13.09.2017

Nasljedovati Krista u posvećenom životu

Posvećeni život: osobit znak otajstva otkupljenja.

 

Evanđeoski savjet, posvećeni život

Evanđeoski su savjeti, u svojoj mnogostrukosti, ponuđeni svakom Kristovu učeniku. Savršenstvo ljubavi na koje su svi vjernici pozvani, za one koji su slobodno prihvatili poziv na posvećeni život, nosi sa sobom obvezu da vrše čistoću u neženstvu poradi Kraljevstva, siromaštvo i poslušnost. Zavjetovanje tih savjeta, u stalnom od Crkve priznatom staležu, obilježuje Bogu “posvećeni život”.

Redovnički je stalež prema tome jedan od načina upoznavanja “intimnijeg” posvećenja, koje je ukorijenjeno u krštenju i znači potpuno predanje Bogu. U posvećenom životu Kristovi vjernici, po nadahnuću Duha Svetoga, žele izbližega slijediti Krista, predati se Bogu kojega ljube iznad svega te tako, težeći k savršenstvu ljubavi u službi Kraljevstva, u Crkvi označivati i naviještati slavu budućega vijeka.

Veliko razgranato stablo

“Kao na stablu koje je Bog posadio i koje se čudesno i raznoliko u Gospodinovu polju razgranalo, izrasli su razni oblici samotničkog ili zajedničkog života i različne obitelji koje umnažaju duhovna sredstva i za napredak svojih članova i za dobro cijeloga Kristova Tijela”.

“Od početka Crkve bilo je muževa i žena koji su, vršenjem evanđeoskih savjeta, htjeli slobodnije slijediti Krista i vjernije ga nasljedovati; oni su, svatko na svoj način, provodili Bogu posvećeni život. Mnogi su među njima, na poticaj Duha Svetoga, živjeli u pustinji ili su pak osnovali redovničke zajednice koje je Crkva svojom vlašću rado prihvatila i potvrdila”.

Biskupi će se stalno truditi da razlikuju nove darove posvećenog života koje Duh Sveti daje Crkvi; odobrenje novih oblika posvećenog života pridržano je Apostolskoj Stolici.

Pustinjački život

I ne zavjetujući uvijek javno tri evanđeoska savjeta, pustinjaci “strožim odvajanjem od svijeta, šutnjom samoće, postojanom molitvom i pokorom posvećuju život Bogu na slavu i za spasenje svijeta”.

Oni svakome pokazuju onaj nutarnji vidik otajstva Crkve, to jest osobnu intimnost s Kristom. Skriven ljudskim očima, život je pustinjakâ šutljivo propovijedanje onoga kojemu su se potpuno posvetili, jer on je za njih sve. Poseban je to zov da se u pustinji, upravo u duhovnoj borbi, nađe slava Raspetoga.

Posvećene djevice

Još od apostolskih vremena bilo je kršćanskih djevica, koje su, pozvane od Gospodina da mu se bez razdijeljenosti pridruže u većoj slobodi srca, tijela i duha, odlučile, s crkvenim odobrenjem, živjeti u stanju djevičanstva “poradi kraljevstva nebeskoga” (Mt19,12).

“Izričući svetu odluku da iz bližeg slijede Krista, (djevice se) pred dijecezanskim biskupom po odobrenom bogoslužnom obredu posvećuju Bogu, otajstveno se zaručuju s Kristom, sinom Božjim, i predaju u crkveno služenje”. Tim svečanim obredom “djevica postaje posvećenom osobom, transcendentnim znakom ljubavi Crkve prema Kristu, eshatonskom slikom nebeske zaručnice i budućeg života”.

“Blizak drugim oblicima posvećenog života”, red djevica ženu koja živi u svijetu (ili koludricu) utvrđuje u molitvi, u pokori, u službi braće i u apostolskom radu, već prema staležu i odgovarajućim karizmama koje je svaka primila. Posvećene se djevice mogu udruživati da bi vjernije obdržavale svoje odluke.

Redovnički život

Nastao na Istoku u prvim stoljećima kršćanstva i nastavljen u ustanovama koje je Crkva kanonski uspostavila, redovnički se život od drugih oblika posvećenog života razlikuje svojim bogoštovnim uređenjem, javnim zavjetovanjem evanđeoskih savjeta, bratskim životom u zajednici, svjedočenjem jedinstva Krista i Crkve.
 

