04.03.2019

Homilija provincijala fra Miljenka Šteke – 150 obljetnica Družbe ŠSFKK

Homiliju za vrijeme Mise o prigodi 150. obljetnice Družbe Školskih sestara franjevki je izrekao provincijal fra Miljenko Šteko. Istu prenosimo u cijelosti.

Školske sestre franjevke Krista Kralja Provincije Svete obitelji u Hercegovini proslavile su euharistijskim slavljem i koncertom u subotu 2. ožujka 2019. u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru 150. obljetnicu utemeljenja svoje Družbe. Homiliju u euharistijskom slavlju je izrekao provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Miljenko Šteko. Istu prenosimo u cijelosti.

150. OBLJETNICA ŠKOLSKIH SESTARA FRANJEVKI KRISTA KRALJA (1869-2019)

Mostar, 2. ožujka 2019.

Poštovane časne sestre!

Ova godina stoji u vašoj redovničkoj ustanovi pa i u Crkvi u znaku proslave 150. obljetnice osnutka vaše Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja. Družbe koja je rođena u Mariboru prije stoljeće i pol, a danas ima devet provincija i Rimsku regiju i rasprostranjena je u 14 država na 4 kontinenta. Osim središnje proslave na izvorištu Družbe u Mariboru, predviđeno je da se obljetnica proslavi posebno i u svakoj od 9 provincija i u Rimskoj regiji. Mi smo se danas ovdje okupili da tu visoku obljetnicu proslavimo u Mostarskoj provinciji Svete obitelji – a možemo ju nazvati triput zlatnom, tri puta po 50 godina. No, ovdje slavimo istovremeno još jednu obljetnicu: 120.-tu dolaska prvih sestara franjevki iz Maribora u Mostar na poziv biskupa fra Paškala Buconjića 1899. godine. Te je godine, možemo reći, bilo puštanje korijena vaše Družbe na hercegovačkom tlu za izrastanje samostalne Mostarske provincije koja je osnovana 1932. godine. Deset godina prije nje osnovana je Splitska provincija Presvetoga Srca Isusova (1922), a 10 godinu nakon nje osnovana je Bosansko-hrvatska provincija Prečestoga Srca Marijina, možemo je nazvati Sarajevskom (1942). Tako imamo na hrvatskom tlu tri provincije vaše Družbe.

Srdačno pozdravljam sve vas, drage sestre franjevke i čestitam vam visoku obljetnicu. Ima vas ovdje iz četiriju ili više provincija: iz triju hrvatskih i iz Mariborske provincije i možda još neke. Tu vidim provincijske poglavarice Mostarske, Sarajevske, Splitske i Mariborske provincije koje posebno srdačno pozdravljam (s. M. Zdenka Kozina, s. M. Kata Karadža, s. M. Andrea Nazlić i s. M. Terezija Tomazin). Pozdravljam i ostale poglavarice, i sve sestre iz vaše Družbe, sve redovnice i redovnike, braću svećenike i sve nazočne vjernike.

Franjevačka karizma je oko 800 godina neprekidno djelatna na hrvatskom tlu. Hrvatsko je tlo natopljeno franjevačkom krvlju i znojem, a hrvatski je narod obilježen franjevačkim duhom. Zahvaljujući nazočnosti vas franjevki raznih ogranaka, počevši od sestara klarisa koje su na našem tlu najstarije, pa do kasnijih ženskih ogranaka, hrvatski narod je obdaren i blagoslovljen cjelinom franjevačke karizme, to jest i onom muškoga i onom žeskoga izražajnog oblika življenja. Kao što je sretno dijete koje ima oba dobra roditelja, tako može biti sretan narod kojemu je dano da ima i muško i žensko bogatstvo neke karizme. Zato je najprikladnije danas zahvaliti Bogu na tom našem zajedničkom blagu što ga je Krist Gospodin predao sv. Franji i sv. Klari i mnogim drugim kasnijim utemeljiteljima i utemeljiteljicama franjevačkih ogranaka, a preko njih nama, našem narodu  i cijeloj Crkvi. Kao što je ključ Franjine autobiografske Oporuke onaj izričaj „Gospodin mi dade“, tako je i ključ za dohvaćanje povijesti ove karizme sadržan u tim istim riječima – Gospodin nam dade ovu karizmu ovdje. Obdari nas ovom karizmom.

