13.11.2011

Osvrt s. Korone na dolazak i 140 godina djelovanja sestara milosrdnica u Bosni i Hercegovini

Na kraju Mise, kojim je 13. studenoga u crkvi sv. Vinka Paulskog obilježena 140. obljetnica dolaska sestara milosrdnica u BiH, zamjenica Vrhovne glavarice s. M. Korona Cigić pročitala je kratki osvrt.

Najprije, u ime naše Vrhovne glavarice, Majke Miroslave Bradica, u ime samostana odakle su prve sestre došle u Sarajevo i u svoje osobno ime, iskreno pozdravljam sve sudionike ovog svečanoga zahvalnog misnog slavlja.

Dugogodišnji boravak u Sarajevu je obilježio moj život zato mi je posebno drago što mogu nešto reći o našoj redovničkoj zajednici i o dolasku sestara u ovaj grad.

Vjerujem da većina vas zna da je Družba sestara milosrdnica, čiji je izvorni naziv Kćeri kršćanske ljubavi, nastala u 17. stoljeću u Parizu. Gospodin je tom vremenu darovao velikog čovjeka sv. Vinka Paulskog i obdario ga posebnom karizmom služenja malom čovjeku sa ruba društva. Uz njega utočište nalaze stari, bolesni, nemoćni, neuka mladež i napuštena djeca. Punina njegova kršćanskom ljubavlju ispunjenog srca prelijevala se na okolinu. On najprije potiče i oduševljava, zatim osniva društvo karitativno raspoloženih gospođa, a poslije toga, zajedno sa sv. Luisom de Marillac okuplja i do kraja života, kao pravi otac i majka, vode zajednicu djevojaka koje svoj život žele staviti u službu milosrdne ljubavi.

Kako je ovo djelovanje uvijek aktualno i poželjno zajednica se brzo širila. Uskoro prelazi granice Pariza i Francuske te dopire do raznih krajeva svijeta. Jedan od ogranaka preko Strasbourga dolazi u Tirol i odatle 1845. godine prve sestre stižu u Zagreb, na poziv zagrebačkog nadbiskupa Juraja Haulika da se posvete odgoju i njezi bolesnika.

Polje rada se i ovdje brzo širilo tako da je prvih 40 sestara došlo iz Tirola, a ubrzo se javljaju i domaće kćeri. Njihov broj je bio u stalnom porastu pa se osjećala potreba zamjene njemačkog jezika hrvatskim. Da bi se oslobodio administrativnih procedura nadbiskup Haulik u dogovoru sa odgovornima u Tirolu 1856. proglašava zagrebačku zajednicu samostalnom i imenuje prvog superiora i prvu vrhovnu glavaricu.

Glas o radu sestara dopire i do Bosne tako da se već 1871. apostolski vikar za Bosnu fra Paškal Vujičić obraća u Zagreb i moli da mu pošalju sestre u Sarajevo koje bi tamo otvorile školu. Stiže pozitivan odgovor i iste godine,
14. studenog dolaze prve četiri sestre. Bile su to: s. Filomena Massi, rodom iz Ljubljane, 39 godina; s. Rufina Radonić, iz Pleternice u Savoniji, 34 godine; s. Rajmunda Perentin iz Izole u Istri, 28 godina i s. Emilija Gašparić iz Varaždina 26 godina.

