19.07.2019

Duhovne vježbe sestara Milosrdnica u samostanu Karmelićana

Fra Vjeko Eduard Tomić održao je sestrama duhovne vježbe, a s. M. Katarina Dunđer napisala je osvrt na te darovane i povlaštene trenutke osluškivanja.

U samostanu-duhovnom centru „Karmel sv. Ilije“ na Buškom jezeru  (župa Grabovica, općina Tomislavgrad) fra Vjeko Eduard Tomić održao je od 30. lipnja do 6. srpnja duhovne vježbe sestrama milosrdnicama. Jedna od 24 sudionice, s. M. Katarina Dunđer napisala je osvrt na te darovane i povlaštene trenutke osluškivanja i prepoznavanja Božjeg govora u vlastitom životu.

“Prošla su već dva tjedna od duhovnih vježbi kroz koje je u Karmelu sv. Ilije na Buškom jezeru fra Vjeko Eduard Tomić pratio dvadeset i četiri sestre milosrdnice. Pravi ljetni tjedan, sunce, kamen i jezero, a mi do nogu Gospodinovih - traje godišnje vrijeme sabranosti! Fra Vjeko nas, je nadahnut Evanđeljem i Dekretom Perfectae Caritatis, poticao razmišljati o redovničkom identitetu i redovničkom poslanju. Podsjetio nas je na prvu i glavnu dužnost svih redovničkih osoba, a to je kontemplacija božanskih stvari i neprekidna sjedinjenost s Bogom kao preduvjet uspješnog apostolata. Kapelica je polazna točka svakog našeg planiranja i svake naše aktivnosti, jer milost odzgor kao početni dar Božiji prethodi svakom našem djelovanju.

Najveći dar koji nam Bog dade jest život, na zemlji ga imamo samo jednoga, nema reprize, teče i odlazi u nepovrat, a živeći ga kujemo svoj vječni život! Život na zemlji je poput broda koji plovi od jedne obale ka drugoj, i mora ploviti. Kormilo tog broda povjereno je nama, i dok brod plovi mi moramo biti koncentrirani na plovidbu, moramo paziti i na nama nepoznate grebene na koje se ne smijemo nasukati! No, na životnoj pučini nismo sami. Svatko od nas je predodređen, odabran i pozvan od Osobe koja nas oduvijek poznaje, hoće i voli. U krštenju, činu neizbrisivog posvećenja duše Bogu, Bog je s nama nešto započeo, zahvatila nas je Njegova milost u svoj svojoj širini i dubini, i uz naše sudjelovanje on će započeto u nama dovršiti. Naše redovničko posvećenje je u tu krsnu posvetu duboko ukorijenjeno i još potpunije ju izražava.
Redovnička osoba živi Bogu jedinom, cijeli svoj život stavlja na raspolaganje njegovoj službi. Naše služenje Bogu zahtijeva cijele nas, u svoj slobodi i iskrenosti, ne pola-pola, ne s figom u džepu, jer nam je povjeren poziv koji ima uzvišenu i dragocjenu svrhu a to je spašavanje duša za vječni život. Da bi u svojoj službi služenja bili učinkoviti darovane su nam osnovne kreposti vjera, nada i ljubav, kao i stožerne razborizost, pravednost, jakost i umjerenost. Prakticiranjem kreposti biramo život po Duhu, tj. život u Bogu, život koji se uspješno odupire tijelu i smrti. Kreposna redovnička osoba zrači nečim nepatvoreno Božjim što je neodoljivo privlačno i zove one koji nas susreću prema Bogu. Zato mi redovnici nikad ne smijemo odustat od kreposti jer su one ukras koji nas resi, miris koji podsjeća na Krista!
Imajući na pameti ove impulse koje nam je fra Vjeko dao trudimo se nasljedovati Isusa. Ostanimo uz Isusa, jer je On neiscrpni izvor naše snage. Odvajajući se od ovog izvora postat ćemo umorne redovničke osobe koje vuku za sobom to svoje redovništvo, pa na kraju odustaju od redovničkog života! Slušajmo Isusa, imajmo rado u ruci Sveto Pismo, čitajmo ga i razmatrajmo kako bi ga uvijek bolje poznavali i po njemu se ravnali. Vratimo se u Isusovu školu, Krist je učitelj, On zna sve, a mi smo učenici i znamo onoliko koliko se dademo poučiti. Od Njega poučeni pođimo bližnje posluživati!”, zaključila je s. M. Katarina.