Zanimljivo je zapaziti kako Bog daje pojedine redovničke kazime u Crkvi. Kad se u svijetu pojavi neka nevolja koja zahtijeva poseban način služenja i svjedočenja, Bog „budi“ iz svijeta osobe prikladne da ponesu i dalje rašire karizmu koja je lijek za tu nevolju. A u konačnici, svaki poziv u kršćansko zvanje ima isti cilj –  postizanje svetosti. Taj cilj je čovjeku daleko i svaki put do njega je trnovit. Sv. Bonaventura drži da je prava geometrija svetosti života utemeljena samo u križu (usp. Hexsam. I, 21-24).    Po križu nas je Krist pomirio s Bogom (usp. Ef, 2, 13-18),a iz toga središta, po tim linijama križa, treba se zaputiti u pravcima koje ocrtava kako bi se otkrila prostranstva koja doseže Božja ljubav, koja dovikuje: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti.“  Dođite, ne bojte se, „jer jaram je moj sladak a moje breme lako.“ (usp. Mt 11, 28-30)

Časne sestre franjevke, kako ih od milja zove hercegovački hrvatski katolički puk, omiljene su u Hercegovini, jer su svojim životom i radom slijedile tu geometriju i pozivale svojim životom druge – Dođite, zajedno s nama Isusu, svi koji ste umorni i opterećeni i Isus će vas okrijepiti…Nadahnute i nošene sigurnom nadom da je u njihovoj karizmi djelotvorna Kristova snaga, postale su oruđe u Gospodinovim rukama, te su tako ljudima učinile vidljivom i iskusivom Njegovu dobrotu i ljubav. To je, u konačnici, i ona rečenica koju smo čuli u evanđelju: „Dobar čovjek iz dobra, blaga srca svojega, iznosi dobro!“

To je i temeljna veza s naraštajima ovoga naroda. A sestre iz njega izrastaju. Iz naših dobrih, pobožnih i brojnih obitelji.

Otići u časne i nije bio neki prestiž, nego više bremenita milost u geometriji križa. Franjevačka karizma ovdje donijela im je obiman i težak posao. Nije to bilo samo karitativno djelovanje, niti školsko ili vrtićko, niti medicinsko. Držale su sestre kućanstvo, radile u polju, voćnjaku, u štali, kuhale, prale, vezle, šivale odjeću, posteljinu, ukrasno i misno ruho. Čak držim da bi se ova franjevačka sestarska karizma mogla usporediti sa životom kojeg je već davno stoljećima prije propisao u svojoj Reguli sv. Benedikt, otac Europe: Ora et labora – moli i radi. Danonoćno su to činile. O tom u svojim danima punoga života svjedoči ova Franjevačka ulica, gdje je bio prvi veliki samostan i Sirotište, ubožište časnih sestara, te Bijelo Polje. Časne sestre su stvarale život iz ničega. Na svom vlastitom žulju, molitvi i strepnji.

Ljudi su osjećali da je svaka crkva i svaka kapelica puno ljepša i toplija i Bogu bliža gdje su one bivale. One su prostoru, sakralnom prostoru, oltarima naših crkava davale toplinu pobožne sestarske duše. I tako je ovdje u Mostaru, u Franjevačkome samostanu i crkvi sv. Petra i Pavla, sve tamo od davne i teške 1916.

One su među prvima vodile naše zborove i liturgijsko pjevanje, uvježbavale čitače i ministrante. Uvijek bile tu da svemu dadnu onu toplinu i dušu majčinoga i sestrinskog. Prve su s našim fratrima snimale i nosače zvuka s liturgijskim pjesmama. Predavale vjeronauk, spremale djecu za prve sv. pričesti, ispovijedi, sv. krizme, spremale programe za mlade sv. mise, patrone župa, i druge liturgijske proslave.

Jedinstvene su scene koje se mogu pronaći u našim provincijskim ljetopisima: da su sada već pokojne časne sestre, naše divne pobožne redovnice, znale u nesvijest padati uz peći u kojima su pekle kruh po velikim ljetnim žegama za naše novake, bogoslove, svećenike. I, zanimljivo i očaravajuće, ništa im to nije bilo teško. Bile su sretne. Stojimo ovdje pred fenomenom kojeg je danas gotovo nemoguće izraziti prikladnim riječima.

Držim da sestre s takvim određujućim temeljima iz kojih su potekle,mogu biti s pravom ponosne nasvoje jubileje. I 150. – ti i 120. – ti. U tim je godinama i desetljećima,kroz stoljeće i pol, i te koliko ljubavi, vjere, žrtve. U njima je,isto tako, toliko suza, toliko križeva, toliko progona i zatvora, kad su kapljice straha i boli padale u pehareživota. O tome možemo nešto pročitati i u Sjećanjima sestara u knjizi „Stoljeće života“.

Zahvalna srca u ovoj obljetnici možemo životno pročitati Isusove riječi iz ovoga Evanđelja: „svako se stablo po svom plodu poznaje“. A plod su i sadašnji odgojni zavodi u kojima ima života i duhovnih zvanja koji osiguravabudućnost. Ako razmišljamo o svemu nabrojenom i onom ne spomenutom, razotkrit će nam se ova specifična sestarskafranjevačka duša utkana u Hercegovinu.

Drage sestre, hvala vam za svu ljubav, za sav rad, za svu žrtvu i molitvu. Hvala vam za divne primjere redovnički ostvarene karizme ovdje.

Želim vam još mnogo godišnjica, isprepletenih zlatnim nitima milosti, uz riječi sv. Pavla iz Prve poslanice Korinćanima: budite postojane, nepokolebljive„i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu.“

Naposljetku, svima nama želim postojan hod na vlastitome putu i jednom u vječnosti sastanak na zajedničkome cilju. Amen.