O razlogu njihova dolaska i o načinu putovanja stoji zapisano u „Ljetopisu škole i zavoda milosrdnih sestra sv. Vinka Paulskog u Sarajevu“ koji je vodila s.M.Angela Šustek, dugogodišnja predstojnica i ravnateljica škole:
„Na poziv vrhbosanskog biskupa fra Paškala Vujičića došle su prve sestre milosrdnice iz Zagreba u Sarajevo, dne 14. studenog 1871. Povod tom pozivu bijaše ovaj: Prije milosrdnih sestara dođoše u Sarajevo protestantske diakonise sa svojom glavaricom Engleskinjom miss Adelinom Irby. Od godine 1866. smjeste se u Sarajevo i preuzmu školu. Ne prođe mnogo i diakonise steknu u narodu velike simpatije i njima se napuni škola. Dođe i vrijeme prvog javnog istupa. Djakonse prirede s djecom veliku svečanost božićnog drvca na koju pozovu sve otmjenije Sarajlije. Za zabave opaze uzvanici kako su sve deklamacije iskrivljeni prijevodi svetog Pisma po protestantskom vjeronauku. To potakne roditelje da su smjesta izvadili svoju djecu iz njihovih škola, a franjevce, napose biskupa Vujičića potakne da pozove milosrdnice iz Zagreba. Sestre dođu. Djakonise ostave Sarajevo, jedino miss Irby ostane.

Tada je upravljao Bosnom Mušir Safet paša koji je stolovao u Sarajevu. Sestre je doveo preč. g. Alojzije Boroša. Put do Sarajeva bio je dug a i naporan. Putovale su punih 8 dana. Od Zagreba do Siska željeznicom, od Siska do Broda lađom, odavle dvojim kolima do Sarajeva. Noćivale su, gdje u turskim hanovima, gdje kod fratara. Svagdje su ih lijepo primali i bili susretljivi. Prispjevši u Sarajevo smjeste se u jednoj kućici kod stare franjevačke crkve na Miljacki. Ta je crkva bila tada jedina u Sarajevu. Ovdje odmah otpočnu školu sa 48 učenica. Ne može se ni pojmiti što su prve sestre pretrpjele. Osim prazne podrte kućice i dobrih srdaca ništa ne zatekoše sestre u Sarajevu. Najviše im pomogao tadanji sarajevski župnik fra Grga Martić i mali broj katolika, jer dohodaka nisu imali nikakvih. Kanonik Boroša ostavio je za njih 5 cekina i 5 forinti, a fra Paskal im darovao 120 forinti. Ali to se brzo potrošilo jer u kući nije ničega bilo. Predstojnica otiđe župniku, te ga zamoli da joj posudi novaca i pribavi zarade. Župnik joj posudi 2 cekina i nađe im posla, pa je u kratko vrijeme bilo u kući svega najnužnijega za život.“

Tako je bilo u sestarskoj zajednici, a o radu u školi piše: „Svrši se prva školska godina i sestre priprave djecu za prvi ispit. O tome ispitu pripovjeda s. Filomena ovo: na naš prvi ispit dođu sva gospoda čitavog grada, biskup Vujičić sa svim svećenstvom i sam veliki vezir sa cijelom svojom pratnjom. Ženske nije bilo nijedne. Školskih klupa nije bilo, djeca sjedila na podu, sprijeda bio stol sa stolicom i ploča. Uspjeh ispita bio sjajan na sveopće zadovoljstvo. Djeca se nisu bojala odličnih gostiju jer su bila dobro pripravljena. Iza tog ispita dođe sestrama pomoć sa više strana“.

Za par godina, 1878. smjenjuje se turska i austrougarska vlast, a sestra zapisa: „Nasta ljuto kreševo i sestre moradoše zamijeniti školu sa bolnicom i njegom ranjenika. U to vrijeme nastane u Sarajevu veliki požar koji uz mnoge druge uništi i kuću sestara u Sarajevu. Sestre moradoše ostaviti grad i otići u Zagreb. Sestre su izbivale iz Sarajeva od srpnja 1879. do 17. veljače 1880. Okupacija se svrši, rat se utiša, prilike se opet umire. Biskup Vujičić i fra Grga Martić pozovu brzojavno opet naše sestre iz Zagreba u Sarajevo. Sestre dođu 17. 2. 1880. ali jao, nađu sve razbijeno i uništeno“.

