispovjedio tako da bi bilo dostupno suvremenom čovjeku naše kulture. To je imalo veliki odjek. Sada se zna da je Pavao VI. u toj odluci imao i dobre savjetnike: švicarskog kardinala Charlesa Journeta koji je bio vrstan teolog i francuskog laika i filozofa Jacquesa Maritaina koji je bio njegov prijatelj te koji je bio vrlo zabrinut krivim tumačenjem nekih dokumenata II. vatikanskog sabora. Maritain je mislio da samo jedan snažan gest Pavla VI., koji ima dogmatsko značenje, može unijeti reda u tim krugovima i može pojasniti što je bitno u ispovijesti vjere, a to je vjera u Trojedinog Boga, vjera koju smo naslijedili, koja je dio kršćanske baštine i koju Crkva mora nužno i s velikom odgovornošću i ljubavi njegovati i prenositi novim naraštajima.

Prema onome što možemo čitati o 1967., i tada i danas Crkva daje odgovor na pitanje: zašto postoji? O što se oslanja njezino poslanje?

Na Isusa Krista i Njegovu obvezu Crkvi da navijesti Blagu vijest, da je živi. Crkva postoji da bi evangelizirala, bez evangelizacije nema Crkve. Tako je od početka, od kada postoji, od Duhova kada je sveti Petar izašao iz dvorane Posljednje večere, kada je nadvladao strah pred neprijateljskim stavovima Židova i kada je počeo naviještat Radosnu vijest. To su slijedili i drugi apostoli; to je slijedila i prvotna kršćanska zajednica, brojni kršćani, ljudi i žene. Sjetimo se samo koliko je bilo mučenika zbog Krista! To je potrebno i nama u današnje vrijeme. Doista, svi moramo biti svjedoci Isusa Krista. Svi smo aktivni članovi Crkve i II. vatikanski sabor je naglasio da i laici moraju biti aktivni u Katoličkoj crkvi i to zato što imaju dostojanstvo općeg svećenstva. Postoji ministerijalno svećenstvo koje imaju članovi klera, biskupi, svećenici, đakoni, ali oni moraju biti u službi općeg svećenstva. Dionici tog svećenstva su svi laici po sakramentu krštenja. Svi smo pozvani biti navjestitelji Blage vijesti svojim životom, ali kada treba - i svojom riječju. Ne trebamo odlaziti u misijske zemlje, u Afriku, Aziju, u neka područja Amazonije, u Latinsku Ameriku. Danas imamo i u našim područjima ljudi koji nisu kršteni, koji ne znaju dovoljno o Isusu Kristu: njima treba naviještati Blagu vijest. Isus Krist je rekao: „Idite po svem svijetu naviještajte evanđelje“, a to je također na neki način i dužnost tih ljudi koji ne poznaju Isusa Krista - da traže istinu i da je našim posredovanjem nađu.

Papa Pavao VI. na kraju prve Godine vjere objavio je i poseban Credo. Središnji sadržaj toga teksta je Nicejsko-carigradsko vjerovanje, no Papa ga je tada proširio tada suvremenim rječnikom i pojašnjenjima. Hoće li i Godina vjere 2012./2013. u drevnu ispovijest vjere unijeti nov rječnik i stil?

Vjerojatno da, to će također biti jedna od zadaća Biskupske sinode: navijestiti Blagu vijest suvremenom čovjeku na jeziku koji je njemu razuman. Dakle, obično se Biskupska sinoda završi jednim dokumentom. Treba vidjeti koliko će vremena proći nakon njezina završetka i tog dokumenta, ali svakako će i Godina vjere u tome imati snažan utjecaj. Također, Sveti Otac može napisati i novu encikliku o Godini vjere, odnosno o vjeri. On je već napisao encikliku o ljubavi i o nadi. Dakle, od kreposti još nedostaje vjera. To bi se moglo dogoditi, ali to ne možemo sigurno tvrditi. Ono što je sigurno jest da će Sveti Otac svoju katehezu osobito na općim audijencijama posvetiti Godini vjere. Prigoda je da pratimo kateheze koje su prevedene i na hrvatski jezik i koje su škola kako bismo ušli kroz vrata vjere u otajstvo zajedništva s Bogom, s Ocem, Sinom i Duhom Svetim, a također i kako bi se to zajedništvo proširilo i na našu braću.

Razgovarali: Tanja Popec i Mario Udina
Katolički tjednik