23.10.2019

Susret sa sestrama koje djeluju u zdravstvu, socijalnoj službi i ustanovama za predškolski odgoj

Sestra Kata Ostojić, ravnateljica DV „Sveta Obitelj“izrekla je svoje razmišljanje o milosrđu i empatiji kao kršćanskom odnosu prema potrebitima.

U subotu 19. listopada 2019. u Kući Božanskoga milosrđa u Bukovici održan je redoviti godišnji susret provincijske predstojnice Školskih sestara franjevki Provincije Svete obitelji u Hercegovini s. Zdenke Kozina sa sestrama koje djeluju u zdravstvu, socijalnoj službi i ustanovama za predškolski odgoj. Tema susreta bila je „Milosrđe i empatija – kršćanski odnos prema potrebitima“, a sudjelovalo je dvadeset i pet sestara.

Na samom početku susreta s. Zdenka je pozdravila nazočne sestre izražavajući im i dobrodošlicu i zahvalnost za nesebično služenje i za sve što čine za najmanje i najpotrebnije na svojim radnim mjestima.

Nakon uvodne molitve svoje razmišljanje o milosrđu i empatiji kao kršćanskom odnosu prema potrebitima izrekla je s. Kata Ostojić, ravnateljica Dječjeg vrtića „Sveta Obitelj“ u Sarajevu. Radi boljeg razumijevanja samog pojma milosrđa najprije je istaknula značenje i sadržaj svake riječi te njihovo utemeljenje u svakodnevici života naglasivši kako je milosrđe je uvijek strpljivo, požrtvovno te da u sebi uključuje cijelog čovjeka. Nikad nećemo pogriješiti ukoliko smo milosrdni prema osobi koji ima različite potrebe ili jednostavno ukoliko pružamo milosrđe koje je plod Božje ljubavi. U tom duhu s. Kata je ohrabrila sestre te naglasila da „kad god se saginjemo nad bolesnim bratom ili sestrom, djetetom koje nam je povjereno izričemo “Milosrdni” stav prema Božjem stvorenju. Neka se naše svakodnevno služenje potrebitima odvija u sjeni riječi psalmista: “Ti si, Gospode Bože, milosrdan i blag – sama ljubav i vjernost.” (Ps 86, 15)

Produbljujući temu istaknuto je da je Božje milosrđe snažno i duboko kao ljubav majke prema djetetu; štoviše, ono ide i onkraj majčinske ljubavi. Imenica rahamim označava i osjećaj smilovanja, a izvorno i mjesto iz kojeg dolazi taj osjećaj. Ona izražava privrženost jednoga bića drugome, osjećaj nježnosti, sućuti, a može značiti i praštanje koje proizlazi upravo iz toga osjećaja.

Veliki sv. Pavao naglašava snagu Božjeg milosrđa u djelu spasenja te u poslanici Rimljanima piše kako smo svi potrebni Božjeg smilovanja. Ne zaboravimo da se i Bog svima u svom sinu Isusu smilovao. (Rim 11, 30 s). Osobitost novozavjetnog milosrđa je u tome što ono nije tek u Isusovim riječima i djelima nego u čitavoj njegovoj osobi. Božje milosrđe posebnu dimenziju dobiva upravo u događaju utjelovljenja, zatim u događaju križa ali i smrti Isusa Krista, u kojem Božje suosjećanje i sažaljenje, smilovanje i supatnja s čovjekom dolazi do punine i vrhunca. Iz svega je vidljivo kako su milosrđe i empatija kršćanski odnos prema potrebitima.

Empatija i milosrđe uključuju u sebi uvijek odnos prema drugom, bio taj drugi u bolničkoj sobi ili bio on dijete koje je našlo svoj dom u ustanovama poput domova, vrtića ili bilo kojeg drugog mjesta gdje nas Božje milosrđe treba. Kršćanski odnos prema potrebitima očituje se tijekom cijelog života kroz milosrdnu i empatičnu blizinu koja je dar i poziv na nasljedovanje: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan« (Lk 6,36).

Vrlo često možemo čuti kao su časne sestre koje rade po bolnicama daleko suosjećajnije, milosrdnije i bliskije od drugog osoblja upravo zbog toga što svojim životom nasljeduju Isusa Krista koji je milosrdan, suosjećajan koji je motiv i uzor kršćaninova djelovanja. Bitno je stoga naglasiti da ne postoji samo humanističko obrazloženje milosrđa koje može biti plod čiste profesionalnosti. Nama je važnije ono kristološko obrazloženje koje svoju motivaciju u djelovanju crpi upravo u kršćanskom milosrđu prema bližnjemu.

Milosrđe i empatija zahtijevaju stabilnost i integriranost u potrebe drugoga. Najljepšu sliku Božjeg milosrđa nalazimo kod evanđelista Luke u prispodobi o milosrdnom Ocu i izgubljenom sinu (usp. Lk 15,11-32). Mlađi sin ne samo da je prokockao materijalnu baštinu nego je i izgubio sinovsko dostojanstvo, štoviše izgubio je svoje čovještvo. Međutim, otac spašava čovještvo svojeg sina i vraća ga u život dostojan sina i čovjeka. Sveti papa Ivan Pavao II. naglašava kako se upravo u ovoj prispodobi zrcali stvarnost milosrđa koje ima unutarnji oblik ljubavi.

Kršćaninova ljubav prema Bogu, bližnjemu i sebi samome čine nedjeljivi trokut. Milosrđe i empatija pretpostavljaju ljubav i poštovanje kako bližnjeg tako i sebe samog. Sestra koja je milosrdna ili širi milosrđe na svojem radnom mjestu u bolnici, u domovima za nezbrinutu djecu, u predškolskim ustanovama i vrtićima, je osoba puna suosjećanja, milosrđa i empatije. Sve to uvijek i iznova čini čvrstu poveznicu s onim koji nas je od krila majčina sebi pozvao. Na koncu izlaganja s. Kata istaknula je kako kršćansko milosrđe sestara franjevki treba biti temeljom ophođenja prema djeci, patnicima, teškim bolesnicima kao i prema svim osobama koje susretnu na životnoj stazi.

Euharistijsko slavlje u samostanskoj kapeli predvodio je fra Mirko Bagarić.

Nakon objeda uslijedio je rad u skupinama na predložena pitanja, a po završetku sudionice su u plenumu iznijele svoja razmišljanja i zaključke. (ssf-mostar)