Život je tekao, u radostima i poteškoćama, manjim i većim, ali uvijek se išlo naprijed. Broj učenika se povećavao, otvarani su novi razredbi,nove škole.

Zanimljivo je koliko je poslije jako poznatih osoba u mjesnoj crkvi i u našoj družbi na različite načine bilo povezano s ovom zgradom. Pročitat ću neke od zapisa.

O dočeku prvog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera stoji. „Velike pripreme bijahu u Sarajevu za doček prvoga nadbiskupa dr. Josipa Štadlera. On stigne u Sarajevu 14. veljače 1882. Pred njega iziđe sav otmjeni svijet grada i zemlje. I škola milosrdnih sestara učestvovala u toj slavi, te novom nadbiskupu priredi s djecom svečani doček. Novi nadbiskup dade se odmah na velike svoje ideje da sve uredi i posije pustoš naše izmučene Bosne. On se pobrine za pristali stan i školu milosrdnih sestara. U tu svrhu kupi svojim novcem zemljište u Ćemaluši i Kecmanovoj ulici za 5900 forinti ili 11800 kruna i pokloni ga sestrama za gradilište sa željom da zavod zato uvijek uzdržava besplatno 3 siromašne djece.“

I nadbiskup Dr. Ivan Šarić bio je usko vezan uz ovaj zavod. Najprije kao kateheta a poslije kao direktor. Par izvadaka: „ U lipnju ove godine, 1894. svršili prvi svjetovni svećenici bogosloviju i za katehetu u ovom zavodu bio je određen mladomisnik vel. g. Ivan Šarić. On je na dan sv. Ignacija u Travniku, svom rodnom gradu rekao prvu sv. Misu. Novi kateheta bio nastanjen u svećeničkoj kući u dvorištu zavoda. Dobivao ovdje koštu i 25 forinti mjesečne plaće.“
1904. sada već kanonik, preč. Šarić biva imenovan direktorom zavoda. Sestra piše: „Ova vijest uvelike razveseli cijeli ovaj zavod. Ta u njemu je dobio zavod poglavara koji je svom dušom bio zauzet za dobro našeg reda. Zavod se zahvali nadbiskupu i srdačno pozdravi svog obljubljenog novog direktora“. A novi direktor jednom prigodom „pokloni zavodu 10 krasnih knjiga, sve vlastite duše produkte“.

Uskoro je direktor zavoda postao pomoćni biskup vrhbosanski. U kronici je zapisano: „Dana 28. svibnja 1908. doživi ovaj zavod veliko slavlje. Preč. g. kanonik dr. Ivan Šarić, bude posvećen za pomoćnog biskupa. Sva se Bosna uzradova tome, a zavod ovaj doživi prekrasno i rijetko slavlje uz veliki broj gostiju, odličnih i rijetkih, koji su uzveličali konsakraciju mladog biskupa. Zajednički veliki ručak bude na dan slave na Ilidži. Otud se dovezu svi gosti u Sarajevo oko 5 sati popodne posebnim vlakom. Vlak stane pred zavodom. Ovdje iziđu svi i pođu u dvoranu zavoda gdje su sabrana djeca zanosno pozdravila svečara, do neba ga digla, u zvijezde okovala. Produkciju vodila i priredila s.M.Josipa, a slava ispala na sveopće zadovoljstvo. Zavod se sada dvostruko ponosio svojim direktorom biskupom, a ovaj je sa više još snage i požrtvovnosti radio za dobro zavoda.“