Redovnički život izvire iz otajstva Crkve. To je dar koji Crkva prima od svog Gospodina nudeći ga kao trajni stalež vjerniku kojega Bog poziva na zavjetovanje savjeta. Na taj način može Crkva istodobno očitovati Krista i priznati se zaručnicom Spasiteljevom. Od redovničkog se života traži da, u svojim različitim oblicima, samu Božju ljubav izrazi jezikom našega vremena.

Svi su redovnici, bili oni izuzeti (od biskupske vlasti) ili ne, suradnici mjesnog biskupa u njegovoj pastirskoj službi. Utemeljenje i misionarsko širenje Crkve zahtijevaju nazočnost redovničkog života u svim njegovim oblicima od samoga početka evangelizacije. “Povijest svjedoči o velikim zaslugama redovničkih zajednica u širenju vjere i oblikovanju novih Crkava, od starih monaških ustanova i srednjovjekovnih redova sve do suvremenih družbi”.

Svjetovne ustanove 

“Svjetovna je ustanova ustanova posvećenog života u kojoj vjernici živeći u svijetu teže za savršenstvom ljubavi te nastoje osobito iznutra pridonositi posvećenju svijeta”.

Članovi tih ustanova, “životom savršeno i potpuno življenim za posvećenje”, sudjeluju u crkvenoj zadaći evangelizacije, “u svijetu i kao iz svijeta”, u kojemu njihova nazočnost djeluje “poput kvasca”. Njihovo “svjedočenje kršćanskog života” ide za “uređenjem vremenitih stvari prema Bogu i za prožimanjem svijeta snagom evanđelja. Oni svetim obvezama preuzimlju evanđeoske savjete te čuvaju međusobno zajedništvo i bratstvo u skladu sa svojim “svjetovnim načinom života”.

Družbe apostolskog života

Različitim oblicima posvećenog života “pridružuju se družbe apostolskog života, čiji članovi, bez redovničkih zavjeta, idu za apostolskom svrhom svojstvenom svojoj družbi te, provodeći zajedno bratski život, prema vlastitom načinu života, obdržavanjem konstitucija teže za savršenstvom ljubavi. Među njima ima družbi u kojima članovi preuzimaju evanđeoske savjete”, prema vlastitim Konstitucijama.

Posvećenje i poslanje: naviještati Kralja koji dolazi

Izručivši se Bogu i ljubeći ga iznad svega, onaj koji mu je već po krštenju bio predan biva tako intimnije posvećen Božjem služenju i dobru Crkve. Bogu posvećenim staležima Crkva objavljuje Krista i pokazuje kako Duh Sveti u njoj čudesno djeluje. Poslanje je stoga onih koji zavjetuju evanđeoske savjete ponajprije da žive svoje posvećenje. “Ali budući da se snagom istog posvećenja predaju crkvenom služenju, obvezani su, na način svojstven svojoj Ustanovi, posebno sudjelovati u misijskoj djelatnosti”.

U Crkvi koja je kao sakrament, to jest znak i oruđe Božjeg života, posvećeni se život očituje kao osobit znak otajstva otkupljenja. Ići za Kristom “iz bližeg” i nasljedovati ga, “jasnije” očitovati njegovo poniženje, znači biti “dublje” nazočan, u srcu Kristovu, među svojim suvremenicima. Oni naime koji hode tim “tješnjim” putem potiču braću svojim primjerom i daju jasno svjedočanstvo “da se svijet ne može preobraziti i Bogu prikazati bez duha blaženstava”.

Bilo da je to svjedočenje javno, kao u redovničkom staležu, bilo da je skrovitije, ili čak tajno, Kristov je dolazak za sve posvećene početak i ishod njihova života:

Budući da Božji narod nema ovdje stalnoga grada, (redovnički stalež) (…) pokazuje svim vjernicima, već na ovom svijetu, prisutna nebeska dobra; bolje svjedoči o novom i vječnom životu, koji je stečen Kristovim otkupljenjem, te bolje nagovješćuje buduće uskrsnuće i slavu nebeskoga kraljevstva.

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve (www.bitno.net)