Franjevci - Bosna Srebrena

Provincija „Bosna Srebrena“ nastala je od Bosanske vikarije, osnovane još 1340. Ta je vikarija, već pri koncu 14. st., svoje djelovanje protezala na ogromna prostranstva od Karpata, Besarabije (Moldavija) i Crnog mora do Istre i Južne Apulije (jugoistok Italije).

Godine 1517. na bosanskom tlu nastaju dvije provincije. Dijelovi Bosne pod turskom vlašću tvorili su zasebnu provinciju nazvanu po središnjem samostanu u Srebrenici – „Bosna Srebrena“, a drugi dijelovi Bosne, koji nisu bili pod turskom vlašću, sačinjavali su provinciju koja se nazivala „Bosna Hrvatska“. Teritorij se „Bosne Srebrene“ povećavao, kako se širilo područje turske vlasti. Tako franjevci „Bosne Srebrene“ postaju pastoralni radnici u Hercegovini, dijelu Dalmacije, Like, Banije, Slavonije, Bačke, Banata, okolice Beograda i južne Ugarske. Oni su to mogli činiti zahvaljujući „Ahdnami“ sultana Mehmeda II. El Fatiha. Tom su poveljom kršćanstvo kao jednobožačka religija i franjevci kao njeni propovjednici barem u nekoj mjeri dobili slobodu djelovanja i suživota u turskom carstvu. Za cijelo vrijeme turske vladavine koristili su povlastice te povelje.

Po završetku bečkog rata 1699. (rat između Austrije i Turske) Turci se povlače iz Slavonije, Srijema, Južne Ugarske i Banata, jedino Bosna ostaje pod Turcima. Međutim, smanjivanjem granica turskog carstva ne smanjuju se istodobno granice provincije „Bosne Srebrene“. Ona se tada proteže na području triju država: Turske, Austrije i Venecije. U to vrijeme su u srednjoj Bosni osobito znameniti samostani: Sutjeska, Fojnica i Kreševo.

Od „Bosne Srebrene“ nastale su druge provincije: Transilvanija (1640), Bugarska (1645), provincija Sv. Kaja (1735) koja se od 1745. prozvala provincija Presvetog Otkupitelja u Dalmaciji, provincija sv. Ivana Kapistrana u Ugarskoj i Slavoniji (1757) te na koncu hercegovačka kustodija (1852), a 1892 provincija.

Franjevci su došli u Bosnu s misijskim zadatcima pri koncu 13. stoljeća (1291.). Padom Bosne pod Turke drugi se svećenici povlače, tako da franjevci stoljećima vrše uglavnom sav pastoralni rad među vjernicima – katolicima kod Hrvata na ovom tlu. Franjevci nisu bili samo vjerovjesnici već ujedno i učitelji, liječnici i odvjetnici svoga naroda. Za turske uprave su i jedini politički predstavnici katolika Hrvata i njihovi branitelji pred turskim sudom.

Franjevački su samostani bili ne samo vjerska nego i kulturna sjedišta. Rade na opismenjavanju naroda i školovanju vlastitog kadra. Od početka 17. st. oživljavaju književnost na narodnom jeziku i narodnim pismom („Nauk krstjanski“ fra Matije Divkovića, 1611.). Tako tiskaju katekizme, moralne i liturgijske knjige, molitvenike, propovjedi i poučne knjige. Pišu također ljetopise i kronike te prve historiografske radove, koji su danas dragocjeni za proučavanje povijesti Bosne. U 19 st. franjevačka duhovnost nadahnjuje se na idejama ilirskog preporoda.

Uspostavom redovite crkvene hijerarhije 1881. franjevci i dalje ostaju u Bosni pastoralni radnici sve do danas. Provincija „Bosna Srebrena“ danas se prostire uglavnom na teritoriju vrhbosanske i banjalučke biskupije. Djeluju i na drugim mjestima. Provincija ima svoju vjersku gimnaziju (Franjevačka klasična gimnazija u Visokom) i Visoku teološku školu (Franjevačka teologija u Sarajevu).

Sedamstoljetni put franjevaca u Bosni izgledao je ovako:

U prvom razdoblju, za vrijeme bosanskih narodnih vladara, oni su došli u ovu zemlju kao apostoli, kao misionari: da pruže narodu dragocjenost vjere u Isusa Krista, koja je podloga sreće u vremenu i u vječnosti. Iako su, spočetka, bili stranci, narod ih je prihvatio i u najvećoj se mjeri obratio. Taj se uspjeh može razumjeti kad uvažimo da su oni živjeli potpuno onako kako su govorili: bili su jednostavni, siromašni, bliski narodu, ispunjeni vjerom i ljubavlju.

U drugom velikom razdoblju, pod turskom vladavinom, izvanjske su okolnosti učinile misionarski rad na obraćanju nemogućim, pa su franjevci ostali u Bosni kao čuvari vjere. Pokazali su se kao pravi "dobri pastiri", koji ne napuštaju ovaca kad se pojave vukovi (Iv 10, 11-12). Tako su izdržali više od četiri stoljeća, često izloženi svakojakim nevoljama – ponižavanju, pljačkanju, mučenju, ubijanju – i sačuvali što se moglo sačuvati.

U trećem razdoblju, nakon oslobođenja od turske vlasti pa do naših dana, oni su željeli i dalje biti pastiri svog puka pored drugih svećenika. Tu im je ulogu zacrtao papa Leon XIII. kad je rekao da ostali svećenici u Bosni treba da složno i s ljubavlju rade zajedno s njima, svjesni golemog duga zahvalnosti što ga Crkva ima prema Bosanskoj provinciji.

Bosanska provincija ima dugotrajnu i veliku prošlost, koja njezine članove ispunja ponosom. Ali ta ih prošlost i obvezuje: da nastupaju dostojno svojih predšasnika: da budu vjerni Evanđelju, maleni i skromni, bliski svom narodu, da ljube osobito siromašne i da rade za njih. Njihova ih prošlost također poučava da budu dovitljivi i nesalomljivi ali nikad nevjerni svom osnovnom poslanju: služiti Kristu i svom narodu, nadahnuti duhom sv. Franje.

1291-1340 Bosna je bila franjevačka misija.

1340-1517 Bosna je bila samostalna franjevačka vikarija (jer do 1517. nije bilo dopušteno osnivanje novih provincija u Franjevačkom redu). Kroz to vrijeme Bosnom Srebrenom je upravljalo 39 vikara.

Od 1517. pa do danas Bosna Srebrena je samostalna franjevačka provincija, koja je do sad imala 157 provincijala.

Danas provincija ima 339 franjevaca, od kojih 301 sa svečanim zavjetima. Svećenika ima 283, koji djeluju u 17 država diljem svijeta.

Provincijal i predsednik KVRPP BiH:

Fra Jozo Marinčić, OFM

Zagrebačka 18
BiH – 71000 Sarajevo
tel. 033/722 450
faks 033/722 451
e-pošta: tajprov@bih.net.ba
www.bosnasrebrena.ba


Fotogalerija

Više o Provinciji i njezinu radu možete pročitati na:

www.bosnasrebrena.ba