A glas o sposobnosti i zauzetosti djelatnika ovog zavoda bio je puno širi od Sarajeva. Dvije dugogodišnje učiteljice, ravnateljice i predstojnice, s. Ignacija Pavičič i s.Marija Angela Šustek, izabrane su za vrhovne glavarice Družbe a direktor zavoda, vrhbosanski kanonik dr. Andrija Jagatić biva određen za superiora Družbe. O tome stoji zapisano: „Dne 21.1. ove 1896.godine zadesi red milosrdnica veliki udarac, kad umrije vrli poglavar, drugi superior hrvatske matice, prečasni gospodin Fidelis Hoepperger. Red osta bez poglavara. Na ispražnjeno mjesto bje određen od crkvene oblasti vrli naš direktor, kanonik vrhbosanski, dr. Andrija Jagatić. Veselio se red, no naš se zavod u Sarajevu gorko rastužio odlaskom svoga obljubljenog direktora. Bilo to u svibnju kad iza teškog rastanka ostavi Sarajevo i krenu put Zagreba bijela. Težinu rastanka zasladi slatka nada da će njegov veliki duh sada dvostrukom snagom raditi na korist našeg reda koji mu je na srcu bio.“

Sestre su također pratile razna događanja u gradu i u zemlji.Ovo je jedan zapis iz 1914.:“Škola se primicala kraju. Sve se pripravljalo na svečani doček nadvojvode Franje Ferdinanda i Sofije. Dne 24.6.osvanu oboje u Sarajevu. Na Ilidži odsjednu u hotel Bosni. Na 26.6.obilazila Sofija zavode. K nama dođe u 12 i 15 sati dok su djeca čekala već od 10 sati. U zavodu bila pozdravljena hrvatski i njemački. Bila vrlo ljubezna. Sa predstojnicom govorila češki i pozove je sutradan na 27.u svoje odaje na Ilidžu. Predstojnica s.Angela i s.Amata pođu k njoj. Nađu je u crkvi kod mise.Poslije pozove ona sestre k sebi, dade im slika, šećera i novaca i preporuči se u molitve.

Sutradan 28.6.začuje se hitac o podne. Za njim odmah drugi i pročuje se glas da su oboje mrtvi. Nastane silna panika u gradu. Vojska je kordonom zatvorila ulicu i taj dan bio je dan strave i užasa. Za tri dana odvezoše mrtve u Beč, a točno mjesec dana iza atentata 28.7.navijesti se rat.“

Mnogima će se učiniti da je slijedeći odomak zapisan 1992. Ipak napisan je 1915.: „Vojništvo je zapremilo školske prostorije. Radi strategijskih prilika morade se evakuirati sva sarajevska elita i sirotinja, sve žene i djeca. I 10 sestara moralo je otići. Ostalo je samo 12. Dan za danom vozili su posebni vozovi. Silan svijet otišao iz Sarajeva. Tko je imao gdjegod koga morao jek njemu otići. Koji nisu nigdje imali roda za njih je vlada gradila barake po provinciji i uzdržavala je mnoge o svom trošku. Nekoji su bili evakuirani godinu-dvije dok su se smjeli vratiti u svoje stanove u Sarajevu. U gradu ostala jedva četvrtina žiteljstva koji su potpali pod upravu sarajevske tvrđave, bez čije dozvole nije smio nitko u grad ni iz njega. Škola se raspustila već 27.5. i djeca se razišla. U Sarajevu ponestalo hrane. Vlada zabranila pravljenje kolača i inih poslastica da se što dulje iziđe sa hranom. Ubrzo u grad stanu stizati ranjenici vlakovima. Gospođe pristupe s okrepom a razdragani ranjenici zahvaljivahu koji kretom ruke, koji bolnim smješkom a koji vrelom suzom. Malo koje oko ostalo je suho. I ja sam to gledala i plakala, a sa mnom i stotine drugih. Dvorbu bolesnika u zgradi realke povjeri vojništvo našim sestrama. Škola se zatvori i sestre preuzmu dvorbu ranjenika. Šest sestara bilo zaposlenih po danu, drugih 6 po noći. Tek kasnije su noćnu službu obavljale izmjenice samo 3 sestre.“

