07.05.2012

O 140. obljetnici sestara milosrdnica u Banjoj Luci

Prve sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog dolaze u Banju Luku 20. listopada 1872. na poziv o. Pfannera, osnivača trapističkog samostana "Marija Zvijezda".

Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog dolaze u Hrvatsku (Zagreb) 1845. godine, a u Bosnu i Hercegovinu 1871. (Sarajevo). Milosrdnice sarajevske provincije Majke Divne djeluju na socijalno – karitativnom, zdravstvenom i odgojno – prosvjetnom području. Provincija broji 68 zavjetovanih sestara od toga 61 djeluju na području Bosne i Hercegovine, a 7 sestara djeluju izvan BiH-a.

 Sestre milosrdnice u Banjoj Luci 1872. – 2012.

Godinu dana nakon što je osnovana prva filijala Vinkovih milosrdnica u Sarajevu, sestre dolaze u Banju Luku. Dolazak sestara u ovaj kraj vezan je uz o. Franju Pfannera, COvaj veliki čovjek u počecima povijesti zagrebačkih milosrdnica ima osobito značenje. On je pisao prvu Kroniku zagrebačkog samostana od 1859. – 1863.

Poznajući dobro rad sestara milosrdnica o. Pfanner je smatrao da bi one trebale otpočeti svoje djelovanje i u Banjoj Luci. Dobio je pristanak i blagoslov biskupa fra Paškala Vujčića da pozove sestre, uz uvjet da se za otvaranje škole, izdržavanje sestara i škole brine trapistički samostan. O. Pfanner je prihvatio biskupov uvjet i prve tri sestre dolaze u Banju Luku 20. listopada 1872. Prvi stan im je bio u austrougarskom konzulatu a školske prostorije u kući „Putnik“ u Jukićevoj ulici. Nakon godinu dana o. Pfanner je kupio sestrama prizemnu kuću s velikim vrtom u blizini župne crkve. Odmah su se tu uselile sestre i škola. Tijekom vremena sestre su dobile subvenciju cara Franje Josipa I pa je bilo lakše. Godine 1875. o.Pfanner je kupio u susjedstvu još jednu kućicu i vrt gdje su se uselile sestre a dotadašnja zgrada je adaptirana u potpunosti za školske potrebe. Godine 1885. Družba kupuje od otaca trapista spomenuta zemljišta i od tada je sve to postalo vlasništvo sestara. U školi sestre imaju i dječake i djevojčice, tijekom vremena otvara se škola za poučavanje glasovira, i stručna škola ručnog rada, te konvikt i zabavište. Kratko vrijeme iza toga prostorije bivaju premalene za prijem svih koji su željeli u školu. Sestre su odlučuju na gradnju nove školske zgrade. Gradnja je započeta u rujnu 1910. a blagoslov nove školske zgrade je bio u studenom 1911.godine. Zgrada je izgrađena uz mnoge žrtve i odricanja sestara. Sestra Borgija, predstojnica piše:“ Živjesmo u miru, ljubavi i slozi uz križeve koje je Gospodin poslao, ali ih je svojom svetom milošću u dobro okrenuo. Neka bude Hvaljen i ljubljen Bog uvijeke!“

Tijekom prvog svjetskog rata ta zgrada je bila ratna bolnica a nakon toga ponovno je služila za školu. Sestre jako lijepo rade u vremenu između dva rata. Tijekom drugog svjetskog rata travanj 1944. za vrijeme bombardiranja stradale su gospodarske zgrade, kuća je bez vrata i prozora, a školska zgrada bez krova…

Od godine 1945. nižu se u Arhivu Družbe dokumenti koji govore o ukidanju sestarske škole u Banja Luci. Uredbom br. 706/1945. dokidaju se sve privatne škole u BiH. Istom Uredbom oduzima se imovina i arhivi škola. A Godine 1952. Rješenjem Agrarne komisije iz Sarajeva sestrama je oduzeta imovina. Sestre moraju plaćati najamninu u svojim prostorijama. 

Rad sestara milosrdnica u banjalučkoj bolnici

Načelnik Banske uprave u Banja Luci, dr. Begić je uputio pismo časnoj majci Ignaciji Pavičić sa molbom da mu pošalje sestre milosrdnice koje bi radile u bolnici. Tako 1. svibnja 1934. godine dolazi 10 sestara i zapošljava se u banjalučkoj bolnici. Nakon toga bolnica je zatražila još 17 sestara. Sestre su djelotvorno radile sve do 1946. kada su morale iseliti iz bolničkih prostorija a također su morale skinuti svoje redovničko odijelo ako su žele nastaviti rad u bolnici. No one su i u tim prilikama izdržale i nastavile su na milosrdnički način i dalje vršiti svoju dužnost.

Godine 1969. nakon što su sestre uporno slale molbe da se poništi ARIK i da im se kuća vrati u vlasništvo to se i dogodilo ali samo za samostan al ne i za školu. Iste godine Banja Luku su pogodila dva jaka potresa u roku od dva dana. Zgrade su bile jako oštećene a i bolnica također. Život se počeo odvijati u improviziranim šatorima. Veliku ulogu u njegovanju bolesnika imale su sestre pružajući nesebično pomoć svima.

Usprkos raznim problemima i teškoćama sestre nastavljaju svoj rad u Banja Luci kao bolničarke, katehistice, orguljašice, pomoćnice na župama sve do 1995. kada su istjerane iz Banja Luke,a sestra Cecilija Grgić je ubijena i zapaljena u župnom urednu u Presnačama.
No ljubav je dobrostiva i sve podnosi, oprašta i za neprijatelje moli.

Sestre milosrdnice su se, na poziv biskupa Franje Komarice, vratile u Banju Luku 2000. godine, te radile i stanovale u prostorijama Caritasu. Godine 2005. uz pomoć donatora su obnovile samostan iz temelja i otvorile internat za djevojke. Trenutno u Banja Luci rade dvije sestre.

„Gospodine, pomozi mi da odmah uočim; one koji su kraj mene, one koji su zabrinuti i ne znaju kuda će, one koji trpe, a da to ne očituju, one koji su odbačeni. Gospodine, daj mi osjetljivost koja ide u susret srcima. (Sv. Vinko Paulski)

 Pripremljeno prema literaturi:

Povijest Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu, Vrhovno tajništvo Družbe, Zagreb 1935.

S. Berislava Vračić, s. Alfonza Kovačić; Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga s kućom maticom u Zagrebu 1845. – 1995. , II. Družbine filijale, Zagreb 1998.