Brzo je i hrane ponestalo. Sestra zapisa: „Kod dijeljenja hrane bivala redovito velika navala svijeta. Često se i potukli siromasi i zavod je imao dosta neprilika. Da se dakle uzdrži red dolazila su o podne 2 redarstvenika koji su držali red. Kuhala im se redovito gusta čorba od kukurzna brašna, unutra bilo graha ili ričeta.Narod se silno patio. Hranio se kruhom od korijena, od kore drveća i od mekinja. Osobito u provinciji bilo je strašno. Čim su u proljeće nikle prve vlati trave bilo je bolje. Ljudi su pekli kruh od kopriva i malo kukuruznog brašna. Za nas se na osobit način brinula očinska providnost Božja. Obilja nije bilo u ničem, ni raznih poslastica, no gladovali nismo nikad.“

Nakon skoro 50 godina rada u školstvu otvorila se mogućnost i druge grane našeg apostolata – njege bolesnih i nemoćnih u bolnici.

Sestra je zapisala: „Došlo je iz Zagreba prvih 10 sestara za njegu bolesnika u zemaljsku bolnicu u Sarajevo. Nastojanjem vrloga direktora prim.dr.Kostića, bile su sestre iz Zagreba pozvane od same vlade, da preuzmu kirurgijski odio. Sestre je doveo sam vrhovni glavar reda, presvijetli gosp. superior msgr. Matija Seigerschmid. On je s direkcijom bolnice načinio i potpisao ugovor i uredio sve potrebne kondicije za povoljan položaj sestara. Predstojnica sestara u bolnici bude s. Mirjana Bestijančić. Sestre su započele upravo na sv. Josipa, 19.3.1919.“Ako Bog da za nekoliko godina ćemo slaviti stogodišnjicu neprekinutog rada sestara milosrdnica u koševskoj bolnici.

Slijedio je period brzog širenja polja rada, i ovdje u školi i u bolnici, sve do drugog svjetskog rata.Tada se sestrama zabranjuje rad u odgoju i oduzimaju im se sve prosvjetne ustanove. One koje su radile u bolnici mogle su nastaviti jedino u civilnom odjelu. Tako se zajednica “našla na ulici.” Sestre se snalaze kako mogu. Žive pojedinačno u nadi da će se opet okupiti u zajednicu. U tu svrhu kupuju privatne kuće i adaptiraju ih u samostane. Ovo je već naša aktualna stvarnost pa ću ovdje prekinuti.

Nastavit ćemo ako Bog da dogodine u Banjaluci, Mostaru, Docu ili Derventi. U ta mjesta su sestre došle godinu dana kasnijeg, 1872.

Ja ću želje i molitve za našu zajednicu ponoviti riječima čestitke iz 1937. koju je zavod Sv. Josipa uputio Zavodu sv. Vinka prigodom slavlja 200 obljetnice od Vinkova proglašenja svetim:

„Dične svečarice! Osobitom se i velikom radošću pridružujemo rijetkoj proslavi velikog Vašeg utemeljitelja; osjećajima, željama a nadasve molitvama. „Te Deum laudamus!“ – da „Tebe Boga hvalimo!“ zapjevat će lako, veselo i svečano mnoštvo grla. I pravo je! Njemu ide sva hvala. Ta On je bez sumnje kroz toliko decenija bdio nad vašom časnom Družbom. On ju je milovao, on je slao kušnje i borbe, ali i milost i ustrajnost. Molit ćemo, ne da ovo umanji ili otkloni, nego da i nadalje svojom providnošću bdije nad cijelom Vašom zajednicom, nad svakom pojedinom. Kraljevstvo Božje na zemlji, uspjeh u radu oko spasavanja duša, da, to je naša iskrena i vruća želja. Tu ćemo želju i molbu, po rukama nebeske Majke, podastrijeti pred prijestolje Svevišnjega, a Vašeg ćemo svetog Utemeljtelja moliti da i on potkrijepi Vaše kao i naše molitve i želje. Sve najbolje žele i čestitaju sestre Kćeri Božje Ljubavi.